KADA JE I KAKO IZGRAĐENA DŽADA ANDRIJEVICA-ČAKOR-PEĆ

" La verite doit prece der l’utilite-
Istina je preča od koristi"
Henri Poincare

Autor:Marko Jokić

     Među Veličanima je već dugo prisutno pitanje o gradnji puta preko Čakora.Oko gradnje tog putnog pravca  se makar do sada nijesu koristili pisani izvori (izuzev pamfleta Steva Bogdanovića:Kako je Crna Gora zavedena pod Goleš planinu, Njujork,1918.g.),već su u „nedostatku pisane građe“ slušali pamtiše,kao da se nije to dogodilo „juče“.Intresantno je da ta „sjećanja-pamćenja“ nekih Veličana su skoro u potpunosti suprotna sačuvanim arhivskim i drugim izvorima do kojih je došao  autor ovog teksta.Najprije,kod različitih autora imamo neslaganja oko projektovanja,a zatim i oko gradnje tog puta u tri perioda.Prvi period gradnje je odmah nakon Balkanskih ratova,do jeseni 1915.godine,zatim period u vrijeme Austrougarske okupacije i konačno finalizacija radova na tom putnom pravcu u Kraljevini Srba,Hrvata i Slovenaca ( od maja do početka septembra 1915.godine.U ovom tekstu,ono što sam smatrao značajnim i interesantnim za gradnju ovog puta podijelio sam u  nekoliko cjelina:

  1. Podsjećanja na gradnju prvih puteva u Crnoj Gori (krajem XIX i početkom XX vijeka)
  2. Prva faza  gradnje puta preko Čakora (1914-1915.godine)
  3. Šta govore dokumenta srpske vojske koja je odstupala preko Čakora?
  4. Austrougarska okupacija i nastavak gradnje puta
  5. Pisani tragovi o gradnji puta poslije 1918.godine

Posebno je interesantno pitanje odstupanja srpske vojske preko Čakora,te u tom kontekstu i problemi sa kojim se ta vojska suočavala  tokom odstupanja.Neophodno je saopštiti istinu,isključivo zasnovanu na pisanim dokumentima srpske vojske i Državnog arhiva Crne Gore,kao i memoarskim  svjedočenjima vojnih starješina  Druge armije koji su preživjeli tu golgotu.Radi „otkrivanja“ istine neću koristiti  „sjećanja“ Veličana i pamtiše,koja se tokom vremena oblikuju,kako bi  se demantovala stvarna istina koju su zabilježili u dokumentima komande i oficiri srpske vojske i drugi pisani izvori.Autor ovog teksta se nije bavio „kisjelim kupusom“,kao esencijalnim dokazom o događanjima,smatrajući to neozbiljnim u disperziji sjećanja nekih Veličana radi opovrgavanja (?) dokumenata koje su ostavili ti stradalnici.Ozbiljnost pristupa jednoj ovako osjetljivoj temi se mora temeljeti na materijalnim izvorima,kako bi se ostavila stvarna slika o ovim stradalnicima (Istina je preča od koristi-kako reče Henri Poincare).Zato sam za ovaj tekst odabrao malo više dokumenata,kako bih ukazao nekim gornjepolimskim i veličkim prepravljačima istorije kako se treba koristiti građom i istraživanjem u skladu sa metodologijama  istraživanja.S toga,u podnaslovu broj.3 ovoga teksta ću sa zadržati kratko i na tom pitanju (pružajući čitaocu istinite zapise stradalnika i svjedoka tih događaja).

Nastavite sa čitanjem