Razgraničenje Velike od Čakora do Vaganice
Piše:Marko Jokić
Nakon poslednjih sukoba kod Velike,Pepića i Murine koji su se dogodili 8.januara 1880.godine(po novom kalendaru) će nastati „mirnije“ razdoblje u ovim krajevima.Iako se ne bilježe sukobi većih razmjera,prisutne su čarke,ubustva,otimanja stoke u graničnim oblastima od Ivanpolja,do Ječmišta,Čakora,Vaganice,Mokre,…Kod stanovništva Velike (i okolnih sela) se i dalje osjeća nesigurnost i strah od novih upada otomanskih podanika iz pravca Rugove,Meteha,Plava,Novšića,…Neke horde pljačkaša će predvoditi i hrišćani iz Meteha i okolnih sela.Po sačuvanim dokumentima Veličani su takođe bili vrlo aktivni,upadajući u pogranične turske teritorije sa ciljem otimanja stoke.Po narativima Veličana i Šekularaca otimanje stoke u graničnim pojasevima je bila i „specijalnost“ Vasojevića,koji su upade na tursku teritoriju pripisivali Šekularcima i Veličanima,te su time stanovništvu ovih sela usložnjavali život na tom nemirnom prostoru.
Crna Gora je nastavila diplomatsku aktivnost na realizaciji Berlinskog sporazuma,ali Plavsko-gusinjsku oblast je konačno izgubila u novembru 1880.godine,kada su joj velike sile učinile uslugu da se kao kompezacija ustupi Bar i Ulcinj sa okolinom.Velike sile su ovoga puta demonstrirale svoju snagu dovodeći flotu pri samoj obali Ulcinja,kako bi onemogućili svaku opstrukciju Porte oko pripajanja Bara i Ulcinja Crnoj Gori.Nakon realizacije ove nove nagodbe izvršena je izmjena Berlinskog sporazuma,čime su konačno Plav i Gusinje ostali van teritorija Crne Gore.Plan Vasojevića da nasele svoje stanovništvo u ovu plodnu kotlinu je propao.Novi pokušaj će se napraviti kasnije,1912-1913.godine,kada će ova oblast konačno ući u sastav crnogorske države,ali plan Vasojevića o naseljavanju ovog prostora se ipak neće realizovati.Izuzetno malo stanovnika iz Vasojevića i drugih djelova Crne Gore je naseljeno nakon 1912.godine na prostore oko Plava i Gusinja.
Tokom 1880.godine,a nakon pomenutih bojeva,crnogorska vlada će prije prihvatanja ponude o ustupanja Bara i Ulcinja sa okolinom Crnoj Gori biti suočena još sa nekoliko prijedloga o kompezaciji za spornu teritoriju Plava i Gusinja.Šta se zapravo događalo u periodu februar-novembar 1880.godine,ukratko dajem osvrt na taj period,prateći diplomatske aktvnosti u kojima su crnogorski knjaz i vlada iskazivali zadovoljstvo nekim prijedlozima velikih sila i Otomanskg carstva,dajući ovlašćenje crnogorskom diplomatskom predstavniku u Carigradu da jedan od takvih sporazuma potpiše uz saglasnost crnogorskog knjaza i vlade.
Naime,nakon boja na Novšiću Glas Crnogorca će prenijeti pisanje strane štampe,gdje će se pojaviti nezvanična ponuda Porte Crnoj Gori oko razmjene teritorija.Velika Porta je navodno najprije ponudila da će„uz volju i odobrenje velikog sultana“ Turska po „preporuci generalštabnog savjeta“ izgraditi novu prugu „koja će u napredak dijeliti Crnu Goru i Tursku“.Sa ovakvim prijedlogom je upoznat i italijanski diplomata grof Korti.Pored izgradnje pruge u ponudi se nalazila i nešto izmijenjena granica,navodno u „korist Crne Gore“.U toj novoj teritorijalnoj ponudi je stajalo da će granica ići od „Šekulara do Mokre planine,koja bi ostala Turskoj,dalje granica ide prema Čakoru,Ječmištu,Novšiću,…“.Očito je da ova ponuda ostavljala Mokru,Vaganicu i Bjeluhu van teritorija Crne Gore.U ovoj ponudi Turske,sve teritorije kojima je naseljeno u većini pravoslavno stanovništvo bi ušle u sastav Crne Gore.Prema pisanju Glasa Crnogorca zvanična crnogorska vlast je izrazila nezadovoljstvo ovakvom ponudom,jer je „selo Velika već bilo u granicama Crne Gore“ po Berlnskom ugovoru[1] Reagovanje crnogorske vlade na ovakvu ponudu turske carevine Crnoj Gori se bilježe i u narednom broju Glasa Crnogorca,da „koncesije koje Porta dopušta Crnoj Gori ustupajući joj Veliku sa okolnim selima su tako velike i znatne da bi ih Crna Gora morala objeručeke prihvatiti.Oni mogu imati svoj razlog,no nama se ne hoće baš nikako da se zadovoljimo …na ogorjeli kraj mjesta Velika“[2].
Iako je crnogorska vlada iskazala nezadovoljstvo sa turskim prijedlogom o novim granicama,ipak će se uz neznatne korekcije na prijedlog crnogorske strane usaglasiti nova granica između turske carevine i Crne Gore.Kako javlja Glas Crnogorca od 29.marta 1880.godine „Porta je pristala,s nekim vrlo neznatnim izmjenama,na prijedloge te su joj učinjeni s crnogorske strane u pogledu razmjene zemljišta,a sultan je već odobrio i potpisao odluku ministarskog vijeća.Po toj odluci Crna Gora dobija veću sjeverno-zapadnu polovinu Plavsko-gusinjskog okruga.Linija razgraničenja ide od Mokre (Glas Crnogorca ne precizira da Mokra ostaje Turskoj,što je sastavni dio ovog ugovora o razgraničenju-prim.M.J),pa ide na Sjekiricu,Veliku i Brezevice,ostavljajući ta mjesta Crnoj Gori.Od Mokre je granica ostala ista,prema Čakoru,na Ječmište i dalje razdvajajući Veliku i Novšiće,…U tom ugovoru je dat i nastavak granice prema Vrmoši,do rijeke Cijevne,itd.Prema pisanju Glasa Crnogorca ovakvom ponudom Crna Gora bi (takođe) izgubila dio teritorija predviđenih Berlinskim ugovorom[3].
Navedeni sporazum o razmjeni teritorija između Turske i Crne Gore je naišao na odobravanje Velikih sila,koje sa svoje strane „nemaju ništa protivu njegovog sadržaja,te su sa najvećom gotovošću pristale da se ratifikuje i postane dodatak berlinskome ugovoru.Novi ugovor o razgraničenju koji su usaglasile Turska i Crna Gora je potpisan 31.marta 1880.godine,te je Crna Gora konačno definisala svoje istočne granice[4].Makar je to tada tako izgledalo,ali če se brzo pokazati da je Crns Gora odustala od ovog,inače prihvaćenog i potpisanog sporazuma.
U svojim memoarima vojvoda Gavro Vuković će novi prijedlog granice,sa kojim se upoznao 29. februara 1880.godine u Carigradu,nazvati „nakaradni Portin kontraprojekat“ zapisujući da je po njemu granična linija išla od „Plavnice,između sela Vranj i Hotskog Huma,pored Tuzi ispod Hotskih visova na selo Serći,pa Cijevnom do visova više Klimenta,na Zeletin,pored Velike k Čakoru i na Mokru planinu“.Vuković ovdje daje jedan nepotpun i neprecizan opis nove granične linije,te namjerno ili slučajno ne saopštava detalje oko dijela granice oko Čakora i Mokre,koja će prema teksu novog ugovora „ostati u Turskoj teritoriji“[5].
Crnogorski knjaz će ovlastiti Vukovića depešom,upravo 29.februara 1880.godine da potpiše ovaj ugovor po punomoćju koje je sa Cetinja primio 4.marta.Trenutak potpisivanja novog ugovora o razgraničenju,koji će Gavro Vuković potpisati 31.marta opisuje :“Baš na urečeni dan 31.marta je bio veliki skup u italijanskoj ambasadi.Na 10 ura uveče došao je Savas-paša,sa mnoštvom oficira Generalštaba i sekretarom inostranih djela.Grof Korti sa svim članovima ambasade,a ja samo sam.Sve ambasade su poslale dragomane( dragoman=prevodilac,tumač) da čekaju potpis ugovora i da odmah obavijeste svoje vlade o svršenoj stvari,kako bi oni iste noći obavijestili svoje vlade o svršenom činu.Na 11 i po ura (uveče) potpisan je ugovor o promjeni Plava i Gusinja za Hote i dio Kastrata..“.Kako navodi crnogorski otpravnik poslova iz Carigrada,ugovor je glasio „otprilike kako sljeduje:Granica između Crne Gore i Turske počinje od Jadranskog mora,trasom Berlinskog ugovora,koju je međunarodna komisija povukla,na Topal Granicu,…Nastavljajući da opisuje liniju razgraničenja Vuković će dio granice u blizini plavsko-gusinjske kotline opisati:“Od Rikavca ide na vis zvani Planinica,odatle na Mojan,Borovu Glavu,Drecin Usov,Ilijin Kamen,Siljevu i Baljastu Glavu,obilazeći Zeletin Klimentski na visoki vrh Goleš.Od Goleša komunalnim linijama između Velike i Novšića na Ječmeništa,Čakor,Vaganicu,Šipovice,Javorak,pa visovima šekularskim u Lim.Ovakav ugovor će postati sastavni dio Berlinskog ugovora…“.
Nakon potpisanog sporazuma o korekcijama granice između Crne Gore i Turske Vuković će izraziti žaljenje da plodna plavsko-gusinjska kotlina ostaje van granica Crne Gore,što će i otkriti tajne planove Vasojevića da prigrabe ovaj prostor[6].
U svojim sjećanjima Vuković ne daje sve detalje u opisu granice oko Čakora,a kako vidimo zaobilazi i Mokru kazujući da granica ide „od Čakora,preko Vaganice,Šipovica,Javorka,pa Visovima šekularskim u Lim“.Zahvaljujući diplomatskim prepiskama (koje navodim) i sačuvanim osmanskim dokumentima istina je da je Mokra ostala van granica Crne Gore.
Opis granice Crne Gore i Turske po jednom od dokumenata Carigradskog arhiva
Prema pisanju Theodora Ippena,nakon bojeva od 8.januara 1880.godine(po novom kalendaru), Ali-paša je prisilio na povlačenje crnogorsku vojsku do Andrijevice,čime je konačno obezbijedio da Gusinjski okrug ostane u Turskoj,što je i potvrđeno carigradskim memorandumom od 12.04.1880.godine,koji je potpisan između Crne Gore i Turske.Po memorandumu je ostalo samo da se izvrši razgraničenje sa tačno utvrđenom granicom na terenu.Iako su obje strane potpisale memorandum o razgraničenju,ono će ipak biti usporeno.Ippen ne iznosi podatke ko je opstruirao razgraničenje,ali zapisuje da se na početak razgraničenja čekalo punih pet godina,od 1882-1887.godine.Kada je Ali-paša postavljen za guvernera Peći,Crna Gora je pokušala da pomjeri granicu što bliže Gusinju[7].
Crnogorski vojni poraz u bojevima na Novšiću,a nakon toga kod Velike,Pepića i na Murini će značajno oslabiti pregovaračke pozicije crnogorske vlade,a sve je izvjesnije bilo da će prostor plavsko-gusinjske oblasti ostati van Crne Gore.
Prema depeši iz Konstatinopolja,od 13.04.1880.godine se navodi da su knjaz Nikola i Velika porta usaglasili granicu,te je šalju velikim silama na upoznavanje.U tekstu depeše stoji:“Dolje potpisani i ovlašćeni od svojih vlada su saglasni da se teritorija Plava i Gusinja,koja je prema Belinskom ugovoru trebala da uđe u sastav Crne Gore,bude zamijenjena drugim teritorijama,i da će po tom sporazumu biti povučene granične linije“.U depeši se opisuje da granica počinje od mora,tačnije od tačke V.Krusi ide dalje pravom linijom preko Skadarskog jezera,prolazi kroz sredinu zaliva Kastrati,…itd.U dijelu Plavsko-gusinjskog okruga,između ostaloga se naglašava da selo Velike ostaje Crnoj Gori i dalje završava na planinu Mokru,koja ostaje Turskoj (podvukao-M.J).Prema navedenoj depeši „turske trupe će morati za 10 dana od potpisivanja ovog ugovora da napuste položaje koje trenutno zauzimaju.Obaveza je turske komande da 24 časa prije povlačenja obavijeste crnogorsku komandu u Podgorici[8].
Mapa razgraničemja Crne Gore i Turske (iz Austougarskog arhiva u Beču),po kojoj je potpisan sporazum o razgraničenju 18.aprila 1880.godine.Crvenom bojom je označena granica po Berlinskom sporazumu.Plava boja je nova granica od 18.aprila 1880.g,kada je Velika privremeno ostala van Crne Gore.
Grof Dubski depešom iz Carigrata obavještava barona von Hamerleau u Beču da se „ni jedna članica velikih sila ne protivi ovom sporazumu o razgraničenju Crne Gore i Turske“[9].
U protokolu koji se odnosi na granice Turske i Crne Gore,predstavnici“Austrougarske, Njemačke,Francuske,Velike Britanije,Italije,Rusije i Turske okupljeni na konferenciji o načinu rješavanja poteškoća rada Komisije za razgraničenje,zadužuju komisiju da izvrši povlačenje granične linije u skladu sa članom XXVIII Berlinskog sporazuma,uzevši u obzir aranžman o granici sklopljen 31.marta 1880.(12.aprila po novom kalendaru) između Turske i Crne Gore u vezi sa izmjenama koje treba u ovu svrhu izvršiti na način kako je dogovoreno između Turske i Crne Gore i saglasno Berlinskom sporazumu[10].Imajući u vidu potpisani sporazum o razgraničenju,Velike sile su podržale Crnu Goru da ustupi Mokru,Bjeluhu i Vaganicu Turskoj,što se evidentno i dogodilo.Kasnije će Crna Gora pokušavati svim sredstvima da povrati te teritorije.
Iako je potpisan memorandum o razgraničenju između Turske i Crne Gore,Ali-paša će uputiti prijetnju„da će spaliti hrišćanska sela,Polimlje i Veliku,koja se nalaze u sjevernom dijelu okruga,ako pripadnu Crnoj Gori i ako mu se ne podčine.Komandant Vasojevića je morao da pošalje dio trupa pod svojom komandom da zaštiti hrišćane u tim selima.Sa Ali-pašom su se udružili dobrovoljci iz okruga Gaši,Krasnići i sela Vusanje“[11].
U depeši od 21.aprila 1880.godine engleski generalni konzul Lipich piše Baronu Hamerleu da se „juče okupilo oko 4000 pripadnika sjevernoarbanaških plemena sa ciljem da ne dozvole razgraničenje“ koje su dogovorile CrnaGora i Turska[12].
Kako se zbog opstrukcija nije izvršilo razgraničenje na osnovu sporazuma potpisanog od Crne Gore i Turske,od 31.marta 1880.godine,nastavljene su diplomatske aktivnosti na prevazilaženju iskrslih problema.
Daljim usaglašavanjima je,prema turskim izvorima Kučka krajina data Crnoj Gori,iako je bilo izmiješano stanovništvo,zahvaljujući prijedlogu Engleske,te je turska strana očekivala da će shodno zahtjevima Porte Plav i Gusinje ostati u sastav Otomanskog carstva.Ovakvu ponudu nije prihvatio knjaz Nikola.Jasno je,da je Crna Gora bila vođena ekonomskim interesima,jer Plavsko-Gusinjska kotlina je plodnija od krševitih Kuča.Ova razmjena da se usvojila bila bi postignuta ravnoteža i smanjilo nezadovoljstvo stanovništva[13].
Iako su se navedenim sporazumom obavezale Crna Gora i Otomansko carstvo o njegovoj realizaciji (uz saglasnost potpisnica Berlinskog sporazuma),ipak ovaj sporazum neće praktično biti realizovan,jer su nastale određene nesuglasice oko granične linije na području Kučke krajine.Zbog odbijanja nove ponude od strane Crne Gore o teritorijalnim kompezacijama za Plav i Gusinje i tvrdog stava plavsko-gusinjskih glavarabda ne prihvate pripajanje Crnij Gori,nastavljena je diplomatska aktivnost u traženju prihvatljivog rješenja.
Novim ugovorom od 29.avgusta1880.godine između Turske i Crne Gore „knjaz Nikola je bio više nego zadovoljan“ jer je njime okončan problem granice.Ustupanjem Bara i Ulcinja sa okolinom Crnoj Gori novembra 1880.godine,Plav i Gusinje ostaju u turskoj teritoriji,ali će se pojaviti novi problemi u povlačenju granične linije na području Čakora,pa dalje prema Vaganici i Mokri.
Posebno je interesantno zapisati događanja oko utvrđivanja sjevero-istočne granice sela Velika.
Na pripremi sporazuma koji je definisao nove granice na području Čakora,Vaganice i Mokre,a koji je odobren 29.avgusta 1883.godine,sa crnogorske strane je učestvovao vojvoda Gavo Vuković,a sa turske strane Nusret i Derviš paša,kao i turski poslanik na Cetinju Riza-paša.Sporazumom je bila tačno precizirana nova granica Crne Gore i Turske prema plavsko-gusinjskom okrugu,gdje je između ostaloga zapisano:
-Morinya (Morina) ostaje Crnoj Gori;
-Pepiće Osmanskom carstvu;
-Ržanica Osmanskom carstvu;
-Velika Crnoj Gori;
-Mokra se prepušta Osmanskom carrstvu[14].
Novi ugovor kojim je trebalo precizirati granične linije u predjelu plavsko-gusinjskog okruga je uradila međudržavna komisija u sastavu Gavro Vuković (Crna Gora),a sa turske strane Derviš Ibrahim,Riza-paša i Nusret-paša sastavljen je 12.decembra 1884.godine[15].Granica sela Velike prema Turskoj je ostala i dalje na planini Čakor,dok je Vaganica i Mokra i dalje u turskoj teritoriji.
Zbog raznih opstrukcija čekalo se više od godinu dana da se krene u razgraničenje.Objašnjavajući nove razloge opstrukcije,turski izvori bilježe da je u pokušaju da komisija izvrši razgraničenje po ovom ugovoru došlo do novih rasprava oko određivanja granične linije 1886.godine.Kako bilježi ovaj izvor određivanje granice je donekle riješeno,ali je nastao problem granice Velike i Plava,u vezi sa određenim teritorijama sa dilemom“čija je sporna zemlja“?U vezi sa ovim pitanjem predstavnici dvije vlade su imali različita mišljenja.Kako bi se razriješila sporna pitanja turska vlada je poslala na sporne teritorije Dževdet-pašu ( kanije turskog akademika-prim.M.J.),kako bi se sprovela ekspertiza oko stvarne granice Velike na planini Čakor.Turski izvor navodi da su „Veličani cijenjeni u Plavu“,ali je turska strana tražila od Veličana tapije za sporne teritorije,kako bi se utvrdilo da li ima osnova za promjenu linije razgraničenja u odnosu na sporazum od 1883.godine.Situacija se počela ponovo komplikovati,jer Plavljani su odbili da učestvuju u radu komisije ukoliko Veličani dokumentovano ne potvrde svoje vlasništvo za osporeno zemljište.Tako je Plav odbio da šalje delegaciju na prevoj Čakor,plašeći se da Crna Gora „igra posebnu strategiju“ da sporno zemljište pripoje Crnoj Gori[16] (sporno zemljište je na prostoru Bjeluhe,Ravnog brda,Planinice,Vraćeva,Šipovica,Vaganice,…).
Izvjesno,bio je ovo još jedan pokušaj da se izbjegne razgraničenje po prihvaćenom sporazumu na štetu Veličana,ali ne od turskih vlasti,već crnogorske vlade i Gavra Vukovića koji je parafirao sporni dokument.Očigledno su crnogorski knjaz i velički komšija Vuković brzo zaboravili žrtve Veličana u ovim bojevima.
Slično se vasojevaćki vojvoda “odužio” i Šekularcima “ostavljajući” Mokru Turskoj,po sporazumu koji je potpisao u Carigradu 1883.godine(prim.M.J.).
Turska strana će s pravom izraziti sumnju da vojvoda Gavro Vuković nagovara Veličane da se protive ovoj liniji razgraničenja,iako je lično potpisao ovakav sporazum u ime crnogorske vlade.Vjerovatno je Vuković krio od Veličana sadržaj sporazuma,a na terenu se sreo sa protestom Veličana,koji su upravo “sprženi” u nedavnim bojevima žrtvujući imovinu,svoje i živote članova porodica za“obećane granice”.Zaokretom u nepoštovanju sporazuma na koji je lično stavio svoj potpis,Gavro Vuković će praktično blokirati tok razgraničenja i onemogućiti rad komisije.Turska strana je izrazila zabrinutost odnosom Vukovića,podvlačeći da “ako bude nastavio sa opstrukcijama,da će se teško naći rješenje”.Kako je komisija i dalje bila suočena sa opstrukcijama Vukovića,to je Dževdet-paša zatražio zvanično od knjaza Nikole da ga smijeni i po mogućnosti imenuje “gospodina Radonjića iz Ministarstva spoljnjih poslova”.Interesantno je da u svojim Memoarima čuveni vasojevićki vojvoda (Vuković) ne bilježi svoje učešće u radu komisije za razgraničenje na Čakoru i Vaganici,iako je bio njen ključni učesnik s crnogorske strane u radu komisije.Prema događanjima na terenu Veličani očito i nijesu znali sadržaj ugovora koji je potpisao Vuković u Carigradu,te je njegovom konačnom realizacijom trebalo objasniti stanovništvu Velike o nedržavničkom i nediplomatskom postupanju prema ovom kraju.
Kako bi se obezbijedio dalji rad mješovite komisije na utvrđivanju granice u predjelu Velike komisija “je preoblikovana”1887.godine.Januara 1887.godine je za presjedavajućeg u radu komisije imenovan guverner Kosova Faik-paša,a za članove guverner Peći Ali-paša,zatim turski poslanik na Cetinju Ahmet Dževdet-paša,Miralej Bedri i Sabri Bekir,a sa crnogorske strane Ilija Radonjić i vojni minister Ilija Plamenac.Komisija je detaljno pregledala dokumentaciju o vlasništvu spornog zemljišta,prema katasterskim evidencijama.Prema ovim izvorima za “nešto se moglo utvrditi,od livada,pašnjaka i šuma” pravo vlasništva.Osmanski komesari su bili saglasni da se “može izvršiti određeno poravnanje”,ali je problem nastao oko Bjeluhe i Vaganice,što je kao sporno vidjela Crna Gora.Crnogorci povjerenici nijesu prihvatili nikakvo poravnanje iako stanovnici Velike nijesu posjedovali vlasničke listove za livade,šume i zemljište na području Bjeluhe.Prema turskim dokumentima dio spornih prostora u Bjeluhi su koristili stočari Plava,ali i stanovnici Velike prema tvrdnjama crnogorskih predstavnika u komisiji.Radonjić će čak ustvrditi da na te prostore nije niko drugi dolazio sem veličkih stočara,što će biti demantovano katastarskim dokumentima kojima su raspolagali turski komesari.U nedostatku posjedovnih listova,crnogorska strana je pokušala da “dokaže” da su Bjeluha i Vaganica vlasništvo Veličana “pokazujući neke papire na osnovu kojih je ta zemlja postala vlasništvo određenih porodica lokalnim osvajanjima”.Iz vlasničkih spisa iz 1175.godine (po turskom kalendaru) planine Čakor i Vaganica su imenovane kao prostor koji je dodijeljen Plavljanima,a ime Bjeluha se ne pominje u Berattu,dok se navedene planine podređene Dukađinskom sanžaku,kako će tvrditi i dokumentovati turski članovi komisije[17].
Osmanski komesari su odbili crnogorska dokumenta kao nevalidna zbog niza nedostataka.S druge strane,Plavljani i Gusinjani su posjedovali autentična dokumenta na osnovu kojih su potpuno pobili crnogorska tvrđenja .Bjeluha je bila izuzetno značajna za Veličane,ali i Plavljane,jer je tuda prolazo karavanski put prema Peći,odakle su se i jedni i drugi snabdijevali neophodnim životnim potrepštinama.S druge strane,taj prostor je bio bogat pašnjacima i šumom,što je bilo važno za egzistenciju stanovništva.Posebno je bilo neprihvatljivo od strane Plavljana i Gusinjana da Bjeluha bude sastavni dio sela Velika,jer je karavanski put stanovnicima ovih varoši bio značajan i iz bezbjedonosnih razloga.Dževdet-paša je obišao Bjeluhu i zaključio da upravo iz bezbjedonosnih razloga ovaj prostor mora biti van Crne Gore,čime je i zvanično saopštio stav turskih predstavnika u komisiji za razgraničenje[18].
Komisija se ipak naknadno usaglasila da će nastaviti svoj rad i ponovo izvršiti obilazak spornih teritorija,najprije Bjeluhe a zatim i Vaganice[19]. Na obilazak su pošli sa pripremljenim topografskim kartama da se na licu mjesta uvjere koja je odluka najispravnija,kako bi je predložili svojim vladama[20].Kako je zapisano u Osmanskim arhivskim dokumentima,Dževdet-paša je očigledno bio na liniji kompromisa oko Vaganice,izjavivši “da Vaganica i nije toliko važna,jer se nalazi daleko od Plava”,te predlaže da ostane Crnogorcima,a Bjeluha Osmanskom carstvu.Pri tom je Dževdet-paša naglasio da se oko ovakavog prijedloga treba hitno izjasniti[21].
Sudeći prema turskim arhivskim dokumentima,komisija koju je predvodio kosovski guverner Faik-paša je izvršila obilježavanje granice,prema pomenutoj mapi,gdje su Rugova i Plav dobili sporne teritorije preko prevoja Čakor,izuzev Vaganice[22].
Turski izvori navode,da je nakon utvrđivanja granice odmah počela priprema na izgradnji graničnih karaula,kako bi ”punom parom počelo zidanje graničnih objekata”[23].
Prijedlozi oko razgraničenja i izgradnje karaula su “prihvatile obje strane,te je knjaz Nikola u pismu upućenom turskom sultanu Abdul Hamidu izrazio lično zadovoljstvo što su uklonjeni problemi oko rješavanja spornog dijela granice”.Primivši pismo knjaza Nikole,Abdul Hamid je odgovorio “telegrafski,28.jula 1887.godine,izjavljujući da je zadovoljan ovim poravnanjem i rješenjem spora na obostrano zadovoljstvo”[24].
Vjerovatno su sve ovo manje poznati ili posve nepoznati detalji o razgraničenju u predjelu Čakora,nakon bojeva na Novšiću,kod Velike,Pepića i Murine 1879.godine (Po starom kalendaru su se svi ovi bojevi dogodili 1879.-M.J.).Radovi na graničnom prelazu (na Čakoru) je crnogorska strana završila veoma brzo,što je bilo značajno da se izbjegnu eventualni incidenti,koji bi mogli ometati dalji rad “mirovne komisije”[25].
Predviđani ekscesi na granici će se ipak dogoditi.Sporazum su pokušali narušiti „neki crnogorski stanovnici „1888.godine,koji su privedeni,a zatim brzo pušteni u “znak dobre volje“.Jedan od njih je bio student,koji se vraćao u Crnu Goru nakon školovanja u Srbiji.Zvao se Spasoje Filipov,koji je prije toga u Adani bio osuđen na smrt,a kaznu je izdržavao u Prištini[26].Na izazivanje incidenta na Čakoru i odnos koji je turska strana pokazala prema crnogorskim podanicima povodom navedenog ekscesa je odmah reagvao crnogorski knjaz šaljući depešu Abdul Hamidu 24.februara 1888.godine u kojoj izražava zahvalnost i izrazio uvjerenje”da će se na granici eliminisati svi problemi”.Međutim,vrlo brzo se desio “beranski slučaj” gdje izazvan novi incident koji je inače”bio bezuspješan”.Kako navodi ovaj izvor,župa Berane je bila podređena Kosovu i nalazila se svojim sjeveroistočnim dijelom u granici Osmanskog carstva,gdje su živjeli i Crnogorci hrišćani[27].
Komentarišući pobune hrišćana u okolini Berana,turski izvori navode da je „pobune podsticala uvijek Crna Gora,od koje su sela na granici dobijala i oružje“[28].
Osmanski izvori i razne diplomatske prepiske vođene u vrijema razgraničenja na području Velike nam ukazuju na neodgovoran odnos vojvode Gavra Vukovića,ali i tadašnje crnogorske vlade prema veličkom stanovništvu.Kako su zabilježili Osmanski izvori i diplomatske prepiske,cilj je zapravo bio da se“zauzme plodna plavsko-gusinjska kotlina”,na koju su poodavno smjerali Vasojevići.Nakon dugih sukoba sa Klimentima koje su Vasojevići zatekli doseljavajući se nakon 1700.godine u dolinu Lima(polovinom 18.vijeaka),gdje je bilo dosta klimentaških porodica koje su koristile i planinske pašnjake Zeletina,Sjekirice,Mokre i Visitora,Vasojevići su ih uspjeli potisnuti i iseliti.Želja i cilj Vasojevića je bio da nastave sa daljim osvajanja naseljavanjem svog stanovništva uzvodno dolinom Lima sve do ispod samih Prokletija.Kako su pomenuti bojevi 1879.godine odagnali sve dalje nakane Vasojevića,a Plav i Gusinje izmjenom Berlinskog ugovora u novembru 1880.godine (kada je pripojen Bar i Ulcinj Crnoj Gori) ostali u granicama Turske,vidno je da vojvodu Gavra Vukovića više nije zanimalo razgraničenje koje bi bilo u korist Veličana i Šekularaca.Vjerovatno da Vuković i nije sa voljom prihvatio rad u komisiji na razgraničenju na području Velike i Šekulara,jer će se brzo razotkriti sve njegove”diplomatske radnje” na štetu ovih sela.Potpisnik sporazuma o razgraničenju sa Crnogorske strane,vojvoda Gavro Vuković,kao dobri poznavalac spornog geografskog prostora će ostaviti Veliku bez Bjeluhe,Rupica,Lijepog dola,Vraćeva,Planinice, Vaganice,Šipovica,Ravnog brda,itd.Istina,tokom naknadnih pregovora na samom terenu “turska strana će pokazati dobru volju i Vaganicu ostaviti Veličanima”.Vasojevićki vojvoda će se na isti način odnijeti i prema Šekularcima,Mašničanima i Ržaničanima oko prava na pašnjake planine Mokra.
Svoje namjerne ili “slučajne” greške oko razgraničenja Vuković će pokušati da ispravi na terenu pobunjujući to stanovništvo da ne prihvati sporazum koji je lično potpisao.Istina,stanovništvo nije bilo u prilici da sazna detalje sporazuma sve do njegove neposredne primjene na terenu.Vuković je očito doveo u pitanje i sam sporazum,koji je potpisao bez prisile.Veličanima će to dodatno donijeti nove problem “jer nijesu imali katastarskih dokumenata”kojim će potvditi vlasništvo nad spornim zemljištem.Umjesto dokumenata crnogorski komesari u razgraničenju će iznijeti”argumente”da su Veličani “to stekli osvajanjem”,što u formalnom smislu neće imati značaja.Autor ovog teksta je imao prilike da pročita sadržaj dokumenata u kojima su Turci bilježili sve o dozvolama koje su davali stanovništvu za korišćenje pašnjaka uz naknadu (drugačije se nije ustupalo tursko zemljište na korišćenje).Tako nailazimo na dozvole kojim su davali na korišćenje planine Zeletin,Visitor,dio planinskih pašnjaka iznad Vusanja.Na tim planinama se čak bilježi i lično vlasništvo na određene planinske zemljišne cjeline koje su bile u vlasništvu Klimenta.Sve nabrojane prostore su koristili klimentački stočari,itd[29].Među tim dokumentima nije bilo onih po kojima bi se moglo zaključiti da su Veličani koristili pašnjake u Bjeluhi.To će se pokazati i po dokumentima koja su predočena prilikom “obilježavanja” granične linije na Čakoru.Za razliku od Veličana Plavljani su pokazali nekoliko “validnih” dokumenata o vlasništvu zemlje u spornoj Bjeluhi.
Ovakvo stanje na granici Velike prema Bjeluhi će ostati sve do Balkanskih ratova i nakon toga.Generacijama Veličana rođenih nako Drugog svjetskog rata su ostali u sjećanju ostaci graničnih Nizamskih kula.Po jednoj od njih je nastao i toponim “Nizamska kula”,koja se nalazila na prevoju od vrha Čakora prema Lijepom dolu,udaljena nekih 700-800 matara od prevoja na vrhu Čakora.Još uvijek se vidni ostaci zidina na pomenutoj lokaciji.
Nakon Balkanskih ratova će se 1914.godine ponovo aktivirati pitanje Bjeluhe,Šipovica i Mokre,o čemu je bilo pisanja na ovom portal (Vidjeti tekst:Kada je i kako izgrađena džada Andrijevica-Čakor-Peć).
Prema dokumentima turskih arhiva za planinu Mokra,koja je ostala u teritorije Osmanskog carstva crnogorski podanici su mogli izdizati na tu planinu u skladu sa ugovorom koji su potpisale Turska i Crna Gora.Crna Gora i Turska su napravile ugovor kojim se Crna Gora obavezala da uplaćuje godišnje novčanu naknadu kojom će se njenim podanicima dozvoliti korišćenje pašnjaka na Mokri.O ovim problemima čitaoci ovog portal će biti naknadno informisani.
U sljedećem nastavku–Nove čarke na granicama Velike (1890-1912.godine)
NAPOMENA:U skladu sa Zakonom o autorskim pravima (Službeni list CG,br.37/2011 i br.53/2016) nije dozvoljeno preuzimanje i objavljivanje ovog teksta ili njegovih djelova bez saglasnosti autora
[1] Glas Crnogorca,1mart 1880.godine,br.9,str.1
[2] Glas Crnogorca,8.mart 1880.godine,br.10,str.1
[3] Glas Crnogorca,29.mart 1880.godine,br.13,str.1
[4] Glas Crnogorca,5.april 1880.godine,br.14,str.1
[5] Gavro Vuković,Memoari,Obod Cetinje,1996,str.370
[6] Gavro Vuković,Memoari,Obod Cetinje,1996,str.376-377.
[7] Theodor Ippen-Die gebirge des nordwestlivhen Albaniens,Wien,1908.,str.5
[8] Doccuments diplomatiques affairesdu Montenegro,nomer 1,Paris,Imprimerienationale,MDCCCLXXX,str.94
[9] Isto,depeša grofa Dubskog upućena baronu von Hamerleu,str.273,dok.125
[10] Isto,str.269,dok.121
[11] Isto,Depeša upućena stranim diplomatama sa Cetinja,preko Dubrovnika 25.08.1980.godine,str.380.
[12] Isto,depeša konzula Lipicha upućena Hamerleu,21.aprila 1880.godine,dokument 126,str.273
[13] Antlaşmanın tam metni için bkz. Ali Fuat Türkgeldi,str. 353-356
[14] Derviş İbrahim, Rıza Paşa, Nusret Paşa ile Karadağ Dersaadet Maslahtgüzarı G. Voucovich (Gavro Vukoviç) arasındaki bu mukavele 12 Aralık 1884 te tanzim olunmuştur. BOA, Y.E.E., 100/44
[15] BOA(BOA=Başbakanlik Osmani Arşivi,tj.Državni arhiv Turske),Y.E.E.100/44
[16] Izvor:BOA,Y.E.E,46/11
[17] Detaljnije o ovim podacima u knjizi:Mehmet Ali Unal,Osmanli-Istorija osmanskih institucija,Isparta 1997,str.230-231
[18] Izvor:BOA Y.E.E,br.46/11
[19] Izvor:BOA DH.MKT,br.1426/24.
[20] Izvor:BOA MV,br.21/11
[21] Izvor:BOA I.E.E,br.46/11
[22] Izvor:BOA Y.A.HUS,,br.206/10.
[23] Izvor:BOA,DH,MKT,br.1443/3.
[24] Izvor:BOA Y.E.E,br.63/22.
[25] BOA,DH.MKT,br.1450/30 i BOA,DH,MKT,,br.1519/76.
[26] BOA DH MKT,br.1486/19 i BOA,I.DH,,br.1069/83880.
[27] BOA,DH,MKT,br.1505/103
[28] BOA,Y,PPK,NM,br.41/57
[29] Ovu tvrdnju je zapisao i Jagoš Vešović u knjizi Vasojevići…str.115