Piše:Marko Jokić
O “čuvenom” boju na Novšiću je dosta pisano,kako od strane crnogorskih istoričara,tako i od istoričara druge strane u sukobu.Pripremaujući za štampu knjigu Pavela Apolonoviča Rovinskog,Boj na Novšiću u prevodu profesora Miroljuba Ralevića (2009.godine),autor ovog teksta je osjećao potrebu da nešto više sazna o ovom krvavom boju.Isčitavajući različite izvore domaćih i stranih autora,javila se potreba da lična saznanja podijelim sa čitaocima ovoga portala.Pored ovog boja će se pojaviti i tekst o boju na Murini (mjesec dana nakon boja na Novšiću),gdje će se na osnovu više izvora sagledati i taj sukob.Posebno će biti interesantno pitanje razgraničenja Velike u dijelu graničnih sporenja tadašnjih komisija za razgraničenje koji će se javiti s one strane Čakora.Prvi put će čitaoci ovog portala imati prilike da pročitaju i zapisnike turskih članova komisija o razgraničenju.Ovi zapisnici se čuvaju u Državnom arhivu Turske i postali su dostupni ovom autoru.Tekstovi će biti objavljeni kada budu kvalitetno obrađeni i spremni za širu čitalačku javnost.
Boj na Novšiću
Više istoričara i publicista se bavilo temom Boja na Novšiću,posmatrajući ga iz različitih uglova.Neki od njih će pokušati da nam “po svom shavatanju” ovaj boj predstave kao veliku pobjedu crnogorske vojske. Drugi će,pak,greške vojvode Marka Miljanova tumačiti kao rivalstvo dinastije Petrovića,odnosno knjaza Nikole sa kučkim vojvodom.Svakako,nije bilo niti pobjede niti ovakvo pomenutog rivalstva.Ako se o nekom rivalstvu i može govoriti,ono se moglo tražiti između Kuča i Vasojevića,odnosno Vojvoda Marka Miljanova i Miljana Vukova,što će zapaziti i čuveni Pavel Apolonovič Rovinski.Za to rivalastvo čini se,nijesu bili krivci ova dvojica vojvoda.Možda,donekle vojvoda kučki i jeste?Kako su Vasojevići zajedno sa Veličanima i Šekularcima prije ovog boja,uz pomoć crnogorske vojske imali uspješna vojevanja od 1875-1878.godine,prirodno je bilo očekivati da im se povjeri komandna dužnost na vlastitom terenu i okruženju prema Plavu.Ponajprije,zbog odličnog poznavanja terena na kojem bi se odigrali eventualni sukobi i shodno tome pripremi svrsishodnija strategija,ali ne treba zanemariti i iskustva stečena u sukobima sa Ali-begom.Stari borac i junak Miljan Vukov je bio u nemilosti knjaza Nikole,te je to vjerovatno i bio razlog da mu ne povjeri komandnu dužnost.Vojvoda kučki se prihvatio sa zadovoljstvom da on bude prvi ispred Vasojevića,iako je znao za navedene “nesporazume”.Knjaz će pokušati da pomiri stvari,postavljanjem Miljana Vukova za savjetnika Marku Miljanovu,što je očigledno izazvalo dodatno nezadovoljstvo kod Vasojevića.Nakon preuzimanja komande nad svim bataljonima kučki vojvoda će napraviti raspored vojnih snaga,kao prpremu za buduće operacije,što će se pokazati kao velika greška ovog kučkog stratega.Istina,crnogorska vlada i vrhovna komanda će “javno saopštiti” da su pošli da vojnom silom zauzmu Plav i Gusinje,ali su više od dva mjeseca držali vojsku na terenu u veoma teškim i nehumanim uslovima.Lokalna vojska Vasojevića,Veličana i Šekularaca nije bila na “državnom kazanu”,već je čekala tvrdu hladnu kolombotnjicu sa malo tvrdog slanog sira i bijele slanine da im donesu članovi njihovog domaćinstva.Vasojevićima i Šekularcima je imao ko i donijeti,iako je to u zimskom periodu bila ogromna daljina uz veliki rizik i nesigurnost.Velika je bila napuštena.Sva nejač je pošla nizvodno limskom dolinom da spašava živu glavu.
To je bio put u beznađe.Bez krova nad glavom,žene,djeca starci.Vojska je prema pisanju Rovinskog bila neobezbijeđena:oružjem,hranom,smještajem,…Neki su noćivali pod vedrim nebom.Na straži.Bez vatre da se ogriju.Snijeg i nevrijeme koje je zadesilo tada taj kraj će dodatno komlikovati pripreme za odlučni boj.I kada je krvavi boj završen,razni izvori će iznijeti podatke o broju arbanaških dobrovoljaca u boju,broju vojnuka u crnogorskoj vojsci,broju poginulih,…Obje strane će proglasiti pobjede.
Prve čarke i početak krvavog sukoba
Ekscesi koji su se događati u blizini demarkacione linije su najviše prijetili bezbjednosti Velike i njenog stanovništva.Dva vasojevička bataljona su već tokom septembra 1879.godine bila smještena u kućama Veličana,što će dodatno predstavljati potencijalnu opasnost po stanovništvo ovog sela.Velička nejač je morala napustiti svoja ognjšta,sa dijelom pokretnog imetka i krenuti niz dolinu Lima,bez prave adrese i novog staništa.
Opisujući stanje straha i beznađa,Rovinski bilježi organizovano napuštanje kuća u podčakorskom selu Velika,upravo na dan kada će crnogorska vojska zauzeti Gornju Ržanicu.Iz Velike,prema Murini i dalje niz Polimlje prema Andrijevici će krenuti žene,djeca,stariji,tjerajući sa sobom stoku,sa bremenima na leđima. Ovaj poznati hroničar je zapisao: “…Dok su po Murini vršljali pepićki Arnauti…pored nas su prolazile žene sa kolijevkama u kojima su nosile djecu,dok su ona veća tjerala koze,ovce krave,a neki su bili s bremenom na leđima…”.Pri prolasku izbjegličke kolone kroz Murinu,po snijegu i mrazu,sasvim slobodno su “Murinom vršljali pepićki Arnauti,prisluškujući i pažljivo razgledajući sva događanja.Avdul Pepa je smatran svojim (crnogorskim-prim.M.J.)čovjekom i sa njim su se svi savjetovali.Avdul Pepa,iskreno ili ne,izražavao je neki strah da bi naši morali bježati do Sućeske,te je svoju porodicu ranije poslao bliže Andrijevici”.
Svjedočanstva o tom vremenu su ostala u pisanim tragovima,koja nas podsjećaju na stradanja Veličana,ali i na njihov jak moral u tim teškim vremenima.Ostalo je zapisano,da narod nije osjećao strah,bez obzira što će povratkom u Veliku zateći samo zgarišta od kuća,koje su nedavno izgrađene na pepelu nastalom od prethodnih paljevina.Narod će ostati i bez žita,sijena i slame,….jer ovakva stradanja su na prostoru Velike u prethodnih nekoliko godina zabilježena nekoliko puta.Kako zapisa Rovinski “ovdje je nekom gorela kuća tri puta,a nekima sedam puta za kratki vijek jednog čovjeka…”.Bio je to 31.oktobar,još jedne teške i mučne godine za Veličane.Kako zapisa ovaj ruski hroničar “Čitav dan je padala čas kiša čas snijeg.Bilo je tmurno i hladno”.[1] Tek koliko je bilo tmurno,žalosno i teško premrzloj djeci,ženama koji su napuštaji svoj dom i putovali u neizvjesnost.
Događale su se čudne stvari.Na granici incidenti.Po nekim pisanim tragovima su ih izazivali Arnauti.Po izvještajima Arbanasa,uzroci izazivanja graničnih incidenata su provokacije crnogorske straže.Istina,neposredno prije evakuacije veličke nejači dogodila su se dva granična incidenta.U jednom su prema pisanju Rovinskog poginula tri Arnauta,a nekoliko dana kasnije jedan crnogorski vojnik na granici.Kako je zapisao Rovinski,Arnauti su tražili od Veličana da povuku straže,inače će udariti na Veliku.Veličani su odbili povlačenje straže,ali je stiglo 500 Arnauta s namjerom da ih udalje sa granice. Kako navode crnogorski izvori,Veličani su pripucali i pri tom ubili tri Arnauta,a ostali su se povukli.Nakon ovog graničnog ekscesa dogodio se ubrzo i drugi.Arnauti su ubili crnogorskog vojnika na granici i bezbjedno se povukli.Rovinski bilježi da su se ovi incidenti dogodili 14.oktobra 1879.godine(Nepoznato je da li se radi o novom ili starom kalendaru.Kako je Rovinski koristio datume novog kalendara,to je izvjesno da se ovo dogodilo 13 dana ranije-pruim.M:J).Vojska je bila raspoređena u Velici po kućama,kolibama i vedrim nebom.Jedan bataljon vojske je poslat na Sjekiricu da kontroliše taj dio granice,ali istovremeno u pripravanosti u slučaju napada na Veliku.Zbog velikih hladnoća,kako je zapisao Rovinski,od 1.oktobra do 15.januara od 4000 vojnika su umrla tri od hladnoće,a veći broj promrzlih poslat kućama na oporavak.Vojnicima na straži je bilo izuzetno teško,jer nijesu smjeli ložiti vatru.
Nakon zauzimanja Pepića i Gornje Ržanice,dio crnogorskih vojnih snaga se stacionirao u Gornjoj Ržanici,zajedno sa kučkim vojvodom Markom Miljanovim.Operacija zauzimanja Plava i Gusinja,po zamisli crnogorske vlade i knjaza se približava.Rovinski će zapisati:”Dopremljeno je osam topova.Stići će oko 5000 vojnika.Stigao je i vojvoda Marko Miljanov,koji će brinuti o svemu”[2]. Istovremeno,po podacima kojim je raspolagala crnogorska komanda “u Plavu i Gusinju se skuplja velika masa dobrovoljaca,bez vođe,naoružanja neophodnog za otpor dobro organizovanoj vojsci…”.Kako zapisuje Rovinski “To je ništa za crnogorsku vojsku.Teško Arnautima što će izginuti i izgubiti zemlju…”.S druge strane,isti hroničar zapisuje da je crnogorska vojska bez hrane,slabo odjevena,narod u okolini Berana se povratio u popaljene kuće,”hrane se korijenjem i travom i u gomilama lutaju oko turskih kuća,tražeći bilo šta od otpadaka da pojedu,..Gledao sam te ljude i grozno ih je vidjeti.To su skeleti prevučeni kožom:u licu ni kapi krvi,oči upale kao kod mrtvaca,usne poluotvorene i ispucale”.Ovo je bila slika tog vremena,uz tešku i hladnu zimu,kada je trebalo ući u krvavi boj.[3]
U drugom pismu,datiranom 28.novembra 1879.godine,iz Andrijevice,Rovinski više očigledno ne govori sa ushićenjem o snazi crnogorske vojske.Izražavajući bojazan,on zapisuje:”Crnogorci,kojih ima jedva 150 hiljada,ujedinjeni,lišeni svake pomoći,silom prilika nalaze se licem u lice naspram čitavog arnautluka,koji je napregao protivu njih sve svoje snage,..”.Za svo vrijeme Crnogorci su držali jake straže,koncetrišući prema Plavu oko šest bataljona,kako bi onemogućili Arnautima upad u Polimlje,koje je stalno stradalo od njihovih nasrtaja,kada je za vrijeme poslednjeg rata ovaj kraj ponovo spaljen i razoren.Ostalo je samo jedno selo,Velika (oko 150 kuća),najbliže Plavu obavezano na neutralnot radi svojeg spasenja”.
Iz pisama koje je Rovinski objavljivao u Ruskom kuriru krajem decembra,da se zapaziti da pomenuti bataljoni stražare već skoro četiri mjeseca,dok je ostala mobilisana vojska bila unutar Crne Gore,zbog nedostatka sredstava za izdržavanje na granici.Sem toga,po pisanju u Ruskom kuriru,veći broj vojnika se nije mogao smjestiti,jer je samo u selu Velika bilo kuća,dok je u susjedstvu bilo nekoliko dubiroga i stočarskih stanova.Na terenu,radi potrebe obezbjeđivanja granice su bila samo nepotpuna tri vasojevićka bataljona,dok je ostatak vojske bio angažovan na dopremanju hrane,oružja i municije iz Podgorice.Ovakva vojna organizacija na terenu je stvarala bojazan od eventualnog napada Arnauta,koji “bi slobodno mogli proći čitavo Polimlje….Stanje je bilo veoma opasno i naređeno je da se izbjegava svaki sukob.”[4]
Iako je Crna Gora odlučila da vojno interveniše i zauzmanjem Plava i Gusinja realizuje odluke Belinskog sporazuma,ipak će se vrlo brzo pokazati da bi u novim okolnostima “svrsishodnije bilo izbjeći sukobe” sa Arbanasima.Razlozi za takvim razmišljanjem su se pravdali velikom hladnoćom,nedostatkoh hrane i smještaja za vojsku,ali i velikom koncetracijom albanskih dobrovoljaca u Gusinju.Istina,crnogorska vojna komanda nije imala tačne podatke o broju albanskih dobrovoljaca,već je prema “nekim saznanjima” taj broj mogao biti oko 10000 ljudi.Prema pisanju I.G.Sjenkeviča albanske snage u Gusinju i Plavu su u povremeno dostizale 6-8 hiljada ljudi,pa čak i 10 hiljada.[5] Crnogorska vojska je polovinom oktobra u blizini demarkacione linije brojala oko 3000 vojnika.Broj crnogorskih vojnika je takođe vrlo kontroverzan,što se da zaključiti iz različitih informacija u raznim izvorima.
Blizina teritorija sa kojih su Arbanasi dobijali hranu,oružje i eventualno angažovali dodatni snage dobrovoljaca je činilo značajnu prednost u odnosu na mogućnosti slične logistike crnogorskoj vojsci.
U uslovima teške zime i velikih hladnoća teško je bilo držati na duže vrijeme veliki broj vojnika na frontu od Andrijevice do Plava.Sve je bilo izglednije da će brzo doći do krvavih sukoba.Nakon,očigledno dobrih priprema,Albanci su”više naginjali”oružnom sukobu.Kako je izvještavao Marko Miljanov,dolazile su prijetnje da će udariti “svakog jutra” na crnogorsku vojsku.Takvo stanje i prijetnje će zapisati i Pavle Rovinski,koji navodi poruke Ali-paše Gusinjskoj,koji poručuje Miljanovu “da se spremi,jer će na njega udariti odmah,u četvrtak”.
Prema pisanju dr Novaka Ražnatovića “Marko Miljanov je,na određen način, bio opterećen redovnim pobjedama Crnogoraca nad Arbanasima u prethodnom ratu.Ali tada su prvi branili svoju zemlju,a drugi se borili u sastavu turske vojske.Sada,pak,tim prije što je iza njih stajala turska sila,plavsko-gusinjski muslimani i veliki broj pridošlih Albanaca suštinski su bili na poziciji odbrane svoje zemlje.”Sem toga,albanski dobrovoljci i plavsko-gusinjski muslimani su neuporedivo bolje poznavali teren na kojem će se dogodili sukobi.
Crnogorska komanda je bila u Andrijevici.Tamo je uz vojvodu Marka Miljanova bio i njegov savjetnik Miljan Vukov.Pored njih,u Andrijevici je i politički izaslanik knjaza Nikole,vojvoda Božo Petrović,koji je bio i vrhovni komandat crnogorskih trupa.Iz nekih izvora se da zaključiti da je atmosvera u komandi i izvan nje bila vrlo čudna.Najprije,za savjetnika vojvodi Marku Miljanovu je postavljen Miljan Vukov,”koji je bio u nemilosti” knjaza Nikole.Interesantno je,da je crnogorski knjaz na svaki način pokušavao da “skloni” i zaštiti člana dinastije Boža Petrovića,plašeći se poraza u budućem boju.Tako će nakon posjete vojvode Boža Petrovića Velici,na dva dana prije boja na Novšiću,sa Cetinja stići poruka od knjaza “kako nije potrebno za sada da on ide tamo”,te da se drži isključivo Andrijevice.Očigledno,da vlada na Cetinju i sam knjaz su pretpostavljali ishod mogućeg sukoba,te nije bilo baš zgodno da se taj poraz pripiše Božu Petroviću.
Jedna sitna čarka,kakvih je i prije bilo,dovela je do krvoprolića.Prema crnogorskim izvorima,22 novembra 1879.godine(4.decembra po novom kalendaru),jedan jači odred Albanaca je napao crnogorske predstraže kod Velike.Pri tome su se crnogorske predstraže morale povući prema selu.Na tom terenu je bilo oko 1000 crnogorskih vojnika,dva vasojevička bataljona pod komandom Miljana Vukova,koji su odmah pružili otpor i u protivnapadu potisnuli albansku vojsku preko linije demarkacije u pracu Plava.Uprkos upustvima sa Cetinja Marku Miljanovu,da se drži strogo u defanzivi,kučki vojvoda je vidjevši napredovanje Miljana Vukova,odlučio da sa dva bataljona,kučkim i bratonožićkim,napadne na Novšiće.Naređujući juriš,on je ušao značajno u dubinu,pri tom ne obezbijedivši nikakvu bočnu podršku i zaštitu.Albanska vojska je veoma brzo zatvorila obruč,te su se Kuči i Bratonožići našli u “krvavom kavezu”.U kotlini sela Novšića,su ispoljili hrabrost i pružili herojski otpor.Pretrpjeli su teške gubitke.Tek uveče je stiglo pojačanje od dva bataljona Rovčana i Moračana, koji su snažnim jurišem razbili albanski obruč,i time omogućili “desetkovanim snagama Marka Miljanova” da se izvuku[6].Iste večeri su se povukli i bataljoni Miljana Vukova bez većih gubitaka.
Kod drugih autora zapažamo da su u pomoć Marku Milajnovu prvi pristigli Vasojevići,Veličani i Šekularci pod komandom Miljana Vukova.Ovakav rasplet je bliži istini,jer se vojvoda Miljan Vukov nalazio u Velici u blizini sela Novšića.
Nakon krvavoga boja,obje strane su proglasile pobjedu.Kao i obično,svaka strana je davala podatke o poginulim i ranjenim.Crnogorska vlada je pokušala da prikrije vojni neuspjeh,te je dala podatak o 85 poginulih i 107 ranjenih,dok su prema tvrdnji crnogorske vlade,gubitak albanske vojske označen na 1000 poginulih i ranjenih.[7]
U knjizi o Marku Miljanovu autora Marka Rašovića imamo drugačije podatke o poginulim u ovom boju.Autor se poziva na usmena kazivanja starih ratnika iz Kuča koji su bili učesnici ovoga boja.Po zapisanim kazivanjima kučkih ratnika u boju je crnogorska vojska imala oko 200 poginulih boraca[8].
O navedenim sukobima Crnogoraca i Arbanasa je zabilježeno dosta detalja i u knjizi “Djela” Nikole I Petrovića (CID,PG,1997.).Kako piše crnogorski knjaz,stanje na granici je bilo uzavrelo,što je nagovještavalo da će doći do krvavih sukoba.I doista,22. novembra (4.decembra) je došlo,ne do krvavog sukoba već do krvavog boja kod sela Velika,”ali ne povodom crnogorskim nego žestokim napadom Arnauta…Dva bataljona vasojevićka pohitaju da zaštite stražu i tu zauzmu položaj vrhom jedne kose.Vojvoda Marko prema zapovijedi knjaževoj da izbjegne sukob,što mu je dva puta zapovijedano iz Andrijevice,da se izmaknu oba bataljona i straža:no,kada je dobio izvještaj od komandanta da je to nemoguće,što se neće ustupanjem izložiti velikoj pogibiji,pohita sa dva bataljona u pomoć i kada se uvjeri da su vasojevićki bataljoni ušli u boj,te da su u opasnosti,napade silu arbanašku i nakon žestokog boja slomi neprijatelje.Kuči će ćerati Arnaute čitava dva sata.Da ih nije tako junački mah zanio,kupeći glave i oružje i arbanaške konje,ovaj bi se boj završio sa pogibijom Arnauta i malom štetom Crnogoraca.No,u ovom zagonu udari im s leđa druga vojska arnautska-ona koja zametnu boj sa Vasojevićima.Crnogorska vojska je kroz silu Arnauta koja ih je opkolila nastavila probijanje noževima…U tom trenutku stiže pomoć od Ljevorečana i Moračana i turska vojska ustupi.Od Turaka je ostala lazina.Arnauta je poginulo više od hiljade,a najviše Plavljana,Rugovaca i Pećana…Crnogorci su imali oko 200 poginulih i ranjenih”.Prema pisanju crnogorskog knjaza Kuči su donijeli preko 400 odsječenih glava.Ovaj podatak koji daje knjaz je teško prihvatljiv,jer prema nekim podacima Kuča i Bratonožića koji su bili učesnici ovog boja bilo je oko 750.Logično je postaviti pitanje ko je to mogao od Kuča i Bratonožića ponijeti više od 400 glava,a istovremeno se “probijati kroz obruč noževima”,a zatim gaziti nabujali Lim(!?).Sem toga,neko je valjada i morao nositi zaplijenjeno oružje i brinuti o zaplijenjenim konjima.Teško je povjerovati da neko misli o odsječenim glavama(kojih je izvjesno bilo),kada i njegova glava je na dohvatu mnogo superiornije vojske u tom trenutku.U opisima drugih hroničara ostatak poražene crnogorske vojske je u zadnjem času izbjegao potpuno uništenje”,kako zapisa crnogorski knjaz[9].
Iz Memoara vojvode Gavra Vukovića se određena događanja mogu nešto više osvijetliti.Vojvoda Gavro Vuković je početkom jeseni 1879.godine zamijenio na diplomatskom poslu Stanka Radonjića u Carigradu.U svojim Memoarima se dosta bavio bojevima na Novšiću,Velici,Murini,..gdje će ostaviti podatke sa kojima je i raspolagao.Kako je zapisao Vuković,u blizini demarkacione linije je bilo oko 5-6 hiljada crnogorskih vojnika,kojima je zapovijedao vojvoda Marko Miljanov.
Vuković nam prenosi i sadržaje diplomatske pošte koju je 24.novembra (po starom kalendaru) dobio sa Cetinja.U toj depeši stoji:”U srijedu udariše Arnauti u velikom broju na našu vojsku.Boj je bio žestok i krvav.Naših je poginulo mnogo,a Arnauti su razbijeni sa velikim gubicima.Saopšti ovu zlu novost ambasadorima i Porti…”.Dva dana kasnije,tj.26.novembra Vuković je dobio i drugu depešu,kako kaže “kao dopunu one prve”,koja glasi:”Kuči i Bratonožići su najviše stradali,više od stotine mrtvih,a ranjenih mnogo više.Turaka,kažu preko hiljadu mrtvih.Turske vojske je bilo 7-8 hiljada u boju.Sjutra šaljem tamo još osam hiljada ljudi”.Depeša je,kako piše Vuković,bila potpisana šifrom,gdje se krilo ime crnogorskoga knjaza.U Memoarima zapažamo još jednan osvrt vojvode Gavra Vukovića,kojim daje svoje viđenje događanja prije boja.”Dok je s nama mlaćeno kao sa praznom torbicom,dotle je kamarila spremala,ne samo otpor,nego i napad na crnogorsku vojsku,što pokazuje i poslednji udar na crnogorsku vojsku na Novšiću.Tim imenom poznata je ta bitka u kojoj je naša vojska bila postradala” Već 28.novembra Gavro Vuković će knjazu poslati depešu u kojoj predlaže mjere koje treba dalje “upotrijebiti,kako da se Crna Gora izvuče barem s čašću iz očevidne propasti…Ako usvojite naše savjete,prekidamo s Turskom diplomatske odnošaje i opozivite nas,jer naš boravak u Carigradu više nije moguć”[10] .
Veliki poraz crnogorske vojske bilježi i dr Jagoš Vešović.Vešović nas informiše o dolasku Marka Miljanova u Andrijevicu i njegovim susretom sa Miljanom Vukovim,starim i iskusnim vasojevičkim ratnikom i junakom.Kučki vojvoda će “izraziti zadovoljstvo i oduševljenje svojom vojskom od dva najveća plemena Crne Gore i Brda i da je krenuo s punim uvjerenjem da će kazniti Ali-bega Gusinjskog i Plavljane..”.Na ovakav zanos Marka Miljanova je reagovao stari i iskusni Miljan Vukov,rekavši mu:”Idi Marko,ali pazi da Ali-beg ovoga puta ne postane paša”.Predviđanja Miljana Vukova će se uistinu i dogoditi.
Vešović u svojoj knjizi ukazuje “da raspored crnogorskih bataljona nije bio podesan.Komanda nije bila jednodušna,a možda je smetalo i rivalstvo vođa”.Boj se dogodio 4.decembra 1879. (po novom kalendaru).”Crnogorci,odnosno Kuči i Vasojevići sa vojvodom Markom Miljanovim,pored svega učinjenog junaštva budu iznenađeni silnim prepadima neprijatelja i bitka bi izgubljena”.Nesmotrenost kučkoga vojvode je prijetila totalnom uništenju dva bataljona-Kuča i Bratonožića,koji su bili opkoljeni sa svih strana.Bila je u potpunosti zatvorena odstupnica.Samo zahvaljujući Todoru Miljanovu,koji je uspio zaustaviti Arnaute i njihovo dalje prodiranje,desetkovani Kuči i Bratonožići su se izvukli iz obruča, “ali gubitke nijesmo mogli povratiti”-zaključuje Vešović.Prema pisanju Vešovića “na bojištu je poginulo 350 vojnika,a najviše Kuča i Bratonožića.Pored njih je bilo 120 poginulih i ranjenih Vasojevića.Nakon boja Crna Gora je odstupila a Arbanasi nepobijeđeni zapjevali pjesmu,upućujući poruku crnogorskom knjazu da nikada neće osvojiti Plav i Gusinje”[11].
Zvanični glasnik crnogorske vlade,Glas Crnogorca će u svom izdanju od 1.decembra izvijestiti,”da je došlo do prolivanja krvi.Boj je tu,krv je prolivena i sad će handžar raditi posao,ako već arnautski Turci i turski Arnauti nemaju dosta sa ovom prvom lekcijom koju su primili od Crnogoraca 22.ovog mjeseca (po starom kalendaru-prim.M.J)”.U istom broju je objavljen i dopis iz Andrijevice,datiran 23 novembra,gdje se ukratko opisuje incident koji će eskalirati u krvavi boj.Name,kako piše Glas Crnogorca,Trifun i Božina Đolevi su nakon udara Turaka na našu stražu pružili otpor nakon čega se nijesu mogli povući.Vojvoda Marko Milajnov im je naredio da se povuku,ali nakon odgovora“da se nemogu povući jer će nas posjeći”,vojvoda kučki sa Kučima i Bratonožićima odlučio da uđe u boj,kako bi im pružio pomoć.Prema pisanju ovog glasila Kuči i Bratonožići će rastjeriti Arbanase i jurili ih oko dva sata..
O žrtvama sa jedne i druge strane Glas Crnogorca daje i zvanični izvještaj:”Poginulo je naših 80 vojnika i stotinu ranjeno.Glava turskijeh su Kuči i Bratonožići donijeli 400,a kažu kada su se iz boja vraćali da nijesu više htjeli glave sjeći”[12].
Izvještaj Glasa Crnogorca je u saglasju sa pisanjem Knjaza Nikole,ali je očigledno da ni izbliza ne odgovara stvarnim stanjem na bojnom poprištu.
Interesantne detalje o ovom krvavom sukobu i broju poginulih nalazimo u neobjavljenom rukopisu Čeda Ćulafića,koji je u pripremi rukopisa bio u prilici da podatke dobije od savremenika ovog boja.Ćulafić zapisuje detalje o rasporedu crnogorske vojske,navodeći da je bilo sitnih čarki prije početka boja.Prema ovom izvoru raspored vojske koji su napravili Marko Miljanov i Miljan Vukov je izgledao ovako:Dva bataljona,trebačko-šekularski i velički,trebalo je da drže Mokru planinu,Čakor i Ječmište,tj.kote koje dominiraju Plavom:Ljevorečki bataljon trebalo je da posjedne Visitor,a kraljski bataljon Kodru iznad Novšića,radi osiguranja Kuča i Bratonožića.Andrijevački bataljon je bio stacioniran na Grebenu,dok bi polimski bataljon bio na Pepiću kao rezerva Kučima,jer je Marko Miljanov htio da bude u prvim borbenim redovima pri zauzimanju Plava i Gusinja.Prve čarke su počele dan prije boja na terenu Todora Miljanova.Arbanasi nijesu očekivali napad iz pravca Ržanice,gdje je bio stacioniran kučki vojvoda.Prema pisanju Ćulafića “Marko je ušao u Novšiće i zabo barjak u selo..”,a zatim ušao u neku arnautsku kulu,izuo jednu čizmu i počeo da pije kafu.U kuli su bile samo snaha i svekrva.Svekrva je neprimijetno napustila kulu i uputila se u pravcu Plava da izvijesti o upadu vojske u Novšiće”.Za to vrijeme Marko Miljanov,potcijenivši snage neprijatelja,izdaje naređenje trebačko-šekularskom,veličkom i kraljskom bataljonu da napuste prvobitne položaje.Nakon odbijanja komandanata ovih bataljona,kučki vojvoda će žestoko reagovati i još dva puta uputiti isto naređenje,ali sada strožije.Na njegova naređenja je prvi reagovao Božina Đolev Lekić,stavivši sablju u korice,uzviknuo je:”Ja sad vidim koliko je sati.Bitka je izgubljena”.Tada je njegov bataljon napustio položaje na Kodri.Dok je Marko Miljanov ispijao kafu,mlada domaćica će se obratiti vojvodi:”Stari,obuj čizmu,pošto računam da poslije nećeš imati vremena…”.
Teško je i zamisliti da je broj Arbanasa u boju na Novšiću mogao biti 15 hiljada ljudi,što navode neki hroničari.Kako je moguće da u krvavom boju sa tolikom vojskom vojvoda se baškari u Novšiću i pije kafu?! Moguće je jedino da je Marko Miljanov bez ikakvog otpora stigao do arbanaških kuća,što ne bilježi nijedan izvor do kojeg je došao ovaj autor.Zapravo,nije on imao kada piti kafu,jer su ga Arbanasi,istina,tada sa malom vojnom snagom pokušali zaustaviti u napredovanju prema Novšiću.Krvavi boj je već bio žestok,prije dolaska novih snaga Arbanasa.Akcije Arbanasa,čini se,bile su sinhronizovanije od strategije crnogorske komande.Sa Čakora je već Qelj Šabani “nadjahao” Crnogorce sa velikim brojem Rugovaca.Kada su počele borbe,kako piše ovaj izvor,kučko-bratonožićki bataljoni su bili potpuno”ogoljeni” sa lijevog boka,a djelimično i sa desnog,jer tamo i nije bilo arbanaške vojske.Vidjevši početak pokolja i opasnost za vojsku i vojvodu Marka,oglasiće se trubom Šujo Šćepanov Dragović,koji je bio na lijevoj obali Lima,negdje na periferiji Pepićau pravcu Brezevica.Šujo će,kako zapisuje ovaj hroničar,”na svojem atu,i sa golom sabljom,pohitati u pomoć Marku Miljanovu.Posječe 3-4 glave,dok i njegova pade”.U međuvremenu će se pojačati frontalni napadi iz Plava i iz pravca Čakora.Od Meteha će udariti u bok Kučima,koji su se dali u povlačenje,braneći se sabljama prsa u prsa…Nailaskom dobrovoljaca Qelj Šabanija,Kuči će se povlačiti pred brojnijim neprijateljem sa velikim gubicima..”.Neki autori će “okriviti” čak i nevrijeme koje je vladalo tokom boja,što je čudno,obzirom da su isti vremenski uslovi vladali i za protivničku vojsku.Citirajući Trifuna Đukića,autor donosi i dio Trifunovog viđenja ovog događaja.Đukić je zapisao:”…U vrtlogu tog vremena padale su mrtve ptice iz vazduha”.Jedna tek dovedena mlada iz Kuča,gledajući bitku i Lim koji nosi Crnogorce,sva izgrebana cvili i nariče:”Kuku mene,izgibe mi pleme”.Dok će u narodnim pjesmama biti zapisano:”Lim se muti,vojvoda se ljuti,što mu nosi mrke Crnogorce”.Dok “se Lim mutio” stizala su pojačanja Arbanasa iz Prizrena.Rugovci su u međuvremenu dobili bitku na Cikušama.Na svakom sektoru porazi crnogorske vojske.
Poslije poraza,prebrojavanje.Koliko je poginulo?U rukopisu Čeda Ćulafića o broju donijetih crnogorskih glava u Gusinje,svjedoči očevidac Andrija Mijatović koji je glave nosio i prebrojavao,a kasnije i sahranjivao.Ćulafić zapisuje kazivanja Andrije Mijatovića:”Za vrijeme bitke na Novšiću imao sam 24.godine.U vojsku mi Srbi iz Gusinja nijesmo bili.Plaćali smo porez.Ali-pašu sam dobro poznavao.Bio je to dobar čovjek.Tri puta je išao u Carigrad…vojnike sam mu u kuću držao i hranio.Dođoše iz boja na Novšiću premrzli.I “voda” im je i tijelo bila smrzla.Pošto se ugrijaše i večraše,očistiše oružje i krvave noževe,zapjevaše:Mark Miljani e Mark Miljica,nuk nuk Shkodra as Podgorica,por jemi Gusije e Cmilevica.Ili na našem jeziku:Marko Miljanov i Miličin,nijesmo mi ni Skadar ni Podgorica,već Gusinjani i Rugovci”.Mijatović kazuje da su se borci pristigli s boja pohvalili da su donijeli 220 crnogorskih glava.”Nijesam im vjerovao.Sjutradan bi naredba,da muško i žensko,staro i mlado ide da gleda.Turci su podigli grede i preko njih baskije,kao lenge za ponjave,pa kolce prikovali i na njih nabijali glave.Glave su tako ostale od Nikoljdana do Trojica.Odmah sam poznao glavu Šuja Šćepanovog…”.
Intersantno je ovo kazivanje Andrije Mijatovića,uz određene nelogičnosti ili možda sumnje.Najprije,boj se desio 22.novembra po starom kalendaru,a Nikoljdan je 6.decembra (po istom kalendaru),te je upitno šta je bilo s odsječenim glavama i gdje su bile cijele dvije sedmice.S druge strane,Mijatović pominje da su “sjutra dan sve izložene na kolčevima u Gusinju”,tj.najvjerovatnije 23.novmbra.Istina,moguće je da glave nijesu bile odmah pokupljene,jer ima zapisa koji govore da su glave jednih i drugih i leševi u dogovoru Crnogoraca i Arnauta počeli prikupljati sedam dana nakon boja,te ih nijesu u Gusinju mogli vidjeti sjutridan.Ovo su tvrdnje u nekim albanskim izvorima.U neobjavljenom rukopisu Čeda Ćilafića na preko 800 stranica,saznajemo da je gusinjski pop Tomo Bojović molio gusinjskog kajmakana da se omogući sahranjivanje crnogorskih glava na pravoslavnom groblju na mjest Glavica,tu gdje je danas škola.Kako će iznijeti svoja sjećanja Andrija Mijatović:”Dozvolili su,te smo počeli skidati glave ja i Cura Lončarević,stavljajući ih u sanduke i tako ih zajedno sahranjivali.Neke glave koje sam ja nosio,stavljali smo u krošnje pravljene od vrbovog pruća.Nosili smo po tri put i vraćali se nazad…Žene su svaku glavu umotavale u “frsculetu”.Sve su glave sahranjne u tri grupe.Turski žandari su išli i sprovodili nas,da ne bi neka glava bila ukradena-da se ne prenese u Kuče i Bratonožoće.Sve su glave bile iz Kuča i Bratonožića izuzev Šujove.Kad smo sve glave pokopali,dobro smo se najeli i napili tu na groblju”.Kako piše Ćulafić “u borbama i u talasima Lima izgubilo je život oko 400 Kuča i Bratonožića,a ostatak je bio definitivno spasen.U martu 1880.godine,kada je Lim splasnuo,u okolini Murine voda je izbacivala na brodove ljese čvrsto zaglavljenih Crnogoraca”[13].
Osvrćući se na taktičke poteze i greške “legendarnog Kuča” Jagoš Jovanović će u svojoj knjizi “Marko Miljanov” zapisati:”I u toku najžešće bitke Vasojevića protivu albansko-turskih snaga kod sela Novšića,Marko Miljanov stupa u borbu,siguran u pobjedu,ali u toj nagloj odluci,nimalo trezvenoj i vojnički pravilnoj,on nije vodio računa o osiguranju odstupnice i krilnih pozicija…”.Ovo je citat iz pomenute knjige Jovanovića,koji zapisuje Čedo Ćulafić u svom neobjavljenom rukopisu[14].
O boju na Novšiću je pisao i Miodrag S.Jokisimović,gdje je vidljivo da je uglavnom koristio iste izvore koje navodim u ovom tekstu.Joksimović navodi da je 13.oktobra u reonu Andrijevice bilo 4600 vojnika,ne računajući dio vojske koja je bila na granici,dva nepuna vasojevička bataljona sa 150 Veličana i oko 100 Šekularaca[15].Autor očigledno griješi koristeći naziv narodna vojska Vasojevića,gdje je neopravdano tamo kao dio te vojske uvrstio Šekularce i Veličane.Jasno je valjda i njemu da Velika nije bila dio Vasojevića,a koliko mi je poznato i Šekular je imao isti status.Konačno,nije slučajno postojao veličko-šekularski batoljan u ovim sukobima,kojim je komandovao velički Šaljanin Rade Mikić.Istina je,da su od 1854.godine Veličani učestvovali u ratovanju protivu Turaka zajedno sa Vasojevićima,ali su nosili svoje ime.Interesantno je,da Joksimović dajući spisak poginulih u ratovanjima od 1875-1878.godine,navodi imena poginulih boraca u pomenutim ratovanjima,te upisuje i poginulog Milonju Martinova Jokića,kao pripadnika Šekularskog bataljona.Radi se o dvije netačnosti,Milonja Martinov (prađed autora ovog teksta) nije bio nikada borac Šekularskog bataljona,a takođe nije poginuo u periodu koji daje Joksimović.Bio je,naravno živ i pominje ga Pavle Rovinski u pismima Ruskom kuriru.Upravo Joksimović,opisujući početak sukoba na kosi iznad Novšića,pred početak Novšićkog boja,sam zapisuje:”…Arnauti su 22.novembra (4.decembra) 1879.godine napali crnogorske straže na kosama iznad Novšića težeći da prodru u Veliku.Prema ovim mjestima je na 4000 Crnogoraca krenulo 10000 Arnauta,nizama i ostalog bošibozluka.Straži su u pomoć prvi pritekli 150 Veličana i oko 100 Šekularaca sa oficirima Radem Mikićem i Milonjom Martinovim na čelu”(Jokisimović,navedena knjiga,str.142-143).Istine radi,Milonja Martinov je teško ranjen u borbama oko Murine,oko mjesec dana kasnije.Od smrtonosnih rana je nakon nekoliko dana izdahnuo u kući svoje sestre udatoj u Mijovića u Mašnici i sahranjen je na Mašničkom groblju,gdje se i danas nalaze njegovi posmrtni ostaci.Jokisimović takođe netačno citira pismo Rovinskom objavljeno u Ruskom kuriru br.21,gdje Rovinski zapisuje:”U pomoć našoj straži poslata je šekularska stotina(do sedamdeset ljudi) sa 150 Veličana…”,što Joksimović vidi kao prisustvo 100 Šekularaca.
Šta su o boju zapisali neki strani istoričari i publicisti
Prema pisanju albanskog istoričara Krista Frasherija (Lidhja e Shqipetare e Prizrenit),crnogorska vojska je “u jesen 1879.godine u mjesecu oktobru učinile niz provokacija i napada duž granice,ubijajući stanovnike sela i otimajući stoku…Te provakcije su bile neposredan povod za okupljanje 2000 đakovačkih dobrovoljaca i odlazak u Gusinje…U međuvremenu su i drugi okruzi bili spremni za slanje dobrovoljaca u Gusinje”.Frasheri navodi da su crnogorske snage pred početak boja na Novšiću “ brojale 12 bataljona sa oko 6000 boraca,dok je na albanskoj strani bilo 4500 dobrovoljaca,zajedno sa 1500 boraca mještana…”.Autor daje podatak da je Marko Miljanov 4.decembra 1879.godine bio u selu Ržanica i krenuo sa dva bataljona u napad na Novšiće,potiskujući oko 500 Albanaca koji su branili granicu.Prema Novšiću je krenula pomoć albanskim snagama,koje predvodio Jakup Feri i Qelj Shabani.Drugi dio jedinica koje je predvodio Kurt Aslani su pošli prema selu Velika,sa zadatkom da zauzmu to selo i razoružaju tamošnju crnogorsku vojsku.Marko Miljanov sa vojskom se uputio prema Novšiću i uspio da uđe u to selo.Albanci su imali puno gubitaka.U međuvremenu je albanskim dobrovoljvcima stigla pomoć sa kose iznad Novšića,tj.sa južne strane selaVelika.Silazeći niz strmi teren uz kuršume crnogorske vojske ušli su u krvavi boj.Dok je trajao krvavi sukob,iz pravca Gusinja dobrovoljci su hitali u kolonama da zauzmu jedini most i tako spriječe jedini mogući put odstupanja crnogorske vojske pod komandom Marka Miljanova.U saznanju da je vojvoda Marko zapao u bezizlaznu situaciju,vojvoda Božo Petrović hitno je uputio dva bataljona u pomoć.Snage Marka Miljanova su bile na ivici potpunog uništenja.Područje Novšića je kipjelo od boja u kojem je bilo 4000 Crnogoraca i 2000 Albanaca.Dolina Novšića je bila krvava arena.S jedne i druge strane su sijevali jatagani.Ostaci snaga Marka Miljanova su u povlačenju stigle do Limskog mosta,pri tom su upali u zasjedu Albanaca koji su dodatno razorili neprijatelja.Nastao je haos kod Crnogoraca.Stihijno su uskakali u nabujali Lim pokušavajući da se odupru snažnoj matici.Veliki broj njih je nestao u talasima Lima[16].
O ovom događaju je svjedočanstvo ostavio i britanski konzul Kirby Green izvještavajući Markiza od Salizburia.U tom izvještaju je zapisao:”U pomoć je iz Prizrena su u četvrtak ujutro stigli dobrovoljci u Gusinje da se bore rame uz rame protivu Crnogoraca koji su doživjeli potpuni masakar.Veliki vodostaj rijeke Lim je onemogućio odstupnicu crnogorske vojske.Crnogorci su pretrpjeli velike gubitke”[17].
Imer Shaba,učesnik boja na Novšiću u svojim memoarima će još zabilježiti:“Naišli smo na mnogo ubijenih Crnogoraca,tog dana,ali se pokolj desio i nama.Naišli smo na ubijene Jakupa Ferija,sa odsječenim nosem i ustma.Čim smo stigli u pomoć,uhvatili smo se jatagana i kundaka,jer se boj vodio licem u lice sa Crnogorcima“.
Kao i nekoliko drugih albanskih istoričara,i Kristo Frasheri ističe „ da su podaci o broju ubijenih kontradiktorni,jer Crnogorci falsifikuju podatke,saopštavajući da je ubijeno ili ranjeno 1000 Albanaca,dok je 85 ubijenih Crnogoraca i 105 ranjenih“.Podaci koje je saopštavala crnogorska strana su daleko od stvarnog broja poginulih,s jedne ili druge strane.Pozivajući se na Bejta Qosaja,autor iznosi podatak,da je u Gusinje donijeto „preko 100 neprijateljskih glava“,dok su Albanci imali znatno manje poginulih (ne navodeći broj).Podatak koji je dao Bejto Qosaj znatno odstupa od broja crnogorskih glava koje su neki gusinjski pravoslavci morali nabijati na kolac i isticati na području te varoši[18].
Neki konzuli iz Skadra su javili da je u ovom boju poginulo znatno više Crnogoraca.Tako je,npr.francuski konzul iz Skadra La Rea ostavio podatak „da je u boju na Novšiću poginulo 700 Crnogoraca i 300-400 branilaca Plava i Gusinja“.
Ruski list San-Petersburskie vedimosti,14.decembra 1879.godine je objavio vijest,preuzetu iz Deutsche Zeitung,od 9.decembra 1879.godine,da su se vodile borbe između Albanaca i Crnogoraca u Velici,na rijeci Lim.Tada su Albanci (4.decembra) napali položaje Crnogorca i ovi su bili primorani da se povuku poslije višesatne borbe…Borbe su trajale tri dana,do 6.decembra.Crnogorci su imali ubijenih i ranjenih preko 300.Albanski gubici su skoro identični.Svakog trenutka iz Plava i Gusinja stižu nove snage Albanaca..“[19].
Pisanje publiciste Redžepa Dedušaja (Rexhep Dedushaj) je apsolutno neutmeljeno,posebno kada daje podatke o broju poginulih crnogorskih vojnika.Prema ovom hroničaru je 4.decembra poginulo 700 Crnogoraca.Autor navodi da je Marko Miljanov u tom boju angažovao 12000 vojnika,sa najmodernijim oružjem za to vrijeme [20].
Istoričarka Meljita Toljaj-Dobrinaj piše:”U zimu 1879.godine je 2000 boraca iz Đakovice,predvođenih Mic Sokolijem i Ali Ibrom pošlo u pomić prijateljima Lige iz Plava i Gusinja.Dolaskom u Gusinje Ali Ibri je zatražio još 500 dobrovoljaca iz susjednih okruga…”.Kako navodi ova autorka,poslije nekoliko graničnih ekscesa,knjaz Nikola je odlučio da se uđe u otvoreni napad,navodeći da su crnogorske trupe 31.oktobra i 1.novembra 1879.godine napale Pepiće i Ržanicu.Početkom decembra su crnogorske vojne snage bile razmještene u selima Murina,Pepiće,Ržanica i Velike,dok su se albanski dobrovoljci pozicionirali u Martinovićima,Gusinju,Koljenovićima,Plavu i Novšićima.Poimenično nabrajajući junake u boju na Novšiću,autorka konstatuje:” Crnogorska vojska je bila poražena,napuštajući ratište sa stotinama ubijenih,ranjenih i utopljenih u snažnoj matici nabujalog Lima.Broj žrtava je kontradiktoran,ali se smatra da su Crnogorci imali preko 300 ubijenih i utopljenih u vodama Lima,dok su Albanci imali 300-400 ubijenih”[21].
O boju na Novšiću će ostaviti nešto kazivanja i poznati albanski istoričar Xhafer Belegu (Džafer Beljegu). Ukazujući da su odluke Berlinskog sporazuma bile neprihvatljive za Albance,opisuje početak organizovanja otpora oko pripajanja Plava i Gusinja Crnoj Gori,te u tom kontekstu govori i o formiranju Prizrenske lige.Belegu detaljno opisuje organizaciju o formiranju Lige,dajući imena svih aktivista koji su u tome učestvovali.
Belegu konstatuje,da su se Crnogorska vojska i njen komandant Marko Miljanov “nastanili” u selu Ržanica.Marko Miljanov je u pripremama za raspored vojske posjetio selo Velika,koje je brojalo oko 300 kuća.Miljan Vukov je svoje snage stacionirao u blizini sela Novšića.U to vrijeme se u Prizrenu okupilo oko 40 barjaktara sa svojim vojnicima.Pored toga Kosovo,Skadar i Dibra su slali svoje dobrovoljce.Hiljadu konja je stavljeno u službu vojnih potreba i krenulo iz Peći i Đakovice prema Plavu i Gusinju,radi transporta hrane i oružja.Snagama u Plavu i Gusinju su komandovali Jakup Feri i Man aga Shehu.Snagama iz Peći je komandovao Haxhi Zeka,koji je i snabdijevao hranom vojsku u Plavu i Gusinju.Sa njim je bio i Čelj Šabani,koji se posebno isticao hrabrošću…”.Dana 4.decembra 1879.godine su dva najhrabrija vojnika Kurt Arslani i Mur Kurti iz Novšića dobili zadatak da ubiju crnogorske stražare.Tako je otpočeo boj”.
O sukobu u selu Novšiću 4.decembra 1879.godine, autor zapisuje:”Kada je Marko Miljanov sa vojskom krenuo na Novšiće,doživio je poraz u sukobu koji se odvijao prsa u prsa,sa jataganima.Crnogorci su se dali u bjekstvo prema Limu.Mnogi su se utopili.Zahvaljujući Todoru Miljanovu u poslednjem času su izbjegli potpuno uništenje… Neke snage Lige su se napravile brzi pokret kako bi presjekle odstupanje Marka Miljanova sa ostatkom vojske.Albanska vojska se brzo pokrenula sa brda Kodra iznad Novšića prema Ivanpolju kako bi zadali poslednji udarac gubitnicima.Albanska vojska je ušla u sela Velika,Ržanica i Pepiće,spalila ih i sravnila sa zemljom.Leševi poginulih Crnogoraca su nekoliko dana ležali na snijegu,jer Crnogorci nijesu žurili da ih sahrane….Crnogorci su nakon boja širili vijest da su pobijedili,ali su vrlo brzo ućutali”.Kako navodi autor,italijanske i austrijske novine su detaljno izvijestile o ovom boju i porazu crnogorske vojske.Autor citira i pisanje Allgemeine Wienar Zeitung:”Ali-paša Gusinjski je trijumfalni pobjednik u ratu sa Crnogorcima”.Sultan Hamid je Ali-begu Gusinjskog nakon ovog boja dodijelio titulu paše i imenovao ga za perfekta u Peći,gdje su ga ubili Rugovci 1889.godine.Nakon poraza u Novšiću crnogorska vlada je poslala depešu engleskom konzulu Grinu u Skadru,moleći ga da da utiče na Plavljane i Gusinjane da ne počinju nove sukobe,jer je Crna Gora odlučila da obustavi sve vojne aktivnosti u toj oblasti.Nakon velike pobjede u boju kod Velike,generalni konzul Austrougarske u Skadru je izvijestio svoju vladu:”Snage Lige slomile su onu crnogorsku vojsku koja je uvijek bila primjer hrabrosti u sukobima sa Turcima.Albanci su bili izuzetno hrabri,organizovani i jaki,ujedinjeno se boreći za ideju stvaranja albanske drževe.Pri tom su pokazali nezapamćenu solidarnost prema svojim sunarodnicima u Plavu i Gusinju.Odziv dobrovoljaca je bio velik.Sa Kosova je bilo spremno da se angažuje oko 100 hiljada ljudi i iz Skadra 8-10 hiljada boraca[22].
U knjizi autora Hajrulaha Hajdinija je zapisano da je prema Plavu i Gusinju knjaz Nikola uputio 18 bataljona vojske,dok je 7 bataljona kao rezervu u Podgorici.Broj boraca koji su učestvovali u boju na Novšiću,kako piše ovaj autor “nije pouzdano poznat”.Ne navodeći izvore,autor zapisuje da je crnogorska vojska brojala blizu 9000 ljudi,dok broj albanskih dobrovoljaca nije prelazio 7000.[23]
Ovo je bio samo dio albanskih izvora koji su se bavili pisanjem o boju na Novšiću,koji je za albanske istoričare i narod imao veliki značaj.Pobjeda na Novšiću je kod velikih sila otvorila mogućnost novih nacionalnih procesa na Balkanu i pospješila rješavanje albanskog pitanja,sa konačnim ciljem stvaranja albanske države.
Umjesto zaključka
Na kraju je logično zapitati se,ko je kriv za težak poraz na Novšiću?Isto pitanje će postaviti Rovinski u Ruskom kuriru,br.22,od 23 januara 1880.godine,pokušavajući da nađe i adekvatan odgovor.Sa ličnim stavom da se neće upuštati u rasprave,ipak će ” izložiti samo glavne okolnosti,čija ukupnost objašnjava više nego optuživanje pojedinih lica”,Prvo,kako je zapisao ovaj hroničar “…nije bilo plana.Raniji plan odstupanja je bio napušten.Nikom nije bilo jasno zašto su bataljoni Božine i Trifuna,izdržavši najžešći neprijateljski pritisak,bez snage da krenu naprijed,nijesu znali šta da rade te su odstupili,a zatim zbog greške komande stajali na mjestu.Drugo,nije bilo ni odgovarajuće veze među vojnim jedinicama.Dozvoljavajući Kučima i Bratonožićima naprijed,vojvoda nije znao o odstupanju dva druga bataljona,a poslednji nijesu ništa znali o boju koji je nastavljen.Rade Mikić je sa svojima do naveče bio na svojoj poziciji,ništa ne znajući o tome…Uveče smo čuli kod Novšića puškaranja…ali mi smo sa Murine vidjeli samo rumeni plamen od zapaljenih kuća.Treće,ovdje svako nastoji da siječe glave,i više misle o ličnoj slavi,…Ništa se manje nijesu zanosili ni Kuči i Bratonožići,i išli naprijed sa “glavom u torbi”,okrivljujući bataljone koji im nijesu pomogli…”.
Svoje viđenje oko poraza crnogorske vojske u Boju na Novšiću ja zapisao i dr Novak Ražnatović.Ražnatović će zapisati:”Crnogorska vlada potrudila se da prikrije koliko može ovaj,vojnički gledano relativno nevelik,ali,po političkom domašaju težak poraz”.Da bi se opravdao poraz,zvanično Cetinje je javilo Carigradu “kako su Arnauti udarili velikim snagama na crnogorske straže,ispred Andrijevice,te,da je “Turaka” poginulo hiljadu,..”.Naravno,ovi podaci su bili potpuno netačni,jer albanske snage nijesu u ovom boju išle prema Andrijevici,niti je u njihovim jedinicama bilo 1000 poginulih.Izvještaji crnogorske vlade i diplomatske depeše su bile pune nelogičnosti.Sem toga,kako piše Ražnatović,citirajući vojvodu Gavra Vukovića koji je izjavio da se iz političkih razloga “taj grdni poraz naše vojske držao u tajnosti”.Crnogorci su na terenu imali oko 4000 vojnika,od kojih je polovina pošla u boj,a druga polovina je bila u drugoj liniji.O broju albanskih snaga u boju Ražnatović je zapisao:”Ne možemo tačno utvrditi broj u tome momentu u Plavu,ali ih je izvjesno bilo više nego Crnogoraca.
Neki autori sa prostora gornjeg Polimlja će pokušati da poraz u boju pripišu “podvali” knjaza Nikole Marku Miljanovu i taj potez pravdati navodnim rivalstvom knjaza i Marka Miljanova.Tako je,istina,poraz u ovom ratu video i Jozef Holeček,misleći da je uistinu riječ o rivalstvu knjaza kučkoga vojvode.”To je apsolutni apsurd”, konstatuje Ražnatović i nastavlja:”Zar bi toliko bolnih političkih i moralnih implikacija i posledica nametnuo knjaz sebi i Crnoj Gori radi zadovoljenja neke,inače malo razumljive sujete prema Marku Miljanovu”.Konačno,boj na Novšiću,odnosno crnogorski poraz,došao je u veoma nezgodan čas i veoma je pogodio knjaza njegovu vladu[24].
Iz niza dokumenata se jasno mogu sagledati greške i samovolja Marka Miljanova,što je dijelom dato i ovom tekstu.
Nakon ovog poraza Crnogoraca,kompletna vojska će biti povučena,ali ne zadugo.Crnogorki knjaz i vlada na Cetinju će otpočeti pripreme za nove vojne aktivnosti na terenu gornjeg Polimlja.Ti sukobi će se dogoditi veoma brzo.
-Nastaviće se
NAPOMENA:U skladu sa Zakonom o autorskim pravima (Službeni list CG,br.37/2011 i br.53/2016) nije dozvoljeno preuzimanje i objavljivanje ovog teksta ili njegovih djelova bez saglasnosti autora
*****
[1] Izvor:Pavel Apolonovič Rovinski,Boj na Novšiću,pripremio:MarkoJokić,preveo:Miroljub Ralević,Podgorica2009.,str.27
[2] Izvor:Rovinski,Isto,str.63
[3] Izvor:Dopis Pavla Rovinskog objavljen u Ruskom kuriru,srijeda,24.oktobar,
1879.Andrijevica 3.oktobar 1879.godine.
[4] Izvor:Dopis Pavla Rovinskog objavljen u Ruskom kuriru br.1,utorak,
1.januara,1880.Andrijevica 28.novembar 1879.godine
[5] Izvor:И.Г.Сјенкевич,Албаниа в период восточного кризиса,Москва,1965,str.134
[6]Izvor: dr Novak Ražnatović,Sukob Crne Gore sa Turskom i Albanskom ligom oko izvršenja Berlinskog ugovora o predaji Plava i Gusinja,u Glasniku cetinjskih muzeja,1973.,str.48
[7] Izvor:Arhiv državnoga sekretarijata za inostrane poslove,Beograd,c-4,obraćanje Maša Vrbice Radonjiću ,6-7 decembar 1879.godine, po starom kalendaru.
[8] Izvor:Marko Rašović:Pleme Kuči,u etnografsko istorijski pregled,BG,1963.,str.223-224
[9] Izvor:Knjaz Nikola I Petrović:DJELA,CID-Podgorica,1997.,str.715-716.
[10] Izvor:Vojvoda Gavro Vuković:Memoari,Obod-Cetinje,1996,str.313,354-355.
[11] Izvor:dr Jagoš Vešović-Pleme Vasojevići,u vezi sa istorijom Crne Gore i plemenskim životom susjednih Brda,Sarajevo,1935,str.313
[12] Izvor:Glas Crnogorca,br.45,subota 1.dekembra 1879.,str.1
[13] Izvor:Čedo Ćulafić:Prokletijski meterizi,Andrijevica,avgusta 1965.,kada je rukopi završen;str.117-123
[14] Izvor:Jagoš Jovanović,Marko Miljanov,Cetinje,1952.,str.121
[15] Izvor:Miodrag S.Jokisimović (Narodna vojska Vasojevića,Andrijevica,1997.,str.136
[16] Izvor:Kristo Frasheri:Lidhja Shqipetare e Prizrenit1878-1881,Tirana,1989.,str.207-209. (Prema kazivanju ovog autora ovaj opis je preuzeo iz Memoara Imer Shabe koji je bio direktni učesnik u boju na Novšiću)
[17] Izvor:Public Record Office,London,F.O.195/1236;The British Museum London,
Acctounts and Poprs(43).1880.LXXXII.82.389
[18] Izvor:Kristo Frasheri,Isto,str.209
[19] Izvor:San-Petersburskie vedimosti,br.331, decembar 1879.godine
[20] Izvor:Lufta prej mbrojten e Plave-Gucise 1879-1880.,dhe dilemat rreth saj.Rad objavljen u časopisu QDEPRES-u,2018.
[21] Izvor:Melita Tolaj-Dobrinaj:Mbrojtja e Trojeve shqipetare nga forcat e lidhjes shqiptare te Prizrenit,Mbledhja e punimeve Univerzitetit të Gjakovës,2018.,str.6
[22]Izvor:Xhafer Belegu ,Lidhja e Prizrenit e veprimet e sajë 1878–1881,Tirana 1839.,str.76-82
[23] Izvor:Hajrulah Hajdini,Shqiptarët në Mal të Zi nga Kongresi I Berlinit deri në vitin 1941,Ulqin,2016.,
[24] Izvor:Dr Novak Ražnatović,Isto,str.49-50