OBIČAJI VELIČKIH ŠALJANA

                

 

 

 

 

Piše:Marko Jokić

 U Kemridžkom rječniku je zapisano da je kultura način života,posebno opšti običaji i vjerovanja određene grupe ljudi.Upravo,nekoliko budućih tekstova na ovom portalu će biti sadržajno usmjereni na podsjećanje mojih savremenika u Velici i šire na običaje koji su doskora bili prisutni kod veličkih Šaljana.Komparacija tih običaja sa običajima u našoj staroj postojbini će za mnoge biti iznenađenje,zbog skoro potpune podudarnosti.Znajući da pisani tragovi o našim tradicionalnim običajima su stari oko 500 godina,dovoljno govori o upornosti naših predaka da narativom i praktikovanjem prenose i sačuvaju običaje kao kulturno blago i znak prepoznavanja ove etničke cjeline u Velici.Dugo su i naši rođaci,koji su bili naseljenici u Metohiji,čuvali s ponosom stare običaje  svojih predaka.Ukazujući na značaj običaja za očuvanje identiteta jedne društvene zajednice,ruski publicista i istoričar Г.Фриллей[1] је u svojoj obimnoj studiji o Crnoj Gori 1876.godine zapisao:“Život bez običaja se ne može zamisliti,pa prema tome,ne postoji narod bez običaja“

Pored niza pisanih dokumenata koja kao materijalni dokazi potvrđuju  porijeklo veličkih Šaljana pri doseljavanju  u Veliku 1711.godine,izuzetno je značajno materijalne dokaze ispratiti i sa nematerijanim-duhovnim tragovima koji puno govore o ovom dijelu šaljanskog plemena,a koje se nastanilo prije 310 godina u podčakorski dio Crne Gore.Čuvanjem svojih običaja iz prazavičaja naši preci su nam ostavili dragocjena sjećanja na odlučnost da se sačuva dio njihove duhovne kulture,naslijeđen od svojih predaka s one strane Prokletija.Tragajući za tim vrijednostima  naših predaka,već nekoliko godina sam čitao i zapisivao običaje plemena Šalja,koje su zabilježili istoričari,katolički sveštenici,razni putopisci,ali i lično sam nekoliko puta obišao podprokletijske kamene vrleti kako bih se neposredno sreo sa starijim ljudima  u selima Theth,Ndylesaj,Lekaj,Vuksanaj,Abat,Pecaj,…ali i sa nekoliko starih pamtiša iz ovih krajeva koji su se u zadnjih pedesetak godina odselili u Skadar.Svjesan činjenice da se identitet može čuvati samo čuvanjem svog kulturnog nasleđa,razumio sam u potpunosti stalnu potrebu naših predaka da su savršeno dobro,do prije 40-50 godina u svojim porodicama u Velici prenosili narativ o načinu žaljenja u slučaju smrti člana porodice,ženidbama,slavi,gostoprimstvu,ali i ponašali se u skladu sa tim narativom.Cijelo ovo nasleđe i njegova simbolika najočitije govore o našem poštovanju predaka i njihovoj prošlosti.Pripremajući se za ovaj tekst,sjetih se proroka Isaje,koji u svojim pjesmama jednu zapisa o svom vinogradu“što ga čovjek zasadi“.Isaja zapisuje:“Trudio se čovjek oko vinograda,pored njega sagradio kuću,imanje ogradio,okopao,…“.Čekao da loza poslije tri godine rodi.“Rodi ona u četvrtoj.Zar je malo.Uložiš trud,novac i čekaš prvi rod u vinogradu“-bilježi Isaja.Umjesto pravih plodova grožđa „rodi mu vinjaga“,a to ti je kako kaže ovaj prorok kada ti se sadnica izrodi.Ova poruka proroka Isaje i danas govori puno,zar ne?Ima li takvog roda vinjage i kod nas?Da li nam umjesto pravog grožđa ponegdje zaluta i vinjaga?

Migracijama stanovništva nastaje problem prilagođavanja u novoj sredini.Taj problem je posebno izražen u slučaju individualnih seoba,kada se novodoseljenici vrlo brzo „prilagođavaju“ novim duhovnim vrijednostima,prihvatajući ih svjesno ili ne kao svoje.O prihvatanju običaja u novonaseljenim oblastima piše dr Mirko Barjaktarović:“Doseljeni Bosanci i Crnogorci u Vojvodini su primili običaj mještana,da kad neko umre iz kuće,kupi se nekoliko peškira,od kojih se četiri daju grobarima,dva stave na barjak i jedan na krst“.Barjaktarović dalje navodi,da je novonastanjeno stanovništvo iz Crne Gore uglavnom napuštalo svoj jezik,običaje i druge kulturološke karakteristike,primajuću jezik i običaje sredine u koju su doselili[2].Naseljavanjem Crnogoraca u Šumadiju,kako je pisao Petar Šobajić,Crnogorci iz Brda su se vrlo brzo prilagođavali novoj sredini „uzimajući običaje i jezik“ domicilnog stanovništva,dok su doseljenici iz stare Crne Gore dugo odolijevali njegujući svoj jezik i običaje[3].“Tvrd je orah voćka čudnovata,…“,kako zapisa Njegoš.

U vrijeme naseljavanja Crnogoraca u Toplički kraj je zabilježen otpor domicilnog stanovništva prema novodoseljenim Crnogorcima (1879-1882.god.).Slobodan Medojević je zapisao da je „početak asimilacije“ počinjao već na prelasku granice Srbije,kada “su srpski pisari mijenjali prezimena naseljenicima,izvodeći ih tako iz nadimaka naseljenika i upisujući ih u pasoše! To je bila vrlo česta pojava na graničnom prijelazu na Javoru. Sličan način asimilacije Crnogoraca primenjivao je (i po tome upamćeni) prekopčelički pop Petar Cvetković.Crnogorci su često dovodili svoje svještenike iz Crne Gore, dugo insistirajući na pravu da sami dovode svještena lica iz matice! Ovaj običaj je i pored problema sa vlastima ipak očuvan do početka Drugog svjetskog rata”.Crnogorci su u ovim oblastima za dvadesetak godina ličnim sredstvima sagradi tri crkve u tri sela,dovodeći svoje popove iz Crne Gore,kako bi sačuvali svoje običaje,ali su srpske vlasti njihove popove prerasporedili u druge krajeve[4].Primjetno je,Crnogorci su bili suočeni sa nizom problema naseljavanjem u nove krajeve,od života u “kućama” od zemlje i pruća,busarama i slično,do čuvanja svojih običaja,jezika i drugih duhovnih vrijednosti.

OBIČAJI NARODNOG ŽALJENJA U ŠALJI I VELICI

     Prirodno je ovo pisanje o običajima veličkih Šaljana,početi povratkom na trenutak u njihov prazavičaj,tragajući za običajima narodnog žaljenja u tom podprokletijskom prostoru,odakle su i stigli u znatno pitomiji podčakorski kraj.Analizom tih pisanih izvora,narativa stanovnika Šalje,a zatim upoređivanjem sa žaljenjem pokojnika u Velici može se potpuno formirati slika o njihovoj istovjetnosti,što naravno dodatno doprinosi osvjetljavanju prošlosti veličkih Šaljana.Prikupljene podatke na temu žaljenja,ženidbe,kumstva,slave,gostoprimstva,rađanja i vjerovanja,će dodatno osvijetli prošlost veličkih Šaljana.Čovjek migracijom ne može ponijeti kuću,zemlju,planinu,rijeku ali može ponijeti sjećanja na život i običaje.Naši Šaljani su to besprekorno očuvali sve do kraja XX vijeka.

     Predjeli naseljeni albanskim stanovništvom u podprokletijskoj regiji su posebmo u zadnjih 200-300godina izazivali znatiželju mnogih svjetskih istraživača (Njemaca,Austrijanaca,Engleza,Francuza,Amerikanaca,Rusa,Italijana,Poljaka,Čeha, Hrvata,..),koji su ostavili obilje pisanih tragova o stanovništvu ovog kraja i njihovim običajima.Narodni običaji u Šalji su zabilježeni u velikom broju pisanih dokumenata,ali se veoma dobro podudaraju i sa narativom tamošnjeg naroda koji su tokom mojih posjeta saopštili stari pamtiše.Snažan uticaj katoličke crkve je ostavio veliki broj pisanih dokumenata koja potvrđuju i narativ Šaljana.Sva ta dokumenta će nam približiti običaje Šaljana,ali i podsjetiti na dugo čuvane običaje u našem kraju.

     Običaji narodnog žaljenja,koji vuku tragove iz daleke prošlosti,duboko su ukorijenjeni u biće podprokletijskih Arbanasa.Prema pisanim tragovima običaji sjeverno arbanaških plemena i Crnogoraca su veoma podudarni,uz određene manje razlike.Arhaičnost običaja je čini se više sačuvana kod ovih arbanaških plemena.Ono što je doskora prisutno u ovim predjelima(iako polako blijedi) je posebno karakteristično za žaljenje mrtvih,njihov ukop i kasnije običajne ceremonije,što je odolijevalo vjekovima,uprkos mjerama i  pokušajima državnih vlasti (u vrijeme Envera Hodže) da se iskorijene i napušte.Iako je Albanija tokom svoje istorije bila na udaru više civilizacija (Vizantijske,Rimske,Turske,…),ipak ovaj narod nije napuštao paganski običaj žaljenja.I u vrijeme kada su pali pod jurisdikciju katoličke crkve nijesu napuštali stari običaj žaljenja mrtvaca,iako su katolički sveštenici pokušavali da utiču na dio rituala ovih planinaca.Strani putopisci su odavno zapazili običaj naricanja (žena),lelekanje muškaraca i grebanje lica kod podprokletijskih Arbanasa.Posebno putopisci ističu da kod oplakivanja mrtvaca “grebu lice,tako da krv teče obilnije,što je pokojnik ugledniji…Tužbalice kod ovih Arbanasa liče na one Grčkoj i Kalabriji…)[5].Način žaljenja mrtvih je zabilježio i Herodit (otac istorije) prije 2400  godina,zapisujući da u Egiptu u znak žalosti “puštaju kosu i bradu”.Pominje tužbalice u Egiptu i Babilonu,ali i udaranje u grudi muškaraca i žena kada umre ugledni plemenik[6].

Čuvanje kulta predaka kod Šaljana se podudara sa vjerovanjima Grka i Rimljana,posebno oko čuvanja grobova,jer su za njih grobovi bili svetinje.

O običaju žaljenja kod Crnogoraca ruski naučnik Г.Фриллей je zapisao:”Kada bolesnik ispusti poslednji dah,svi oni koji su ga dvoreli (bili pored bolesnika,očekujući njegovu brzu smrt-prim.M.J),rodbina i prijatelji do tog trenutka su tihi i mirni,a onda kao po komandi briznu u opšti plač.Žene se tuku po grudima i čelu,grebu lice i čupaju kosu.Kada se sve stiša,počne prava pogrebna pjesma.Mnogi čitavu noć provedu pored pokojnika[7]

OBIČAJ ŽALJENJA U ŠALJI

     Prema pisanju katoličkog sveštenika fra.Lovra Mihačevića,običaj pogreba kod sjevernoarbanaških plemena je veoma drevan.“Albanac prima smrt s velikom ozbiljnošću i ravnodušnošću,kao da ne mora mrijeti,već putovati iz jednog u drugo mjesto“,piše Mihačević.Ovaj autor je ostavio pisani trag o načinu žaljenja i sahranjivanju umrliih u Sjevernoj Albaniji.On bilježi:„Kada čeljade izdahne,pokupe se komšije da čuvaju (dvore-prim.M.J) mrtvaca.Obuku mu nove čiste haljine,polože ga na zemlju i krst mu stave na grudima,a svijeću zapale iznad glave.Odrede se osobe koje će svu noć ostati pored mrtvaca (da dvore),a svi drugi se raziđu kujekuda za poslom:neko će obavještavati rođeke i prijatelje za smrt,neko ručak prigotoviti,opet drugi će poći rakiju da nabave,kafu,šećer i pirinča.Posebno će biti neko određen da pravi mrtvački sanduk ili da odmah pođe kod nekoga u svoje ili susjedno selo da sanduk naruči.Svi poslovi oko sahrane se povjere ponekom,a posebno zaduženje ima“starješina“ koji sve to prati i nadzire da se što ne ispusti.

Plač nad mrtvacem se odvija ovako:

Na dan smrti i uveče se okupe,a i žene pođu na žalost u tu kuću.Ako je umro neko stariji,sve do blizu kuće mrtvaca su mirnije i spokojnije,čak se putem šale,smiju i razgovaraju,a kad priđu u blizinu kuće počnu svoj prividni plač,uz tužna naricanja.Uz plač i naricanje zovu ga po imenu i nabrajaju mu sve vrline.Žale ga i pitaju što ih ostavi.Sve to traje dok ne priđu mrtvacu i padnu po njemu,a drugarice ih dižu,da se svrši taj prizor.Plač traje do pola noći.Ujutro se ponovo prilazi mrtvacu,njegovi najbliži sa prizorom koji je emotivniji.

Dok žene plaču i nabrajaju(„poje pjesmu“)nad glavom mrtvaca stiže narod da izjavi saučešće.Posebno je tužan dolazak kćeri,koja je udata u nekom daljem selu.One prilazeći kući počinju prizor plača,lupajući se stisnutim pesnicama u čelo,te rukama se grebajući po licu,a posebno ako im je umro neko mlad iz kuće…

Kada se žene približe kući neko izlazi iz kuće i prilazi im u susret.Kada se prve primakne mrtvacu i naričući mu padne na glavu,druge ih dignu i usprave,i odatle povedu u sobu.

Kada prilaze muškarci,koji kada priđu kući odlože oružje,skinu kabanice i kape u kojima su došli.Prvi od njih stavi obje ruke na bokove,malo se nakrivi tijelom,pa počne lelekanje iz glasa dozivajući pokojnika.I ostali iza njega ponove nešto od njegovih riječi,udaraju se šakama po čelu,a onda dignu glavu u vis,pa ponovo obore.Nakon prvog naricanja u leleku,prvi u koloni kroči korak-dva pa nastavi,za kojim isto i ostali.Kada priđu mrtvacu počnu po njemu padati,a drugi što u pripravi stoje dignu ih i u sobu vode.Tako prolazi jutro u plaču i naricanju žena i leleku muških.Kada se sve to završi,mrtvaca stavljaju na nosila i tako nose do crkve.Putem se ne plače.Od crkve se nosi na groblje,gdje ponovo nastane plač žena.Sa groblja se ide kući pokojnika,gdje je pripremljen ručak za sve učesnike žalosti.Kada se ručak pojede svako odlazi svojoj kući.Ukućani nose znak žalosti jednu godinu nakon smrti [8].

Ovo je bio jedan od zapisa o običaju narodnog žaljenja kod Arbanasa u Sjevernoj Albaniji,koje je zapisao fra.Lovro Mihavčić.Tekst je prenijet integralno iz pomenute knjge sveštenika Mihavčića.

Prilikom moje posjete Šalji [9] 24.aprila 2019.godin,zabiljžio sam i tamošnje stare običaje žaljenja.Moj sagovornik je bio Đerđ Nikolin Harush (Haruš),star 72 godine.Tokom iznošenja njegovih sjećanja o žaljenju bio sam impresioniran koliko je jaka tradicija u tim podprokletijskim vrletima,gdje je kasno počela pismenost.Preneošenje sa koljena na koljeno,uz praktikovanje starih običaja je izvorno sačuvana tradicija tih gorštaka.Đerđ je govorio u kontinuitetu,ne zaboravljajući ni najsitnije detalje ovog obreda.Iako su Šaljani kasnije migrirali prema ravničarskim predjelima Albanije,naseljavajući gradske četvrti albanskih gradova,nijesu zaboravili ili napuštali svoje stare običaje,doživljavajući ih kao simbol trajanja i čuvanja izvornih korijena svoga naroda.Na moju molbu da mi običaj opiše detaljno,od trenutka smrti člana familije Đerđ počinje:

U trnutku smrti u kući nastane veliki plač,kuknjava,udaranje u prsa i glavu.Tuga i lelek se daleko čuju i odzvanjaju,šireći se uskom dolinom ovih kamentih prokletijskih vrleti.Ako je umro neko stariji,običaj je bio da se još ranije pripremi odjeća za ukop.Mislilo se i na smrt,jer na ovom prostoru u davna vremena se nije mogla kupiti odjeća,a daleko su bili i Skadar i Gusinje za ovakve situacije.Čeljad u kući se brzo organizuju da se obavijesti neko od najbližih komšija (to su na ovom prostoru uglavnom sve bili brastvenici-prim.M.J.).Znali smo tada sa koje čuke se najbolje može širiti glas dozivanjem.Tamo bi brzo pošao neko od muških,koji je imao jak glas i dozivao da se obavještavaju ostali prijatelji i plemenici.Članovi porodice se odmah presvuku u crnu robu.Žene na glavi imaju crne marame,a muški flor.Ako se dogodi da nema u kući dovoljno crnine,posuđuje se kod komšija-bratstvenika.

Kada pristignu komšije i brtstvenici,odredi se neko ko će se baviti opremanjem pokojnika.Brzo se prave dogovori ko će na konju krenuti put susjedih sela da prenese vijest o smrti.Drugi će dobiti zadatak da bi obezbijedili rakiju,kafu,duvan za naredni dan.Ako u kući nije bilo kafe,duvana i rakije za prve potrebe,komšije-bratstvenici su donosili to od svojih kuća.Odmah nakon smrti je neko od bratstvenika polazio u ovo ili susjedno selo da naruči sanduk.Znalo se ko je majstor i ko ima uvijek spremnu suvu jelovu dasku.Odredili bi i nekog od bratstvenika koji će pratiti sav protokol oko priprema,dočekivanja naroda koji će stizati da izjavi saučešće ili kako se govorilo da „zdrave glavu“.Isto lice će se starati i o dijeljenju rakije duvana i kafe.Uveče,u ponoć se sanduk sa pokojnikom pokrivao poklopcem.Pored sanduka je bilo organizovano „čuvanje mrtvaca“,tj.dvorenje.Ostajalo je nekoliko muškaraca,najbliže rodbine da provede noć do svitanja pored mrtvaca.Oko pola noći se njima dijelila večera.Kuvano meso i hljeb.Ostali narod se razilazio svojim kućama.Ujutro rano se otkrije sanduk i porodica sa brastvenicima koji su „čuvali mrtvaca“ prilaze sanduku,a zatim obave doručak.Jutarnji prilazak sanduku je karakterisalo još jače ispoljavanje žalosti.Prvo prilaze muški članovi porodice,za njima ženska čeljad, a zatim dio rodbine koji je noćio u kući pokojnika.Nakon toga se očekuje narod u manjim ili višim kolonama koji će pristizati da izjavi saučešće i pruže ruku utjehe ožalošćenoj porodici.Obično je narod pristizao iza devet sati.Mlađi brastvenici su bili spremni da nakon izjavljivanja saučešća posluže rakiju i duvan, a nešto kasnije i kafu.Za žene je bilo i sokova.Narod je dolazio u grupama-kolonama,prethodneo se sačekijući van vidokruga kuće pokojnika,kako bi kolona bila brojnija.Naprijed idu muškarci.Prvo stariji,a za njima mlađi,a iza ovih su u koloni žene,koje su odjevene odjećom tamnijih boja,sa obaveznom maramom na glavi,koja je crne ili teget boje.Kada se kolona približi kući pokojnika,onaj prvi u koloni je obično lelekač.Prije početka leleka skida kapu s glave i svoj lelek počinje obraćajući se po imenu pokojniku,a zatim uobičajeno nabrajajući njegove vrline,vrline kuće i bratstava,…U kući se pojačavaju jauci,žalost,tuga,..Lelekač pravi mali predah i kroči 2-3 koraka naprijed i nastavi lelek.I tako nekoliko puta,kada završi sa „lele,lele,..“ i  prilazi pokojniku.Prije toga se udalje žene koje plaču i nariču pored glave pokojinika.Kada prislone čelo na pokojnika izjavljuju saučešće.Prvo ženama pored sanduka,a zatim muškim govoreći „Da je zdravo glava i ostatak“.Za muškarcima nastupaju i žene koje će se dati u plač i naricanje (U crnogorskoj Malesiji se prije prilaska sanduku izjavljuje saučešće muškarcima-srodnicima pokojnika-prim.M.J).Po običaju sjevernoarbanaških plemena,prije kretanja prema groblju,neko od bliskih prijatelja se prigodnim govorom oprosti od pokojnika.Prije neposrednog čina sahrane se mrtvac nosi na groblje.Najprije sanduk nose najbliži srodnici,a nakon nekoliko koraka sve do groblja bratsvrnici i komšije.Groblje je imalo svako selo,te je nošenje mrtvaca bilo dosta olakšano.Kod groblja je sveštenik držao opelo. Nakon toga se obavljao neposredni čin sahrane u prethodno iskopanoj grobnici.Prije spuštanja u grobnicu od pokojnika se oprašta njegova porodica,najbliži srodnici i bliski prijatelji.Poslednji rastanak sa pokojnikom je izuzetno bolan.Tuga i bol su na vrhuncu.Žene nabrajaju,grebu lice,udaraju se šakama po glavi i grudima.Čuje se snažan lelek muškaraca.Prizor koji izaziva snažne emocije kod svih prisutnih.Kada se članovi porodice oproste od pokojnika i sanduk  spusti u grobnicu,po običaju se prisutni obavještavaju o prvoj  posjeti grobu i pozivaju da“svi zajedno pođu do kuće porodice pokojnika da popiju rakiju i kafu“,gdje je porodica služila i ručak.Stari tradicionalni običaj u Šalji je bio obilazak groba nekoliko puta u godini(sedmica,četrdesnica,polugodišnjica i godišnjica).Najuža porodica je obilazila grob sve do sedam dana prije četrdesnice.Pomeni su organizovani neđeljom.Takav običaj je skoro nepromijenjen i u ovom vremenu.

Za pomene porodica je obavještavala(pozivala) bratstvenike,kumove,prijatelje i komšije.

Nakon posjete grobu na pomenima,porodica je pripremala meze,kuvano meso,salate,sir,krompir,..rakiju,duvan,kafu…pozivajući sve prisutne da ispoštuju želju porodice i svrate u njihovu kuću.Prilikom služenja hranom postojao je strogo utvrđen redoslijed pri služenju.Na kraju su služili kuvano meso sa hljebom,a zatim kafa.Nakon toga se narod razilazio,uz prethodno kraći govor nekog od bliskih prijatelja koji se zahvaljivao porodici.

Po riječima sagovornika Đerđa Harusha porodica je nosila crninu (koretu) punu godinu dana.Žene,sve do godine ili duže,kada  su polazile na vodu ili da donesu breme drva usputno su naricale za pokojnikom.Kao stariji oblik žaljenja je zabilježeno da muškarci nijesu brijali bradu niti šišali kosu,za godinu dana.U porodici se dugo čuvao dio odjeće pokojnika,koji je podsjećao na njegov život.Žene su često znale uzeti dio odjeće i nad njom oplakivati pokojnika.

STARI OBIČAJI ŽALJENJA KOD VELIČKIH ŠALJANA

Kod veličkih Šaljana su doskora bili sačuvani autentični običaji  iz prazavičaja, kod oplakivanja mrtvaca i svih običajnih ceremonija koje su pratile smrt u porodici.Evo približne rekonstrukcije tog običaja,koji se kod dijela ovog plemena još uvijek čuva u Velici.

      Kada se desi smrt u porodici nastane plač i kuknjava u kući preminulog,a vrlo brzo pristignu i prvi komšije,ako kuća nije na velikoj samštini.Ako u blizini nema kuća,neko odmah pođe (ili dozivanjem) da obavijesti one najbliže.Kada stignu najbliži komšije,ponovo nastane plač i naricanje.Odmah se odredi neko ko će se baviti mrtvacem (da ga obuku,obriju i pripreme po običaju).Kad se sve to završi,mrtvac se postavlja na određeno mjesto u sobi (obično krevet) te mu se prekrste ruke,zatvore oči i vilica podveže maramom oko glave,kako bi ostala usta zatvorena.Odmah se organizuju,obično mlađi,da ponesu glas u selo,ali i u susjedna sela i dalje,kako bi glas o smrti stigao do svih,počev od rodbine,plemenika,prijatelja,kumova,..

Opet,drugi dobijaju zadatak da idu u nabavku rakije,kafe,duvana i drugih potrepština neophodnih za ovaj čin.Neko će biti određen da se postara za obezbjeđivanje sanduka,ako nije imalo majstora u blizini,obaveza je bila da odmah uzme konja i pođe u selo kod onih koji su uvijek imali dasku i bili vični pravljenju mrtvačkih sanduka.Takvih je bilo nekoliko u selu Velika.U ovakvim situacijama,majstor je odmah ostavljao sve svoje poslove i radio na pravljenju sanduka.Taj posao bi bio za veoma kratko vrijeme završen,te je mrtvac smještan u sanduk u relativno kratkom roku.U selu su,primajući glas da je neko preminuo pitali:”Kada je umro?U koliko sati?Kada je sahrana?”.Ovaj podatak im je bio bitan,da bi napravili dogovore kada treba krenuti da se”zdravi glava” (Danas kažu:da se izjavi saučešće).Oni rodbinski bliži su odmah nakon vijesti o smrti kretali prema kući pokojnika,bez obzira da li je pokojnik opremljen.Dosta odiva je bilo udato u drugim susjednim selima,ali su na glas o smrti odmah hitale prema svojoj rodbini.

Prije pristizanja naroda određen je neko od starijih koji će se brinuti o svim detaljima,od dočekivanja naroda do drugih značajnih običajnih radnji u skladu sa starom tradicijom.Kuće su uglavnom imale jedan veći hodnik iz kojeg se ulazilo u dvije sobe.Jedna je bila soba u kojoj je tokom dana boravila porodica,a gdje je dio porodice i spavao,a druga isključivo je služila za spavanje.Iz sobe koja je bila”dnevni boravak” su se izbacivale sve stvari:šporet,kreveti,…kako bi bila komotna za postavljanje stola,na kojem će biti sanduk sa mrtvacem.Sve ove pripreme su obavljali najbliži rođaci i komšije porodice pokojnika.Osoba određena za organizaciju je davala zaduženje mladićima iz redova rođaka,ali i komšija da nakon pristizanja naroda i izjavljivanja saučeća ponude rakiju i duvan,uglavnom muškim osobama.Kod žena su dijelili sokove i kafu.Bilo je rjetkih slučajeva da su starije žene umjesto soka tražile “čašu rakije”.Prvu noć je po  tradicionalnom običaju bila noć kada se dvori pokojnik.Do pola noći je bilo dosta naroda iz sela,a nakon toga kod sanduka pokojnika su ostajali muškarci,najbliža rodbina i bliski krvni srodnici.U pola noći se sanduk pokrivan poklopcem.Poslije pola noći je bilo posve tiho i mirno.Nije bilo plača.Za one koji su ostajali pored mrtvačkog sanduka do zore,bila je pripremana večera,kuvano meso,sir i hljeb.Po kućama rođaka i komšija su raspoređivani na konak svi oni koji su stigli izdaleka.Žene iz komšiluka i rodbine ponude svoju pomoć oko kuvanja kafe i obavljanja drugih poslova koji prate običajni ritual.

Kada svane, porodica  prilazi sanduku,kada se ponovo čuje lelek, plač,jauci i žene počnu svoja tužna naricanja.Najprije prilaze članovi porodice,a za njima ostali bratstvenici i komšije koji su proveli noć u kući pokojnika.Najprije prilaze muški,prvo najstariji  koji počinje kratki i tužni lelek,obraćajući se pokojniku,a za njima žene i ostali prisutni. Taj dio rituala nije dug,jer je već spreman doručak za članove porodice i one što su noć proveli pored pokojnika.Izjutra dosta rano(obično iza devet sati)počinju pristizati kolone ljudi koji”zdrave glavu” porodici pokojnika.Saučešće prima i neki od starijih  muškaraca najbližeg roda po krvi.Članovi porodice,ali i najbliži krvni srodnici žene i muškarci su odjeveni u crnu robu.Žene na glavi imaju crne maramama,crne bluze,raše,čarape.Muškarci pored crnine imaju na lijevom reveru  kaputa i koretu (crni flor).Rijetkost je bila da sanduku prilazi sam čovjek,izuzev ako je došao sa zakašnjenjem,pred sami čin odnošenja mrtvaca na groblje.

Po običaju,narod se dogovarao za vrijeme i mjesto gdje će se sačekivati,kako bi u grupama prilazili kući pokojnika.Kad se počnu približavati kući pokojnika u koloni,najprije idu muškarci,i to redom,prvo najstariji pa za njima oni mlađi.Za njima žene,istim redom.Kada se približili kući,onaj prvi je obično bio lelekač.Kolona stane,on malko iskorači,ako na glavi ima kapu,on je skine i počinje lelek koji daleko odjekuje.Lelek počinje:Lele mene,izgovarajući ime pokojnika i nabrajajući njegove vrline i zasluge,…Iza njih se čuje plač i naricanje žena. Muškarci u koloni iza lelekača skidaju kape. Nakon prvog nabrajanja u leleku,lelekač kao prvi u koloni kroči naprijed dva-tri koraka,pa opet nastavi ritual dok traje njegov lelek.Oni koji su bili vični lelekanju su izazivali posebnu emociju kod porodice i prisutnih,koji su sve jače ispoljvali svoju tugu i bol za pokojnikom.Kada završi sa lelekom,kolona kreće prema ulazu u kuću.Lice zaduženo za organizaciju će prihvatati od naroda kišobrane,kabanice,možda neki štap,…i stavljati na određeno mjesto za ovu priliku.

Po starom običaju stariji nijesu gologlavi dolaziti na ovakav čin,niti žene bez marame na glavi.Smatralo se nepristojnim da žena dođe bez marame na glavi,bez čarapa ili da je na njoj šarena roba.Zato su one žene koje nijesu bliske pokojniku nosile tamno plavu robu,plavu ili rijetko kafenu maramu na glavi i čarap takvih boja.Istina,bilo je žena koje su bile obučene u crnom iako nijesu u srodstvu sa prodicom pokojnika,ali će crninu skinuti  nakon sahrane kada dođu kući i neće je nositi za ovim pokojnikom.

Kada  muškarci počnu prilaziti pokojniku neko od muškaraca koji je zadužen za red će žene udaljavati od sanduka (glave pokojnika)“da priđu ljuđi”.Muškarci kada prilaze poljube pokojnika u čelo,a nakon toga izjavljuju saučešće ženama pored glave pokojnika,a zatim muškim članovima familije koji stoje u sobi ili ako vrijeme dozvoljava na izlazu iz kuće.Običaj je da saučešće može primati i neko iz najbliže rodbine po krvi.Pri izjavljivanju saučešća narod  izgovora:”da je zdravo ostatak” ili”ostatku na zdravlje”. Muški,koji su izjavili saučešće smjeste se da negdje sjednu,da budu posluženi rakijom,duvanom i kafom.Rakija se služila obično jednom čašicom,iz koje će neko progutati samo gutljaj,a neki ispiti i cijelu čašu odjednom.Kada svi muškarci priđu  sanduku počnu prilaziti žene,među kojima se obično nalazila i neka tužbalica.Naricanje nekih tužbalica je paralo srce,ne samo familije pokojnika,već i svim prisutnim.Bilo je tako vičnih i sposobnih tužbalica čija naricanja su kod svih prisutnih izazivala tugu i malo je bilo “tvrdih” i otpornih da ne pušte suzu[10].Posebno su žalosna bila naricanja za mladim momcima,đevojkama i jedincima.Tada su majke i sestre preminulih grebale lice,udarale se šakama u glavu,..ali i bol muških se sve jače izražavao.Oko tužbalice je uvijek bilo još nekoliko žena,koje se zadrže malo duže kod sanduka.Obično su ih odvodili u posebnu sobu,”da priđu ljuđi” koji su stigli.Tamo su ih posluživali sokom,kafom,a bilo je starijih žena koje su tražile “da im donesu cingar duvana”.Ukoliko je bilo lijepo vrijeme,pokojnik je bio izložen napolju,sa sandukom postavljenim na stolu,na terenu koji je bio za ove prilike najpogdniji (najviše ravan).Oko sat prije čina sahranjivanja mrtvaca neko iz rodbine po krvi upućuje zdravicu (bocu rakije)nekome od bliskih prijatelja koji će se oprostiti od pokojnika. Govornik svo vrijeme trajanja govora drži bocu u ruci i po zvršetku govora popije gutljaj rakije,govoreći:“Da se od danas u ovu kuću dolazi na zdravlje i veselje”.U govorima se na posebno slikovit način opisivao život pokojnika,njegovo djelo,preci,ali se govornik obraćao i porodici riječima utjehe.Nije poznato da su pravoslavni sveštenici do kraja XIX vijeka kod veličkih Šaljana obavljali crkvne obrede ili vjenčanja,iako se početkom XX vijeka u pisanim dokumentima pominje da je postojala parohija crnogorske pravoslavne crkve,koja je bila autokefalna o čemu svjedoče veliki broj pisanih dokumenata.Sat prije sahrane sanduk sa pokojnikom nose na ramenima do groblja,gdje će oni koji su zakasnili izjaviti porodici saučešće.Tužbalica će svoje naricanje nastaviti i na groblju,pored sanduka koji je spušten na zemlju,sa otvorenim poklopcem.Rano,izjutra je pripremljena raka za ukop pokojnika.Prije spuštanja mrtvaca u raku,počinje jedan od najžalosnijih trenutaka,opraštanje porodice od pokojnika.Najprije članovi njegove familije prilaze udarajući se u glavu,žene grebu lice i nariču.Svi se naklone na sanduk pomiluju pokojnika po glavi i ljube ga u čelo.Nakon porodice i drugi najbliži srodstvenici i prijatelji se na isti način oproste od umrlog.Spuštanjem pokojnika u raku leleci i jecaji su toliko bolni da suzu pušti svako od prisutnih.Kada se završi i ovaj čin,neko od bližih bratstvenika obavijesti prisutne o prvoj posjeti grobu (takozvanoj sedmici).Nakon toga muški članovi porodice izađu na kapiju groblja da se zahvale narodu,izgovarajući:“da se u vaše domove vraća na zdravlje i veselje“,pri tom pozivajući narod da pođu u kuću pokojnika da „popiju rakiju i kafu“.Porodica je pored kafe i rakije pripremala kuvano meso,sir,kuvani krompir,jaja,razne slane pite a krajem XX vijeka se služilo  još i suhomesnato,nekad sarme i pržena riba.Nakon završetka ove ceremonije,kada se posluži kafa,neko od prijatelja u ime prisutnih se zahvali kratkim obraćanjem porodici pokojnika.

Sve do sedmice porodica i bližnji svako jutro posjećuju grob pokojnika nastavljajući leleke i naricanja.Obilazak groba (po tradicionalnom običaju veličkih Šaljana) se nastavljao svake nedjelje,izuzev one koja neposredno dolazi pred četrdesnicu.Po tradiciji se četrdesetodnevni pomen obavljao neđeljom,vodeći računa da ne pređe 40 dana od smrti pokojnika.Za ovaj pomen su pozivani seljani i prijatelji van sela po određenom „kriterijumu“.Stari velički Šaljani su obavještavali one koji su bliži bratstvenici,kumovi i prijatelji kuće,praveći pedantno spisak znatno ranije,kako bi stalnim provjerama utvrdili da „se neko važan ne preskoči“.Pri posjeti groba na četrdesnici je ritual prilaska grobu bio sledeći.Najprije prilazi porodica i najbliža svojta,a iza njih pozvani narod.Najprije muški i to redom,stariji pa mlađi.Za njima žene po istom redu.Kada narod prilazi grobu,prvi je neko od lelekača koji se svojim jakim lelekom obrati pokojniku i nastavi istim načinom i redom kako je opisano na dan sahrane.I tužbalice tog dana imaju svoju ulogu u naricanju.Neke od njih su naricanju bile izuzetno vične.Njihovo naricanje je znalo izazvati ogromnu tugu kod porodice.Eho ženskog plača,naricanja i jecaja se  mogao čuti veoma daleko.

Nakon četrdesetak minuta,neko od prisutnih,zadužen za običajni red će zamoliti žene da se udalje od groba.Narod se poziva da pođu u kuću pokojnika „na kafu i čašu rakije“.Porodica je i za ovaj pomen pripremala bogatu trpezu.Pomenimo i redoslijed služenja hrane tokom ovog ceremonijala.Najprije se dijeli rakija šljivovica muškim i ženama liker (ne svakom prilikom),a zatim duvan i kafa.Nakon toga se počinje dijeliti hrana,i to ovim redom:krompir kuvani i sir,kisjele paprike i krastavac,pa nakon toga tri vrste suhomesnatog,pivo i sokovi,a zatim pečenje,pita i na kraju kuvano meso sa hljebom.Kada se završi služenje hranom (po tri puta se svako ponudi-obiđe),na kraju se služi kafa,čime se gozba završava.Bilo je krajem XX vijeka i dodatnih sadržaja u služenju hranom.Tako se bilježi  služenje prženim kokošjim batacima,sarmom,prženom ribom,…Bilo je nekada na kraju i služenja kolačima.

Rakiju je služilo nekoliko mlađih muških osoba koji su obilazili bocom i redom služi muškarce.Služenje je iz iste čaše.Skoro u potpunosti identičan ceremonijal sam zabilježio i u podprokletijskim šaljanskim selima.

Po običaju je praktikovano da se obilježavaju godišnjice pozivanjem većeg broja kuća,a ceremonijal je bio istovjetan kao za četrdesetodnevni pomen.Polugodišnji pomen je obilježavan sa manje prisutnih (rodbina,komšije,kumovi).

U tradiciji je bilo i čuvanje odjeće pokojnika,koja je podsjećale na preminulu osobu.Žene su povremeno uzimale odjeću naricajući nad njom.

Interesantno je pomenuti da su se početkom devedesetih godina XX vijeka počeli pojavljivati „subotari“ u Velici.To su,zapravo bili Veličani koji su stizali sa kaldrma srpskih gradova i sela,a koji su nakon dvadesetak godina boravka u Srbiji počeli slijediti tamošnje običaje sa željom da ih prenesu u Veliku,govoreći „pa zar se pomeni ne obavljaju subotom“!Kada ih neko od rodbine uvjeri da se posjete grobu obavljaju tradicionalno neđeljom,ovi će imati svoje gotove i pripremljene odgovore.Svoje nesuvislo pravdanje za takvim(„novim“) običajem su  objašnjavali “da ne mogu dobiti slobodan dan od poslodavaca,te je dobro obaviti pomene subotom kako bi se naredni dan mogli vratiti prema trenutnom boravištu“,radi radnih obaveza u poneđeljak.Ipak smo zapazili da su dolazili na druženja i neđeljom,praveći dobre trpeze uz razgovore od dna Velike do čakorskog prevoja,kada se očigledno nijesu morali obraćati poslodavcu,čak i ostajući neki dan više „da obave još poneki zadatak“.

Autor ovog teksta je zapazio prije 3-4 godine,na žaljenju jedne starije Veličanke,kako se ispred veličkog doma kulture njen školovani sin koji živi u Srbiji,zahvaljuje prisutnom narodu na izjavama saučešća i pri tom saopštava:“Da će prema našim tradicionalnim običajima posjeta grobu biti u subotu“.Naravno,pravo je svakog da vrši posjete grobovima po sopstvenom nahođenju,ali bez lažnog pozivanja na tradicionalnost takvog čina.Bilježeći ove pojedinosti,prisjećam se tekstova dr Mirka Barjaktarovića i Petra Šobajića,koji su poodavno ukazivali na (dobrovoljno) gubljenje  identiteta velikog broja odseljenih sa prostora crnogorskih Brda,naravno i Veličana.I nije to osnovni problem.Ovo zaslužuje da se istraži i kao političko-socijološki fenomen,imajući u vidu da ti „dobrovoljci“ koji svoju tradiciju utapaju u tradicije sredina gdje su se nastanili, i pritom pokušavajući da „svoje nove tradicionalne običaje“ prenesu u podčakorski prostor.Oni zaboravljaju kako su im to radili đedovi i do juče živi roditelji.Na zimskim posijelima,prije 60-tak godina su se prepričavali detalji žaljenja naših  predaka.Naši do juče živi roditelji su toliko puta ponavljali stare običaje svojih predaka (u neobaveznim razgovorima),pokušavajući da nam ostave amanet za čuvanjem dugovjekovnih običaja koje su zabilježili i veliki svjetski istraživači tokom XVIII,XIX i XX vijeka.Metohijski Veličani su sve do devedesetih godina XX vijeka praktikovali sve detalje kako u žaljenju mrtvaca,tako i u pomenima neđeljom.Kažu da se ne može seljenjem nositi rijeka i planina,niti razor ili njiva,ali čuvanje običaja je značilo isto kao davno napisana knjiga,koja je bilježila istoriju jednoga naroda u datom vremenskom periodu.Podčakorski Šaljani-Jokići i Gojkovići su do prije tri godine dosledno poštujući tradiciju predaka,obilazili njihove grobove na Petrovdan,rano ujutro,a nakon toga se vraćali na svoje katune,kako bi taj dan bili sa porodicom i prijateljima uz posebno pripremljenu gozbu.Zapažamo da su neki zaboravili na kosti dostojnih,časnih,poštenih i hrabrih predaka i umjeto da se tog dana poklone sjenima tih velikih  i stamenih predaka,tumaraju po razno-raznim odredištima,planinskim vrhovima gdje su dali sebi druge prioritete po uputima onih koji ih već duže  vremena udaljavaju od svoje časne i svijetle tradicije.

No,veoma brzo dolazi vrijeme ( ili je već došlo),da će grobovi naših predaka u podčakorskom dijelu Velike ostati da “žive”sami u tihom miru zaboravljeni od potomaka koji “su pošli na daleke pute”,a ovih koji su još uvijek tu nadomak  grobova predaka više i neće biti.Možda će našim precima i takav mir biti podnošljiviji od ovog što im se dogodilo.

*******

     O žaljenju kod sjevernoarbanaških plemena u svojoj studiji Kuči,pleme u Crnoj Gori, 1907.godine zapisao je Jovan Erdeljanović,da se pogrebni običaji kod ovih Arbanasa gotovo ni u čemu ne razlikuju od onih u Crnoj Gori.“Samo plačari po arbanaškom običaju,ne ljube mrtvaca u čelo,nego svaki klekne kraj mrtvaca i prisloni glavu na njega (sanduk sa mrtvacem je bio položen na zemlju-prim.M.J).Poslije plačari prilaze redom najstarijem od bratstvenika i izjavljuju svoje saučešće riječima:Zdravo da ti je glava i srećan ostatak“[11]. U običaju veličkih Šaljana upravo se na ovaj način izjavljivalo saučešće sve do prije 40-tak godina.O velikoj podudarnosti u žaljenju kod Arbanasa i Crnogoraca  Ivan Jastrebov[12] bilježi da je i kod jednih i kod drugih rasprostranjen običaj da se za umrlim grebe lice,nariče,pušta brada i nosi crnina,što je bilo prisutno i „kod njihovih dalekih prethodnika Dardana-Ilira“.

I ruski istoričar Г.Фриллей zapisuje da Crnogorci dolaze u grupama da porodici umrlog izjave saučešće, i “kada stignu na mjesto odakle se vidi kuća,zastanu,skinu kape i počnu gromki poklič(lelek-prim.M.J),nastavljajući tako dok ne stignu do pokojnikove kuće.Žene na glavi imaju crne marame.Šarene haljine se ne nose kada se ide na saučešće…Tužbalice svojim ‘pjesmama’ hvale pokojinika…[13]

     Crnogorci i sjevrnoarbanaška plemena najpotpuniji izraz običaja narodnog žaljenja imaju u leleku i tužbalici.Oni se mogu razumjeti kao koncetrisani izraz bola za umrlim,ali istovremeno podsjećaju na minule događaje i prilike koje su narod pratile u određenim vremenima.Lelekom i tužbalicama Arbanasi i Crnogorci su davali sebi oduška svojim mnogostrukim nesrećama i patnjama.

Normom običajnog prava ovaj ritual je kod Arbanasa bio dignut na nivo opšte obaveze.Kako piše u Zakonu  Ljeke Dukađinija „prijatelji koji za vrijeme plača za umrlim okrvave lice,ne peru obraz niti skidaju krv dok su u kući umrlog ili u hataru sela.To urade tek kada dođu svojoj kući[14]“.Slični ritual je zapisao i Ivan Jastrebov kod Albanaca i Crnogoraca “da muškarci duže vrijeme ne briju bradu a žene grebu lice noktima[15]”.

       Engleska etnološkinja i istoričarka Mari Edith Durham je s kraja XIX pa sve do dvadesetih godina prošlog vijeka svoja istraživanja koncetrisala na sjevernu Albaniju (dio istraživanja je posvetila i Crnoj Gori-prim.M.J),a najviše istražujući pleme Šaljana.Do detalja se bavila običajima sjevernoarbanaških plemena obilazeći svaki kutak ovih podprokletijskih naselja.Počekom XX vijeka je boraveći u Šalji (naselje Theth) zabilježila žaljenje djeteta,ostavljajući nam i pisani trag.”Kada je umrlo jedno dijete,bila sam tu.Dijete su okupali i lijepo obukli…Dok su neki pošli do iskopaju raku,žene su oplakivale pjevajući neke pjesme.Divlji plač žena i jaki jecaji oca su parali srce,a posebnu žalost je izazvala jedna žena čije je pjevanje donosilo beskrajnu bol… Neki ljudi koji su krenuli za Gusinje radi nabavke kukuruza su zastali i izjavili saučešće.Nakon toga tužbalica ponovo nastavi sa naricanjem,a okolo ponovo nastane tuga i bol.Prije spuštanja djeteta u raku odsijekli su pramen kose,koji je će porodica ponijeti sa sobom.Raka je bila obložena daskom.Kada se leš djeteta spušta u raku,kolijevka u koju su dijete donijeli do groblja se polomi i ostavi tu pored groba.Takav običaj je doskora bio i u Crnoj Gori[16]

         Rituali grebanja lica pri žaljenju su upamćeni i kod veličkih Šaljana sve do kraja prošloga vijeka[17].I velička Crnogorija je naseljavanjem u Veliku sa sobom donijela svoje običaje,koji su sudeći po pisanim izvorima bili identični (ili skoro identični) sa običajima veličkih Šaljana.

U sjevernoj Albaniji su običajno posjećivali grobove umrlog po utvrđenom običajnom redu,kada su pripremali i daće za dušu pokojnika.Prva daća “për shpirt” (daća za dušu,u prevodu) kod Arbanasa u podprokletijskoj regiji se organizuje za treće jutro (to je prva neđelja nakon smrti,ne neđelju dana nakon smrti-prim.M.J.),druga za četrdesnicu,treća za polugodišnjicu i četvrta za godišnjicu smrti pokojnika.O svakoj daći zovu se za trpezu po jedno čeljade iz svake kuće u selu,a uz to i dosta svojte i prijatelja iz drugih sela.Najviše zvanica je za godišnjicu smrti pokojnika.

O običajima žaljenja pokojnika u sjevernoj Albaniji svjedočansta je  ostavio i Jakov Slišković,koji zapisuje:”Odmah nako što bolesnik umre,svi okolo stojeći počnu u jedan glas plakati i naricati…”Autor ističe da u ovom plakanju “će se naći mnogo ispraznih cremonija,pa i takovih koje potiču od starih Rimljana,a to su neke žalbene pjesme,zvane tužilice ili naricaljke(u Rimljana poznate kao neniae),koje pjevaju u kući nad mrtvim tjelesima….Svoje mrtve oplakuju neki posebnim,zapravo posmrtnim pjesmama i stihovima kojima se podsjećaju svih znamenitijih događaja pokojnika i njegove obitelji…Svojim naricanjem kod naroda izmame suze”.Čitajući zapažanja ovog autora,vraćaju se slike iz ne tako daleke prošlosti žaljenja u Velici “kada jedna od žena počne sa naricanjem,druge je prate u sav glas i počnu se pri tom tući u prsa,lice grebati i za kosu se čupati”,kako zapisuje Slišković i za običaje kod podprokletijskih Šaljana i drugih arbanaških plemena.Iz ovog zapisa se zapaža niz podudarnosti sa narodnim običajem sahranjivanja kod Veličana koji je i danas prisutani.Tako će autor zapisati:”Mrtvaca u sobi (noću) susjedi čuvaju,kako bi pravili društvo ožalošćenim… Mrtvaca nose na ramenima,najprije sinovi ili najbliži,a zatim se drugi smjenjuju noseći ga do groblja…Nešto prije ukopa mrtvaca se ponovi plač i jaukanje rodbine i pomenutih narikača,a zatim rodbina i poneko od prijatelja se oproste od pokojnika,ljubeći mu ruke,oči i lice”.Nakon obavljenog čina sahranjivanja pokojnika njegova porodica poziva kući da se za dušu popije rakija,kafa i nešto pojede.Sjutri dan ujutro obilaze grob i tako više puta i pri tom nekoliko puta godišnje se obilazi grob sa prijateljima,komšijama,kumovima koje porodica obavještava (sedmica,četrdesica,polugodišnjica i godišnjica),pri čemu nakon posjete porodica pokojnika sve poziva kući na rakiju,kafu,mezu i ručak.Autor ukazuje na nošenje korete godinu dana,gdje se nosi crnina,kao i na običaj da “neke obitelji u znak neprežaljene uspomene ostavljaju pokojnikove haljine,nad kojima više puta godišnje plaču i nariču,na isti način kao kada ispraćaju pokojnika,a najviše na dan smrti,gdje se posebno iskazuje žalost ako je pokojnik bio mladić ili jedinac[18]”.Oni koji nijesu zaboravili običaje žaljenja u Velici,izvjesno mogu lako zapaziti potpunu podudarnost ovog običaja sa onima čije porijeklo nose.Autor ovih redova će prije dvije godine svoja istraživanja o običajima u Šalji saopštiti komšiji,koji će sa povišenom dozom nervoze  izustiti:”Tebe treba vratiti tamo nazad,u Šalju”,očigledno ne shvatajući suštinu mog traganja za prošlošću predaka.Neki bi voljeli da se svi tragovi o porijeklu unište,kao bi lakše nosili teret sopstvenih odluka[19].

Istražujući sjevernoarbanaška plemena i Crnu Goru,multidisciplinarna italijanska ekipa načnika (etnologa,istoričara,arheologa,geografa i geologa) koju je predvodio dr Antonio Baldacci,kao član te studijske grupe u svojoj  obimnoj studiji zapisuje,da su stanovnici Benkaja u Kučima doselili iz Riječke nahije u Crnoj Gori (otuda su preselili i Ujkići,alb.Ujkaj-prim.M.J,a danas tih Ujkića ima i u Gornjoj Ržanici).Autor naglašava da su „stanovnici Triesha(Zatriepča) i okolnih sela sa jedne i druge strane  granice sa istim antropološkim karakteristikama kao i stanovnici iz stare  Crne Gore.Svi ovi ljudi pripadaju istoj lozi.Kuči su kasnije postupno prelazili sa zapadne na istočnu vjeru,napuštajući vlastiti albanski jezik,jer su ranije napuštili i svoju vjeru[20]“.

Kako piše Ivan Jastrebov,Dardanci su u slučaju smrti člana porodice grebali svoje lice,a žene su nosile crninu.Oakav običaj je  tu i tamo i danas prisutan Dukađinu i Crnoj Gori.Kod Šaljana,koji su porijeklom Dardani i Besi (uz manji broj starinaca Anas) sva bliža rodbina pri ulasku u kuću pokojnika plače,a žene nariču,a one rodbinski najbliže ponekad grebu lice,dok se ne okrvave.Svaki najbliži rođak,majka,žena,sestra okruže leš pokojnika,iskazujući svoju žalost plačem i naricanjem.Kada se leš pokojnika iznosi iz kuće,neko od ukućana ili bližnjih slomi lonac glineni,da spriječi dalju nesreću i smrt u porodici.Autor bilježi da je u Crnoj Gori i Mirditima srijetao žene koje se plakale i naricale za pokojnikom[21].

Po pisanju ovog autora,na grob najprije priđu braća i rođaci i poplaču,pa nakon njih padnu po grobu sestre,majka i rođake,a ljudi ih drže da se ne grebu po licu i ne biju po glavi i grudima i da kosu ne čupaju.  Autor navodi da se daju ukupno tri pomena sa daćama:četrdesnica.polugodišnjica i godišnjica[22].Ivan Jastrebov se u istoj knjizi bavi i antropološkim tipovima stanovnika sjeverne Albanije(podprokletijskih naselja-plemena),stare Crne Gore i Stare Srbije.Uočava i opisuje četiri tipa stanovnika na posmatranim teritorijama,konstatujući da su dominantno po porijeklu svuda nastanjeni Ilirski rodovi Dardani i Besi.Tako će opisati da stanovnici Šalje su dominantno Besi,koji se u velikom broju nalaze i u Crnoj Gori(staroj),Staroj Srbiji i drugim sjevernoarbanaškim plemenima.Autor daje naglašava da su Bese i Dardane iz primorskog pojasa protjerali Srbi prema planinskim predjelima sjeverne Albanije. Besi,po opisu Jastrebova,su karakteristični po visokim muškarcima,pravilnih crta lica,vitke tjelesne konstrukcije.Oni su veoma puno prisutni kod Šaljana i Arnauta u Staroj Srbiji.Druga grupacija Ilirskog plemena Dardani su srednjeg rasta,sa pravilnim crtama lica,više ovalnog nego izduženog,koji su u velikom broju naseljeni u Albaniji(sjevernoj),Staroj Srbiji i staroj Crnoj Gori[23].Imajući u vidu zajedničko porijeklo sjevernoarbanaških plemena i plemena  u staroj Crnoj Gori i Staroj Srbiji,prema opisanim tipovima ljudi,ne čudi skoro potpuna podudarnost u običajima tih naroda.

O običajima žaljenja kod Arbanasa katolika u sjevernoj Albaniji je pisao i poznati albanski etnolog,profesor univerziteta i akademik Eqrem Qabej.Ovaj autor u svojim brojnim etnološkim radovima zapisuje da su žene naricale za umrlim,grebale lice,udarale se po glavi i licu.Posebno bilježi ritual prilaska kući pokojnika i lelekanje muškaraca,koje je bilo toliko glasno da je glas odzvanjao od kamenitih prokletijskih predjela i produžavajući svojim ehom trajanje leleka.

Kako bilježi Qabej,najdirljiviji momenat na pogrebu je naricanje.“Tužbalice su često puta dirljive pjesničke ljepote i snage,naročito kod arbanaških Brđana (velika i mala Malesija-prim.M.J).Kada umre muškarac,zovu ga po imenu i pozivaju da se digne iz groba,jer ga žele njegov mač,konj,njegovo stado i prijatelji“.Kako autor bilježi da je „naricanje u horu“ kao i kod „drugih indoevropskih naroda.Jedna od žena otpjeva dva stiha,a ove druge ponavljaju za njom.Kada umre neki znameniti čovjek,onda se obezbijede i naročite tužbalice….Prisutan je i stari običaj organizovanja daća za dušu pokojnika na parastosu i pomenima.

U Đirokastri se organizuju pet pomena:treće jutro,sedmica,četrdesnica,polugodišnjica i godišnjica…U planinskim predjelima žene u znak žalosti sijeku kosu,a muškarci puštaju bradu,kako su radili i stari Rimljani.U sjevernoj Albaniji umrlog muškarca obriju i urede mu brkove.“Ovakve običaje su zadržali i Albanci u Kalabriji (Italija) do današnjih dana,iako su tamo odselili polovinom XV vijeka,navodi autor.[24]

Izvjesna simbioza starobalkanskih naroda,Ilira i Tračana je direktno uticala na veliku sličnost u običajima tih etničkih skupina.Tako,naprimjer,kako bilježi Alberto Fortis,prateći običaje raseljenih Morlaka prema Dalmaciji,koji su na te prostore stizali sa crnogorskog primorja iz okoline Kotora,Fortis zapisuje:“Do 40 dana nakon smrti idu žene morlačke na grob rođaka,da ponovo plaču i tužbalice nariču.Grobove pri obilasku zasipaju cvijećem…No,i ovaj običaj je uzet od Rimljana“.Autor dalje bilježi da kada mrtvaca ponesu na groblje „žene nastave sa naricanjem,a kada mrtvaca ukopaju,cijelo se društvo zajedno sa župnikom vraća kući od koje je pošlo,te se najedu do grla..Muškarci u znak žalosti neko vrijeme ne briju bradu da raste…Žene na glavu stavljaju crne ili tamnoplave marame,a haljine su im crne boje[25]

Običaji žaljenja kod Srba su sasvim drugačiji,što je ukazao i dr Mirko Barjaktarović,ali i niz drugih istraživača.Srpska pravoslavna crkva ukazuje na štetnost u običajima tokom pomena i parastosa,iskazujući svoj kritički odnos prema organizovanju daća za dušu pokojnika.Svoje stado,kako je to znao često izgovoriti predposlednji mitropolit te crkve u Crnoj Gori,mora slušati pravila crkve i „svog pastira“.U svakom slučaju,bezpotrebno je praviti komparaciju o žaljenju mrtvaca sa tim običajima kod Srba,jer su daleko od podudarnosti.Ova crkva preporučuje pomene subotom,pa čak četrdesnice tačno na dan kada se navršava tih 40 dana od smrti,pa makar to bio i petak.Protive se klanjem zadušnog brava,jer to nije vjerski niti crkveni običaj,stoji na sajtu Srpske pravoslavne crkve.Kako kaže ova crkva „štetni je običaj uobičajena velika priprema jela i pića,za sahrane,jer se tako sahrane pretvore u gozbe…“.Novovjerni Veličani  ne poštujući „svoju“ crkvu kolju brave,služe suhomesnato,prave gozbu za dušu,..tj.ne bendaju šta im „pastir“zbori,samo mu prihvatiše subotu za davanje pomena.

Prije par godina obilježen je jedan pomen,Šaljanki iz bratstva Jokića,koja je živjela u Beogradu,a sahranjena u Novšiću.Oni koji lokalno bilježe sva novovremena događanja na prostoru Velike je ostalo upamćeno da je taj pomen obilježen u četvrtak.Tako je zamalo promašen petak,što me ne bi iznenadilo i da se podudarilo!

Moj prijatelj,univerzitetski profesor i crnogorski akademik mi jednog dana reče,da je dobro što sve ovo bilježim,radi onih koji su to davno zaboravili.Neki od njih,uključeni u moderne tokove,preko društvenih mreža zapisuju“ da nema o nama (Šaljanima) pisanih tragova“,pokušavajući tako da po „bijeloj,nenačetoj hartiji“ zabilježi „prve i izmišljene pisane tragove!“.Ipak,da ga podsjetim da ima i pisanih tragova,pored narativa koje su nam ostavili naši časni preci.

Nastaviće se (i dalje o običajima,komparativnim sagledavanjem sa običajima prazavičaja).

NAPOMENA:U skladu sa Zakonom o autorskim pravima (Službeni list CG,br.37/2011 i br.53/2016)  nije dozvoljeno preuzimanje i objavljivanje ovog teksta ili njegovih djelova bez saglasnosti autora.

[1] Г.Фриллей,Современная Черногорiя,С.Петербург,1876.године.Autor je proveo u Crnoj Gori od 1868-1872.godine,gdje je u svom istraživanju posebna poglavlja posvetio njenoj istoriji i etnologiji.

[2] Dr Mirko Barjaktarović,Prilagođavanje doseljenika  u Banatskom Novom selu,Glasnik etnografskog muzeja u Beogradu,knj.46,1982.,str.46.

Autor ovih redova je prisustvovao prije 4-5 godina sahrani bliskog srodnika u Šumadiji,gdje je upravo video lično”običaj peškira”na sahrani veličkog Šaljanina.

[3] Petar Šobajić-Vreme,Feljton (27-30,decembar 1932.godine)

[4] Slobodan B. Medojević Crnogorski ratnici južne Srbije(Gornje Jablanice i Toplice) u Balkanskim i Prvom svjetskom ratu(1)

[5] A.Baldacci,Itenerari Albanesi,1897-1902,Roma 1917,str,9 i 10)

[6] Heredotova Istorija,Matica srpska,Novi Sad,1959.g,str.80-116.

[7] Г.Фриллей,isto,str.63-64

[8] Fra.Lovro Mihačević,Po Albaniji,dojmovi s puta,Zagreb,1911.,str.94-96.

[9] Marko Jokić,U posjetu Šalji,19.aprila 2019.godine(Tekst objavljen na ovom portalu)

[10] Branko Jokić,Velika i Veličani,Podgorica,2015.,str.447 (U Velici je bilo nekolko vrsnih tužbalica,nakon Drugog svjetskog rata:Mika Mikaileva Jokić (iz Milji),Ljuba Vuksanova Jokić sa Tocila,Vera Milanova Vuković iz Jasiča i druge.)

[11] Jovan Erdeljanović,Kučи,pleme u Crnoj Gori,Beograd 1907,str.287.

[12] И.С. Яастребов-Стара Сербiя и Албаныя (путевыя записки),стр.177-178

[13] Г.Фриллей,Isto,str.97

[14] Kanuni i Lekë Dukagjinit,permbledhuar dhe kodifikuar nga Shtjefan Gjeçovi,Prishtinë 1971,1251

[15] И.С. Яастребов ,Isto,str.333

[16] Mari Edith Durham,Twenty years of Balkan tangle,London,1920., str.129-130

[17] Grebanja po licu zbog velike žalosti su zabilježena i nazad 40-50 godina u  Volujaku,naselju ispod samog Čakora.Majka autora ovog teksta Savka je 1975.godine izgubivši sina Slavka u 27-oj godini života izgrebala lice,ali i nekoliko godina kasnije, kada je Bosa Radenkova Jokić izgubila za kratko vrijeme dvojicu sinova Jezdimira i Sveta.Jezdimir-Jezdo je umro 1991.godine,a mlađi Sveto 1997.godine,obojica (po sjećanju ovog autora) sa tek navršenih 34 godine života.

[18] Jakov Slišković,Albanija i Makedonija,Sarajevo 1904,str.58-59.

[19] Jedan meni bliski bratstvenik konfuzno-pogubljenog identiteta će vidno zajapuren reagovati na moje pokazivanje fotografije crkve  svetog Abata (Abat je i naselje,nekih otprilike jedan kilometar ispod naselja Pecaj u Šalji,na lijevoj strani Šaljske rijeke).Pri mojim istraživanjima prošlosti na terenu prazavičaja veličkih Šaljana sam pored prikupljenih podataka napravio i niz fotografija.Na jednoj fotografiji sam se fotografisao ispred ulaza u crkvu sv.Abata.Moj krvno bliži brastvenik (evo inicijala G.B.J),kojemu su kasnije nađeli ime litijaš,je uzeo fotografiju u ruku,vidno uzneimiren.Ruka se zatrese od nervoze i nastade muk.Gledao je fotografiju iskolačenim očima,koje su slale poruku prezrenja,očito prema svom porijeklu.Jer on, eto sada više nije tog porijekla,kao da se porijeklo mijenja pravilom zamjene prljavog veša,bar jednom neđeljno!Nijesam reagovao,jer znam da on ne zna ništa o svojoj lozi,iako snažno gazi osmu deceniju života.Drhtavim i nervoznim glasom je pokušao ponešto da mi objasni,da eto,on je “prvo hrišćanin,pa prvoslavec,ali po vjeri sem Srbin jer mi je vjera srpska,..ali sem i Crnogorec!?”.Od tada je prošlo skoro dvije godine,ali nijesam mogao zaključiti ništa iz priče novog evropskog  Hegela čiju logiku i filozofiju sasvim sigurno niko neće razumjeti.Takav intelekt bih znao dobro opisati,ali ću se ipak uzdržati ovoga puta,no vrijedno je zabilježiti i “takvu ostavštinu”,da ostane “za ponos” budućim generacijama.

[20] A.Baldacci,Itenerari Albanesi,1897-1902,Roma 1917,str.346

[21] И. С. Ястребов-Стара Сербiя и Албаныя (путевыя записки),str.188

[22] Isto,str.165

[23] Isto,str.167

[24] dr Eqrem Qabej (Ekrem Čabej),Knjiga o Balkanu,prvi dio,Beograd,1936.,str.309-310.

[25] Alberto Fortis,Viaggio in Dalmazia,Volume primo,Venezia,1774.,str.94-95

 

2 thoughts on “OBIČAJI VELIČKIH ŠALJANA

  1. Марко, по обичају, увијек “изненади” вјеродостојним подацима како писаним, тако и оним са терена. Иако ће ме неки замјерити, описани обичаји жаљења умрлог, до скоро су били, мање више слични у цијелом Горњем Полимљу.

    • Hvala Rade.Znam da je taj običaj skoro podudaran kod svih u Gornjem Polimlju,iako mi je cilj bio da podsjetim na običaje Šaljana.Niz ruskih autora (Jastrebov,Frilej,Tatjana Aleksejevna,..i niz drugih autora (Engleskih,Italijanskih,Francuskih, Austrijskih,Čeških,..)itd.su detaljno analizirali antropološke tipove ljudi na prostoru sjeverne Albanije i Crne Gore.Njihova tvrđenja su vrlo interesantna i ukazuju na veliku podudarnost ljudi sa ovih terena.Iznenađen sam koliko je knjiga napisano u zadnjih 250 godina o tom prostoru na nekoliko jezika.Samo na italijanskom jeziku je od 1400-1900.godine objavljeno nešto preko 1300 bibliografskih jedinica.Potrebno je veliko angažovanje da se samo načne ta literatura,što i lično pokušavam učiniti.

Leave a Reply

Your email address will not be published.