NARODU CRNOGORSKOME… Testament P. P. Njegoša

Naslovna » Istorija » NARODU CRNOGORSKOME… Testament P. P. Njegoša

  Drugi pišu Autor: Antena M 23.10.2023. 21:36 Priredio: Vladimir Jovanović

Objavljujem cjelokupan sadržaj Testamenta Petra II Petrovića-Njegoša, koji je napisao 20. maja 1850. na Prčanju kod Kotora. Slijedi:

- autentični prijepis, s „njegoševskim” slovima „є”, „ѣ”, „i”, „ы”, „й”; „я”, „ю”, „ъ”, „ь”

- potom transkripcija na savremeni crnogorski pravopis

- faksimili prijepisa Testamenta od Dušana Vuksana iz 1926…

* * * 

Слава тѣбѣ показавшему нам свѣт!

Xвала ти, Господи єр си ме на брiєгу єднога твоєга свiєта удостоiо извести изъ зракахъ єднога твоєга дивнога сунца благоволіо напоити. Хвала ти Господи, єръ си ме на земльи надъ миліонима и душомъ и тієломъ украсіо колико ме одъ мога ђетинства твоє непостижимо величество топило у гимне божествене радости удивленія и велелѣпоте твоє, толико самъ бієдну судбину людску са ужасомъ разсматрао и оплакивао — твоє є слово све из ништа сотворило, твоме є закону све покорно човѣкъ є смртанъ и мора умрієти.

Continue reading

PORIJEKLO CRNOGORACA,ISTRAŽIVANJE SRPSKOGA ETNOLOGA IZ 1974.GODINE

  Drugi pišu Autor: Antena M 17.10.2023. 19:57 ➔ 22:08   Priredio: V.J.

Prije skoro pet decenija, 1974. godine, objavljena je u Srbiji interesantna studija o Etnogenezi Južnih Slovena”. Autor je dr Tatomir P. Vukanović (1907-1997).

Ovaj srpski etnolog, porijeklom Crnogorac, istoričar i antologičar, jedno vrijeme kustos Etnografskog muzeja u Beogradu, napisao je: Kult cara Uroša”, Enciklopedija narodnog života, verovanja i običaja u Srba na Kosovu i Metohiji”, Drenica − druga srpska Sveta Gora”, Romi (Cigani) u Jugoslaviji”, Srpske narodne poslovice, blagoslovi, grdnje, doskočice, zakletve, kletve, pitalice, pretnje, psovke i uzrečice”, Srpske narodne bajke”, „Srbi na Kosovu”, etc.

Vukanović je pokušao da utvrdi etnogenezu  stari etnički korijen  južnoslovenskih naroda, uključujući i Crnogorce, te Srbe, Hrvate, Slovence, Muslimane, Makedonce, Bugare.  

Continue reading

ROMANIZMI U VELICI

  Piše:Marko Jokić  

Značajan broj lingvista se bavio izučavanjem romanizama u Crnoj Gori.Njihova pažnja je prije svega bila posvećena izučavanjem romanizama u Staroj Crnoj Gori i Boki,ali vrlo malo(ili gotovo nikoliko) u sjevernoistočnim regijama Crne Gore.Ana Ž.Tešić,koristeći obimnu literaturu,je u svojoj doktorskoj disertaciji naslovljenoj: Romanizmi u narodnim govorima Stare Crne Gore i Brda obradila značajan broj romanizama sa ovog prostora.Čini se,da je bila veoma iznenađena brojem romanizama na sjevero-istoku Crne Gore.Posebno ističe kao dragocjenu građu pojavu”diferencijalnih rječnika,koji dodatno obrađuju leksemu  sa prostora zetsko-sjeničkog dijalekta” što čini dragocjenu dopunu dosadašnjoj građi i istovremeno značajno doprinosi tekstu njene studije”,jer donosi nove podatke o dosad neistraženim romanizama” na prostoru gdje je prisutan ovaj dijalekat.

Continue reading

KO JE BIO RAJKO SIMONOVIĆ CRNOGORSKI EMIGRANT U ELBASANU?

Pripremio:Marko Jokić   20.04.2023.godine

Rezolucija Infombiroa  1948.godine je žestoko zatalasala  Crnu Goru,ali i Polimlje.Značajan broj komunista iz Andrijevičkog sreza je stradao zbog drugačijeg politčkog stava,od tada zvaničnog stava KPJ.Milovan Ćulafić,poznatiji kao Tatko je nakon robijanja na Golom otoku,pokušao novi život u Gornjim Lugama kod Andrijevice.Predratni zemljoradnik,koji je postao član KPJ 1937.godine,u ratu je bio na odgovornim vojnim dužnostima,a nakon rata visoko pozicionirani kadar u Andrijevici.Ni nakon odslužene kazne nije mogao promijeniti sebe.Bio je pod stalnom prismotrom.Okolo kuće su na njega iz žbunja stalno nadzirali špijuni,prenoseći informacije o Tatkovom kretanju.Jedan od njih,kojeg je Tatko primijetio u šumi,na 20 metara iznad kuće je bio Miljan Knežević(Veličanin),kako će Tatko zapisati u svom životopsu.Njegova porodica je odlučila da emigrira u Albaniju,nakon prebijanja njegove supruge,koja je od posledica torture preminula.Jedan sin je bio na služenju vojnog roka u Srbiji,ali je došao glas da je umro.Ostao je Tatko pod stalnim nadzorom sa tri sina,od kojih se jedan (Čedo) već ranije odmetnuo u šumu.Nije imao izlaza,odlučio je da noću 30.jula 1953. krene sa sinovima prema Albaniji[1].Uspio je,i već 31.jula se prijavio albanskim vlastima.U Elbasanu,đe se nastanio,upoznao je izvjesnog Rajka Simonovića[2],sa kojim je razvio blisko prijateljstvo.Radeći u nekoj zadruzi,kao računovodstveni radnik,Rajko se "osmjelio,uporedivši sjemensko žito u Albaniji sa onim u Vojvodini".To će Rajku donijeti nove nevolje.Nove optužbe od albanskih vlasti.Tamošnje vlasti su ga optužile da je strani agent i osudile na dugogodišnju robiju.Njegova supruga i ćerka su preseljene iz Elbasana u Tiranu,a Rajko sproveden u pritvor.Kako je osamdesetih godina prošlog vijeka autoru ovih redova ispričao prof.Veljko Šćepanović,jugoslovenski emigrant u Albaniji,ista sudbina je zadesila i njega.No,ipak se Šćepanović uspio vratiti nešto prije 1980.godine,nastavljajući svoj život u Tuzima,gdje je radio kao profesor Ruskog jezika.Rajko se nikada nije vratio u Crnu Goru.Krajem XX vijeka je završio svoj život,kao beskućnik u okolini Skadra.Sjećanje na Rajka je kratko opisao Marinko Ćulafić,unuk čuveng Milovana-Tatka Ćulafića.Marinko je predsjenik Zajednice Crnogoraca u Elbasanu (svom rodnom mjestu).Njegova sjećanja na Rajka Simonovića, porodičnog prijatelja porodice Tatka Ćulafića dajem u izvornom obliku.

  Uspomena na Rajka[3]  

 Godinama sam razmišljao da li da napišem životnu priču o Rajku, crnogorskom emigrantu koji je preminuo negdje početkom devedesetih pored kapije tvrđave, napušten od svih! I ko se ne sjeća tih godina jednog sijedog čovjeka, koji je kao u svojoj kući uz ogradu tvrđave imao baštu, od namještaja nekoliko starih ćebadi kojima se pokrivao tokom hladnih zimskih noći, i u ruci uvijek držao blok u kojem je olovkom pravio skice ženskih haljina i odjeće. Neki su ga zvali „izlapjeli”, drugi su ga čašćavali čašom piva, neki su mu slali da jede… Zapravo, kada je imao 20 godina nije čak ni znao ko je. Jedne večeri u subotu ili nedjelju (negdje u maju 1990.godine, nakon sto je stigao u Skadar da vikend provede sa porodicom,izašao sam u šetnju sa mojim drugom iz kraja. Pored kapije tvrđave vidjeli smo Rajka koji je kao i uvijek bio izgubljen u svojim crtežima i moj prijatelj me je pitao da li znam da je Rajko crnogorski patriota? Na trenutak sam zastao a onda me je radoznalost odvela pravo do tog sijedog čoveka. Pozdravio sam ga na našem crnogorskom jeziku a on me je radosno pogledao. Njegov pogled mi je ostao u sjećanju,jer ne samo da je bio pogled jednog „ludaka”, već me je natjerao da pomislim da se ispred mene nalazi jedan veoma inteligentan čovek koji je u životu mnogo patio. Rekao sam čiji sam sin i nakon što mi je čvrsto stegao ruku dodirnuo me i rekao mi: Marinko,koliko si samo porastao? Sećaš li se kad sam te kao bebu držao u rukama? Susret sa Rajkom me je mnogo raznježio a radoznalost da saznam njegovu prošlost me pratila do kuće gde sam odmah pitao roditelje za njega. Nekada je bio porodični prijatelj ali se nažalost niko više nije usuđivao da sa njim govori kada je otišao u zatvor. Prije nego  je ptitvoren,zbog političke agitacije i propaganda,Rajko Simonović je bio jedan on najboljih revizora u Elbasanu i imao je divnu porodicu. Kako se u ono vrijeme usudio da stalno kritikuje kvalitet žitarica,poredeći ga sa žitaricama iz Vojvodine u Jugoslaviji, veoma brzo, uhođen od strane špijuna samog režima, doživeo je istu sudbinu onih kojih su govorili bez dlake na jeziku. Uhapšen je i osuđen na nekoliko godina diktatorskog zatvora. Supruga ga je napustila i sa ćerkom otišla u Tiranu, gde je bila primorana da zaboravi na njegovo postojanje. Nakon što je izašao iz zatvora, dobio je stan, ali ga nije prihvatio i odlučio je da preostali dio života provede usamljen, pored kapije tvrđave. Sada, nakon svih psihičkih tortura koje je preživio, ništa se u njegovim očima nije videlo… Osjećao sam moralnu obavezu, da koliko znam i mogu, sa poštovanjem napišem nešto o životnoj priči jedne od mnogih žrtava komunističke diktature!

Marinko Culafić

Presednik ZCGA (Zajednica Crnagoraca u Albaniji) (Elbasan, 29.09.2018)

[1] Životois Milovana-Tatka Ćulafića je zapisan 6.septembra 1953.godine u Elbasanu.Sadržaj životopisa Tatka Ćulafića je objavila Matica crnogorska,br.84,2020.godine.Dio životopisa će biti objavljen uskoro na ovom portalu.

[2] Autor ovog teksta nije za sada identifikovao ko je Rajko Simonović.Radi se o osobi koja je emigrirala u Albaniju i nastanila se u Elbasanu.U istom gradu je bilo još nekoliko emigranata iz Luga i Ulotine,iz bratstava Šoškića i Ćulafića.Vjerovatno je i Rajko "naše gore list",obzirom da je imao bliske odnose sa emigrantima Ćulafićima i Šoškićima u Elbasanu.Vjerujem da ću riješiti brzo enigmu o porijeklu Rajka Simonovića.

[3] Tekst Marinka Ćulafića prenijet sa Portala Montenegro.Tekst je objavljen 1.10.2018.g  

Istorija: Iz prošlosti crnogorskog oslobodilačkog ustaničkog i komitskog pokreta (1919-1927)

Idejni, oružani i politički otpor zavojevačima  

U svim područjima u okviru granica Kraljevine Crne Gore, od kraja 1918. i godinama potom, u okviru nove države KSHS bio je snažan i djelatan crnogorski ustanički i komitski pokret.

DRUGI PIŠU Autor:Mr Novak ADŽIĆ, doktorand istorijskih nauka Izvor:Portal Analitika (16.april 20  

Posebno su bili djelatni od 1919. do kraja 1921. oni pripadnici crnogorskog ustaničkog pokreta, kojeg je predvodio komitski vođa i vrhovni komandant svih crnogorskih ustanika komandir/ potom brigadir/ general crnogorske kraljevske vojske Krsto Zrnov Popović iz Cuca. I nastavili su oni ustaničku borbu i znatno kasnije, nakon Krstove emigracije u Argentinu (od početka 1922).

Continue reading

VELIČANI U AUSTROUGARSKIM LOGORIMA

  Piše:Marko Jokić  

Nakon Berlinskog kongresa 1878.godine počelo je novo razdoblje u istoriji Crne Gore.Sam početak XX vijeka karakterističan je kao period velikog uspona,ali i teških iskušenja Crne Gore.

Kako je zabilježio istoričar mr Vukota Vukotić[1],početkom XX stoleća Crna Gora je „krenula sa velikim poletom i entuzijazmom,šireći svoje administrativne kapacitete,sprovodeći reforme,..“,učvršćujući međunarodni ugled u Evropi.Kao takva je ušla u dva Balkanska i Prvi svjetski rat.Atentat na austrougarskog prestolonaslednika u Sarajevu (28.juna 1914.g) je bio povod za početak još jednog rata.Nakon velikih stradanja Crnogoraca u Balkanskim ratovima,austrougarska diplomatija je  pokušala da preduprijedi učešće Crne Gore u ratu,osiguravajući joj vojnu neutralnost,nudeći  teritorijalna proširenja u Albaniji,konkretno Skadar.Crnogorske vlasti su odbile prijedlog Austro-Ugarske i Crna Gora je 6.avgusta objavila rat Habzburškoj monarhiji i prve operacije započela 7.avgusta 1914.godine[2].Januara 1916.godine Crna Gora je kapitulirala,a nakon toga su počele prve deportacije od 15. do 28. juna 1916.godine.Interniranje Crnogoraca je trajalo do sredine 1918.godine.U tom periodu je interniran i veliki broj Veličana,uglavnom civila.Internirani Crnogorci su se nalazili u 68 logora širom austro-ugarske monarhije,a bilo ih je i u četiri u Albaniji.

Moguće odluke crnogorskih vlasti  o uključivanju u nove ratne sukobe i stradanje Veličana je proti Tadiji Kostiću pokušao objasniti jedan od Veličana tokom odstupanja srpske vojske i civila preko Čakora 1915.godine.Radi ilustracije,navodim dijalog prote sa Veličaninom Josifom[2a].

-Josife,jesi li viđao skoro knjaza,hoću reći kralja,pita ga prota.

-Ne ja,ne viđelo ga Đurđevo,odgovori Josif slobodno“čeprkajući prstom u simsiju“.

-Što tako Josife,pobogu?

-Ada što?Svemu je on kriv.Lijepo njemu govoraše Danile (sin kralja Nikole-prim.-M.J),ali nešće poslušati.

Tad će Josif ispričati gostima,kao su ministri,serdari i glavari imali Savjet na Cetinju,  kada je objavljen rat Srbiji i da su svi bili zato da i Crna Gora stupi u rat.Samo je prestolonaslednik ćutao.

-Reči ti štogod Danilo,opomenuće ga kralj.

-Što je vajde da što rečem,kad viđu kud su navrli.

Prema kazivanju Josifa(Paunovića)koje je zabilježio prota Kostić,prestolonaslednik je tada smatrao da nije pametno da Crna Gora ulazi u rat protivu Austrije.“Kome je do rata neka se tuče,a mi se ne možemo s većim izboriti.Naposljetku,ako će se i ratovati treba sačekati da se vidi ko će osvojiti,pa prići njemu“.Ove Josifove riječi će nam ostaviti prota Kostić,koji će još zabilježiti,šta još razmišlja ovaj Veličanin.

-E,da nam nije bilo Austrije,mi bi polipsali,završi Josif.

Slične stavove je srpskim sveštenicima saopštio i mitropolit Gavrilo Dožić,tada starješina u pećkoj patrijaršiji (Zapisano na ovom portalu u tekstovima o odstupanju srpske vojske-prim.M.J).

Continue reading

IZ VELIČKE PROŠLOSTI

   

KOJE JE ŠKOLE (IZ)UČIO ILIJA VUČETIĆ IZ VELIKE

   Piše:Marko Jokić

  Poodavno sam na stranicama ovog portala objavio potpunu biografiju znamenitog Veličanina Ilije Vučetića,konačno otklanjajući sva nagađanja o njegovim osnovnim biografskim podacima.Ukratko,Ilija Vučetić zvani Čiča je rođen u Velici 28.jula 1854.gdine,a umro 19.oktobra 1922.godine u Skoplju.Ovo su zvanični podaci o ovom prvom školovanom Veličaninu,preuzeti iz Arhiva Srbije,što sam ranije objavio na ovom portalu u tekstu O biografiji Ilije Vučetića(još jednom).

Continue reading

VELIČKA REPUBLIKA I FRANCUSKI KONZULI U SKADRU

 Piše:Marko Jokić

     “Neprekidno izloženi turskom nasilju,nemajući drugog izlaza,šestorica veličkih prvaka, predvođeni popom Dmitrom Popovićem pošli su krajem 1850.godine u Skadar da zatraže pomoć Francuske,koja je imala veliki uticaj kod velikih sila.Prvo su posjetili ruskog konzula,koji je obećao intervenciju  u dobijanju francuske zaštite”.Ovo je izvod iz knjige dr Marka Kneževića-Velika i Novšiće,koji zapisuje tekst o značajnom događanju iz prošlosti Velike.Autor će,dalje naglasiti,kako je delegacija Veličana pri povratku u Veliku imala veliko slavlje[1].Mora se priznati,da tekst djeluje nadahnuto,a posebno imajući u vidu tako značajan događaj za jedno siromašno selo na krajnjem sjeveroistoku današnje Crne Gore.Ovako važan događaj se istina ne potkrepljuje nekim dokumentom,već se autor poziva na djelo drugog Veličanina,koji takođe ne koristi  niti saopštava pisane izvore koje je koristio.

Continue reading

JEDAN STARI KRATKI ZAPIS O PLAVU I GUSINJU

Autor:Marko Jokić

 

     Tragajući za starim zapisima o selu Velika,naišao sam na veliki broj dokumenata o plavsko-gusinjskoj dolini.Zapise su tokom XVII vijeka ostavili Evlija Čelebija,Marin Bolica,ali i nekoliko katolčkih sveštenika.Interesamtno je,da ovi autori nijesu obišli Veliku,iako su opisali neka od susjednih sela[1].

Posebno je veliki broj zapisa o ovom kraju iz XIX,ali i nešto manje XVIII vijeka.

Stari karavanski putevi koji su ovaj kraj spajali južno sa Skadrom i Lješom,niz dolinu Lima sa Beranama (i dalje),a iz Plava nekoliko tih puteva je vodilo prema Metohiji su osobito bili interesantni davnim istraživačima ovih i širih prostora.Te puteve su pohodili Englezi,Kanađani,Amerikanci,Francuzi,Italijani,Austrijanci,Njemci,Poljaci,Česi,Rusi,Turci i istraživači drugih destinacija.

Ovoga puta,ukratko o dijelu putopisa engleskog putopisca Edmunda Spensera.Prva njegova obimna knjiga je nastala po zapisima koji su nastali na njegovom putovanju kroz Njemačku,Poljsku,Mađarsku i Švajcarsku od 1834 do 1836.godine[2].Autor je objavio i drugu knjigu putopisa,putujući od Beča niz Dunav do Carigrada i dalje do Kavkaza (Knjiga je objavljena u Londonu 1838.g).Za nas je značajno njegovo putovanje po Balkanu od 1847-1850.godine.Knjiga nosi naslov TRAVELS IN EUROPEN TURKEY,IN 1850(Putovanje po evropskoj Turskoj).Na ovoj turneji,pješice i na konju proputovao je Bosnu,Srbiju,Bugarsku,Makedoniju,Albaniju i Epir.Ulaskom u Srbiju,njegovo putovanje je od Novog Pazara vodilo na Rožaje. Interesantno je da putovanje od Rožaja za Plav nije posebno opisano u knjizi,te je ostalo nejasno koji od tadašnjih karavanskih puteva je koristio putopisac na ovom dijelu svog putovanja[3].

Continue reading

PETROVDAN KOD VELIČKIH ŠALJANA

Piše:Marko Jokić  

Narodna kazivanja o raznim vjerovanjima i običajima su oduvijek bila značajni izvor za proučavanje kulturnog nasleđa jednog naroda.Svjedočenja savremenika o raznim vjerskim običajima i njihovom obilježavanju,zajedno sa pisanom građom doprinose rasvjetljavanju mnogih nepoznanica oko  porijekla i običaja određenih etničkih zajednica,ali i o njihovom trajanju.Posebno je značajno ispratiti običaje i u prostorima odakle su se odvijale migracije stanovništva u novonaseljene krajeve.Pomjeranjem stanovništva,određena etničke cjeline su sa sobom nosile običaje,navike,određene jezičke termine,toponime i drugo.Naseljavanjem na nova područja novodoseljenici su dugo istrajavali u čuvanju svojih običaja,a posebno ako je na novonaseljenom prostoru zatečen mali broj starosjedioca.Takav je,zapravo,bio i slučaj u selu Velika ispod Čakora,kada su početkom XVIII vijeka taj prostor počeli naseljavati Šaljani iz sjeverne Albanije.

Continue reading