Portal Analitika:Polemika o genocidu u Velici (3)

ĆOSOVIĆ JOKIĆU: Velika nije stradala zbog vjere i srpstva

Objavljeno: 31. 07. 2015 – 11:52

          Prije par dana, 28. jula, obilježen je u Velici dan velikog stradanja Veličana. Neki novinari su izvijestili da su Veličani 28. jula 1944. stradali zbog vjere i srpstva, što je naravno, potpuna neistina. Veličani su od nacista stradali zbog partizanstva a samim tim i zbog crnogorstva, jer su svi pravoslavni partizani bili Crnogorci po nacionalnosti, zvanični stav Komunističke partije je bio da su Crnogorci zasebna nacija, taj stav partije  odlično su znali svi oni koji su se priključivali partizanima.

Piše: Miroslav ĆOSOVIĆ   

       U knjizi “Vatre sa Komova – narod andrijevačkog sreza u NOR 1941-1945” (Beograd, 1978), zapisano je:   miroslav1ok  “U selu sa preko 320 domova od kojih nije bilo četničkih i drugih fašističkih organizacija. . . U oružanim snagama NOV i POJ učestvovalo je 270 boraca ne računajući sve one koji su se vremenom otselili iz Velike. Od tog broja 50 su dali živote i njihove kosti su prosute od Čakora do Ljubljane, 54 su postali RVI, 70 dobili oficirske činove…” (cijela knjiga www.znaci.net/00003/485.pdf)    I u izvještaju koji je sastavio zapovjednik obije SS divizije koje su izvršile masakr u Velici, Veličani su tretirani kao Crnogorci:      “Očevidno je da je selo Velika, naseljeno Crnogorcima, na odgovarajući način neprijatelju pružalo pomoć. Prema izjavi jednog zarobljenika iz Velike, tamo su ponovo boravila propagandna odeljenja bandita i zavrbovali su 20 mladih Crnogoraca. Stanovništvo nije nikada izveštavalo o dolasku ovih crvenih propagandnih odeljenja. Tako isto nisu obaveštavali o prelasku mladića na stranu bandita i odlasku u Crnu Goru.” Link prema  dokumentu: www.znaci.net/00001/4_12_4_103.htm

     Velika je bila najpartizanskije selo na śeveroistoku Crne Gore, zato je tako i stradala krajem jula 1944. miroslav2ok Naglasak je na prisustvu SPC u Velici: Gospodin Branko Jokić treba da razumije, naglasak na moj prvi prilog od 27. jula nije na samom pokolju u Velici jula 1944. već sam javno iskazao čuđenje – što traži kler SPC u Velici, kako je moguće da kler SPC saośeća sa Veličanima koji su stradali od nacista, dok u isto vrijeme kler SPC veliča i slavi saradnike nacista.      Pitam Srpsku crkvu – da li su Pavle Đurišić i mitropolit Joanikije Lipovac osudili zločin u Velici ili zločine nacista u Pivi, da li su Đurišić i Lipovac osudili bilo koji zločin nacista u Crnoj Gori?  Kad je gospodin Jokić tako hrabar da demantuje mene i profesora Rastodera, što ne skupi hrabrosti pa upita episkopa Amfilohija Radovića, npr ovako: “Što Vi gospodine vladiko tražite ovđe dok veličate saradnike nacista Đurišića i Lipovca? Zar je Vama ovđe mjesto?”

      Isto pitanje da postave i episkopu Joanikiju Mićoviću jer i on slavi Lipovca.

      I Branko Jokić je priznao da su zločin izvršile dvije SS divizije: Raščistili smo jednu stvar. Gospodin Jokić je nevoljno priznao da su tog dana u julu 1944. masakr počinile dvije organizovane SS formacije (njemačka i albanska) iako se iz njegovog prvog reagovanja moglo zaključiti da SS formacije  tog dana nijesu tamo ni bile.

      Branko Jokić u prvom reagovanju piše na osnovu dokumenata sa suđenja u Beogradu:      “Na preko 500 strana toga spisa, donesena je optužnica, svjedočenja ljudi koji su preživjeli Šmithuberove zločine u Bosni, Dalmaciji, Pivi, Gornjem Polju, Rastovcima, Šipačnome, Bajovom Polju i drugim krajevima Crne Gore. Ni u optužnici niti u bilo kojoj drugoj prilici tokom suđenja, Šmithuberovo ime uopšte nije pomenuto u vezi sa genocidom u Velici.”      Gospodin Jokić nam sam predstavlja niz Šmithuberovih zločina, a na potpuno isti način stradali su i Veličani, od iste formacije – Princ Eugen divizije, “rukopis” je isti kao i svuda đe je prošla Princ Eugen divizija.      Gospodin Jokić kaže da Šmithuberu nije suđeno poslije rata za zločine u Velici, već za druge zločine. Kad se sudilo pripadnicima divizije Princ Eugen Velika nije ni pomenuta? Ako Velika na suđenju pripadnicima Princ Eugen divizije nije pomenuta, mijenja li to činjenicu da su pripadnici Princ Eugen divizije (sa pripadnicima SS Skenderbeg), počinili pokolj u Velici?       Gospodin Jokić iznosi začuđujuću tvrdnju da Šmithubera nije bilo u Velici 28. jula 1944. iako je on bio zapovjednik cijele SS divizije Princ Eugen. Nije ga dakle bilo ni u borbama koje su par dana ranije vođene sa partizanima, u borbama u kojima su dvije SS divizije pod njegovom komandom imale preko 800 poginulih?! Pa đe je bio Šmithuber?       Meni ne pada na pamet da sporim da su u masakru u Velici učestvovali i na zvjerski način ubijali Veličane neki Albanci i Muslimani/Bošnjaci, kao obični vojnici koji su primili naređenja, isto kao što su i Njemci u Velici vršili bestijalna ubijanja. miroslav3ok Niko osim Njemaca nije mogao narediti pokolj u Velici: Ali, ključna stvar u svemu ovome je, a gospodin Jokić pokušava da to negira – daleko najveći dio odgovornosti za masakr u Velici snosi onaj njemački zapovjednik koji je tog 28. jula 1944. komandovao sa obije SS divizije. On je naredio masakr u Velici (a to je valjda bio Šmithuber iako Jokić tvrdi da nije). Niko osim njemačkog zapovijednika nije mogao to da naredi. Za zločin u Velici odgovornost Albanaca i Muslimana/Bošnjaka koji su bili u toj nacističkoj formaciji jednaka je odgovornosti bilo kojeg dželata i izvšioca zločina, bilo kada tokom istorije ratovanja. Ta odgovornost takođe nije mala, ali je odgovornost za počinjeni zločin neuporedivo veća na onome ko je zločin naredio. Šerbo Rastoder kaže da su svi Albanci i Muslimani/Bošnjaci koji su učestvovali u zločinima, poslije rata “platili” za svoje zločine.       Ja pretpostavljam da će Branko Jokić i dalje da pokušava da dokaže, kao što jeste već u prvom reagovanju, da su glavni krivci za masakr u Velici Albanci i Muslimani/Bošnjaci, ali evo da ga podśetim što je o SS diviziji Skenderbeg sam napisao u svom drugom reagovanju, kako su Njemci cijenili pripadnike SS Skenderbeg:      “U svojim izvještajima su isticali: »Albanska vojska i muslimanska milicija su bez ikakve vrijednosti«”      I sa ovim se slažem. Ako su Njemci ovako karakterisali nepismene i polupismene albanske i muslimanske seoske ratnike – pripadnike SS Skenderbeg, može li iko da povjeruje da su oni Njemcima naredili masakr u Velici, da su školovani, obrazovani, prekaljeni, nadobudni i zlikovački SS oficiri izvršavali naređenja ovih bijednika?     

    Može li sami Branko Jokić da povjeruje da masakr u Velici nije izvršen po naređenju Njemaca? 

Jokić Ćosoviću: Odgovornost komšija za pokolj u Velici je nesporna, evo još dokaza

Objavljeno: 03. 08. 2015 – 11:19

      Čini mi se da ova polemika gubi smisao. G. Ćosović skače s teme na temu,  „ne vidi“ priložena dokumenta, nateže oko „poznatih“  detalja, bolje reći nabacuje ničim dokumentovane površnosti ili sporednosti, istrže iz moje knjige citate koje krivotvorno komentariše, vrda na druge načine, itd. itd.

Piše: Branko JOKIĆ

        Nijesam autor novinskih članaka i izvještaja koje u istome maniru prepričava g. Ćosović, da bi, pozivajući se na „znanje“ dr Rastodera, „pokazao“ ono što jednostavno nije istina – kako su Veličani stradali zbog prisustva partizana, te da su za to isključivo odgovorni  njemački komandanti.

       Tačno je, kako je Ćosović i pročitao u knjizi „Vatre sa Komova“, da je to  bio kraj rata i da se blizu 200 Veličana nalazilo u partizanskim jedinicama – u Srbiji, Slavoniji, Bosni, Sloveniji, te da ih je toga proljeća, daleko od Velike, izginulo pedestak. Isto tako, od oko 70 veličkih četnika, koliko ih je bilo 1942. godine, nakon što su (pod komandim Zarije Gojkovića) dezertirali iz Kolašina, 1943.godine, najveći broj prišao je partizanima, a samo petnaestak ostalo s Đurišićem i iduće godine krenulo prema Bosni i Zidanom mostu (đe su, osim trojice-četvorice, pobijeni).  Dakle, Velika je bila potpuno nezaštićena, kada se radi o njezinim „oružanim snagama“.

Doček fašista

       Ako sam „pravilno“ razumio g. Ćosovća, on hoće da ustvrdi da je Velika bila parizanska baza, ili uporište te da je zato i stradala tokom cijela rata a posebno 28. jula 1944. godine. Međutim, ovo drugo je manje tačno, pa zato ni novinski izvještači nijesu ništa proizvoljno napisali, već po ko zna koji put  prenijeli dominantno sjećanje onih koji su preživjeli ratnu golgotu (a ima ih podosta živih), kao i najvećega broja autora koji su se bavili ovim događajem i sadržaje (preostalih) dokumenata. Jer, Veličane je teško ućutkati, iako su to, poput dr Rastodera, pokušali protagonisti bratstva-jedinstva, koji su najprije hapsili i za ratne zločine proglasili na stotine susjeda – iz Plava, Gusinja, Martinovića, Novšića, Metaha, okoline Deačana, Rugove i dr. a potom im smanjivali kazne i oslobađali… To (žalosno) prepadanje Veličana išlo je dotle da su pritvarani neki koji su prepoznavali koljače i palikuće, koji su se nakon par godina provedenih u zatvoru šepurili po Plavu i htjeli da ih prijave policiji, misleći da su pobjegli iz zatvora (poznat je slučaj Novice Vučetića, koji je prepoznao ubicu svojega oca, prijavio to u UDB-i, a ona ga uhapsila i maltretirala).

  Naravno, niko od preživjelih  (kao što to ne želim ni ja) nije nikada nastojao da abolira glavne okupatore – Italijane i Njemce. Ali, ni da im pripiše ono što nije njihovo neposredno (ne)djelo. Zato – malo i o tome.

       Jedinice italijanske divizije „Mesina“ su se na Čakoru stacionirale  u proljeće 1941. godine. Ali, Italijani nijesu silazili u selo, niti su napravili neko zlo, ali uprkos tome bili su omrzniti samim time što su bili okupatorska vlast. U Trinaestjulskom ustanku, u kome je učestvovalo blizu 700 Veličana (kasnije su se izdijelili na četnike, partizane i „neutralne“…), a u pomoć im došli Emin Redžepagić, Hajro Šahmanović, Haso Lješnjanin i još nekoliko Musmimana, Italijani su odmah položili oružje. Ustanak je ubrzo ugušen, a u „čišćenje terena“, već 24. jula, došli su Šabo, Šemso i Rizo Ferović, Šaban beg Redžepagić, i druge vunletarske vođe,  s nekoliko stotina plavskih fašista (imena nalaze se u mojoj knjizi „Pokolj u Velici“). I narednih mjeseci upadali su u Veliku i Polimlje nekoliko puta, a iza njih ostala zgarišta i, samo u Velici, leševi blizu sto staraca (zaklali su i staricu od preko 80 godina) žena i đece. O jednime takvome pohodu, Mihailo Lalić, koji je bio očevidac, ovome autoru, u (privatmom pismu) posvjedočio je i ovo:

Lalićevo pismo

      „Jula 1941. godine bio sam na onim livadama između Velike i Plava, baš poslije jednoga muslimanskog upada, kad bijahu zapalili kuće i pobili svinje, te ih satriješe Veličani i pobiše u bjekstvu. Čak sam i pjesmu bio napisao o tome protivnapadu, pa sam uspomenu o tome, izmijenjenu, učinio (čini mi se) u Zatočnike…”

Naravno, iako se radi o “umjetničkome štivu”, veliki pisac je precizno naznačio od koga su Veličani počeli da stradaju (i) u ovome ratu, još  1941. godine, a u „Zatočnicima“ nalazimo tu, “malo izmijenjenu” uspomenu. Evo fragmenta:

  „Pušimo i plandujemo oko ugnute livadice premrežene sjenkama grana. Pričamo snove, izmišljamo poslovice i slušamo kako galame grlenim glasovima plavski Turci u rovovima preko rijeke. Dovikuju nam da smo krmci – vlaški krmci, ruski krmci, crveni krmci i komunisti, pa da će nam oni zato zapaliti i miševe u duvarima kada im sjutra stigne u pomoć Gaš i Reka i Krasnići od Đakovice s trideset barjaka. Novo je samo to što kažu da smo komunisti…

 

Još jedan dokument

Pustili smo ih do granice s nadom da će se najzad zamoriti, zasititi i smiriti, ali ja sam u sebi znao da je ta nada uzaludna. I bi tako. Ovdje poštuju samo silu i strah, te zato gledaju da se nađu uz jačega.

 Pređoše preko Suvovare, trče i dalje. Plaše se da zalet ne izgube, natječu se ko će brže. Konja nemaju i šta će im kada su i sami kentauri. Neki njihovi, nevidljivi, zapališe čobanske kolibe povrh Pepića. U isto vrijeme i na desnoj strani Lima podiže se crn oblak dima iz Velike.

    Svuda ih ima, kipte oko međa kao crvi. To im je, valjda, najzad stigla pomoć koju su očekivali od Gaša, Reke i Krasnića. Odjednom iz zemlje iznikoše naši dječaci s košuljama kratkih rukava – trče im u susret kao da su naumili da se grle. Ne dopade se, palikućama, takav doček: ustuknuše, okrenuše se, trče i u trku odbacuju kotlove, ponjave, verige, sačeve, pune torbe ibrika, džezvi, vagana, prnja i stareži pokupljene po kućama ili u grmlju pored kuća. Neki se u trku spotakne i padne, pa se poslije pobaučke vuče da uhvati rešeto što se otkotrljalo, a za njim ostaje crvena trava; drugi gdje padne tu ostane – ravnodušan prema plijenu koji se rasuo oko njega. Sve više ih je što ostaju raskebečeni nasred livade, ispruženi pored puteljka, presamićeni preko plotova, s glavama koje tužno vise…

   Umjesto kuća oko mene su pepelišta sasvim često načičkana i gdje ne može da se priđe od vreline. Kroz većinu pregorjelih duvarova podigao se neizdržljiv smrad krmaka tovljenika, poubijanih u vjerskom ludilu u svinjcima i oborima, sa prosutim crijevima dopola izgorelim. Nad duvarima stoje voćke – grane su im osušene od požara, plodovi su sparušeni i pečeni…”

 Zločini su nastavljeni i tokom 1942. i još krvavije 1943. godine. Na Čakoru su Italijane smijenili Njemci. Nijesu ni oni ubili ni jednoga Veličanina, ali su plavsko-gusinjsko-meteški vunlentari dobili još veća krila. Nije poznato da su im to naređivali Njemci (naprotiv!), ali u jesen su u Velici započete još brojnije pogibije i paljevine, a u pljačke su odlazile čak i žene (iz Gornjih Brezojevica, čija su imena poznata – Arhiv Jugoslavije, fond 110.f.22415). Samo u kući Radonje Lalevića, komšije Hali, Bajruš i Maljiš Novović poklali su jedno veče sedmoro nejači… U logor koji se nalazio u Plavu sprovedeno je blizu stotinu majki i đece (pravoslavaca) i u njemu je umrlo 27-moro (Muzej žrtava genocida Beograd,Kragujevac)

U ovoj kući (Džudovića) u centu varišice Plav Ferovći su držali zindan (zatvor)

             Nabrajanja žrtava i dželata zauzimaju povelik dio moje knjige, ali valja izdvojiti i jedno, nažalost, vrlo rijetko, ljudsko ponašanje. Smaka Redžepagić, komandir jedne vunlentarske jedinice oslobodio je trojicu veličkih mladića (Vlastimira Ognjanovića, Radoja Brkovića i Ljubomira Živaljevića) koje su zarobili njegovi „vojnici“ na Prijedolu, iznad Velike.  Humano su se ponijeli i neki Njemci u genocidu od 28. jula 1944. godine. U knjzi „Vatre sa Komova“ (Beograd, 1978), Milorad Gojković svjedoči  da je u njegovu kuću u kojoj je bilo  dvadesetak čeljadi upao „pavokosi vojnik“ i viknuo: „Bješte, ako drugi dođu sve će vas pobiti!“ Kada su žene i đeca odmicali ka šumi, ispalio je  rafal iznad njihovih glava (simulirajući strijeljanje, ili radi nečega drugoga). Uostalom, (uz još jedan rizik da mi se pripiše kako branim Njemce…), da podsjetim da i Milovan Đilas, u knjizi „Revolucionarni rat“ (na st. 403) ističe  da su Njemci pri povlačenju iz Grčke (a ovdje se radi o tim jedinicama) „gladni i polugoli“, pokazali disciplinu i „ratničko čojstvo“, odnosno da „nisu dirali civile, niti spaljivali domove“.

      A o „čojstvu“ susjeda u genocidu donosim još dva primjera: “Emro Luković, iz Meteha, dograbio je djevojčicu koja je plakala, metnuvši prstić u usta. Držeći je za nogu, jednom rukom je zamahnuo njome o zid kuće. Djetinji mozak se rasu po zemlji i poprska prisutne…“ (Veljko Mijović: „Crni vjetar“, Berane, 2002)

          Još širu viziju ljudske nehumanosti i nečovječnosti ispoljene toga dana pod Čakorom dala ljekarka i književnica (Veličanka) Slavica Knežević. U njenoj dokumentarnoj prozi su i ovi fragmenti:

  „Na jelovniku je mešano ljudsko meso! Samo za koljače „Princ Eugen“ i iz Plava i Gusinja. Posle takve gozbe mnogi od tih „junaka“, ne mogu a da se ne pohvale da nikad nijesu jeli ništa slađe. Ako je samo jedan zalogaj ljudskog mesa sa tanjira pobjegao iz smirti, on će i u potomcima tražiti da prepozna otiske zuba, koji su ga komadali tog dana i traženje će nastaviti, možda i sljedećih pesto godina.

      Dakle, tog dana, Stamena drži jedno dete za ruku, drugo na sisi, a treće u utrobi ispod svog srca…

      Stamenu prvo sluju, čisto da joj „olakšaju porođaj“. Zatim prazne svoje bešike nad „krmačom krmskom“, a njen „okot“ gule kao mlad krompir i seckaju na rezance  i bacaju psima. Svaka reč naratora zvuči beznadležno.

     „Rodila si vojnika“, čuje, u magnovenju, punom zvezdane prašine. Ne kažu – sina. To, kao da bistri njenu natrunjenot i ona sluti još veće zlo: da su ga sa tom „titulom“ već prisvojili, da više nije njen. „Uzećemo ga, da je naš“, potvrđuju njenu slutnju. „Naučićemo ga da mrzi vašu krmsku sortu“. Srah je ščepao Stamenu, kao divlja zver, i hoće da je proguta. Ali, to ne traje: „Uplašiti se – ženska je rabota, a ja sam majka i moram biti lavica“. I u svoj toj muci, odjednom joj se razadani. Dođe joj na pamet spasonosna misao, znak da je Bg nije ostavio, da ju je poznao u stradanju i da je preko stradanja upravo nagrađuje.

      – Dug je put – podupire se rukama, da se uspravi i sedne. – Dajte da ga majka prvi i poslednji put podoji.

       Brkati čovek ostavlja bajonet, uzima bebu u ruke i pruža joj kao poklon. Njoj se čini da njegovi prsti počinju iz lakta. I kao u usporenom filmu, raste trenutak: majka i dete približavaju se strašnom času kada će se rastati. Prislanja njegovo malo lice na svoju dojku, veliku kao pogača, upravo izvađena iz furune. Steže ga svom snagom…

       U njenim rukama je ostalo samo telo kao prazna školjka. I, kao da je svu muku i, zejadno s njom, ceo svet, odnela voda, samo je ostala ljubav i obasjavala sve, a najviše trenutak ovakve smrti

       – Šta uradi, nesrećnice! – viknu brkati čovek, a za njim skočiše i ostali.

       – Nisam ga ubila, ja sam ga odbrabnila.

       – Ćuti kučko, majku ti tvoju! Svakoj majci dete je svetinja!

       – Spasila sam svetinju od vas.

       Trebalo je samo nekoliko trenutaka da to dopre do nečeg ljudskog u njima a onda je usledio srećan kraj – metak je nacrtao petokraku na Stameninom čelu…“(Slavica Knežević:“Još jedna cigla iznad dveri Đurđevih stupova“, Berane, 2013).

Moguće je da i dalje ne udovoljavam g. Čosoviću i dr Rastoderu. Ali, čini mi se da pomalo i podmeću: Čosović me citira kada kaže da je vunlentarska milicija  „bez ikakve vrijednosti“, pa izbacuje nastavak rečenice u kojemu je naznačena upravo ta „vrijednost“: pljačka i ubijanje nedužna stanovništva… „Nezgodan“ je i zapitkivač: ono o neimenovanome njemačkome zapovjedniku „koji je naredio…“ (ako zna ko je – što ne kaže i podastre dokaz), dotura mi da polemišam s tvrdnjom dr Rastodera da „niko  drugi osi njemačkoga zapovjednika nije mogao da naredi…“ i sl.

     No, mislim da nije to u pitanju. Kužim da je cilj njegovih suflera da, prije svega, negiraju masovnost Muslimana ovoga kraja u faširsičkim formacijama u Drugome svjetskome ratu i da genocid u Velici pripišu isključivo Njemcima i Albancima.

      To nije moguće.  I dokumenta svjedoče  da ih nije  bilo malo u tim jedinicama, niti da su ovi „nepismeni i polupismeni muslimanski seoski ratnici“ (pazite ovo: „ratnici“?!) bili iole milosrdni prema svojim komšijama. Uostalom, kao i u prošlosti. Ima čak i mišljenja da su, 28.jula 1944. godine, nakon što im je (na njihove molbe i priče o „dugovanju Veličana“) neki folksdojčer, podižući dva prsta (što je značilo da imaju za to dva sata) genocid izvršili – na svoju ruku (Radovan Lekić: „Andrijevički srez 1941-1945“, Beograd, 1961, „Vatre sa Komova“, Beograd,1978)

Patrijarh Irinej u Velici

     Za sada, „zakružiću“ ovo obraćanje posjeticima Analitike (misilim i na one kojise srde i ruže me) još jednim fragmentom iz prošlogodišnjeg govora srpskoga patrijarha Irineja (Miroslava Gavrolovića), održanoga u Velici. Zato što se ono, u prvome dijelu, potpuno poklapa sa formulacijom koju  su UN (1946. godine) donijele o zločinu genocida, i što, u drugome dijelu, potvrdjuje sve ono što sam istražio o odgvornosti susjeda u ovome genocidu i drugim zločinima, a što je opšte i nepobitno sjećanje Veličana.

    Naime, patrijarh  je rekao (i) ovo: “Ovo je mesto obliveno krvlju nevine dece, žena i staraca koji su položili živote samo zato što su bili druge vere ili nacije u odnosu na one koji su potezali svoje noževe, svoju mržnju i sve ono čime su na najstrašniji način uništavali živote…  Oni, koji su promenili veru, bili su najveći zlikovci prema svom narodu. Da li su time smirivali svoju savest, dokazivali da su oni ono što su drugi želeli da budu, samo Bog zna, zna istorija,znamo mi…”

   Eto, iako moji prijatelji znaju moj stav o Amfilohiju i SPC (a koji je ovdje sporedan, pa neću da oko toga razglabam…) – saglasan sam.

(Autor je pisac knjige „Pokolj u Velici“ i još šest knjiga o zavičaju)

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *