ODSTUPANJE SRPSKE VOJSKE PREKO ČAKORA(TREĆI DIO)

 IZ PEĆI UZ RUGOVU,PREKO ČAKORA I VELIKE  

 

 Piše:Marko Jokić

     Prema dokumentima srpske Vrhovne komande odstupanje vojske preko Čakora će biti nepuni mjesec dana nakon što je odstupio veliki broj vladinih visokih zvaničnika,činovnika,sveštenika i civilnog stanovništva.Prema svedočenjima stradalnika  u njihovim sačuvanim dnevnicima,bilježimo velike kolone izbjeglica  već 9.novembra,kada će iz  Peći krenuti funkcioneri,činovnici i drugi državni zvaničnici,zajedno sa drugim izbjeglicama i sveštenicima.Čitajući razna dokumenta,knjige,feljtone,dokumenta Vrhovne komande srpske vojske i dokumenta Državnog arhiva Crne Gore,želio sam doći do prave istine o prolasku tih stradalnika kroz Veliku.Radi preglednosti sam podijelio ovaj članak na dva dijela:

a) na zapise koje su ostavili strani diplomate i sveštenici;

b) Dokumanta srpske vojske  i Državnoga arhiva Crne Gore o odstupanju.

  Strani diplomate i sveštenici o odstupanju preko Črakora  

O odstupanju preko Čakora će čitaoci ovog portala,po prvi put,imati priliku da pročitaju svjedočenje prote Tadije Kostića iz Niša,koji će u neobjavljenom rukopisu ostaviti istinsko svjedočenje o ovoj golgoti,kao jedan od sudionika ovoga stradanja.Tako nas prota upozneje o stanju pred samo kretanje iz Peći,gdje zapisuje  da će neki taj dan iskoristiti za malo šetnje kroz varoš i obići Pećki pazar,na kome će se „osloboditi“ od nešto malo upotrebljivih automobila,zaprega,konja,…prodajući ih Albancima po izuzetno niskim cijenama,kako bi obezbijedili nešto novčanih rezervi i hrane za nastavak puta.Kako piše prota „Jedan transport komora pođe prema Crnoj Gori.Jedan ministar izveo ćerku u Varoš.Ona jaše konja,jedan vojnik je prdržava da ne padne,a drugi vodi za ular.Ćerka razgleda varoš“.U kafani „Sarajevo“ u Peći Kostić zapaža nekoliko visokih srpskih zvaničnika:Sretena Kojića,narodnog poslanika,novopostavljenoga ministra finansija Ninčića i dr.Sve su ovo događanja 9. novemra u Peći.

Narednoga jutra,10. novembra,tek što je svanulo jutro,prikupila se „ogromna masa svijeta“ koja se sprema za put uz Rugovu,prema Čakoru.Putovanje do Bjeluhe,gdje je planirano noćenje.

Toga dana kako svjedoči prota kreće i karavan konja natovarenih sanducima novca,kako kaže Kostić:“To je državni novac,rekoše nam i rezerve zlata.Mi kupismo nešto od Arnautina,trebaće nam za put“ ( Prota Tadija Kostić:Od Niša do Nikšića–Dnevnik povlačenja pred neprijateljem,neobjavljeni   rukopis,str.67). Izjutra će krenuti „velika kolona“  u pravcu Rugova,sa vojnom pratnjom koja je štitila prenos blagajne i izbjeglice.Na putu iz Peći prota će još jednom posjetiti Mitropolita Dožića,koji će ga izvijestiti da je telefonom obavijestio Mitropoliju na Cetinju da se pobrinu,jer se kreće veliki broj sveštenika,te im treba odrediti dva veća manastira za stanovanje.Dožić se obrati meni,zapisuje Kostić i kaže“vas trojica možete u Manastir Morača“.Prota će primijetiti i „vidnu uzbuđenost“ Dožića,koji mu saopšti neslaganje sa đeneralom Vešovićem da će  Crnogorci braniti Peć(Tih dana je Crnogorska vojska pod komandom Vešovića obezbjeđivala putni pravac Dečani-Peć) (Kostić,str.70)

U dugačkoj „povorci“ su sa mnom „brat popa Sotira koga nađosmo u Ivanjici,Svetozar Popović politički pisar iz Ivanjice,..Nađoše mi  još jednoga konja,te pretovarismo stvari,kako bi mogli onoga iz kočija jahati naizmjenično“.Kolona je bila duga od Patrijaršije do Rugova.Tuda je odstupio i crnogorski poslanik u Beogradu Lazar Mijušković sa svojom pratnjom.Zapisijući sve detalje,prota i ovo zabilježi:“Malo žurnije prođe pored nas Crnogosrski poslanik Lazar Mijušković,kasajući na malom konjiću (Kostić,str.72).Uz surovu i hladnu Rugovsku klisuru  se vidi samo nebo iznad njih.Okolo strme litice.Samo dolinom pored rijeke Bistrice veoma malo ravnice.Mjesto nenaseljeno u dijelu pored puta odstupanja,samo visoko „u kršu se vide dvije kućice“,primjećuje Kostić.Ne  skrivajući strah putovanjem kroz takav kameni usjek,uz glad i hladnoću,dodatno će stradalnici razmišljati o mogućim napadima Arbanasa sa vrha tih kamenitih strana,odakle je „dovoljno da napadnu njih 10 Rugovaca,te bi nas pobili ka zečeve“-kaže prota.Kostić će posebno „obratiti pažnju“ na dio saputnika koji su uživali u bogastvu i u svojim vilama,a danas doskorašnji ministri,diplomate,viši i niži činovnici svih mogućih struka;ljudi odgajeni u perini (perju-prim.M.J) i ugodnosti,kojima nikada obuća nije zakisla,niti ih promaja dohvatila,gaze sada po snijegu,kljačkaju po blatu i poledici…Tu su Andro Stanić,bivši ministar,Miša Trifunović i Mališa Abramović narodni Poslanici,Zotović,okružni načelnik i za njima veliki broj srpskih žandarma“ (Kostić,str.74).

Put uz Rugovu je sve teži.Umor izbjeglica,konja,veliki snijeg,led i hladnoća,slaba odjevenost kod dijela stradalnika,glad i neizvjesnost šta će biti sa noćenjem u ovoj zabiti,gdje se ne primjećuje ni jedno naselje.Kod izbjeglica se uselio strah.

Noć se sve više približava.Razmišljamo,da li će imati dovoljno „hanova i stanova“ u Bjeluhi za smještaj ovako velikog broj ljudi u koloni?“Svi smo umorni,premrzli,gladni,blatnjavi.Znamo da u Bjeluhi ima šest hanova.Kod Kućišta su han zauzeli oni koji su prije stigli.“Nastala je velika grabež ko će zauzeti mjesto“ zapisuje prota.Tu više nema mjesta,što će kod sveštenika stvoriti neizvjesnost i veliki strah.Na putu od Peći prema Kućištima će izbjglička kolona sresti  „100 konja pod samarima“ koji su se uputili prema Peći,kako bi preselili crnogorska nadleštva iz Peći i Đakovice.Uputismo našega pisara Tozu da požuri da nam ugrabi i neđe smještaj u Bjeluhi.Mi nastavismo put dalje.Snijega i leda je sve više.Noć se približava,hladnoća steže.Nakon sat vremena,koliko je trajalo putovanje  od Kućišta do prvog hana prema Bjeluhi,gdje nas “Pisar Toza čeka na putu i svrati nas na zakazano mjesto“.Sveštenici će očigledno iskazati nezadovoljsto sa „opremljenošću“ kuće-hana u kojoj će noćiti,ali kako kažu bolje i ovako nego pod vedrim nebom,po ovoj užasnoj hladnoći.Na „proputovanju“ ovim krajem,tih dana će opisujući hanove u Bjeluhi,slične zabilješke ostaviti i drugi hroničari,osvrćući se na unutrašnji ambijent i uređenost tih objekata.No,čini se ipak,da hanovi takvi kakvi su bili,sačuvali su mnoge ljudske živote u tim izuzetno teškim vremanima,kada je značajnije bilo biti uz vatru,pa ma kakva bila unutrašnjost hana.Veliki broj izbjeglica je tu noć proveo na ledu i snijegu,pod nebom,na hladnoći bez vatre,hrane i mogućnosti da uz vatru  mogu malo i prispati.Inače,putujući uz Rugovu,prota ne bilježi ni najmanju naprijatnost od stanovnika toga područja,iako ih je sreo manji broj.

Kostić,koji je „žalio“ one koji su spavali u vilama i na „perini“ sada očigledno otkriva i svoje udobnosti koje je imao u crkvenim konacima,kritikujući i opisujući „novi luksuz“ u Bjeluhi.Tako će prota zapisati:“U jednom sklopu pod brijegom,kraj potoka bješe jedna dugačka kuća od brvana,drvetom pregrađena,te jedan dio služaše za stoku,a drugi za ljude.To je han,prljav spolja i unutra.U dijelu za ljude,stupa se preko velikoga praga…Na sredini gori velika vatra,a sa one strane do brijega izdignuto nešto za jedan pedalj od zemlje,nešto kao bina,slupano od dasaka.To je zajednički krevet za putnike.Širok je to krevet,sa neravnim daskama,jedne mu iskočila gore,druge utonule dolje.Neka čupava i prljava Crnogorka tumaraše u tom dimu,a jedan Crnogorac smoljavo gledaše i sjeo pored vatre,raskročio se,podigao šake i čas ih grije,a čas prinosi licu te ga zaklanja od dima“ (Kostić,str.75).Iz Kostićevog dnevnika saznajemo da i dalje stižu kolone izbjeglica.Sva mjesta u hanovima su zauzeta.Stigoše,kazuje prota,Srećko Pešić, načelnik finansija sa gospođom,Nikola Jovanović,upravnik poreskog odjeljenja iz Ivanjice,Nikola Jovanović sudija iz Kraljeva i „još nekoliko činovnika sa pandurima i natovarenim konjima.Uđoše kod nas da se ugriju kod vatre“.Gladni,premrzli,umorni od dugoga puta,željni odmora i hrane,ali sada makar nijesu pod vedrim nebom.Uz vatru se „otopili“ i ugrijali.Računali su da će ovdje naći nešto hrane,kako bi bar malo utolili glad.Zato će se prota obratiti domaćici:

-Handžijko,šta imaš za jelo i piće,more!

-Ja vala ništa-odgovori ona ravnodušno.

-Pa šta ćeš onda ovdje,kad ništa ne prodaješ-zapita prota.

Za svo vrijeme,dokle prota komunicira sa handžijkom,pored vatre „onaj Crnogorac,njen brat,koji se na sva ova pitanja glupo nasmija i sleže ramenima,ne mičući se s mjesta,samo će izustiti“:

-Vala pravo veliš !

Na to će,kako prota kaže „ona prljava i čađava Crnogorka“ reći:

-Imala bi malo čaja,no nemam cukera.

„O,o čaj u Bjeluhi!Otkud to?Dede,zapari ga,snao, da vidim kakav je“-naredimo mi ,stavljajući joj na raspolaganje šećer koji smo imali,kaže pop Kostić.

Prota je bio iznenađen da u hanu nema hrane,očekujući da će večerati „ovnujsko pečenje“ koje je tražio.Autor ovog teksta sa razlogom izražava sumnju na ponašanje nekih vojnika i izbjeglica prema lokalnom stanovništvu,jer i „Vrhovna komanda je ukazivala na pljačke i maltreitaranja“ tokom odstupanja.Te i sam prota u objektu u kojem će noćiti zapaža pregrađen prostor za stoku,ali nema „ovnujskoga pečenja“.Kada je prota saopštio da će to platiti,onaj Crnogorac je ustao od vatre u nestao u nepoznatom pravcu u mraku,što je kod „gostiju“ izazvalo čuđenje i određenu sumnju.

Dok su čekali čaj,stigla je još jedna veća grupa izbjeglica,ali praktično nije više bilo mjesta u ovom hanu (ni za stajanje).Jedna mala grupica je nekako ušla unutra.Među njima je bila jedna stasita Crnogorka,žena crnogorskoga oficira,sa dvoje malo djece,te se mi ponovo razmjestismo da njoj i djeci napravimo mjesto za spavanje.Crnogorka lijepa i stasita,kao sve Crnogorke,u zelenoj dolami i varoškoj haljini…“

Dok su gosti raspoređivali po „krevetu“,nema još uvijek handžije,koji se poprije izgubio u onom mraku,što je izazvalo znatiželju gostiju.U neko doba,kada su već pospali,poslije pola noći čuje se glas:“Hej,đe je onaj što bi jeo ovnujskoga mesa“.Taj glas će probuditi popa,te se on ponada da je Crnogorka ispekla mesa,te ih pozivaju na večeru,da konačno utole glad.“Mi podigomo glave i radoznalo ga upitasmo-gdje je pečenje?“.Na to će im Crnogorac,brat hanžijke odgovoriti:

-Evo ovna.Išao sam sahat i doveo ga.Rekli ste da će te ga platiti 4 dinara po kilu.A za pečenje,božja vam vjera nijesmo ništa govorili.

-Nasmijasmo se  slatko,kaže prota i pošto se malo našegačismo na račun ovna i handžije,poče svitanje.

Naravno,ovan će ostati živ,a putnici će nastaviti put prema Čakoru sa ispijenim čajem,koji su sladili sa sopstvenim šećerom,gladni,ali bar malo ugrijani i odmoreni (Kostić,str.77-79.).

U Bjeluhi je,prema dokumentima srpske vojske koja je odstupala preko Čakora,bilo nekoliko hanova(Najvjerovatnije pet hanova).Poznato je,da su tamo imali hanove i Veličani:Zako Jokić,Arsenije Stešević i Lešo Gojković.U autobiografskim rukopisima pilota Milića Zakovog Jokića je zapisano da je han imao i Mica Drešaj,Rugovac koji čije  je imanje bilo iznad Kućišta u Ažovićima.Takođe,Milić nam je ostavio pisani podatak da je Zako sa stokom zimovao u Rugovi,kod svog pobratima Mice Drešaja.Na osnovu raznih ratnih dnevnika se može zaključiti da je u Bjeluhi postojao još jedan han kojeg je držao Albanac.U nekim dokumentima se pominje šest hanova na ovom prostoru.

U neobjavljenom rukopisu prota će u posebnom dijelu naslovljenom „Preko Čakora za Vasojeviće“ ostaviti pisane tragove o teškom putovanju uz  Bjeluhu,prtinom koju su putnici namjernici napravili prethodnih dana. Tako će zapisati:“Od Bjeluhe nastaju crnogorska sela…Ujutro,kada se umismo na jednom poluzaleđenom potoku krenusmo na najteži put što ćemo imati-na Čakor.Putovali smo šest sati od Bjeluhe do Čakora.Sniježni oklop pritisnuo sve,i što bliži visu,snijeg sve veći.Penjemo se pravo uz brdo uskom prtinom…“.Zahvaljujući Kostićevom dnevniku,saznajemo o nizu događanja na tom putovanju i velikim nevoljama izbjeglica.Tako će prota zabilježiti,da penjajući se prema planinskom prevoju Čakora  „naiđosmo na jednu djevojku Crnogorku,od ovih što se sele iz Metohije,sjedi oborene glave i drži kobilu za ular,koja pod tovarom bješe pala na putu,na jednoj uskoj zaravni“.

-Šta je to sestro,da nije lipsala-upita je prota.

Na to će njegov „drugar“ dodati:

-Valjda se zavalila,pa ne može da se digne.

Naravno,Crnogorka ljuta na provokacije popova će im oštro odgovoriti:

-Muč!Šta je tu je „izbrecnu se ona, ne pogledavši  nas i nastavi“ kaže pop.

Na vrh Čakora će stići„u jedan sat popodne“ i ugledati stare granične karaule,objašnjavujući da je tu doskora  bila Crnogorsko-Turska granica,do Balkanskih ratova“.Na vrhu Čakora  po kazivanju sveštenika bio je izuzetno veliki snijeg i smetovi,ali „put je bio znatno širi i ljepši…“ (Kostić,str.79-81).

Slika 1 :Fotografija je po dokumentu na putu Peć-Andrijevica.Jasno se vidi dobar put.Po četinarskoj šumi je u predjelu Čakora iznad 1400 metara.Čini se da se kolona kreće usponom.Ako je tako,onda je sa sigurnošću put koji je u blizini kanice Borovniče (zadnja kanica ispred prevoja Čakor).Međutim(kako izvanredno poznajem taj teren),moglo bi biti da je fotografisana vojska i ispod stana Gavrovića (ispod Tetrebinjaka) u pokretu prema Šipu.Fotografija preuzeta iz navedene knjige Gerharda Gezemana.

Prema Velici se pružao pogled,koji je „pokrivao“ cijelo selo,koje prota opisuje  kao naselje sa raštrkanim kućama,koje „ su rasute ovdje-ondje;malo gdje su dvije blizu jedna drugoj…Rijetko ima kuće koja je obijeljena,obično su pod krovovima kuće i staje za stoku…Velikih kuća nema.Spuštajući se krivudavim putem preko jaruga i mnogobrojnih potoka stigosmo na sat pred noć u Veliku.Tu namjeravamo prenoćiti.Bješe u nekoj dolini pored puta nekoliko ljepših kuća,pod šindrom.To im je kao središnije mjesto u selu,gdje je i sjedište opštine..“.

Nakon teškog puta od Bjeluhe,preko hladnog i zloćudnog Čakora,umorni,premrzli, gladni,bez obroka od prethodnoga dana ujutro u Peći,sa nadom da će konačno u prvom crnogorskom selu lijepo odmoriti i pojesti topli obrok,prota i njegovi saputnici će doživjeti razaočarenje.

„Tako umorni,kaljavi,mokri zaustavismo se  pred prvom kućom pored puta koji je silazio u dolinu.Za čas napunismo tu kuću,han li je,šta li je,u kojoj se gnjeckalo blato do članka.Posijedasmo i tražimo štogod da jedemo,ali nema ništa sem rakije i jabuka“.

Zajedno sa sveštenicima  je bilo i visokih zvaničnika Srbije (ministara u vladi,poslanika,diplomatskih predstavnika i drugih izbjeglica,..) koji su imali i preporuke za lokalne crnogorske vlasti („opštine ili kapetanije“,kako objašnjava prota) da im se pri prolasku kroz ove krajeve pomogne i izađe u susret.Kako su sa sobom imali i pisanu preporuku da se za potrebu jave kod veličkoga kapetana,to će jedan od njih zapitati:

-Ko je ovdje kapetan?

-Bogme,gospodin Savo,odgovori jedna žena,takvim naglaskom,kao da je to poznato cijelom svijetu,samo ne nama.

(Napomena:Kapetan o kojem nam ostavlja sjećanje prota je SAVO Vulev Paunović.Bio je velički kapetan od 1909.godine,pa sve do izbijanja Prvog svjetskog rata).

Šta se dalje događalo u Velici i kako su se neki Veličani ponijeli prema „visokim gostima“ koji su čak imali i preporuke crnogosrskih vlasti „da se obezbijedi dobar prijem i pomogne u proputovanju“,prota će kao sudionik tih događanja zapisati:

„…Srećko ( Pešić) je nosio preporuku od nekoga za ovog kapetana da bi nas lijepo primio,a mi se obradovasmo.Poslaše nekoga da ga zovu.Jedan visok sredovječan,suvonjav gospodin,uđe i sjede na usku klupicu,do vatre i stade ljuštiti jabuku i pokvareno ruski poče se raspitivati za kneza Trubeckog i rusku misiju.Doznasmo da je to sekretar i otpravnik engleskog poslanstva…Dođe i kapetan Savo,stasit čovjek u dolami i čizmama,upita se s nama,pa se obazre i sjede u praznu djetinju kolijevku,što bješe tu do furune..“

Svi će se obradovati njegovom dolaskom,računajući da će konačno biti lijepo smješteni i nahranjeni.

-Što tamo kapetane (misli,što sjede na kolijevku-prim-M.J)?Ima mjesta i ovdje -sklanjamo se mi.Pokvarićeš kolijevku.

-Kad umijemo graditi (ne znam šta),umijemo i kolijevku-odgovori kapetan Savo.

Nakon njegovoga odgovora „ mi pogledasmo na dvije žene što bijahu tu i preturismo razgovor na druge stvari“.

Konačno,“Srećko mu dade pismo,on zaturi glavu,pročita ga s važnim držanjem i najedared ustade i nestade ga.Za njim i onaj engleski diplomata.Mi ostadosmo neko vrijeme,e da će doći i pozvati nas u kakav stan,ali on ne dođe“.Ovaj primjer veličkoga kapetana Sava je najočitiji dokaz “ljubaznosti“ prema,ne samo običnim stradalnicima civilima,već i odnos prema visokim zvaničnicima Srbije i diplomatana,koji su prisustvovali ovom činu „dobročinstva“ Veličanina u središtu Velike u veličkom hanu,sa preporukom koja im je ulivala veliku nadu da će baš ovdje biti ugošćeni.

Vidjevši da od kapetanovi pomoći neće biti ništa,grupa sveštenika i visojih srpskih zvaničnika sa stranim diplomatama se „uputiše da sami nađu negdje prenoćišta“.Traganje za prenoćištem će prota Kostić zabilježiti i ostaviti pisano svjedočanstvo,koje evo sticajem okolnosti po prvi put,makar u našim krajevima objavljujem,nakon punih 105 godina.“Zato krenusmo da tražimo  po selu prenoćište sami.I tek što pođosmo niz rijeku trevismo na jednoga starca gdje vodi ovcu.Hoće da je proda.Pade nam lijepa misao da je kupimo,te da nam je momci što idu za nama oderu i ispeku.Kako starac,koji se zove Josif,reče da će nas na konak primiti neki njegov susjed,stari barjaktar,kod koga su sinoć bili još neki Srbijanci,a ako ne bi mogli svi stati kod njega,da će nekoga primiti i on.Ovcu pogodismo 32 dinara“.Kako nam ostavlja svoja svjedočenja prota Kostić,pred barjaktarevu kuću „domaćinsku i prostranu stade čitavi karavan.Domaćin nas primi (naravno platićemo mu konak),a nas trojica sveštenika pođosmo kod Josifa.Raspremismo se,naloži vatru,zakla se i uredi ovca i pristavi na vatru.Nabavismo dosta slame,da prostremo da legnemo“.


Preuzeto  iz knjige prote Tadije Kostića:Od Niša do Nikšića–Dnevnik povlačenja pred neprijateljem (neobjavljeni   rukopis)

Prota će ovakav konak doživjeti kao veliki ugođaj u odnosu na onaj u Bjeluhi,jer „ovaj bijaše divan za odmor“.Duga je noć,pa će sa Josifom malo i popričati,iskazujući svoju znatiželju za crnogorskoga kralja i prilike u Crnoj Gori.

-Josife,jesi li viđao skoro knjaza,hoću reći kralja,pita ga prota.

-Ne ja,ne viđelo ga Đurđevo,odgovori Josif slobodno“čeprkajući prstom u simsiju“.

-Što tako Josife,pobogu?

-Ada što?Svemu je on kriv.Lijepo njemu govoraše Danile (sin kralja Nikole-prim.-M.J),ali nešće poslušati.

Tad će Josif ispričati gostima,kao su ministri,serdari i glavari imali Savjet na Cetinju,kada je objavljen rat Srbiji i da su svi bili zato da i Crna Gora stupi u rat.Samo je prestolonaslednik ćutao.

-Reči ti štogod Danilo,opomenuće ga kralj.

-Što je vajde da što rečem,kad viđu kud su navrli.

Navodno,kazivanjem Josifa,prestolonaslednik je tada rekao da nije pametno da Crna Gora ulazi u rat protivu Austrije.“Kome je do rata neka se tuče,a mi se ne možemo s većim izboriti.Naposljetku,ako će se i ratovati treba sačekati da se vidi ko će osvojiti,pa prići njemu“.Ove Josifove riječi će nam ostaviti prota Kostić,koji će još zapisati,šta još razmišlja ovaj Veličanin.

-E,da nam nije bilo Austrije,mi bi polipsali,završi Josif.

(Napomena:Josif je vjerovatno sin  Panta Paunovića,koji je po rodoslovu Paunovića na trećem pasu od pretka Pauna,rodonačelnika Paunovića,kao i kapetan Savo Vulev.   Čukunđedovi  su  im braća.Sudeći da  je ova događanja Kostić  zapisao upravo na tom užem lokalitetu,gdje su tada živjeli ovi Paunovići,nedaleko od Anova.)

Istina,Josif će skrenuti na tren od „ove glavne teme“ i upoznati sveštenike sa lokalnim prilikama i temama.Vrijedno  je zabilježiti i taj dio Josifove percepcije lokalnih događanja, govoreći o pravdi u Crnoj Gori,kaže:“Kakva pravda i pravica u Crnoj Gori,gospodine!Kod nas ovdje Turci žive,a Crnogorci robuju.Dok naši ginu na granici,Turci sjede kući,trguju,gospoduju i nama zapovijedaju.Zar ih nijeste viđeli kako nose grbove na kapama ka i Crnogorci.Sve neki starješine i komandiri.Jedan mi sinoć odvede kobilu,koja je vrijedna 300 perpera…ubio ga sveti Vasilije i njega i onoga što mu je naredio“.I tako dugoj priči nikada kraja.Razgovor će prekinuti oko devet sati večera.Konačno je pred njima kupljena i pečena ovca,na zajedničkoj trpezi.Konačno će se dobro najesti poslije dva dana i jednu noć gladovanja uz Rugovu,u Bjeluhi i preko Čakora.

Sjutri dan ujutro 12.novembra je trebalo nastaviti put prema Andrijevici.No prije toga,kako piše prota „ se pošteno obračunasmo (napraviše račun za konak i ostalo),platiše račune,a nakon toga se pozdraviše sa domaćinom i krenuše na put.Opisujući put pored veličke rijeke i dalje,stigli su u selo Gornja Ržanica,prolazimo pored kuća ali se ovdje „teško šta može kupiti u ovim kućama“.Kako su sa sobom ponijeli ovčje pečenje i hljeba koji su kupili u Velici,“dozvoliše im da sjednu ispred jedne kuće“,gdje „izvadiše ono pečenje i hljeb i doručkovaše“.U jednom dućanu će i popiti po „jednu dobru kafu“Kako kaže prota „šolja ovdje staje šesticu“,objašnjavajući da u Ržanici tako kažu za groš.No iako je skupa,prota će reći „neka im je alal kad je ovakva“(Kostić,str.82-86).

Na putu prema Andrijevici je put bio „rđav i blatnjav“,ponegdje je bilo i snijega.U Andrijevicu će početi da pristižu oko dva popodne,kako piše „stižemo u varošicu zbijenih kuća,sa jednom ulicom.Narod pristiže,svi idu pred opštinu da traže stan…Ulicom šetaju kmetovi i opštinski čelnici“.

Predsjednik opštine pokazuje predusretljivost i ljubaznost.Određuje gdje će smjestiti koga od važnijih putnika.

-Ova tri popa smjestite kod Krsta Kastratovića,sudskoga arhivara.

Za razliku od kapetana Sava u Velici,za preusretljivost u Andrijevici će prota zapisati:“Domaćin nas primi predusretljivo i sve što je imao najbolje i najnovije od spavaćih haljina,stavi nam na raspoloženje“ (Kostić,str.87).Kastratović će,zaista kao pravi domaćin dočekati stradalnike,uključujući svu čeljad „da im spremi večeru,a ujutru će im spremiti doručak,a za put i kafe i rakije,po zapisima Kostića.Varoš je te večeri bila puna svijeta,među kojima Kostić prepoznaje:Glavare beogradskih opština,među njima gospodin Nestorović i neki strani diplomati,sa kojima su lokalni glavari.

Ujutro rano je planiran put dalje prema Podgorici.Počeo je jak snijeg.Tokom noći je napadalo dosta novoga snijega,što će im činiti dalje probleme na ovom teškom putu (Kostić,str.87-89).Na putu prema Trešnjeviku će naići na „jedan prljav han“,ali ni u njemu neće moći ništa dobiti.

-Sestro,bili imala komad hljeba da nam prodaš, pita ja prota ženu u hanu.

-Ne ja bogme.Ako oćeš da zi zabrkam malo kačamaka s lojem,reče žena.

Nije prota čekao spremanje kačamaka,već nastavio svoje putovanje.

Iz raznih dokumenata se zapaža da je nakon odstupanja prote Kostića,sa velikim brojem izbjeglica:članova vlade,stranih diplomata,sveštenika,činovnika,žandarma i manjeg broja vojnika koji su bili u pratnji ovih kolona,nastavljeno svakodnevno kretanje kolona izbjeglica preko Čakora.

O ostupanju duž Srbije, Kosova i Metohije svjedočanstvo je ostavio i njemački diplomata Gerhard Gezeman u svojoj knjizi „Sa srpskom voskom kroz Albaniju 1915-1916“.Putujući iz Srbije preko Prištine,Prizrena i Đakovice bilježi i svoj dolazak u Peć 24.novembra i saopštava nam impresije o srdačnosti crnogorskih vlasti i Arnautske porodice kod koje će noćiti.“Pred samu noć stigosmo u Peć.Prihvatilište izbjeglica i ovdje je radilo bez zamjerke.Jedan crnogorski opštinski službenik otprati nas do jedne arnautske kuće.Čak su nam i prtljag nosili.Naš domaćin je Arbanas katolik.Zato se zove ponosno Latinin“,piše Gezeman opisujući njihovu nošnju,uređenost kuće,njihova zanimanja i dr.Neki od njih se nose i evropski.Jedan je školovan u Parizu i Londonu.U kući se govori po potrebi i srpski,ali kada se ne može iraziti na srpskom,sporazumijevanje je na francuskom.“uvedoše nas u zajedničku prostoriju skupa sa ostalim izbjeglicama,i tu se spustismo na rutave vunjene prostirače.Djevojke donesoše vode sa šećerom i kafu… Dali su nam krevet,poslužili nas kafom i zagrijali odaje,ali hljeba moramo sami tražiti u varoši..Pošto smo nabavili jabuka,kestenja,kukuruznoga hljeba,možemo sjutra nastaviti stradalnički put putanjom preko planina i kroz Rugovsku klisuru prema Crnoj Gori“(Gezeman,str.101).

Ujutro,26.novembra će se uputiti prema Rugovi i Čakoru,prema  „varošici Andrijevica“.Jutro je bilo veoma hladno,a vazduh „mirisao na snijeg“.Uz Rugovsku klisuru ih prati tiho i mirno vrijeme.Samo padaju guste pahuljice snijega.“Put  se vijuga divalj i pust uz klisuru koju je jedna mala i bučna rijeka zasjekla između stjenovitih litica“.Ispred njih nema nikakvih ljudskih tragova po snijegu.Oni su prvi toga jutra koji putuju ovom divljinom.“Najzad,kad im je rani sumrak prepriječio dalji put“ stigli su kod hana u Bjeluhi na 1300 metara nadmorske visine.Han do kojega su stigli je bio već prepun.Ni pedalj slobodnoga mjesta,kaže Gezeman,ali iznad se nazire jedan kućerak.Kažu im da je to neki magacin.“Treba da se popnemo gore i pogledamo da li se kroz pukotine zidova nazire svijetlo.Onda je komandir još budan.Možda će nas pustisti unutra“-piše Gezeman.Kada su stigli,umorni ,“okupani u znoju“ do drvenih vrata i „ponizno zakucali na ta teška drvena vrata,iznutra nas dočekaše psovkama.Gotovo se ne može razumjeti šta psuju,jer je duvao ledeni vjetar.Muvam Vasilija Likotu u leđa i velim:Kažite,ko smo!“Poslije nekoliko trenutaka će njihov saputnik,profesor grčkoga jezika na Beogradskom univerzitetu,Vasilije Đerić zamoliti ih da otvore,predstavljajući se imenom i svojom profesurom.Onda se vrata otvoriše i izađe jedan gorostasni Crnogorac,rezervni oficir…“ (Gezeman,str.103).Nakom što su konačno ušli u unutrašnjost toga kućerka, „Crnogorac će im ponuditi da se odmore i odspavaju na kraljevsko-crnogorskim vratima postavljenim na dva bukova panjića …“.Opisujući taj kućerak,Gezeman će zabilježiti da je bila sazidana od kamena bez maltera,te je kroz šupljine svu noć duvao hladan vjetar.“Ni pun sat od hladnoće nijesam spavao“,zapisaće Gezeman.Zbog velike hladnoće nijesu mogli prispati ni ostali „gosti“,samo je tvrdo spavao domaćin „umotan u neku vrstu džaka od jagnjeće kože“(Gezeman,str.104).

Zbog velike hladnoće  gosti nijesu mogli zaspati cije noć.Poustajali su već u pet sati ujutro,sumirajući svoje utiske o konaku i cjelovečernjoj nesanici.Trebalo je nastaviti teško putovanje.“Oko osam sati bilo je toliko vidno da smo mogli da razaznamo pravac u kome treba da se krećemo,jer od putanje nije bilo više ni traga.Brdo je strmo,snijeg rastresit,ali svakako pola metra dubok…Tri koraka se uspentramo,ali se dva okliznemo nazad.Rekli su nam da moramo ići sve pravo naprijed do vrha brda,koje se zove Čakor“.Opisujući putovanje preko Čakora,Gezeman će se prisjetiti„da je tu bila stara turska granica“.Prema upustvima koje je dobio,na vrhu Čakora je trebalo da uoči „nekakvo kamenje“,od kojih treba krenuti nizbrdo,prema Velici.Penjajući se uz čakorske strane pratila ih je velika hladnoća i mećava.Stigli  su konačno na čakorski prevoj „mrtvi umorni i okupani i znoju“.Na samom vrhu,Čakor će pokazati svoju zimsku ćud.Užasna,hladnoća,mraz,mećava,..“.Razgledaju na prevoju,kako bi pronašli „gomilu kamenja“ kod kojih treba skrenuti nizbrdicom ka selu.Sve je zavijao snijeg „kamenja nema,put zavijan,nema traga,..“.Odjednom će primijetiti dva  „crnogorska seljaka“ koji će im brzo pred očima nestati niz padinu.Pokušavajući dozivanjem da stupe sa njima u kominikaciju,ne bi li saznali kuda je put za Andrijevicu.Čuli su samo odgovor „Idemo za Andrijevicu“.Očigledno se radi o nekim „Crnogorcima“ koji najlogičnije nijesu bili iz Velike.Jer,zašto bi oni sa Čakora u ovim zimskim i ratnim uslovima išli za Andrijevicu,već prirodno do sela Velika.Tragom u snijegu koji su za sobom ostavila „dva Crnogorca“ će krenuti i karavan sa Gezemanom i ostalim grupama na putu odstupanja.Čitajući Gezemanove opise spuštanja niz čakorske strane,čovjek dobija utisak da posmatra  snimljene video materijale.Gezeman taj dio putovanja opisuje do najsitnijih detalja.“Oko tri sata trajalo je ovo uzbudljivo kotrljanje dok smo sišli u selo Veliku,čiji se istoimeni potok uliva u Lim…Ali ko sjedi za stolom u hanu?Ona dva seljaka koji su ispred nas sjurili niz brdo.Da li nam ih je poslao sveti Nikola?

    Slika 2:Na samom prevoju Čakora,širina puta izvjesno veća od 4 metra.U daljini, prema katunu Krlje (kanici od Krlja) se uočava kolona vojske(ili civila) u odstupanju. Fotografija preuzeta iz bibloteke Univerziteta u Kintakiju (USA). 

Gezeman će nastaviti put prema Andrijevici,gdje je,kako kaže i zapisivao ove „redove dnevnika“,gdje će saznati od crnogorskih žandarma koji su prošli preko Čakora „ da su gore na Čakoru zatekli veliku grupu izbjeglica koji su bespomoćno stajali u snijegu,kao i mi,ne znajućui kuda da krenu..“.U andrijevičkoj krčmi,u kojo će se odmoriti i ugrijati,Gezeman zapaža:“Ovdje u ovoj gostionici vlada jedna visoka,stroga žena tamne puti,oko 40 joj je godina.Nosi prikladnu crnogorsku žensku nošnju,korača dostojanstveno kao kakva kraljica,glavu drži kao da nosi sveti putir na crnim teškim viticama spletenim u vijenac i umotanim oko crvene kapice.Samo teško spušta trepavice.Ona svakog gosta prvo oštro odmjeri prije nego što mu dozvoli da kod nje popije rakiju ili čaj.A kamoli da prenoći“.

Andrijevica je predviđena za odmor i noćenje.Umor i glad je sustigla svakog putnika ovog karavana.Sam Gezeman će zatražiti od ove “opasne Crnogorke“ da nešto spremi za večeru.Crnogorka će ga pogledati,onako iscrpljenoga od gladi i umora,u prljavoj obući i odijelu,te će mu odgovoriti,da se može dobiti večera,ali „to je skupo“ ,ne znajući da je u tom prljavom odijelu i prljavoj obući visoki njemački diplomata,kojem i nije bio problem novac,već nedostatak hrane na ovom „proputovanju“.Ipak Gezeman će se usaglasiti sa Crnogorkom da mu donese večeru „za tri perpera“,pri čemu će mu stroga Crnogorka još dodati:“Mnogima od vas je milije da mu poklonim parče hljeba nego da mu donesem večeru za tri perpera“.Večera je bila obilna i dobra,zapisaće Gezeman.“To je bio obrok crnogorski:kačamak,bravlje pečenje i sir,koji ukus kašu dobija od kozje mješine u koju je zašiven“.

Nastojao sam da Gezemanovo pisanje o prelasku preko Čakora,prolazak kroz Veliku i dalje ponudim čitaocima u izvornom obliku,u kontinuitetu kako se i događalo.

Gezeman će ostaviti u svojoj knjizi zapise u kojima se jasno uočava da prilikom odstupanja preko Metohije,uz Rugovu i dalje nije imao nikakvih neprijatnosti od domicilnih stanovnika ili vojske.Ne bilježi ni jedam eksces od Arnauta ili Crnogoraca.Naprotiv,kako se vidi u ovom tekstu,Gezeman zapisuje sve najpozitivnije o Arnautskim porodicam sa kojima je imao susrete tokom ovog odstupanja.Ova tema,svakako zahtijeva cjelovitije posmatranje i izučavanje,izbjegavajući iznošenje samo onih podataka i činjenica koji će „o nama“govoriti afirmativno.Tako će Branko Paunović indirektno „kritikovati“ sve one koji su o ovome znali više od njega,smatrajući na taj način da ne treba realno predstavljati stvarno događanje.Tako će on i zapisati.“Taj događaj je decenijama različito komentarisan.Bilo je,nažalost,i negativnih komentara u kojima su Veličani komentarisani kao negostoljubivi prema srpskoj vojsci u povlačenju.Ne može se sa sigurnošću reći da nije bilo i takvih primjera,ali je bilo mnogo više onih drugih,da su Veličani pred srpsku vojsku iznosili i to malo sirotinjske hrane što su imali“.Autor ovog teksta,nažalost,nije naišao ni na jedan pisani dokument o kojem govori Paunović o iznošenju hrane ovim stradalnicima.Istina,zabilježeni su slučajevi prodaje ovaca kod Josifa i drugih u Velici,hrane,naplata prenoćišta,itd.,što se može uočiti iz dokumenata koje objavljujem u ovim tekstovima.Konačno,i sam Ogist Bop je izvadio sa društvom u odstupnici svoje konzerve i ostalu hranu i baš tu u Velici utolio glad.Zato,preporučujem stranice ovoga portala Paunoviću da sazna šta se sve događalo prolazkom izbjeglica i vojske kroz Veliku.Moguće je,da ipak Paunović nije selektovao i namjerno plasirao ova dva izvora (Bopa i Gezemana),kako bi pokazao gostroprimstvo Veličana,gdje je istina da ga nijesu eksplicitno ni naveli,jet Gezeman nije pio ni kafu u Velici,a Bop je izvadio hranu iz „svoje obravnice“.Konstatacija Branka Paunovića (B.Paunović,VELIKA-velika po vjekovnoj patnji,str.45-47) da su bezbjedno prošli kroz Veliku je suvišna i neprimjerena,jer,konačno nije valjda očekivao od Veličana da ih napadnu,a jasno se vidi da su bili bezbjedni (prema sopstvenim zapisima) i pri prolasku kroz Metohiju i uz Rugovu,gdje se ne bilježi ni najmanji eksces.

Kakav je bio odnos lokalnog stanovništva,ne samo u Velici,Polimlju,već i na čitavom putu u odstupanju,najbilje govore dokumenta srpske Vrhovne komande,koje u djelovima koristim u ovim tekstovima.Naknadna „uljepšavanja“ tih događaja su i neprihvatljiva,istorijski nepristojna,je nije moguće „izpeglati“ jedan dio istorije navodnim „pamtišama“,za koje nam stradalnici ostavljaju drugačiju impresiju.Konačno,istina je ono što je  realnost toga vremena,da je Velika bila gladna,iscrpljena i još siromašnija poslije Balkanskih ratova,te Veličani nijesu imali ni izbliza hrane da prehrane svoje porodice.Tih dana je prošlo na hiljade civila i vojnika kroz gladnu i siromašnu Veliku,te i nije bilo realno očekivati da su ih mogli ugostiti i nahraniti.

     O teškim trenucima i nevoljama u odstupanju će zapise ostaviti i francuski diplomata i poslanik u Beogradu Ogist Bop(Ogist Bop-Za srpskom vladom od Niša do Krfa,Ženeva,1918.,Ženevska štamparija ujedinjenja).Radi potpunije slike o golgotama na putu,ispratićemo najinteresantije detalje koje zabilježio Bop,na putu od Prizrena,prema Peći i dalje uz Rugovu i preko Velike.Prateći taj dio puta,koji nam je Bop predstavio slikovito u svojoj knjizi,stalno nam promiču slike umornih i gladnih stradalnika,kolone koje se kreću po snijegu i ledu,iznurenost ljudstva i natovarenih konja,…U drugoj polovini novmbra,tačnije 19.novembra,Bop će biti u Prizrenu,gdje će prema sopstvenim kazivanjima uočiti velike gužve od izbjeglica i konfuziju kod srpskoga rukovodstva,bez jasne strategije „kuda dalje odstupati“.Toga jutra će Bop saznati da je veća grupa onih koji su do toga jutra boravili u Prizrenu otputovala preko Ljum-kule (preko Albanije).Dok razmišlja o daljem odstupanju „Pred mrak gospodin Pašić (Nikola) šalj po savezničke poslanike;mi smo baš završavali pripreme za put u Bitolj,da krenemo karavanima,pod zaštitom jednog konjskog puka“.Prije toga,kako bilježi Bop je ugovorena cijena sa Arbanasima o pratnji do Skadra,karavanom konja kojima bi prenijeli„robu“ koju su evakuisali sa sobom.Dolaskom kod Pašića,on će im saopšti,da Vrhovna komanda  više „ ne jemči za sigurnost puta prema Bitolju“.Toga dana će saznati,da će Vlada u dogovoru sa Vrhovnom komandom promijeniti dalji pravac odstupanja,nastavljajući od Đakovice prema Peći:Diplomate su sada suočene sa neplaniranim problemom,jer su se plašili da im Arbanasi koji će ih pratiti sa natovarenim konjima,odbiti novi plan ili tražiti drugačije finasijske iznose za ranije dogovorene usluge.Pašić će im istoga dana saoptiti da će sa njima poći i pomoćnik ministra  inostranih djela,Jovan Jovanović,koji bi održavao i „vezu između Savezničkih sila i Vlade“.Vlada će ostati u Prizrenu do daljnjeg,čekajući dalje odstupanje,zavisno od razvoja ratnih opracija“.Sa njima će,prema pisanju Bopa odstupati i veliki broj izbjeglica i vojske.Obzirom da je neprijateljska ofanziva bila veoma intezivna,Pašić im preporučiti „da  vi treba da krenete odmah,prije nas,a mi vam savjetujemo da krenete odmah sjutra ujutro…“.

Tako će i biti.Bop će iskazati zadovoljstvo što su Arnauti prihvatili,da „uz novi ugovor i promjenu cijene“ nastave put za natovarenim konjima novim pravcem odstupanja. (Bop.strana 39-40).

Sjutri dan ,20.novembra Bop zapaža  „da su mase vidno uznemirene,vidjevši da će krenuti strani diplomate“,a oni će dalje ostati čekajući u neizvjesnosti nastavak njihove golgote.Tog dana kolona karavana sa stranim diplomatama će krenuti prema Đakovici.Na putu će srijetatai kolone izbjeglica koje su krenule kako bi odstupile prema Bitolju,ne znajući da je taj plan nije više aktuelan.Njihova zbunjenost je trajala kratko,te su shvatili da se treba vratiti nazad i krenuti prema Peći.U kolonama prema Peći odstupali su pješke“američki i engleski bolničari i ljekari u uniformama“ i ogromni svijet naroda,žene,ljudi djeca…. (Bop.strana 41).

Kolone koje su kretale po blatnjavom putu prema Peći,su konačno stigle u tu varoš,koja je bila prepuna pridošlica iz svih krajeva Srbije.Trenutak dolaska u Peć,Bop će zabilježiti:“Cijela je varoš na nogama da nas dočeka,naša kola prolaze kroz šarenu gomilu Arnauta,Turaka,Crnogoraca.Kao i u Đakovici,francusko poslanstvo je smješteno kod katoličkih sveštenika.Tu smo zatekli naš karavan koji je stigao iz Prizrena.Crnogorske vlasti su dale po jednog žandara da prati svaki karavan“(Bop.strana 51).

Poslije odmora u Peći,karavan će krenuti 23.novembra prema Crnoj Gori.Već u svitanje „ su ušli u kanjon i poslije malo penjanja,put je na ljepšem dijelu“,zapisuje Bop.Dan za pješačenje uz Rugovu će srećom biti vedar,bez padavina.Na Bopa će posebne impresije ostaviti Rugovska klisura,koju će slikovito opisati,kao veliki doživljaj na ovom teškom putovanju.Put do Kućišta pomiješani karavani će preći do 11 sati.Za sve one koji su ovim predjelima putovali u zimskim danima,poznato je da je nastavak puta uz Kotlove i dalje prema Čakoru bio posebno težak.To nam zapisuje  i Bop:“Staza se odatle penje,zatim spušta,pa opet penje,ide krivinama Bistrice,prelazi s jednog planinskoga ogranka na drugi…U jedan sat stigosmo  na mjesto gdje se Pećka Bistrica  sastaje sa dvjema rječicama,od kojih glavna,Bjeluha izbija u bukovima iz jednog tijesnog ždrijela…“ (Bop.strana 54).Negdje,u blizini,gdje se formira tok Bistrice,Bop sa svojim karavanom će odlučiti da svrati u jedan han,da malo predahnu.Istovremeno će naići i pomoćnik ministra Jovanović „vidno uzrujan“ i upozoriti ih da odmah krenu dalje.“Brže,brže,da što prije stignemo u Bjeuški han“,upozoriće Jovanović.Bop će dati znak za brzi pokret,iako zbunjen sa sugestijama uzrujanog Jovanovića.Tek u nastavku puta će shvatiti,da je kasnijim satima put uz Kotlove,sa natovarenim konjima veoma težak,zbog poledice koja se tada već formira.“Trebalo je usjek (u Kotlovima) napustiti prije mraka,zbog poledice,koja će brzo uhvatiti put,te će konjima pod teretom to biti teško savladiva dionica“,objasniće Bopu.Iako su požurivali svoju kolonu,ipak je u tom usjeku počeo da se stvara led.“Mi sjahasmo s konja.Konji nam se klizaju,padaju,dižu,pa ponovo padnu.Jedna grupa oficira nas stigla.Mi im prepriječili put,hoće da prođu pored nas,ali i njihovi konji padaju…“ (Bop.strana 56).No,nakon izuzetno teškog puta u kanjonu Kotlova,počinje im ipak lakši dio“ jer stižu na snijeg koji nije više smrznut“što im daje oduška i olakšanje.Na putu prema Bjeluhi su stgli „do jednog ždrijela“ odakle se vidik širi.Primijetiše „jednu bijednu baraku od dasaka“ i dva-tri Arnautina „razbojnička lica“ koji  se pojaviše na vratima.U ovoj „kočini će zanoćiti putnici i biće potpuno zadovoljni sa dočekom na koji su naišli“.Do Bjeluškoga hana je trebalo još putovati,te su nastavili s nadom „da će ima tamo biti više udobnosti“.Na putu će „ponovo preći rijeku Bjeluhu,preko jednog polu rasklimatanoga mosta i kroz šumu penjemo se stazom..Ovdje,ondje prođe po koji Arnautin,naoružan do zuba,koji nas pozdrave u prolazu..“(Bop.strana 57).Na naše pitanje,je li blizu han,oni odgovaraju:Blizu,blizu!Bjeluha je sasvim blizu.

Slika 3 :Ispod ove slike Černov je zapisao:Na putu od Peći prema Andrijevici.(Prema pisanim dokumentima je put od Kućišta prema Bjeluhi prelazio je tada više puta sa jedna na drugu stranu Bistrice.Slika bi mogla biti u predjelu Kotlova,nedaleko od planinarskog doma u Bjeluhi.U ovom dijelu je izvjesno put izmještan). Fotografija preuzeta iz bibloteke Univerziteta u Kintakiju (USA) .Snimio Samson Černov.

Konačno,oko pet sati će stići u Bjeluhu.Na jednom „visu će ugledati dvije kućice“ gdje će se usmjeriti da tragaju za prenoćištem.Prethodni karavani su već zauzeli to malo konaka koji su bili na tom dijelu njihovoga puta.I ove dvije kućice su pune,možda „ćemo zažaliti za onom barakom na proplanku“ ispovijeda se Bop.Noć je izuzetno hladna.Svuda led.Oni skoro u beznađu.Ali,konačno,prije mraka jedan od članova ekipe Zavecki je stigao do neke kućice i naredio da se očisti zemlja sa poda,kako bi se štogod upristojila unutrašnjost njihovoga konaka.Iz Bopovog rukopisa ne saznajemo ništa o vlasniku te kućice,izuzev da su dogovorili da za konak moraju platiti po 0,50 dinara (koliko je inače bila cijena hljeba pred sami rat).Bop će opisati to njihovo konačište.“Ima samo dvije sobe,veću manju.Veću ostavljaju pomoćniku ministra u srpskoj vladi,da se smjesti sa ženom i sinom.Italija i Francuska dijele drugu sobu,a dolje (vjerovatno izba)će se smjestiti žandarmi,karavanska posluga,prtljag sa konja.Taj prostor je najviše 3×2 m“.Ko nema svoje prostirke,donijeće slamu,na kojoj će provesti noć.Prije „spavanja“će skuvati čaja i otvoriti konzerve koje su ponijeli sa sobom,da obave i večeru.Znatno kasnije će stići pomoćnik ministra Jovanović sa ruskim poslanikom,koji su  zalutali na putu.Iako je noć već poodmakla,još uvijek nema engleskoga poslanika sa svojim karavanom.Sa velikim zakašnjenjem će se i on pridružiti.U mrkloj noći je „izgubio stazu po snijegu,dok nije naišao na jednog Arnautina,koji će ga dovesti do nas“,zapisao je Bop (Bop.strana 58-60).

Svanuo je novi dan,25.novembar,kada su karavani krenuli na savladavanju najteže dionice na ovom putu.Krenuli su rano ujutro oko 6 sati uz Bjeluhu prema Čakoru.Jutro je hladno ,mraz i „snijeg se sledio,konji se klizaju;mi idemo pored njih i u svanuće zapažamo kako se malo,po malo diže pred nama barijera Čakora…“ zapisaće Bop.

Putovanje prema Čakoru traje već četiri sata.“Penjemo se naglo;ubrzo smo iznad više ogranaka Čakora“.Konačno će karavani početi da pristižu na sam čakorski prevoj,odakle će im „ se otvoriti pristup u dolinu Lima“.

Slika 4 : Put u blizini prevoja na Čakoru očigledno ima širinu 4 metra.Jasno se uočavaju konture probijenog puta.Fotografija preuzeta iz bibloteke Univerziteta u Kintakiju (USA) .Snimio Samson Čerov.

Nekoliko  trenutaka će osmotriti “divnu panorama“koja se pružala pred njima.Nastavljajući put „po debelom snijegu,kroz velike jelove šume.Silaženje je zamorno;zavoji se nižu jedan za drugim i ne osjećamo da se približavamo selu Velika,čije su kuće rasijane…“.Nako tri sata pješačenja od vrha Čakora karavni će  se „postrojiti na jednoj maloj livadi,koju je sunce isušilo.Bacićemo nekoliko pokrivača na travu,otvoriti konzerve i poslije ovoga teškoga puta predadosmo se odmoru“,zapisuje diplomata.Crnogorske vlasti su  im „stavile na noć nekoliko kućica na raspolaganje“,ali će ipak odlučiti da nastave put prema Andrijevici,gdje će naći „udobnije prenoćište.Kažu nam da je do Andrijevice oko četiri sata,a mi „riješismo da odbijemo gostroprimstvo veličkih vlasti“( Bop,strana 60-62).

Intersantno je,da su „crnogorske vlasti obezbijedile nekoliko kućica za smještaj“,ali će ipak odlučiti da nastave za Andrijevicu „odbijajući gostoprimstvo veličkih vlasti“ (!?)

Bop ne objašnjava razloge odbijanja ponude veličkih vlasti,ali se da zaključiti da nije bio zadovoljan njihovom ponudom,jer kasnije će saopštiti da su u Andrijevici našli udobnije prenoćište.S druge strane,iskusni diplomata,što je čudno,nije zahvalio veličkim vlastima na ponudi za smještaj i „lijepi doček“,već „odbio njihovu ponudu“ i nastavio dalji put.Ne može se zaključiti iz njegovih zapisa da su „veličke vlasi“ pokazale gostoprimstvo,jer iako umorni,gladni,nijesu ponuđeni ni rakjom ni hljebom,već su „otvorili svoje konzrve na livadi“ da utole glad.Ovovremeni velički hroničar Branko Paunović će u svojoj knjizi zapisati da Bop nigdje „ne pominje negostoljubivost Veličana.Naprotiv.Vojna formacija u kojoj je bio Bop stigla je do veličkog hana i tu se bezbjedno odmorila“.Čudan zaključak,izvedi Paunović o gostroprimstvu i ljubaznosti, jer ako je zaista čitao knjigu Ogista Bopa,nigdje se ne može uočiti takva zahvalnost za gostoprimstvo.Konačno,u Velici je u ranijim vremenima bila sramota da nam stranac sjedi na livadi,da tamo otvara konzerve,a da ga ne pozovemo u kuću i počastimo“sa ono malo sirotinje“,kako će Paunović reći u svojoj knjizi.Apsolutno nije začuđujuće što će Bop sa svim diplomatama „zemalja saveznika“ napustiti Veliku odbijajući veličko gostoprimstvo.Još jednu nepoterbnu konstataciju će iznijeti Branko Paunović,da su  ovi visoki gosti bezbjedno odmorili u Velici!?Prosto se postavlja pitanj,da li je Paunović očekivao da će biti napadnuti?Autor ovoga teksta,vraćajući se ponovo stranicama knjige Ogista Bopa zapaža da su karavani u kojima je bio ovaj diplomata bez ijednog ekscesa,potpuno bezbjedno prošli čitavom Metohijom i uz zloglasnu Rugovu,naravno i kroz Veliku.

Odstupanje preko Čakora,po dokumentima srpske vojske

Poslednje dane novembra i početak decembra karakterišu velike priprema komandi armija koje su stacionirane u Peći.Razrađuju se detaljni planovi odstpanja jednica i određuje vrijeme od 24 časa,koje je po procjeni komandanata dovoljno da izvrši odstupanje jedna divizija od Peći do Andrijevice.Pred svakim ešalonom će kao prethodnica „ići odjeljenje sa alatom za popravku puta i čišćenje snijega“,sa zadatkom da u mjestu noćenja pripreme dovoljno drva,sijena,..

I pored toga što je ogromna oskudica u hrani,komandanti pred početak odstupanja izdaju naređenje “da vojnici prime polovinu obroka hljeba,i da se svakom vojniku izda po 0,50 dinara u vidu novčane hrane,a kada ne budu mogli da prime polovinu obroka hleba da im se izda jedan dinar novčane hrane dnevno“.

Bilježimo da će 4.decembra u povlačenje prema Crnoj Gori,preko Čakora,krenuti Šumadijska divizija drugog poziva,a sjutri dan 5.decembbra je istom trasom u povlačenju i Timočka divizija  prvog poziva,koje u Andrijevicu planirano treba da stignu šestoga,odnosno sedmoga decembra.Komande armija u Peći će odstupiti istovremeno sa Šumadijskom divizijom drugog poziva (Veliki rat,knj.13,str.154).Komandant Treće Armije će sa vojskom zanoćiti u Bjeluhi,dok će,kako je zabilježeno  iz Velike krenuo 6.decembra“ (Veliki rat,knj.13,str.190).U dokumentima nalazimo da su komandant Treće armije noć između petog i šestog decembra provela u Velici,zajedno sa Timočkom divizijom drugog poziva,dok će u Ržanici noćiti deseti puk drugog poziva i artiljerijski dopunski divizion.Upravo u Bjeluhi,kod Bjeluških hanova je formiran Plavski odred,koji je upućen preko Dijela i Meteha za Plav,sa zadatkom čuvanja odstupnice.

Po dobijenom naređenju,bilježimo da i Dinarska divizija prvog poziva (iz sastava III armije) 6.decembra od Peći kreće za Andrijevicu,odstupajući uz Rugovu,preko Čakora i Velike,sa planom da 8.decembra bude u Andrijevici.

Pred polazak na put,komandanti svih Armije će ponoviti naređenje,da se „organizuje uredno izdavanje hrane i najbrižljivije održati red na putu i naseljenim mjestima.Pri izdavanju hrane voditi računa da je do Podgorice neće biti.Hranom da se pravilno rukuje i da se jede samo dnevni obrok“ (Veliki rat,knj.13,str.153) .Prije pokreta  komandanata Armija koje su bile u Peći,zbog uništenja Rugovskih sela i velikih paljevina koje su napravile srpska i crnogorska vojska u prethodnom ratu,napravljena je bezbjedonosna procjena na osnovu koje je donijeta odluka,da se pred ostupanje uz Rugovu uputi odred „sastavljen od četnika i žandarma naših i crnogorskih,koji će ostati na toj službi do dolaska zaštitnice,Dunavske divizije,pa će se povući sa njom“ (Veliki rat,knj.13,str.165).O uništenju sela u Rugovi tokom Balkanskoga rata će ostaviti svjedočenje Vlastimir Petrović u feljtonu u Politici 1925.godine.

Iako je već prvih dana počelo odstupanje srpske vojske prema iz Peći prema Rožajama,Vrhovna komanda je očigledno bila neobaviještena o vojnim aktivnostima armijskih jedinivca u Peći,te će komandant Druge armije drugog decembra u 12h primiti depešu br.7367 preko zvaničnoga Cetinja , u kojoj stoji:“Pošto Vrhovna komanda još nije stigla u Skadar to Nj.V.Prestolonaslednik da budu komunikacijski i odstupni pravci:

-Za Drugu armiju:Peć-Rugova-Bjeluha-Plav-Gusinje-Selca-Rapša-kopljik-Skadar i da štiti pravac Dečane-Plav;

-Za Treću armiju i odbranu Beograda:Peć-Velika-Andrijevica-Skadar (preko Podgorice).

Na putevima za II i III armiju i Odbranu Beograda će biti spremljena hrana na dnevnim marševima,počev od Velika,odnosno Plava za Skadar,a do tih mjesta ponijeti hranu“          Očigledno je da Vrhovna komanda,apsolutno nije bila obaviještena o stanju u svojoj Armiji,kako o pokretu trupa tako i o izuzetno izraženoj nestašici hrane.Donošenje novih planova o pravcima odstupanja u vrijema kada je jedna jedinica već pošla uz Rugovu,a neke jedinice su u Rožajama ili na putu od Radavca prema ovoj varoši najbolje ilustruje ukupno stanje vojske i Vrhovne komande. Komandanti vojnih jedinica,još dok su bili u Peći,će izvijestiti Vrhovnu komandu da je“povlačenje jedinica već počelo,već prije dva dana,postupajući po postojećoj naredbi Vrhovne komande (prethodnoj naredbi-prim.M.J.),te se po ovoj depeši ne može postupiti,već ostati prema ranijoj odluci ovih komandanata“.Takođe će izvijestiti da odstupanje pravcem preko Plava i Gusinja nije moguće zbog velikoga snijega(Veliki rat,knj.13,str.162).

Na osnovu dokumenata srpske vojske se zapaža da je čestim naređenjima Vrhovne komande nastao pravi haos u organizaciji povlačenja.Neke jedinice koje planirane za zaštitu određenih pravaca su u datim momentima bile na potpuno drugim.Tako je bilo planirano da pravac povlačenja od Bjeluhe,preko Dijela i Meteha za Plav štiti Dobrovoljački odred,koji je u sukobu sa Arnautima „bio prepolovljen“ i pretrpio velike gubitke.Nakon velikih gubitaka taj odred broji „oko 500 boraca“ i povukli su se u selo Streoc.Slično će se dogoditi i konjici Timočke vojske prvog poziva,koja je naišla na pobunu Arnauta kod sela Raušić (na putu Dečane-Peć,bliže Peći).Nakon svih tih problema,donešena je odluka da navedeni pravac odstupanja osiguraju Crnogorske trupe (Plavski odred) koje se nalazio u Plavu.U međuvremenu će u sastav Plavskog odreda ući i ostatak Dobrovoljačkog odreda.Dobrovoljački odred će biti u ovom sasatavu do odstupanja poslednjih djelova srpskih vojnih jedinica ovim pravcem (Veliki rat,knj.13,str.166).

Tih dana će u dokumentima biti zabilježeno „Da su vojnici gladovali,padali od gladi i umirali“(Veliki rat,knj.13,str.191).

Vrhovna komanda,očigledno ne vlada situacijom na putu povlačenja na ovom pravcu,te će u čitavoj konfuziji koja je nastala narediti (O.br.7485),da se zaštiti pravac Peć-Rugova i dalje,te da se „ostavi još jedan bataljon pošto-poto,kod Peći da zaštite ovaj pravac za dva dana,do dolaska Crnogosrskih trupa.Ne učinite li ovo,biće kompromitovana odbrana svih pravaca u Crnoj Gori“,poručuje prestolonaslednik,potpuno neobaviješten o stanju na terenu.Na depešu Prestolonaslednika će 5.decembra u 17h (istog dana) odgovoriti komandant Druge armije,da u Andrijevici nema ni hleba niti bilo čega „od onoga što ih izvijestio u prethodnoj depeši“

Oko obezbjeđivanja odstupanja preko Čakora je uočena „igra“ srpskih komandi,da na svaki način poštede jedinice srpske vojske,te da za te namjene maksimalno iskoriste crnogorske vojne formacije.Tako će srpske komande tražiti,da dok u Plav „ne stigne Plavski odred,da pravac Dečani Plav osiguravuaju „ Crnogorci (Veliki rat,knj.13,str.193).

Bilježimo,da su 6.decembra Trupe dinarske divizije prvog poziva,Braničevskog odreda i zaštitnice Timočke divizije prvog poziva zanoćile na putu od Peći,kod Jusufovog hana (kod sela Drelje,prim.-M.J.).Put nijesu mogli nastaviti,jer je bio zakrčen pokretom Timočke divizije prog poziva.Takođe,prikupljaju se i ostale jedinice koje će među zadnjim odstupiti ovim pravcem.Tako,po dokumentima saznajemo,da je jedan bataljon zakonačio u Peći i dvije čete kof Patrijaršije (Veliki rat,knj.13,str.193).Naredni dan,7.decembra,Dinarska divizija prvog poziva  produžila je marš od Jusufovog hana prema Plavu i Gusinju,odakle će dalje dolinom Cijevne odstupiti za Skadar.Zaštitne jedinice su morale oko deset sati,istoga dana,napuštiti Peć,zbog snažnog napada neprijateljskih snaga.Napad na ove jedinice je bio najsnažniji u samom tjesnacu Rugovske klisure.U napadu su pored austrogarske vojske učestovale i Arnautske formacije.Poslije sukoba,brojno stanje zaštitnih jedinica je bilo sledeće:Dva puka su imala ukupno 700 pušaka,što je mali broj vojnika koji bi mogli pružiti ozbiljniji otpor daleko jačem neprijatelju.Istoga dana  su bila 4 bataljona pješadije kod Kućišta,4 bataljona u Bjeluhi i dva bataljona i konjički puk u Plavu.Kako se navodi u dokumentima srpske vojske bataljoni su već bili desetkovani prije kretanja iz Peći,nešto u vojnim sukobima,a znatan broj napuštanjem jedinica.Na osnovu podataka,bilježimo da je svaki bataljon brojao prosječno oko 150 ljudi,odnosno, prethodno nabrojanih 10 bataljona su brojala oko 1500 vojnika.Trupe su,inače,bile „jako iznurene,a ništa  se ne može kupiti ni za ljude ni za stoku.Ako se ima namjere na duže vrijeme braniti ovaj pravac,neophodna je brdska artiljerija i organizovanje dopremanja hrane“,navodi se u vojnim izvještajima (Veliki rat,knj.13,str.201).Zbog toga će zatražiti da ih „hitno obavijeste,do kada ove jedinice da brane ovaj pravac“,od Bjeluhe prema Čakoru.Dok su neke jedinice iako  iznurene i gladne znatno udaljene od linije oružanih sukoba,komandant Druge armije će 8.decembra u 15:15 časova primiti depešu od Crnogorske vojne komande,br.7551,u kojoj ga obavještava da je Dinarska divizija prvog poziva,kao zaštitna u odstupanju „potpuno razbijena na ulazu u tjesnac iznad Patrijaršije“ i da odstupa preko Kućišta.Tako će pravac odstupanja od to trenutka ostati potpuno nezaštićn.Čitajući dokumenta srpske vojske,nailazimo i na smiješne i začuđujuće naredbe „da se jedinice Timočke divizije prvog poziva zadrže na Čakoru do dolaska Crnogorskih trupa“,iako je bilo jasno da je Timočka divizija prvoga poziva tog dana bila na putu od Andrijevice prema Trešnjeviku,što se vidi iz depeše br.10653 upućenoj Crnogorskoj komandi.Iz više depeša se vidi da komandanti Armija u odstupanju izvještavaju svoju Vrhovnu komandu uglavnom o nedostatku hljeba (Veliki rat,knj.13,str.215-216).Posmatrajući ova događanja sa ove vremenske distance,stiče se utisak da je srpsku Vrhovnu komandu i njene komandante Crnogorska vojska zanimali samo u mjeri pružanja pomoći na odstupanju,jer će Čakor ostaviti Crnogorcima na „dalju nadležnost“.Izvođenje ovakvih zaključaka „nam sugeriše“ i nova (čudna) odluka Vrhovne komande da Timočka divizija prvog poziva ostane u Andrijevici (prethodno je traženo da budu na Čakoru),iako bi bilo normalno da su zapamtili da je ona već prešla Trešnjevik.

No,konačno srpska vojska je odstupila i nije više na ovom terenu,a sve druge nevolje će biti teret Velike i susjednih sela kada nastupe neprijateljske snage.

Na kraju navedimo i to,da u dokumentima srpske vojske o odsupanju preko Čakora se registruje poslednji sukob sa neprijateljem kod sela Drelje u Rugovi.Dakle,smiješne su priče nekih „zaljubljenika u mit o Kosovu“ da su su negdje iznad džade na Šipu nađene kosti (grob) srpskoga vojnika,koji je tu negdje poginuo u borbama ili odstupanju.Konačno,borbi srpskih snaga sa neprijateljem na području Čakora tokom odstupanja nije bilo.No,ako je umro od gladi,bolesti,ili drugih uzroka,sasvim je sigurno da ga ne bi po tako velikom snijegu nosili skoro 200 metara iznad ceste da bi ga sahranili.Pa,još jednom-zar nije čudno?Sem toga,važno je napomenuti da dokumenta srpske vojske ne bilježe podatke o nestanku ili smrti vojnika,iko su pedantno izvještavali svoju Vrhovnu komandu o dezerterstvima i svim problemima pri povlačenju.

I na kraju,vrijedno je zabilježiti i djelove dnevnika oficira Vlastimira Petrovića,sudionika velike Čakorske golgote.

Sa razlogom ili bez,izdata je i naredba ovim jedinicama (25.11.1915.g.) u kojoj stoji „ Pri prolazi kroz Crnu Goru i Albaniju po svaku cijenu spriječiti pljačku i nered,te time otkloniti neprijatnost  savezničkoj Crnoj Gori i spriječiti moguću pobunu Arbanasa..“ (Veliki rat,knjiga 13,str.72).

Prema pisanju Vlastimira Petrovića oficira srpske vojske i sudionika  ovih događaja,naredba Vrhovne komande “da se vojska uzdrži od pljače trasom odstupanja” je potpuno narušena u Kućištima tokom odstupanja.Autor feljtona nam ostavlja svjedočanstvo  da je dio vojske boravio u Kućištima od 5-6 dana 1915.g.,čekajući dalja naređenja,gdje između ostalog konstatuje: „Više bivaka bili su ostaci sela Rugova.Tu je bilo selo do 1912 godine.Što je pretvoreno u ruševine treba zahvaliti našoj i Crnogorskoj artiljeriji…sada novo Rugovo je s on strane Bistrice“.

Iz bezbjedonosnih razloga,zbog malo dužeg boravka u Kućištima,komandant je poslao patrolu da „obiđu visove iznad starog Rugova.Nijesu naišli na ljude,već na velika stada ovaca,za koje su Arnauti tvrdili da su Crnogorske.Za nas nije bilo značajno čije su,jer nam je komora s mukon doturala po šaku kukuruza…Nijesu se dva puta smijenili stražari,a okolina bivaka je ličila na mjesto koje se sprema za vašar.Spremale su se ovce kao za svadbu.Pečenog mesa bilo je dosta.Niko nije pitao što nema soli..“.

Nastavljajući put prema Čakoru,oficir Petrović nam ostavlja zapise o problemima srpske voske u odstupanju prema Čakoru:„Jugov snijeg,koji je počeo da nas zasipa u trenutku kada se puk kretao od Rugova…Bjeluha bijedno crnogorsko selo na stazi za Čakor,kuće rasute.Kraj puta nekoliko baraka i jedna zidana velika pekara,ostaci radničke kolonije koja je počela da radi put preko Čakora“.O problemima  oko smještaja zapisuje „ … da su bataljoni koji su stizali prije nas zauzeli i poslednji kutak:po kućama oficiri,po tavanima i šupama vojnici…Ispred pekare jedan sto je na juriš zauzet.Jer dobro je na njemu i pod njime.Zauzimamo još nezauzeta mjesta ispod streha…Nema nigdje drva da se založi vatra.Nešto građe i drva  čuvaju Crnogorci puškama…Ljute su ovdje zime pod Čakorom-pravdaju Crnogorci svoju bezdušnost.Čakor prelazimo kada je snijeg dostigao metar.Put je najprije vijugao šumaricom…Nailazimo na tragove trase puta preko Čakora“.(Politika 24.XII 1925,Feljton- Vlastimir Petković)

Ovo je još jedno od svjedočanstava,da je ovdje,na dnu Bjeluhe bilo radničko naselje i pekara,koje su radnici na gradnji puta Andrijevica-Peć napustili iz bezbjedonosnih razloga i mobilizacije za rat protivu Austrougarske.Prema pisanju Petrovića da se zaključiti da je Bjeluha bila naseljena,istina kao “raštrkano naselje”.Interesantno je da se u svim dostupnim dnevnicima pominju Crnogorci i Crnogorke u Bjeluhi,izuzev jedne kuće Albanaca,iako,poznato je da do 1914.godine na tom prostoru nije bilo kuća Veličana,obzirom da je do Balkanskih ratova granica između Crne Gore bila na Čakoru.U studiji Rugova dr Milisava Lutovca autor spori pisanje Jovana Cvijića,da je ovaj prostor početkom XX vijeka,kada ga je istraživao,bio naseljen.Očigledno,da Lutovac nije bio u pravu,jer i sam navodi imena Rugovaca-porodice Čeljaj,koja je porijeklom iz Šalje,odnosno od veličkih Šaljana.Ta porodica se odmah nakon nasilnog posrbljavanja vratili svom porijeklu i prezimenu,živeći na području Bjeluhe sve do završetka Balkanskih ratova (Izvor::M.Barjaktarović-Studija RUGOVO).Čak i 1915.godine je pilot Milić Jokić će u neobjavljenom rukopisu zapisati da je tu,na dnu Bjeluhe,živio i Mica Drešaj iz Rugove,pobratim njegovoga oca Zaka.

Srpski oficiri evidentiraju svakodnevne nevolje u snabdijevanju hranom, izvještavajući Vrhovnu komandu,posebno o problemima u nabavci hrane oko Berana,Rožaja i istočno od Plava (oko Čakora i Dijela),jer „…stanovništvo je više nego neprijateljski raspoloženo naspram nas,suvišnim cijenama koje dostižu nevjerovatnu visinu,o čemu je podnijet naročiti izvještaj“(Veliki rat,knj.13,12.dec.1915.,O.Br.25439.).

Sličan odnos stanovništva prema srpskoj vojsci se bilježi i u Bjeluhi,Velici i Gornjoj Ržanici,gdje su „posebno Crnogorke“ bile grube prema vojnicima i oficirima.Hrana se nije mogla dobiti negdje ni za novac,ali prilikom noćenja u Gornjoj Ržanici su najprije odbili da daju hranu,no „kada su se pojavili srebrnjaci bilo je kukurznog hljeba,krompira,a za oficire i pršute“.(Iz feljtona  Politika 1925,Vreme 1933 ).

Na kraju,da bi se kompletnije imao uvid u stanje i materijalne mogućnosti stanovništva Berana,Andrijevice (Velike,Ršanice i dalje),poslužimo se i dokumentima Državnoga arhiva Crne Gore,koja su “ponešto”zabilježila.Tako npr.”u Beranama,koje je Crnogorska vlada zadužila da pomažu izbjegle srpske podanike,nijesu bili u mogućnosti da izdržavaju ni svoje porodice…Inače,kilogram hljeba u ovoj varoši je stajao pet perpera”(DACG,MUD 1915,UO,f-171,document broj 3975/2,gdje se Todor Lekić,predsj.opštine Berane obraća oblasnom upravitelju  u Beranama Marku Petroviću,8.decembra).Radi upoređenja,nekoliko dana prije po pisanju Gerharda Gezemana u Andrijevici je “pojeo obilan ručak-kačamak,sira,ovčjeg pečenja,..” za samo 3 perpera.Uočava se,da su srpska vojska i oficiri ispoljavali  drskost i samovolju,prelaskom na crnogorske teritorije.Tako,prema dokumentima Državnoga arhiva Crne Gore zapažamo da je u Beranama major srpske vojske Aleksandar Milovanović otvorio svoju “stanicu za snadbijavanje”,tražeći od lokalnih vlasti da mu budu “pri ruci” oko nabavke hrane,i to po cijenama koje su bile znatno ispod tržišnih.Prema pisanju istoričara Milan Šćekića,” za 100 kg pšenice je nudio 60 dinara (tržišna vrijednost je bila znatno veća-120 perpera,ili nešto oko 140 dinara),za  100 kg ječma 30dinara (tržišna vrijednost 80 perpera),za istu količinu ovsa 20 dinara (tržišno je bila 80 perpera),itd.”Iako je ovo ličilo na otimačinu,oblasni upravitelj u Beranama je zamolio da narod bude pri ruci prilikom kupovine.No,ipak je upravitelj upozoren sa Cetinja da se moraju poštovati tržišne cijene” (Milan Šćekić, Povlačenje srpske vojske i izbjeglica preko Crne Gore,1915-1916.,Matica Crnogorska 2015,broj 62)

Iako Srbi nijesu mislili kao zvanično Cetinje,“narod je odbio da prodaje hranu po tim cijenama,a oblasni upravitelj u Beranama je saopštio zvaničnome Cetinju da će narediti da se cijene slučajno ne povećavaju.Dalje,bilježi se,da narod nije htio prodati Srbima hranu po tim cijenama,niti su željeli srpski novac(Šćekić,str.125).

Ponašanje stanovništva i odnos prema srpskoj vojsci će osuditi Savo Vuletić,minister unutrašnjih djela crnogorske vlade,te će zahtijevati od Oblasnih uprava Berana i Bijelog Polja,a posebno od Oblasne uprave u Beranama,na čije se stanovništvo srpske vlasti najviše žale,da ovakve smetnje “bratskoj vojsci” ne čine,te da moraju prodati hranu koja im je višak,ali po crnogorskim tržišnim cijenama.Upozorio je i da se mora uzimati srpski papirni novac,ali da se ne smiju podizati cijene(DACG,MUD 1915,UO,f-169,document broj 3758/5,gdje se Todor Lekić,predsj.opštine).

Da bi se imala potpunija slika o svim događanjima,treba pomenuti  i nasilje srpske vojske nad stanovništvom Andrijevice i okoline,tih decembarskih dana na putu odstupanja.Ostalo je zabilježeno da je srpska vojska na ovom području vršila nasilje,ubistva,krađe,pljačke i sve najružnije kao “znak zahvalnosti” za pomoć Crnogorske vlade i njenog Kralja.O potpunoj razularenosti saznajemo od tada oblasnog upravitelja Jevrema Bakića,koji se obratio Vrhovnoj komandi da hitno interveniše i zaustavi “nasilje nad narodom”.Bakić će će posebno naglasiti “da će morati vratiti kućama vojnike toga kraja, sa fronta kako bi zaštitili svoje nejači i imanja od Srbijanaca”(DACG,MUD-1915,UO,f-171,document broj 4004/3,od 16.decembra,kojim se Bakić obraća Ministarstvu unutrašnjih djela).

Kao ilustraciju toga nasilja navodimo ubuistvo Rake Dedović iz Božića,koja je ubijena u noći između osmog i devetog decembra 1915.godine(DACG,MUD 1915,UO,f-171,document broj 3961/2,kojim Oblasni upravitelj u Andrijevici izvještava Ministarstvo unutrašnjih djela).Istina,srpska Vrhovna komanda će reagovati na njima svojstven način,zahtijevaći da se prestane sa torturom,ali bez iskazane želje i namjere da se pronađe i procesuira počinilac(DACG,MUD 1915,UO,f-171,dokument broj 4004/2,od 18.decembra,kojim brigadier serdar M.Božović izvještava Ministarstvo unutrašnjih djela).Teror neće prestati i pored “navodnog” upozorenja Vrhovne komande,jer bilježimo da je u noći 23/24 decembra 1915.g ubijena i žena pokojnoga Milete Ivanovića iz Slatine,koju su “po svoj prilici”ubili srpski vojnici,koji su “posve sigurno” mjesec dana prije ubili njenog muža kod Berana (DACG,MUD-1915,UO,f-171,document broj 4053/2,od 25.decembra,kojim  Jevrem Bakić upoznaje Ministarstvo unutrašnji djela).

Kao što se da zaključiti,problem snabdijevanja hranom je bio veoma izražen u čitavoj Oblasnoj upravi Berana,te time Velika,Ržanica,…nijesu bili izuzetak,ali za razliku od tih krajeva ne nailazimo na slučajeve nasilja od strane srpske vojske u Velici tokom odstupanja.

Inače,ni u jednom do sada dostupnom dokumentu nije zabilježena nažalost ni ljubaznost stanovništva u dolini Lima prema ovim stradalnicima.Kao što čitaoci ovoga portala mogu vidjeti,pisanje ovoga teksta je zasnovano isključivo na dokumentima,isključujući naknadna “kazivanja” o “kisjelom kupusu”,”trapovima kompijera”,te  nakon Prvoga svjetskoga rata “ o stadima ovaca” koje zapazi Kralj prolaskom preko Čakora,I dariva vlasnika stada.No,poznato je,autori koji izbjegavaju korišćenje izvora ili ih nemaju,pribjegavaju inverziji,kojom pokušavaju napraviti drugačiju sliku o jednoj očigledno važnoj istorijskoj temi,o kojoj sam u ovom tekstu samo “zagrebao po površini”.Ovdje ći i završiti ovaj dio pisanja,iako ima još podosta dokumenata koja bi dodatno bolje rasvijetlila sva događanja na putu odstupanja srpske vojske.

Naši preci su nas učili  da pijemo “vodu sa izvora”,jer se njenim tokom  može i zamututi.Očigledno je da ima dovoljno pouzdanih izvora koji onemogućavaju da” vodu možemo mutiti”,bez obzira na pokušaje pojedinaca koji žele izmišljenim “izvorima” istinu usmjeriti u njima željene tokove.

NAPOMENA:U skladu sa Zakonom o autorskim pravima (Službeni list CG,br.37/2011 i br.53/2016)  nije dozvoljeno preuzimanje i objavljivanje ovog teksta ili njegovih djelova bez saglasnosti autora

 

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *