VELIČKA REPUBLIKA I FRANCUSKI KONZULI U SKADRU

 Piše:Marko Jokić

     “Neprekidno izloženi turskom nasilju,nemajući drugog izlaza,šestorica veličkih prvaka, predvođeni popom Dmitrom Popovićem pošli su krajem 1850.godine u Skadar da zatraže pomoć Francuske,koja je imala veliki uticaj kod velikih sila.Prvo su posjetili ruskog konzula,koji je obećao intervenciju  u dobijanju francuske zaštite”.Ovo je izvod iz knjige dr Marka Kneževića-Velika i Novšiće,koji zapisuje tekst o značajnom događanju iz prošlosti Velike.Autor će,dalje naglasiti,kako je delegacija Veličana pri povratku u Veliku imala veliko slavlje[1].Mora se priznati,da tekst djeluje nadahnuto,a posebno imajući u vidu tako značajan događaj za jedno siromašno selo na krajnjem sjeveroistoku današnje Crne Gore.Ovako važan događaj se istina ne potkrepljuje nekim dokumentom,već se autor poziva na djelo drugog Veličanina,koji takođe ne koristi  niti saopštava pisane izvore koje je koristio.

Tragajući za pisanim dokumentima[2] koji bi potvrdili ovakve konstatacije,autor ovih redova je već nekoliko godina prelistao ogromni broj stranica francuskog arhiva,koje su dostupne direktnim ulaskom i pretragom u pariškim bibliotekama.Istraživanjem sam zaključio,da je u knjizi Kneževića izrečeno niz netačnosti.Ozbiljni istraživači moraju ponuditi relevantne izvore,kako bi čitaocu povjerili pouzdan tekst i iznosili istinita tvrđenja.

No,krenimo redom.Prvi francuski konzul u Skadru je bio Mark Brier (Marc Bruere Desrivax) u vrijeme kada je otvoren prvi konzulat u Skadru 1806.godine.Skadar je bio posebno značajan velikim zapadnim silama,ali i Rusiji,zbog svoje strateške pozicije za trgovinu sa susjednim zemljama.Ovaj konzul je ostao na radu u Skadru sve do ukidanja konzulata 1814.godine[3].

U vrijeme koje bilježi Knežević (o posjeti Veličana Skadru 1850.g) u Skadru ne postoji nikakvo francusko diplomatsko predstavništvo,odjeljenje,itd.Imajući u vidu složenost prilika na ovom dijelu Balkana,ali i percipirajući vlastite interese na ovom prostoru,francuska vlada je u junu 1853.godine sa naročitom misijom poslala na Balkan svog diplomatu Prospera Burea,da pored ostalih posjeti Skadar i Cetinje.Na Cetinju je boravio 13.jula 1853.godine,kada se sreo sa knjazom Danilom.Prije,nego što se Burie vratio u Francusku,vlada ove zemlje je 23.jula 1853.godine donijela odluku da otvori vicekonzulat u Skadru,koji će kasnije 19.januara 1859. godine prerasi u konzulat.Ekar će ostati na funkciji konzula do1862.godine,kada je imenovan za konzula u Damasku,a njega će zamijeniti Emanuel (Emile) Wiet.

     Francuski diplomata Burea je pri povratku u Pariz preporučio da Crnoj Gori ne treba davati “proširivanje teritorije”,ali je i naglasio da iz Skadra treba “pratiti  odnose Cetinja sa Petrogradom i Bečom[4]”.Francuski vicekonzul Ekar je stigao u Skadar 20.oktobra 1853.godine i odmah počeo živu diplomatsku aktivnost šaljući veoma opširne i iscrpne izvještaje sa terena svom ministarstvu.Zadatak Ekara je bio uticaj na“sređivanje prilika unutar Albanije,učvršćivanje autoriteta turske vlasti,suzbijanje ruskog uticaja,ali i izučavanje mogućnosti eventualnog iskrcavanja ruskih trupa na obale Albanije”.Takođe,kao prioritetno pitanje se naglašava “otklanjanje svake mogućnosti od eventualnog sukoba Crne Gore i Albanije”.Francuski vicekonzul je inače tada u Crnoj Gori viđen kao čovjek turkofilske politike,te se na njega gledalo kao čovjeka bliskog turskim vlastima.No,ipak će Ekar veoma brzo uspostaviti dobre odnose sa crnogorskim knjazom Danilom “intervenišući u suzbijanju sukoba na granici[5]”.Ekar je 27.oktobra 1953.godine izrazio potrebu da posjeti Crnu Goru obrativši se svom ministarstvu da mu odobri odlazak na Cetinje.Vlada Francuske nije reagovala na njegov zahtjev,obzirom da je zvanični Pariz smatrao da su “Crnogorci glavni rušitelji mira na ovom prostoru”,te je Napoleon smatrao da ih treba kazniti,tj.”prema njima preduzeti stroge mjere”.Ekar je ponovio molbu u kojoj će detaljno obrazložiti sve ciljeve posjete Cetinju,i naknadno dobiti saglasnost svoje vlade za susret sa knjazom Danilom.O svom odlasku na Cetinje je izvijestio i skadarskog pašu Tefik Efendiju da ima namjeru posjetiti Cetinje,pri čemu je skadarski paša ispoljio vidno zadovoljstvo,kako će zapisati Ekar u svojim diplomatskim pošiljkama.Tufik Efendija je zamolio francuskog vicekonzula da na Cetinju “ispita,da li knjaz podstiče Brda na pobune”.Iz Skadra je krenuo za Kotor,27.marta 1855.godine i stigao 3.aprila.Preko nekih “francuskih veza” je iz Kotora uputio pismo crnogorskom knjazu,izražavajući želju da posjeti Cetinje i crnogorskog knjaza.U pismu stoji:”U prolazu kroz Kotor čast bi mi bila da posjetim Vaše Visočanstvo,a da se zatim vratim (za Skadar) preko Skadarskog jezera…[6]”.Na pismo knjazu od 29.marta,odgovor je stigao 31.marta,gdje ga knjaz “moli da obavezno dođe na Cetinje”.”U Kotoru sam se sreo sa kotorskim episkopom,koji mrzi Grke i jezuite.Posjetio sam i grčkog episkopa,sa kojim sam i ranije bio u vezi,štiteći Slovene u Podgorici,što mi je bilo preporučeno.Poslije ove posjete dolazili su mi u posjetu i Sloveni sa Njeguša,…”.Nakon ovih susreta je pošao za Budvu,a odatle je prvog aprila krenuo prema Cetinju,gdje je istog dana oko 19 sati stigao u crnogorsku prijestonicu.

Sjutri dan “imao sam susret sa knjazom,koji me je dočekao vrlo ljubazno…Knjaz je tečno govorio italijanski i francuski jezik.Na francuskom smo svo vrijeme vodili razgovor”.Sjutri dan je otputovao prema Rijeci (Crnojevića,prim.M.J),gdje mu je priređen ručak,a nakon toga Skadarskim jezerom za Skadar,zapisuje Ekar[7].U svom izvještaju francuskoj vladi,Ekar je opširno opisao sve detalje susreta i razgovora sa crnogorskim knjazom.U diplomatskoj pošti,Ekar bilježi “da poslednji crnogorski upadi u Albaniju stvaraju težak utisak…Crnogosrki knjaz mi je objasnio,da su upadi rezultat starih mržnji koje postoje između sela…Jednog dana Turci napadnu Crnogorce,a drugog dana Crnogorci Turke,..[8]”.Knjaz Danilo je posebno zamolio Ekara da mu pomogne“da napravi čvrsti mir sa Albanijom.Recite molim vas skadarskom paši da sam spreman da napravim čvrsti mir sa Albanijiom”,zapisuje konzul riječi crnogorskog knjaza.

Nakon ove posjete odnosi crnogorskog knjaza i francuskog vicekonzula će postati veoma bliski.Ekar je postao “savjetnik” knjazu i vrlo često posjećivao Cetinje.Istina,Ekar je radio prije svega za interese svoje zemlje,ali će u narednim godinama raditi zajedno sa vladom Francuske na zaštiti Crne Gore.Bitno je naglasiti,da Crna Gora prije 1858.godine nije bila pod zaštitom Francuske niti je bila njen protektorat.Francusku zaštitu u vidu protektorata su nešto kasnije  dobila sjeverno arbanaška plemaena (Klimenti,Škrelji,Šalje,..),ali tek 1866.godine[9].

Ekar je posebno razvio bliske odnose sa Arbanasima katločke vjeroispovijesti,Mirditama i Malesorima,štiteći ih od turskih vlasti,ali i od crnogorskih upada na njihove teritorije.O navedenom je stalno izvještavao zvanični Pariz i predlagao posebne modele zaštite tom dijelu stanovništva Albanije.Ti krajevi su uživali samoupravu uz insistiranje Francuske i Austrougarske,dobijajući “status kneževine sa svojim starješinom na čelu”,a unutar Albanije široku autonomiju.Sjevernoarbanaška plemena su snažno opirala Slovenima i bila najsigurniji saveznici Italiji,Francuskoj i Austrougarskoj[10].Tokom obavljanja diplomatske misije u Skadru Ekar je u proleće 1855.godine posjetio Vasojeviće[11] (vjerovatno i plavsko-gusinjsku kotlinu-prim.M.J),kako bi se upoznao sa prilikama u tom kraju,a posebno da izvidi problem sa kojima se suočava hrišćansko stanovništvo.Inače,Vasojeviće je opisao u posebnom članku kao pleme u  sjevernoj Albaniji,naseljeno u Klimentima.

Nakon uspostavljenih bliskih odnosa i visokog povjerenja između Ekara i knjaza Danila,crnogorski knjaz je zamolio francuskog konzula da što prije dogovori njegovu posjetu zvaničnom Parizu.Tako će knjaz Danilo poći u posjetu caru Napoleonu 14.februara 1856.godine i stići u Pariz 7.marta iste godine.Napoleon je u tom susretu obećao da će “crnogorskom narodu pružiti zaštitu pri rješavanju sporova sa Turskom[12]”.Knjaz Danilo je obnovio posjetu Parizu 1858.godine,tražeći od cara Napoleona da se”Crna Gora stavi pod zaštitu velikih sila”,što je nakon tog susreta objavio francuski list Moniteur,a sadržaj tog teksta preuzeo i objavio londonski Standard.Tek od 1858.godine se može govoriti da je Crna Gora dobila Francusku zaštitu i na neki način postala neka vrsta protektorata Francuske.U diplomatskim pismima Ekara svom ministru se nigdje prije 1858.godine ne pominje francuska zaštita,niti Crnoj Gori,ali ni u graničnim predjelima Crne Gore.Istina,naslednik Ekara,francuski diplomata-konzul u Skadru Wiet,će u pismu svojoj vladi zapisati:”Hrišćani,istočnog porijekla iz Gusinja uvijek su tražili pomoć i intervenciju skadarskog konzulata da bi potkrijepili njihova prava kod otomanskih vlasti,i G.Ekar im je u mnogim situacijama pružao usluge[13]”.

Radi otklanjanja svih dilema o susretu Veličana sa Ekarom 1850.godine,navedimo da je prvi susret francuskog konzula sa nekim predstavnikom crnogorske države realizovan tek aprila mjeseca 1855.godine na Cetinju,kada se sreo sa crnogorskim knjazom.O tome svjedoči i njegov opširni izvještaj,gdje bilježi sve važne detalje tog susreta[14].Naslov izveštaja:Repport sur une excursion dans la Montenegro,Skutari,le 15.avril 1855.U potpisu:Vice-Consulat de Skutari,Di Recition politique,No-50.

     Očito je da “odabrani” Veličani koje pominje Knežević nijesu mogli imati nikakav susret sa Ekarom,a pogotovu ne 1850.godine kada je Ekar bio diplomata u Afričkim zemljama.

Takođe,susret Veličana sa ruskim konzulom u Skadru je bio neostvariv,iz razloga što Rusija u to vrijeme nije imala diplomatskog predstavništva u Skadru (što će biti dalje riječi u ovom tekstu).Iz pisanih dokumenata je poznato da je u to vrijeme,početkom pedesetih godina XIX vijeka Austrougarska imala diplomatsko predstavništvo u Skadru.S toga se postavlja pitanje,da li je Velika imala posebnu zaštitu od Francuske,ili se pak radi o franacuskoj zaštiti Crne Gore,kada je eventualno i Velika dobila zaštitu.Nije bez osnova i teza da je Velika ipak dobila neku vrstu zaštite,ali u ”paketu”sa sjeverno-arbanaškim plemenima,kojima su Francuska i Austrougarska bile izuzetno naklonjene,kao Arbanasima katoličke vjeroispovijesti,obzirom da je taj cijeli kraj (zajedno sa Velikom) tada pripadao Sjevernoj Albaniji.Pojam knežine,koji pominju Veličani,tada je Francuska dala plemenima,upravo,na podprokletijskom području Albanije.Imajući u vidu tadašnje još “uvije svježe sjećanje”velikog broja Veličana o svom prostornom i etničkom porijeklu,postoji osnovanost da je preko “tih strana” stigla eventualna Velička knežina,ali znatno kasnije od vremena koje pominju neki Veličani.Sem toga,u vrijeme Turske,Veličani su takođe putovali na skadarske pazare,te su imali susreta sa stanovnicima Šalje,gdje su mogli čuti o naklonsti Francuske prema njima.Ali i ova pretpostavka je bez posebnih pisanih tragova,obzirom da francuska diplomatska služba u svojim dokumentima bilježi taj vid zaštite za sjeverno-arbanaška plemena,ali ne i za Veliku.

     Zapazio sam nekoliko nepreciznosti (natačnosti) koje navodi Knežević[15],citirajući dr Miomira Dašića da je francuski vicekonzul 1857.godine posjetio Gusinje i “tada opisao stanje u Vasojevićima…”.Tragajući za pisanim tragovima koje je ostavio Ekar,došao sam do saznanja da je ipak ovaj francuski (tada)vicekonzul posjetio Vasojeviće u prvoj polovini 1855.godine,kada je ostavio pisani trag o tom plemenu u jednom francuskom časopisu iste godine u novembru mjesecu[16].

Iako neki Veličani,poput dr Marka Kneževića,šire tezu o velikoj naklonosti francuskog vicekonzula prema srpskom narodu,potrebno je istaći da takva konstatacija nema uporišta u pisanim izvorima.Naime,Slaviša Nedeljković u svom radu o Ivanu Stepanoviču Jastrebovu zapisuje da je” Konzul Ekar vršio snažan pritisak na ovu srpsku zadužbinu (na manastir Visoki Dečani-prim.M.J.) ne bi li prihvatili uniju.On je siromašnom bratstvu manastira Dečani ponudio značajnu finansijsku pomoć kao zaštitu od arbanaških napada,a kada to nije donijelo ono što je očekivao,onda je angažovao turske vlasti ne bi li manastir Dečani preveo u uniju”.Prema pisanju ovog autora,zbog jakog uticaja Francuske i Austrougarske u Albaniji i Metohiji,Rusija je 1856.godine odlučila da otvori svoje konzularne službe u Skadru i Prizrenu.(Nedeljković o ovoj svojoj tvrdnji ne navodi pisani izvor,te ostavlja sumnju da je te godine postojala stalna ruska diplomatska služba u Skadru).Sem toga,ovaj autor ističe da je Ekar pojačavao pritisak na manastir Dečani”preko razbojničkih bandi sastavljenih od katoličkih Arbanasa[17].

Veliki broj istoričara bilježi,da je dolaskom  Wieta za francuskog konzula u Skadru donekle narušena naklonost Francuske prema Crnoj Gori.To je ujedno o vrijeme dolaska knjaza Nikole na crnogorski prijesto.Dolaskom Wieta,naklonost Francuske prema sjevernoarbanaškim plemenima katoličke vjeroispovijesti će se povećati,ali sudeći prema pisanim dokumentima Wiet je,makar deklarativno,iskazivao dobru volju prema Veličanima.Naime,u molbi kojom Veličani traže pomoć 12.oktobra 1864.godine,naslovljenoj francuskom konzulu Wietu u Skadru piše:”Od opštine Velika u nahiji Gusinjskoj otpravismo u Skadar na vaše visokorodie Milostivi gospodine Viet naše punomoćnike Raduna Vukašinova sa našim učiteljem Stevanom Mihailovićevim i molimo vaše visokorodie za nekakvu pomoć er smo ogradili u našem selu školu od četiri razreda na naš sopstvnu harač[18].Ostali smo materijalno dužni 976 groša,zato vas pokorno molimo da bi ste izvolili nama pomoć dati da možemo školu izdržavati,da bi ste od vašeg visokog praviteljstva cara francuskog Napoleona izraditi pomoć u novcu  da lakše možemo đecu našu vaspitavati i prosvještavati…[19]”.U istoj molbi,Veličani mole da im pruže pomoć da “oslobode dva roba koje su nam uzeli Arnauti iz Bujana blizu Đakovice[20].Molbu Veličana potpisuju koćobaše Risto Goiković(ne Gojković-prim-M.J) i Vukašin Vučetić.

Crnogorski istoričar i akademik  Dimitrije-Dimo Vujović,koji je istraživao francuske arhive,povodom ovog obraćanja Veličana francuskom konzulu je zapisao:”Ova molba Veličana je u Francuskoj naišla na izvjesan odjek kod francuske vlade.Istina,nije nam poznato da li je francuska vlada pružila neku novčanu pomoć za školu u Velici,ali nam je poznato da je kod Porte preduzela izvjesne korake u vezi sa dvije robinje o kojima se govori u ovoj molbi[21]”.Autor ovog teksta je pretražio ogromni broj diplomatskih dokumenata francuskog arhiva i došao do istih saznanja koje zapisuje akademik Vujović[22]

Molba Veličana upućena francuskoj vladi 1864.

Potpisnici molbe

Isječak iz navedenog teksta akademika Dima Vujovića

No,francuske diplomatske izvore i crnogorskog akdemika Dimitrija-Dima Vujovića demantuje dr Marko Knežević,zapisujući samo njemu znane podatke.Naime,kako stoji u knjizi Velika i Novšiće,autora Kneževića “…da je škola u Velici počela sa radom 1864.godine…”.

On dalje razmišlja na poseban način,iznoseći i ovakvu pretpostavku:”Kako je škola otvorena (1864.,prim.M.J) kao četvororazredna,proizilazi da je ona bila ranije otvorena…[23]”.

Pomalo čudna konstatacija,imajući u vidu da odluka o osnivanju propisuje dužinu trajanja obrazovanja,u ovom slučaju četvorogodišnjeg,ali obrazovanje počinje upisom u prvi razred,čime ti prvaci stiču obrazovanje zaključno sa četvrtim u novosnovanoj veličkoj školi.U svim aktima o osnivanju od donošenja sličnih akata u knjaževini Crnoj Gori (do današnjih dana) je propis pratio ovakvu logiku.Čudna mi je konstatacija Kneževića,znajući da je dobar dio profesionalne karijere proveo u prosvjetnoj struci.

     Radi otklanjanja dilema oko datuma otvaranja diplomatske službe Rusije u Skadru,pokušao sam iz bogate dokumentacije Ministarstva inostranih djela Rusije saznati nešto više o razvoju diplomatije te zemlje.Kao što sam zapisao da je francuska diplomatija sačuvala sve diplomatske prepiske svojih diplomata tokom XIX vijeka[24],sličan je slučaj zabilježen i o radu ruskih diplomata.Veliki broj ruskih istoričara i drugih publicista je pisao na ovu temu,te je rad ruske diplomatije iz tog perioda u potpunosti rasvijetljen.Prema pisanju Olge Lebedove i Aleksandra Panova[25]prva ruski konzulati su otvoreni u Engleskoj,Francuskoj i Austriji u prvoj četvrtini XIX vijeka.Najbrojnije diplomatsko predstavništvo je bilo u Konstantinopolju u kojem je radilo najbrojnije osoblje,zbog potrebe kontrole flote drugih zemalja,kako bi se valjano vodilo računa o ruskoj bezbjednosti na jugu.Sem toga se iz ovog centra moglo najviše pomagati hrišćanima koji su živjeli na teritoriji Osmanskog carstva.Ovaj konzulat u Konstantinopolju je na neki način predstavljao pokrovitelja za hrišćane na Balkanu,pišu navedeni autori.Nakon 1829.godine je planirano otvaranje vicekonzulata u Grčkoj,ali do realizacije te ideje nije došlo.Istina,prema pisanju ovih autora,Rusija je u nekim njima vašnim zonama tada slala specijalne misije,tj.vojne izaslanike,što je zabilježeno i povremeno slanje određenih misija u Skadar.

Tako bilježimo da  je u Crnu Goru još 1830.godine boravio я.Н.Озерцков,a nakon njega početkom pedesetih godina XIX vijeka E.P.Kovaljevski.Ulogu konzulata na Balkanu su vodili vojni izaslanici,dostavljajući svoje izvještaje sa terena Azijatskom departmenu,koji je formiralo Ministarstvo inostranih djela Rusije.Takođe,bilježimo da je u Beogradu osnovan ruski konzulat 1840.godine[26].Na strani 54 navedenog separata Lebedove i Panova su nabrojane sve države u kojima su formirane ruske diplomatske službe,ali se ne pominje Skadar[27].Istina,početkom 60-tih godina XIX vijeka u zborniku diplomatskih prepiski[28] koji se čuva u Ministarstvu inostranih dela Rusije[29],nalazimo dokumenata za 1861.godinu iz koje se vidi da je u Skadru prisutna mala diplomatska misija,gdje se pominje konzul Sučenkov(Soutchenkov).U toj misiji se još pominju sekretar i dragoman (prevodilac-tumač).Moguće je,da je Ruska vlada donijela odluku o osnivanju konzulata u Skadru 1856.godine,a da je on ipak počeo sa radom nekih 3 ili 4 godine kasnije.Sličan slučaj je zabilježen sa osnivanjem ruskog konzulata u Solunu.U objavljenim dokumentima nema diplomatske pošte koja se odnosi na Crnu Goru.Vjerovatno je diplomatska pošta preko posebnih ruskih misija sa Cetinja išla preko Dubrovnika,gdje je postojao znatno ranije ruski konzulat.Iz raznih dokumenata se vidi da su ruski oficiri ipak vezu sa svojim ministarstvom ostvarivali preko Dubrovnika.Konzul Soutchekov se pominje i u narednim zbornicima diplomatskih dokumenata,sve do 1867.godine.Već 1869.godine u dokumentima se pominje novo ime u ruskom poslanstvu u Skadru,konzul Nikolaev,sa sekretarom konzulata Ivanom Jastrebovim i jednim neimenovanim dragomanom[30].Po drugim izvorima,Jastrebov je pored poslova sekretara bio i službeni prevodilac (dragoman)[31].

Diplomatska karijera Ivana Jastrebova je krenula sa njegovih navršenih 27.godina,kada je1866.godine upućen u Rusko poslanstvo u Carigradu da obavlja činovničke poslove,radeći u rangu „vježbaonika“.Ovi podaci ne korespondiraju sa izvještajem neimenovanog veličkog učitelja,adresiranog na crnogorske prosvjetne vlasti[31a],13.marta 1899.godine.Izvještaj učitelja je objavljen u Prosvjeti juna iste godine.U izvještaju veličkog učitelja piše da je nakon smrti popa Dmitra Popovća “…da su njegov sin pop Milosav Popović u društvu sa Radovanom Radulovićem i dr.ponovio molbu preteče 1865.godine,od strane naroda kod carsko-ruskog konzula Jastrebova.Njihova molba nađe odziva i bogatu potporu;dobije 90 napoleona(napoleon je koštao 30 groša)…”.Na osnovu biografskih podataka,Jastrebov je počeo svoju diplomatsku aktivnost u Skadru tek 1867.godine,ali će konzul u ovom gradu postati krajem 1868.godine.Na osnovu iznijetog,jasno je da su Veličani mogli Ivanu Jastrebovu(konzulu) pisati molbe tek 1869.godine.

Na mjesto sekretara i tumača(dragomana,tj.prevodioca-prim.M.J) u Skadar je raspoređen 1867.godine,a već krajem 1868.godine je postao rukovodilac Ruskog poslanstva u Skadru.Na toj funkciji će biti veoma kratko,jer je već aprila mjeseca 1870.godine imenovan za vicekonzula u Prizrenu,gdje je ostao do avgusta 1886.godine, uz jedan vrlo kratki 1875.godine.Kraće vrijeme (septembar 1880-februar 1881.godine) je proveo na diplomatskoj službi u Janjini(Grčka),a zatim se ponovo vratio u Prizren,gdje je ostao do 1886.godine,odakle je nastavio svoj diplomatski rad na funkciji konzula u Solunu,gdje je umro 1894.godine[32].Iz biografije Jastrebova je očigledno da nije mogao uticati na događanja u Crnoj Gori skoro do 1870.godine,ali je bio diplomatski angažovan za razgraničenja nakon 1878.godine prikupljajući neke podatke o stanovništvu u Plavsko-gusinjskoj regiji.Iz diplomatskih prepiski ruskih konzula od osnivanja konzulata u Skadru (negdje iza 1856.godine),pa sve do 1870.godine nijesam našao ni jedan dokument u kojem se pominje Velika ili bilo koji Veličanin.Iako,po prilici nije obilazio plavsko-gusinjsku dolinu,Jastrebov je u vrijeme Berlinskog kongresa i razgraničenja Crne Gore i Turske službeno izvijestio svoje ministarstvo o nacionalnoj(!)(vjerskoj) strukturi stanovništva u Gusinjskoj nahiji,tj.Plavu,Gusinju sa okolnim selima,imajući u vidu da će ta diplomatska pošiljka uticati na odluke o razgraničenju.Izvještaj Jastrebova je se znatno razlikuje od izvještaja Ekara,Spiridona Gopčevića,Edmonda Spensera,kao i od izvještaja austrougarskog konzulata i turskih vlasti.Očito je njegov diplomatski izvještaj bio u saglasju sa knjazom Nikolom i cetinjskim dvorom.Jastrebov u svojoj diplomatskoj pošiljci sve stanovnike koji znaju „srpski jezik“ proglašavao Srbima,bez obzira da li su Albanci muslimanske ili rimokatoličke vjere.Istovremeno,ruski konzul u Kosovskoj Mitrovici će stanovnike u Bajgorskoj Šalji nazvati“čistokrvnim Albancima iz Šalje u Albaniji“,iako je puno njih dosta dobro govorilo srpski jezik.

Iz izvještaja Jastrebova o stanovništvu u Gusinjskoj nahiji,bilježimo da u Aržanici,kako piše Jstrebov,živi 15 hrišćanskih porodica,15 muslimanskih,a 15 porodica je napustilo selo.Izvjesno je da ovaj izvještaj datira nakon bojeva na Novšiću,Pepiću i Murini,kada je protjerano skoro čitavo albansko stanovništvo iz ovih sela (što je zabilježio Rovinski-prim.M.J.Vidjeti knjigu Boj na Novšiću).Jedan dio stanovništva će se ipak kasnije vratiti na svoja ognjišta u Pepiće i Aržanicu kako zapisuje ime ovog sela Jastrebov)[33].Prema njegovoj statistici u Velici živi 150 kuća hrišćanskog stanovništva,konstatujući da je selo bilo popaljeno 27.decembra (podaci o paljenju se očito odnose na 27.decembar 1879. po starom kalendaru)[34].

Iz izvještaja Jastrebova o stanovništvu u Gusinjskoj nahiji u vrijeme razgraničenja nakon Berlinskog sporazuma

U knjizi Velika i Novšiće autora Marka Kneževića je zabilježeno da su „sin Dmitra Popovića i Radovan Radulović obnovili molbu ruskom konzulu Jastrebovu i dobili pomoć za školu 90 napoleona (2700 groša).Povratkom u Veliku odmah su započeli poslove u vezi sa školom.Kupili su kuću za 1100 groša i dali 300 groša za opravku,dok je 90 groša potrošeno za veselje[35]“.Ovaj autor se za ove navode poziva na knjigu Predraga Vukića-Ljetopis osnovnih škola u knjaževini Crnoj Gori(1885-1908),čiji je izdavač Državni arhiv Crne Gore.Iz knjige Kneževića nije jasno u kojoj je kalendarskoj godini Jastrebov obezbijedio pomoć Veličanima.Svakako,ne prije druge polovine 1868/1869..godine,od kada je sa mjesta sekretara i dragomana na nešto duže od godinu dana Jastrebov preuzeo rukovođenje ruskim konzulatom u Skadru.

Kako je diplomatska karijera Ivana Jastrebova krenula sa njegovih navršenih 27.godina,kada je1866.godine upućen u Rusko poslanstvo u Carigradu da obavlja činovničke poslove,radeći u rangu „vježbaonika“.Ovi podaci ne korespondiraju sa izvještajem neimenovanog veličkog učitelja,kojeg citira Vukić,a preuzima Kneževi.Izvještaj je adresiran na crnogorske prosvjetne vlasti[35a],13.marta 1899.godine.Izvještaj učitelja je objavljen u Prosvjeti juna iste godine.U izvještaju veličkog učitelja piše da je nakon smrti popa Dmitra Popovća “… njegov sin pop Milosav Popović u društvu sa Radovanom Radulovićem i dr.ponovio molbu preteče 1865.godine,od strane naroda kod carsko-ruskog konzula Jastrebova.Njihova molba nađe odziva i bogatu potporu;dobije 90 napoleona(napoleon je koštao 30 groša)…”.Na osnovu biografskih podataka,sa sigurnošću znamo da jeJastrebov počeo svoju diplomatsku aktivnost u Skadru tek 1867.godine,ali konzul u Skadru će postati krajem 1868.godine.Na osnovu iznijetog,jasno je da su Veličani mogli Ivanu Jastrebovu(konzulu) pisati molbe tek 1869.godine.

Na osnovu ovako iznijetih detalja,samo možemo potvrditi stavove akademika Vujovića da Veličani ipak nijesu dobili finansijsku pomoć za završetak radova na školskom objektu,po molbi iz 1864.godine,koju je primio francuski konzul Wiet.Prema pisanju Wieta,molbu Veličana je preveo na italijanski jezik,pa je uz svoje lično obraćanje proslijedio francuskoj vladi.

Iz diplomatskih izvještaja Jastrebova nijesam nigdje naišao da ovaj vicekonzul još negdje pominje Veliku,bilo kakvim povodom.Pomena sela Velika nema ni u njegovoj knjizi Stara Srbija i Albanija.

Konačno,istraživanja treba nastaviti,a posebno daljim čitanjem ruskih,francuskih, austrougarskih i turskih dokumenata,jer se jedino tako mogu rasvijetliti neki periodi veličke prošlosti.

Uskoro na ovom portalu:Koje je škole izučio Ilija Vučetić?

NAPOMENA:U skladu sa Zakonom o autorskim pravima (Službeni list CG,br.37/2011 i br.53/2016)  nije dozvoljeno preuzimanje i objavljivanje ovog teksta ili njegovih djelova bez saglasnosti autora.

Izvori:

[1] Dr Marko Knežević,Velika i Novšiće,str.86

[2] Archives du Ministere affaires etrangeres,Turquie,Scutari,186,fol.274

[3] Andrija Lainović,Mark Brier,francuski konzul u Skadru i njegove pjesme u slavu Napoleona I (Objavljeno u Zborniku Zilozofskog fakulteta u Skoplju ,1975,str.99)

[4] Andrija Lainović,isto,str.191

[5] Isto,str.192

[6] Ekar je u Kotoru savjetovan da za Cetinje ne putuje preko Hercegovine,a pogotovu da nigdje ne noći,jer jer je Hercegovina “naseljena Grcima”.Sem toga,neki oficir u Kotoru mu savjetuje da se sa Cetinja u Skadar ne vraća preko Skadarskog jezera,jer su Crnogorci veoma ljuti na Zapad (iz pisma Ekara ministarstvu spoljnih poslova Francuske-prim.M.J)”

[7] Andrija Lainović,Isto,str.195

[8] U diplomatskom pismu,Ekar citira crnogorskog knjaza,da im problem pravi Osman-paša,”koji hoće Brda da odvoji od Crne Gore,sa posebnim vladikom…Koristeći popa Đoka i njegove drugove iz Spuža,paleći narodu žita,Turci su preko njih stalno izazivali nered u Bjelopavlićima…”.

[9] Bogumil Hrabak,Italijanski konzul u Skadru Bernardo Berio o Arbanaškom pitanju 1876-1878.godine,str.28

[10] Isto,str.25-37.

[11]Ekar(H.Hecquart) je tekst o Vasojevićima je objavio u jesen,novembra 1855.Tekst je naslovljen:Les Wassoevitchs-tribu habitant la Haute Albanie( Vasojevići-pleme u Sjevernoj Albaniji).Rad je objavljen u časopisu:Revue de l’Orient  de l’Algerrie et des Colonnies,T.III,str.273-286)

[12] A.Lainović,Isto,str.222

[13] Dimo Vujović,Jedna molba Veličana iz 1864.godine,Francuskom konzulu u Skadru, Istorijski zapisi,knj.XXIII,1966,str.139

[14] Naslov izveštaja:Repport sur une excursion dans la Montenegro,Skutari,le 15.avril 1855.U potpisu:Vice-Consulat de Skutari,Di Recition politique,No-50.

[15] Dr Marko Knežević,Velika i Novšiće,str.87.Inače,Knežević još na par mjesta “prepravlja” akademika Dašića,prilagošavajući određene tvrdnje ovog autora nekim svojim potrebama i vizijama.Nadam se da će i o tome biti riječi na ovom portalu.

[16] H.Hecquart,Vice-consul de France a Skutari d’Albania:Les Wassoevitchs-tribu habitant la Huete Albanie (Vasojevici-pleme u sjevernoj Albaniji).Objavljeno u časopisu:Revue de l’Orient de l’Algerie et des Colonies,T.III,Paris,1855.,str.273-286.Isti autor je objavio i dvije knjige o Albaniji.Knjiga Sjeverna Albanija ili Gegarija je objavljena 1858. i 1859.godine u Parizu.Međutim,manje je poznato da je 1866.godine počeo objavljivati i tekstove o Crnoj Gori,,naslovljene:Memoire sur le Montenegro,u časopisu:Bullten de la societe de geographie,avril 1865.g.,strana 305-348 (Prvi dio).U ovim rukopisima pominje Vasojeviće i Kuče kao plemena nastanjeno u Klimentima.

[17] Slaviša Nedeljković,Ivan Stepanovič Jastrebov,prijatelj i zaštitnik srpskog naroda na Kosovu i Metohiji,objavljeno u Zborniku radova Filozofskog fakulteta u Nišu,2013.g., str.312-313

[18] Odlukom o osnivanju škola je pored nastavnih planova i programa propisano i trajanje obrazovanja.Tako je osnovana i škola u Velici osnovana kao četvororazredna,što znači da će obrazovanje trajati četiri godine(četiri razreda).Nelogična je konstatacija da su već postojala tri razreda(!).Rukovodeći se istom logikom,to bi značilo da osnivanjem Medicinskog fakulteta u trajanju od pet godina,mora postojati studijski program od četiri godine.

[19] Dimo Vujović,Isto,str.139

[20] Dimo Vujović,Isto,str.139

[21] Dimo Vujović,Isto,tr.139

[22] U francuskim arhivima(Pariz) je sačuvana sva diplomatska prepiska (francuskih i drugih diplomata),koja je po godinama ukoričena do 1914.godine,sa ukupno 196 zbornika(knjiga) dokumenata depeša,prepiski,izvještaja,pisama,…itd.Lično raspolažem kompletnom diplomatskom prepiskom,koja broji oko 74800 stranica.Građa se može pronaći na sajtu biblioteke gallica.fr.

[23] Dr.Knežević,Isto,str.190

[24] Štampane su prepiske i sačuvane u posebnim zbornicima  za svaku godinu,od formiranja prvih diplomatskih službi Francuske.Prvi  zbornik diplomatskih prepiski je objavljen 1861.godine u četiri toma,sa oko 1700 stranica.Zbornici u nekoliko prvih godina su obuhvatili kompletni period od formiranja prvih diplomatskih službi Francuske.Naziv zbornika je:Archives diplomatiques-recuel de diplomatie et d’historie.

[25]  Ольга Лебедева,Александр Панов-Зарубежная дипломатическая   служба Росии второй  четврти 19.века(Објављено у зборнику:Медународная   жизн 1922-2002).

[26]Isto, str.52-53

[27] Елена Петровна Кудрявцева-ДОИ10.31168-26-8570.2020.04

[28] ANNUAIRE DIPLOMATIQUE DE L’EMPIRE DE RUSIE;POUR L’ANNEE 1861, Sant-Petersburg,1861,str.38

[29] Ministarstvo unutrašnjih dela Rusije čuva (na francuskom jeziku) sve diplomtske prepiske od druge polovine XIX vijeka do 1914.godine.Sve prepiske su date u 196. knjiga,po godinama.

[30] ANNUAIRE DIPLOMATIQUE DE L’EMPIRE DE RUSIE;POUR L’ANNEE 1869,Sant-Petersburg,1861,str.52

[31]Milutin Folć,Izvještaji ruskog konzula Ivana Stepanovića Jastrebova iz Skadra o slovenskom življu i njihovim crkvama u Albaniji u drugoj polovini XIX vijeka( Objavljeno u Zborniku radova-Stanovništvo slovenskog porijekla u Albaniji,Cetinje,1990.

[32] Matica Srpska,Odabrane biografije,Tom I-IV,str.214-215.

[33] И.Н.Хитрова,Формирование черногорских границ и Россия (1878-1884). Објављено у књизи:Текст научнoй статьi по специалньости „история и археология“,стр.627-628

[34] Isto,str.628

[35] dr Marko Knežević,Velika i Novšiće,str.190

Kod Kneževića (ali i kod njegovog izvora akademika Dašića) nailazimo na još dosta neutemeljenih tvrdnji.Tako npr.Knežević bilježi:”U istoriografskim istraživanjima akademika Miomira Dašića navodi se da se tokom 60-tih godina zaslugom mudrih i uglednih ljudi (bez pominjanja kojih ljudi!?) i uz političku i materijalnu podršku vlada Crne Gore i Srbije,otvaraju se prve gornje-polimske srpske škole(!?) u Velici,Beranama i Gusinju”.Sam Dašić u knjizi Vasojevići u ustancima 1860-1880,godine,str.298-299,istina bilježi navode Kneževića.Međutim,već na strani 303 iste knjige Dašić demantuje sebe.Naime,mapa u čijem zaglavlju stoji “Srpske škole u Staroj Srbiji i Makedoniji,oko 1870.godine”(str.303 kod Dašića),bilježi školu u Gusinju,ali ne u Velici,što potvrđuje da ta škola nije bila srpska,pa nije je ni otvarala Srpska vlada.Kada je u pitanju škola u Beranama,tvrdnja Dašića postaje sumnjiva i problematična,jer se jasno vidi na skeniranoj mapi da je ime grada (naselja)Berane naknadno ručno upisano.

Sem toga,Uroš Šešun u svom radu:Srpske škole i učitelji u Staroj Srbiji i Makedoniji u velikoj istočnoj krizi,na strani 155 je zapisao:Da je školski odbor u Peći “redovno pomagao novcem od novembra 1869-1873.godine školu u Gusinju.Potonje godine njen učitelj je bio Rista Nikolajević,koji je prešao u đakovačku školu,a gusinjska škola je zbog nedostatka kadra skinuta sa odobrenog budžeta”.U ozbiljnom i temeljnom istraživanju Šešuna se ne pominju škole u Velici i Beranama,iako je u njegovom radu obuhvaćen sporni period koji pominje Dašić,govoreći o pomoći koje su dodjeljivane 60-tih godina.Konačno,beranska škola tada nije postojala,početkom 60-tih godina XIX vijeka,dok jje škola u Velici otvorena 1864.

[35a] Prosvjeta,sveska VI,Izvještaj veličkog učitelja,datiran 13.marta 1899.godine, objavljen u Prosveti  u junu 1899.g.,str.292-294.