Predsjednik Opštine Plav, 11.marta 2016. godine, gostovao je na TV Vijsti (snimak se može pogledati na www.velika.me) i odgovorio na desetak pitanja koje su mu (prema ranijem pozivu redakcije) postavili gledaoci. Najviše je bilo o problemima stanovnika Velike i Murine. Ta činjenica i to što (pitanja) svojim sadržajem svjedoče da u ovim mjesnim zajednicama nešto nije u redu, najverovatnije su i bila razlog što se „naš“ predsjednik mrštio i vrpoljio, pitanja arogantno komentarisao kao „netačna“, bio škrt u inače površnim i neargumentovanim odgovorima i sl.
Tako, „naš“ predsjednik negira da se plavska vlast protivi da se raskrisnica u Murini imenuje kao „Trg žrtava NATO“. Prvo obećeva da će to uslijediti krajem ovoga mjeseca, ali odmah saopštava i „uslov“: da se prethodno dobije saglasnost! Još „upozorava“ kako zakon predviđa da je potrebno da od nekoga događaja ili smrti neke ličnosti prođe 20 godina, odnosno pola vijeka, da bi se njegovim imenom nazvao javni objakat, ulica i sl.
Očigledno, „naš“ predsjednik sada prijeti „mogućnošću“ da će strogost zakona (a ne vlast u Plavu) biti presudna za želju Murinjana, Polimljana i Veličana da, i na ovakav način, sačuvaju pomen na svoje nedužno stradale. I moglo bi se to razumjeti kao „dosljednost poštovanja zakonskih propisa“, ali se ne sjećamo da je to presuđivalo i kada je u Bijelome Polju podignuto spomen obilježje žrtvama iz Štrbaca, a u Podgorici (u julu, 2013) nazvan bulevar imenom Srđana Aleksića, kojega su (u Trebinju, a ne u Crnoj Gori…) ubili sunardnici – zato što je spašavao susjede Bošnjake. Ne samo što se u tim slučajevima nije čekalo pola vijeka, nego se nijesu tražila ni mišljenja o tome da li su takve odluke u saglasju sa evro-integraciijama – što „naš” predsjednik, kao uzgredno, „napominje“…
Moguće je da naglašavanjem tih „uslova“, ako se zaista prihvati zahtjev o imenovanju murinskoga trga, „naš” predsjdnik želi unaprijed da pokaže kako su baš on i njegova stranka zaslužni što je problem riješen. Za sada ima više razloga da se ustvrdi da se „naš“ predsjednik malčice zaboravio, pa istovremeno, i to poprilično malicizno i nepristojno, zahtjeve rodbine i građana kvalifikuje kao „nasilne metode“, „ucjene“ i slično. Jer, široj javnosti nije poznato o čemu se (eventualno) radi: ko to plavsku vlast ucjenjuje, na kojemu mjestu, čime, kada…
Nesporno je da je pitanje oko „nacionalnoga pomirenja“, bilo neprecizno. Možda i nezgrapno. Ipak, „našemu“ predsjedniku ne bi trebalo da je i neobično. Njemu je sasvim jasna suštinu zahtjeva: da se 28. jul proglasi Danom sjećanja na nevine žrtve Velike, Gornje Ržanice i Polimlja, stradale toga dana 1944.godine. Zar i ta mjesta nijesu dio Plavske opštine i u čemu je problem da „naša“ vlast pokaže i takvu pažnju, odnosno odgovarajući pijetet? Ali, „naš“ predsjednik izbjegava direktniji odgovor i pribjegava meditacijama o nekakvim „špekulacijema“ i licitiranjima, ustvrdivši da „ima još sličnih događaja“… Bilo je. Ali, ne i genocida (jer ovo nije zločnin)! Uostalom, neka kaže koji su to „događaji”…
Ne manje je neodgovorna tvrdnja da „Klub Velika“, „pokušava da se bavi nečim što nije u njegovoj nadležnosti“. Jer, samo zlonamjerni mogu da ne vide da je, za relativno kratko vrijeme, ta nevladina organizacija okupila nekoliko stotina Veličana i imala više izuzetno vrijednih aktivnosti. Mogla je (i očekivalo se) i više, ali mora se priznati da je doprinijela da se u Velici poboljšavaju uslovi življenja, posebno onih desetak đaka, kojima se već tri godine obezbjeđuju kompjuteri, besplatan internet, školski pribor i dr. Zar članstvo Kluba Velika, to jeste Veličani, nijesu „nadležni“ da to i dalje čine? Čime će, kako će i koga će, kako kaže „naš“ predsjednik, ugroziti projekt „Čakor zaštićeno dobro“? Slični su već realizivani u Pivi, Herceg Novome i drugdje, pa se postavlja pitanje: je li vlast u Plavu pametnija od drugih?
Da bi zabašurio nevjerovatno uporno (lično) angažovanje protiv ovoga projekta, koga podržavaju i nekolike vlade evropskih država (koje su i iskazale spremnost da daju i novac, a radi se o više stotina hiljada eura…), nadležno državno ministarstvo i opštine koje se graniče sa veličkim atarom, „naš“ predsjednik, kao i svi demagozi, izjavljuje da mu je „u fokusu čovjek“, a ne priroda! Kao da se ovaj projekt (koji bi, između ostaloga, uposlio blizu stotinak radnika) ne bazira baš na tome: na uzajamnosti prirode i čovjeka… Cinično djeluje i tvrdnja da je „briga“ o revalorizaciji prirodnih ljepota Čakora i Mokre već sadržana u nekakvome razvojnome planu. Ako se tamo makar malo zaviri, jasno je da se ovi rijetko atraktivni turstički resursi, kao i Velika i druga sela pored Lima, pominju reda radi, te da tamo nema ničeg konkretnoga…
Vjrovatno bi bilo drugačije da su projekt „Kluba Velika“ i finasijska podrška namijenjeni za neku lokaciju na domaku Plava – u Jarama, Hakanjima ili u prestižno-elitnome izletištu na Babinome polju (đe je već nabačena infrastruktura). U tome slučaju, plavska vlast ne bi ni vidjela niti pominjala one litice iznad Albanije, iako „zna“ da su najčuvenije po cijeloj Evropi, pa i svijetu. Jedino je („sitniji“) problem u tome što se ne saopšti koliko ta „čuvenost“, radi koje tamo godišnje dođe par desetina egzibicionista, donosi prihoda i je li makar približan eventualnom proračunu koji bi se ostvario masovnim turizmom (uz poboljšanje staza, izgradnjom etno-sela, obezbjeđenjem poletnih paraglajder-baza, uređenjem golf-igrališta i dr) na potezu Mokra-Čakor-Hridsko jezero?…
I pri kraju se „naš“ predsjednik vrnuo na politiku. Za javnu rasvjetu u Jokićima misli da je „divlja“. Razumjelo bi se da je rekao da nema tehničih uslova za njeno postavljanje, da Opština nema para za to i slično. Ali, ona je tu i nije tačno da je „divlja“: ne skrivajući se, postavili su je radnici Elektroprivrede Crne Gore (odnosno, njene plavske poslovnice). Ugradili su i automatske sklopke za uključivanje i iskuljučivanje (od naveče do izjutra, a na kao u Ržanici đe se sijalice, kao i u onoj pjesmi o Niškoj Banji, ne gase po cio dan…). Ugrađen je i strujomjer, ali „naš“ predsjednik kaže da ga nema… Kako saznajemo (i vidimo, jer Plavska opština nije tako veliki i nevidljiv prostor), na „divlje“ su postavjene i rasvjete u drugim mjestima (u Mašnici, na primjer), ili kroz šumu (između Murine i Pepića), pa je vlast to jednostavno – aminovala. Nije, kao u Jokićima, usred zime, po ciči i snjegu, slala specijalce (iste one koji su tu mrežu postavili) da sijeku žice…
Zalud „našemu“ predsjedniku i drugo migoljenje. Opet ponavlja kako je to urađeno „divlje, možda u političke svrhe“, te da se radi o lokaciji koja je veoma udaljena od „glavnoga grada“ (?!), itd. G.„naš“ predjedniče: znači li to da su građani drugoga ili inoga reda oni koji žive podno Čakora, za raziku od onih na Racini, u Prnjavoru, Vojnome Selu, oko Završa, na Limskome Mostu, đe mogu imati i vodovode, rasvjete, itd? I još: da li postoje adekvatne saglasnosti i za druge radove koje finasirate iz opštinskoga budžeta, ili se radi o ličnoj ćefi i nagodbama (primjere nećemo navoditi, da ne bismo omeli nedovršeno…)
Je l′ da, „naš“ predsjedniče, da je problem u nečemu drugome? Znamo mi (i) to, ali šta ćemo: sila Boga ne moli! Strpljivo ćemo čekati bolju priliku – bolju valst i boljega „predsjednika svih građana“…
PS.
Nijesmo sigurni da „naš“ predsjednik, prati veličke portale, ali jesmo da će, ipak, ovo doći do njega: i sam je „stavio na znanje“ da je obaviješten o tome šta se (pa i „grupno“) misli po Velici. Ne treba sumnjati: ima svakakvih, pa i nezahvalnih, pizmatičnih i revnosnih glasonoša, koji ne samo glasaju nego se, zarad sitnoga šićara, na svakome koraku uvlače ovakvim, „našim“ predsjednicima…