KNIGA JESTE DEBELA, AII JOJ JE SADRŽAJ POPRILIČNO PROIZVOLJAN

 

 

Knjigu Branka M. Paunovića, profesora u penziji, „poetično“ naslovljenu  pridjevskom imenicom (toponimom),  koju „objašnjava“ pridjev  iz kojega je ta imenica izvedena (?!)  – VELIKA – velika po vjekovnoj patnji –  Amfilohije je (što je  neobičnije)  „promovisao“  prije godinu i više ( kada je, kako se vidi iz datiranja nekih priloga, bila  u  začetnome staju). Autor tvrdi da je i naslovu kum bio baš Amfilohije. Bravo, kume!…

Koncepcija knjige, ostvarena mnoštvom fotografija (a s malo iole značajnijih izvornih dokumenata)  kao i njen tekstualni sadržaj, ispisan admiistrativno-referatskim stilom, i pri ovlažnom prelistavanju, upućuju na zaključak da se radi o  „istraživanju“ i prezentovanju (raznoga) materijala – na način  kakvoga do sada (u obliku knjige)  u istinu nije bilo! Jednom riječju,  ona je   svojevrstan odraz  samoljublja i (samo)grlorikovanja.Istovremeno, forsira i neku vrstu pamfletske polemike s potpisnikom ovih redova – što je i jedini razlog da, uz sedam objavjenih knjiga o Velici i Veličanima,  ostavim i ovaj (i ovakav) prilog.

 

Trovjekovna  prošlost – na par stranica

 

Pitajući (se) zašto su „neki“  istraživači tvrdili da se  selo Velika prvi put pominje u Dečanskoj hrisovulji, profesor u penziji već na početku ushićeno naglašava sopstvenu   „ekskluzivnost“, tvrdeći da  je baš on  „došao do prvoga pisanoga  podatka“, to jeste do Sfetostefanske hrisovulje (1313-1316) u kojoj se Velika prvi put pominje. Iako zna da to nije tako, svoje zasluge za „otkriće“ i kasnije ističe na više mjesta, očigledno u želji da „dokaže“ da je pred čitaocem autor  istraživačkoga formatu koji prvi (i jedini) prikazuje  najvažnije i najdragocjenije podatke, pa i takve koji su, možda, bili  (iz raznih razloga) skrivani.

Ali, (i)  sadržaj Svetostefanske povelje je odavno poznat, pa je istaknut i u drugim radovima  i knjigama, među kojima su i moje POKOLJ U VELICI  ( na strani 20)  i VELIKA I VELIČANI  (na strani  14). Ove knjige penzionisani profesor navodi u pregledu litarature, a  vidljivo je i da ih je dobrano koristio – makar „samo kao podsjednik“ (što, za sada, nije tema), pa je zaista bio hrabar kada je sebi priuštio ovakvo „prvijenstvo“. Razlika je jedino u tome što ja  nijesam vidio original toga dokumenta, već se pozivam na prikaz njegova sadržaja i analizu koju je uradio srpskski naučnik Ljubomir Stojanović (koji je objavila Srpaka kraljevska akademija, 1890 godine), a  profesor u penziji sugeriše da je bio i u posjedu  te –  može se reći – relikvije, ne objašnjavajući  da li je u pitanju origninal, fotokpija, fotografija ili nešto drugo – nalik na original. Ipak, složio se sa mnom: u nastavku navodi isti, mada nešto kraći, sadržaj  (vjerovatno se radi o slučajnosri, kao što je to i u drugim konstatacijama…)

Potom su u „istorijskom prikazu“ veličke prošlosti zbrzane decenije, baš one koje su  najviše ispunjene teškim životom i žrtvama veličkih ratnika – od Berlinskoga kongresa  pa sve do balkanskih ratova.

Osakaćena je i  povijest školstva (a inače je u takvome prikazu malo šta tačno, kao, na primjer,  da je Ilija Vučetić bio đak  škole u Velici – što se može vidjeti iz njegove autobiografije, itd).

Nepouzdani su i podaci koji se odonese na Prvi svjetski rat (o umrlima u Neđmeđeru), ali da pređem na nešto zanimljvije…

Moguće da je u pravu kada ističe primjere veličkoga gostoprimstva srpskim vojnicima koji su se povlačili prema Albaniji. Međutim,  ničim ne  demantuje i memoarske zapise i sjećanja srpskih redova i generala koji su  zabilježili drugačije prizore, od kojih sam u mojim knjigama prenio samo beznačajan dio. Zatim, profesor u penziji ofrlje konstatuje  da su neki srpski generali i vojnici „zlonmjerno“ predstavljali pojedinačne slučajeve neljubazbosti i Veličane poredili s Arnautima…

Možda se zaista radi o nekoj vrsti (srpske) zavjere, to jeste klevetanja, te da (i) to  prvi otkriva. Ali, ja to nijesam izmislio, a prenio sam tek dio takvih zapažanja. No, to mu ne smeta da, „ne imetujući me“,  nastavi nekakvu polemiku sa mnom (začetoj već na prvoj strani, đe me opominje kako ne znam da se orjentišem u geografskom prostoru…) U stvari,  kako ne može ništa da demantuje, htio bi da (od mene) brani Veličane – iako imam razumijevanje za njihovo ponašanje: da se radilo o siromaštini koja je bila tolika i takva da mnogi  (tokom cijela  Veljega rata) nijesu mogli prehraniti ni svoje porodice, a kamoli nešto ponuditi drugome (kako kaže Radovan Bećirović, tada je kopriva spasila narod…) Mada, moram priznati,  nedostaju mi riječi da „opravdam“ prizor koji opisuju ti hroničari,  iz Rženice (tamo su „gostoprimni“ domaćini našli i ića i pića, ali –  za srebernjake iznurenie srpske „braće“ …)

Od svih zbivanja između dva svjetska rata ovoga autora najviše je (takoreći i jedino) zanimao Orden Svetoga Save.Nabraja kome je dodjeljivan,  a „zaboravlja“ da su tim   ordenom odlikovani i kasniji velički krvnici – Šemso Ferović, Saljo Nikočević,  Šaban beg Redžepagić i drugi, kako sam i naveo u knjizi POKOLJ U VELICI  (o tome više u knjigama Mustafe Memića i rukopisu Čeda Ćulafića „Prokletijski meterizi“). Ali, prema tvrdnjama profesora u penziji, koji se (u „retroaktivnoj dispoziciji“, ovom temom bavi i kasnije) to nije sve: ispade da su odlikovani i drugim državnim ordenjima…

 

S  brda, s dola, zaobilaženje spiskova Crnogoraca…

 

Takođe, poglavlje „O zločincima“  ne sadrži i verodstojniju  sliku zbivanja u Drugome svjetskome ratu u Velici. Kako je to opšrina i složena priča, te kako se profesoru u penziji, očigledno muči od komunista,  pribjegava lakšeme poslu. Daje „upustvo“:  da je Velika tokom  cijela Drugoga svjetskoga rata bila „u centru zbivanja na Balkanu“  (zaista, hrabra tvrnja, samo što joj nedostaje makar  jedna,„sitnica“: dokazi) te da je  sve to opisano u „hiljade knjiga“. Moguće je, ali su (kada je u pitanju Velika), nažalost,  i dalje nepoznate –  ne samo „neznavetnome“  čitateljstvu, nego i meni – kao autoru knjige koja se isključivo bavi tim događanjima i genocidom od 28. jula 1944. godine,  pri čijoj sam pripremi  preliastao i isčitavao stotine publikacija, ili pokupio prašinu sa mnoštva arhivskih fascikli (što je, u knjizi, registrovano u blizu 250 fusnotnih objašnjenja)…

Umjesto toga, nakon što je (takođe brzometno) prešao početne ratne datosti, profesor u penzji opširno prepričava  knjigu P. Dželetovića,  koja se bavi  ratnim putem divizije Skenderbeg, to jeste raznim zbivanjima na Kosovu, a događanjima u Velici – samo na dvadesetak stranica (i to ne izvorno, već prepisivanjem iz knjige „Vatre sa Komova“ i drugih). U tim citiranjima dolazi i do Andrijevičke operacije, u  okviru koje je izvršen genocid pod Čakorom (i dijelu Gornjega Polimlja), ali se, opet i tu, „podudaraju“  naši navodi iz dokumenata partizanske i njemačke provinijencije ( profesor u penziji nastoji i da  detaljiše i o nekim mentalitetskim osobinama Albanaca…)  Glavna „novost“ mu je da je (najverovatnije,iz Dželetovićeve)  u svoju knjigu (na 84 strani) prenio forografiju ispod koje, piše da  je to „šiptarsko-muslimanska banda, koja masakrira dvije žrtve“. To je tačno, i u redu je  donošenje te i sličnih fotografija u cilju  ilustracije mnoštva takvih slučajeva. Ali,  baveći se njome na više od  dvije strane (?!),  profesor u penziji je pokazao drugu želju: da „dokaže“ da je načinjena baš u Velici, a time i da me, kao jedinoga autora cjelovitije knjige o pokolju (ne tvrdiim i sveobuhvatne, ili da se nema o tome više šta pisati…),  indirekno prekori što to „ne znam“.

Radio  je zaludnji posao. Jer, ta fotografija se nalazi u Muzeju žrtava u Beogradu  i u tekstualnom dijelu (ispod nje) je precizno opisanao đe je i kada snimljena, pa tu ne pomaže nikakvo nabrajanje novina,  „asocijacija na ambijent“, „logičnost“, sjećanja Ž. Zogovića i druga nagađanja. Bilo bi neodgvorno, bez čvrstih argumenata, posumnjati da Muzej žrtava, kao ozbiljna institicija, sa međunarodnom reputacijom,  na čijeme je čelu ugledni istoričar i univerzitetski profesor, ispisuje netačne podatke o  dokuentima koje posjeduje…

Slijede i imena i fotografije dijela veličkih koljača, pri čemu se sadržaji naših knjiga takođe više nego  „prepoiznaju“ (neke od zločinaca, mada ne istim redosledom, pomije i Veljko Mijović, u prozi „Crni vjetar“, ili   P. Šćepanović, preuzimajući (i) to iz moje knjige).

I tako,  (pritiskajući „dinamiku brzoga pregleda“),  bez ikakvih novina u svojemu izlaganju, autor dolazi  do 28. jula,1944. godine.

I to bi trebalo da bude važan dio knjige. Ali, i tu,  u prvim rečenicama,  profesor u penziji jedino obećava da   „opširnu analizu i objelodanjivanje dijela dokumenata koje ima“ ostavlja za neku drugu knjigu?! Nije objasnio zašto se na neki način pridružuje već poznatome skrivanju dokumenata i  istine – iako  u nastavku lamentira nad takvim  postupcima i žustro ih kirtikuje, pripsujući ih isključivo komunistima…

No,  dobro: što je – tu je!

Najprije se nude meditacije (i ponavljanja) koje je teško propratiti i utvrditi njihovo značenje. Kada se se, na primjer, prepričava jedna knjiga (K. Bećirovića) nije jasno da li se radi o faktografiji ili imaginaciji. Kada bi bilo u pitanju prvo, onda bi profsor u penziji zaista bio na tragu  velikogoga otkrića: bar nekih imena (njemačkih) zlikovaca koji su naređivali klanja i oganj. Tamo se pominju neki Anton i pukovnik Gros… Ali, kako oni velički narod privode na nekakv „soski trg“, kojega, kako mi se čini, u (raštrkanoj) Velici  nema, onda sam sklon da ih prihvatim kao tzv. književne likove, odnosno kao „plod mašte“ koja je  (moguće) inspirisana čitanjem priloga iz knjige „Vatre sa Komova“, ili sličnih, ali  koja ne pomaže istraživačima i istini…

Spiskovi žrtava pokolja (i uopšte žrtava Drugoga svjetskoga rata) uvijek su privlačili prvorazrednu pažnju i takoreći svi su osporavani, posebno kada su „utvrđivali konačan broj“ stradalih. Ovaj je još diskutabilniji. Autor misli da se na tome počelo „ozbiljnije“ raditi osamdestih godina, što nije tačno. Ptvi spisak uradio je Aleksa Gojković odmah poslije rata („za potrebe“ UDBE, i o tome postoji trag u dokumentu koji prilaže i profesor u penziji). U Arhivu Jugoslavije nalazi se popis koji su uradili Vlajko Radević i Rajko Jokić Mirošević, 1961. godine. Njihov spisak  nije publikovan, a kako narod u Velici nije imao prilike da pročita šta su zapisali i predali nadležnima (a oni pomenutome arhivu), nije bilo reagovanja. Uslijedila su tak kada je podignut spomenik na Čakoru  pa je tačno  da je i B. Džudović  pokušavao da ih „ispravi“ . Nejegova „nacrta“ se, kako kaže, držao i profesor u penziji. Ali, ima razloga da se u to posumnja, a još više u to, kako tvrdi, da je spisak u njegovoj  knjizi (naj)pouzdaniji.  Navesću bar dvija detaljčića: Milija  (Milunov) Jokić je, kako stoji i u  knjizi  profesora u penziji (na strani  88 ), ubijen kod svoje  kuće, 20. septembra 1943. godine. U mojim knjigama donesen je  i dokument, koji je profesor u penziji ovdje prepričao, ali je istu osobu (najverovatnije preuzimajući to od šarlatana P. Šćepanovića)  uveo i u spisak žrtava genocida (na strani 133); Božiraku Milovanovu Vučetić nije toga dana raznijela bomba (strana 191) već je živa (eno je u Čačku).

Istina, ne valja biti (pre)strog. Jer,  iz mnoštva razloga, zasista je teško sačiniti konačan spisak stradalih – kako tokom cijela Drugoga svjetskoga rata, tako i u genocidu. I kod ranijih generacija je, poslije dugotrajnoga straha uslijedio zaborav, mnoge porodice su u potpunosti nestale, a neke su odseljene odmah iza rata. Očigledno je i da su se neki popisivači plašili da pomenu imena „neprijatelja raznih boja“ pa nijesu unijeli u spisak ni stradale  članove njihovih porodica (kao u slučaju Slavke Slave Knežević, 15-godišnje šćerke Miloša Kneževića), itd.   Ali, doista je i smjelo redigovati (bilo u smislu smanjenja ili dodavanja brojki) postojeće spiskove – bez valjanih dokaza. Čini se da je „bezbolnije“ uporediti ih. I profesor u penziji je učinio napor da uz imena nekih Veličana i Veličanki opiše način njihova stradanja. Međutim, kada se latio  „sravnjivanja“,  skrajnuo je spisak koji je objavio  pominjani Muzej žrtava u Beogradu, u kojemu ima najviše takvih  podataka!?  Jasno je da mu je bio poznat, čim   je imao pri ruci moje knjige, pa mogu pretpostaviti  i što   ga je „ignorisao“. Naime, tamo je unesana i  „nezgodna“ činjenica: osim uz četiri imena (za koje piše da su Srbi) za sve stradale Veličane stoji odrednica da su Crnogorci. Uz to, taj spisak, za koji su podatke davali upravo njihovi bližnji, najverovatnije u normalnijim vremenima, kada je u Velici, kao 1991. godine, bilo više od 90 odsto Crnogoraca,  od kojih se podosta kasnije  transformisalo u (političke)  Srbe,  aužuriran je poslije osamostaljenja Crne Gore… Mislim da je nacionalno opredjeljenje i izjašnjavanje jedna od bitnih privatnosti, koju ne vaja isticati i koja ne bi trebalo da se nalazi u mnoštvu javnih isprava, spiskovima političkih stranaka, njihovim programima i dr. Ali, sudeči po cjelini knjige, izvjesno je da se  izjašnjavanje Veličana, koje je dopsjelo do specijalizovanoga beogradskoga (i kragujevačkoga) muzeja, i tamo pohranjeno za sva vremena,   nikako ne bi moglo  uđenuti u „poetske“ slike profesora u penziji. U svojemu epskomu sočineniju, priloženom na osam strana ove knjige, on i u tome smislu  mobiliše  Veličane, pa kliče: „Časni Srbi, tvrdi graničari…“

Opet bez reda i redosljeda: o ćutanju i zabranama pominjanja pokolja u poslijeratnom periodu, opisivanje raznih zbivanja (podizanje spomenika itd), pa  –  Jovo, nanovo –  svjedočenja očevodaca (?!).

I tu je malo novoga. Mnogi su već ranije svjedočili, što je i ovdje preuzeto iz raznih knjiga. Profesor u penziji, koji se hvališe kako se ovom temom počeo baviti još kao gimnazijalac,  čekao je da mu  „umakne“  generacija svjedoka  koja je imala šta da kaže, pa je našao one koji su u vrijeme Drugoga svjetskoga rata imali od tri do sedam godina, a u vrijeme intevjusanja blizu 80! Naravno,  njhova „sjećanja“  se ponekad svode i na bizarnosti – jednome je najvažnije da je  zapamtio kako palikuće i koljači „jarugom prođoše prema potoku“  pa  se, s majkom,  „sakrio u lozare“  odakle je „provirivao i gledao“ svoju zapaljenu kuć,  ali  ne i  kako gore sve kuće na Zakršu i Volujaku i ne smije ni zucnuti da mu je Gaco Knadić zaklao strica…. Istine radi, unesana su i dva-tri opšrnija kazivanja, očevidaca koje su rodbinski najbiliže autoru,  u kojima ima zanimljvijh podataka i detalja, a jedna od  ne manjih  vrijednosti im je i u tome što su ispričana našim (veličkim) govorom, čime je knjiga (nažalost, samo na tome mjestu)  dobila na autentičnosti… Opet, slijedi slaganje  nasumice napabirčenoga materijala,  „preko koljena“, opet o razlozima ćutanja, ali i prećutkivanje i minmizranje (ili su nevoljno i nemušto pomenuti…) onih koji su drugačije radili.

 

    

Nasilje nad činjenicama i  vaskrsavanje crkve

 

U drugoj polovini knjige, pretenciozno (pa i smiješno) nazvanoj „Istorija  crkve u Velici“, još u početnim rečenicama lansira se  postojanje navodnoga kontinuiteta crkve i crkvenoga života u Velici   –  od 12 vijeka, pa do  gradnje crkvice na Papretištu.  Kasnije, postaje jasno zašto joj se  pridaje veće značenje nego da se radi o nekakvome velikome industrisjkome, turističkome ili sličnome objektu, koji bi zaustavio iseljavanje  (što, naravno, nije slučaj sa crkvicom: kada je počela njena gradnja Velika je imala 505 stanovnika a kada je završena 200 manje).

I ovdje biva vidljivo da je (i) toj priči prevashodni  cilj – autorova (samo)promocija. No, prvo da pokažem  kako se (i tamo), držeći da sam mu ja glavna prepreka na putu da ubijedi u pomenute i druge tvrdnje, bez argmenata (sada otvorenije) spori sa mnom, krivotvoeći  odavno prihvaćene  činjenice i istinu.

Pozivajući se na toponime koji se pominju u  Dečanskoj povelji, najprije naglašava da su njome naznačene granice  između Velike i Rženice (što je tačno), pa je ustvrdio da se Petkova crkva nalazi na toj međi (što je takođe tako). Dakle, iako se iz toga dokumenta ne može saznati  kojem je ataru pripadala Petkova crkva (veličkome ili rženičkome),  on odmah  zamišlja da je bila na sred Velike. Da bi bio „ubjedljiviji“, kalemi  priču o manastriskim imanjima a za „tačnost“ svojih nalaza poziva se na Tomaša Katanića (polupismenoga policjiskoga činovnika), koji  takođe citira  i proizvoljno  tumači Dečansku povelju. Kao „novost“, obojica ukazuju na  nekakvu „crkvenu razvalinu“, opet ne precizirajući đe se nalazi (da je postojala, vajda bi i dalje nešto od nje bilo tamo). Na sličan način, citira i Bogdana Lalevića i Ivana Protića. Koji dosta detaljno opisuju Polimlje (od Gusinja do Uvca), kada je bilo „načičkano crkvama“,  ali u tome kontekstu ne pominju i Veliku, iako im je o njenim eventualnim crkvama mogao argumantovano pričati njihov glavni (velički)  informator (i školski drug) Jefto Popović, na čija se kazivanja inače pozivaju pri drugim opsivanjima Velike i Veličana… Istu priču profesor u penziji ponavja i kada citira Marka Cemovića,  ili (bez ikakvoga dovođenja u vezu sa Velikom) Miomira Dašića (koji se,opet, poziva na već pomenute „nalaze“).

Znajući da bi se to vrćenje u krugu moglo ponavjati u nedogled,  naš  autor tu  (privremeno) završava    „istraživanje“ i pompezno izvodi „dokaz“ da je u Velici postojala crkva i crkveni život te da su Veličani bili veoma pobožni. Ali, da bi to još jednom „potvrdio“ vraća se na „još jedan dokaz“, pa pominje i „pisaniju“ (neka vrtsta poreza ) i milostinju koju je narod davao za manstire, smatrajući da je to bilo u vrijeme Turaka i Austrijanaca, i to „na području Pećke patrijaršije“. Svakako ovo je teško razoputiti,  odnosno uvrditi vremenske periode (kada je to bilo  – da li, kada pominje Austrijance, misli na period Prvoga svjetskoga rata) ali je neobično da mu nije poznato da je Pećka patrijaršija obnovljena pri kraju turske vladavine, te da su crkve u Crnoj Gori svo vrijeme dok je ona bila ukinuta bile pod jurisdikcijom Mitropolije na Cetinju (i sam navodi priču o tome kako se pop Dmitar time hvalio i sukobio s onim Grkom…)

No, profesor u penziji ne mari ni za to i nastavlja da me, sve srditije, „demantuje“ –  kako i „pored navedenih činjenica o postojajju crkve u Velici“ iz samo meni „poznatih razloga“ konstatujem da prije izgradnje sadašnje crkvice nikada nije bilo crkve, da su od mene više znali raniji hroničari, koji  su pominjali crkvišta, i sl.

Da je pažljivije (a ne istovremeno i koristoljubivo i maliciozno,   tendencozno, pa i mizantropski) čitao moje knjige, zapazio bi da ja pominjem  planove Veličana da grade crkvu, obećanja pomoći Mitropolita Mitrofana Bana i knjaza Nikole i sl.  Ali, da ovdje zastanem i objasnim: sve je to bilo u drugoj polovini 19 i početkom 20 vijeka, te se to ne može dovoditi u vezu sa navodnim  ranijim  postojanjem crkve. Uostalom, ja sam se tek uzgred (u uvodnim djelovima  svojih knjiga) bavio srednjovjekovnom (ili starijom) Veličkom prošlošću (i skoro da me taj perod ne zanima). Zato što su preci  njezina sadašnjega stanovništva  doseljeni prije tri vijeka (u čemu se i penzionisani profesor slaže) – osim bratstva  Živaljevića,  o   kojemu postoje različite verzije: po jednoj pominju se u Dečanskoj hrisovulji i najstatije su veličko stanovništvo, koje nije odselilo sa Čarnojevićen, a po drugoj, i oni potiču iz Riječke nahije, iz Bokova, i doselili su samo par godina prije (a po nekim kazivanjima i kasnije)  nego su, iz istoga kraja, Ceklinske župe, došla druga velička bratstava…  Prciznije: i da su „stari Veličani“ (uz srednjega vijeka) imali crkvu, njegovali crkvene običaje, vjerski bili jako obrazovani, itd. to se ne može dovoditi u vezu sa novodseljenima i takvom njhovom tradicijom, koju su sticali u svojim prazavičajima (Sjeverna Albanija, Ceklinska župa, Vasojevići) i prenosili na potomke.

I u nstavku profesor u penziji nudi slične „argumenate“, pa  i (H)otsko groblje kod Vukadinovoga potoka, pri čemu tvrdi da i tamo još uvijek  postoji razvalina  za koju  misli da je (opet) bila crkva starih Veličana, a  koju su Hoti porušili.

Ostavimo po strani, da, kako je već rečeno, ti  „stari Veličani“ nijesu ostavili potomke u Velici (osim, možda, jednu kuću Živaljevića, a ni u debeloj knjzi o tome nema podataka…), poznato je  da  je  (i) taj lokalitet (kojega pominje A. Jovićević),  arheološki ispitan  uoči Drugoga svjetsjkoga rata i saopšteno  da, osim nekolko (hotskih, neki tvrde da su ilirski…) grobova tamo nije ništa značajnije nađeno (vidjeti priloge M. Barjaktarevića, T. Vukanovića i drugih uglednih arheologa i etnologa).

Slažem se da je bilo više lokacija koje su pominjane za podizanje crkve (na Kršini, Papretištu, kod Veličkoga groblja), ali je proizvoljna i priča o tome kako su veličke crkve, „u srvari“,  bile brvnare ili plotare, te da su ih palili Turci.U brojnim arhivskim dokumentima o Velici i Veličanima takav podatak se ne pominje.

Zapažen je još jedan, isto tako nesvakidanji, zaključak profesora u penziji: da je (ne)pobožnost Veličana, za koju misli da je bila kao niđe drugo, zavisila isključivo od (ne)postojanja crkve u njihovu selu,  kao i da se kasnije uvećala – i zbog interesovanja Popovića  za izučavanje svešteničkoga zanata (kažem „zanata“ jer je niz dokaza da je taj posao u to verijeme, kao i danas, prvenstveno bio materijalno primamljiv, pa je i zato nasledan…) Na drugoj strani, iako je „njihovo prošlo“, iz ne znam kojih razloga (nije valjda i tu u pitaju sujeta…), profesor u penziji i ne vidi neku preveliku zaslugu Popovića u sveopštem (pa i vjerskom) prosvjećivaju Veličana, Polimljana, Metohijaca i drugih pravoslavaca iz susjedstva. Piše kako se „ne može uzeti kao vjerodostojan podatak“ koji ja ističem u knjizi SIN GORDOGA ČAKORA da su 17  njih završili bogoslovske ili učiteljske škole, odnosno obavljali svješteničke ili prosvjetarske poslove (neki i oba).

Naoko radi se o nevažnome detalju, ali je (pakosna) namjera jasna: da se moje knige proglase izmišljotinama, koje će upravo on (prepisivanjem, prepričavanjem i dopsivanjem) popraviti! Zato, radi cijenjenih čitalaca, moram da  istaknem da mi je taj podatak saopštio pok. Miro Popović, vrsni stručnjak i intelektualac, a   svakako bolji poznavalac prošlosti svjojih predaka nego što smo ja i profesor u penziji.  Svještenici su bili:  Dimitrie (po nekima Dmitar, po trećima Mitar – na spomeniku u Velici piše Mitar, a u ukazu o rukpoloženju,  iz 1832. godine, Dimitrie…),  njegovi sinovi Milosav, Janićije Janjo (neko vrijeme bio je pisar kapetana Stamatovića, a poginuo kao jedan od komandira donjoveličke čete) i Maksim, zatim  potomci iz drugoga i nadednih koljena: Jovan, Šćepan , Savo, Rade (Savov) i Miloš. Bogosloviju je učio i Savov sin koga su Šiptari ubili 1921. godine (kod Dečana). Iz iste porodice (Popovića) je i Andrija  koji je, između dva svjetska rata, bio paroh  u Istoku, te čiji je potomak (Miloš) završio teološki fakultet (zaposlen u kancelariji Parijaršije u Begradu). Možda sam nekoga zaboravio, ali navešću i neka imena  prosvjetnih radnika: Jefto, Novica, Jelena, Mulutin, Mihailo, Mileta, Strašimir…

Ovo (moje) „skakanje“ sa teme na temu prozilazi otuda što nastojim da pratim  kazivanje profesora u penziji, a ono je (i ovdje) veoma konfuzno – bez ikakvoga redosljeda ili smislenoga plana i kompozicije. No, moram da primijetim da, pri kraju, odustaje od lokacije crkve i „omekšava“, izjavljujući  da   je  (samo)  „sklon da zaključi“ da je Petkova crkva postojala. U takvome „variranju“, iako je već došao do perioda „između dva svjetska rata“ (pri čemu ništa ne kaže o crkvenome životu  u Velici, koji je baš tada bio najintenzivniji, a vjeronauka i slavljenje Svetoga Save postalo obavezno u školama), ponovo se vraća na 1895. godinu i „nagovještaje“ Mitrofana Bana, pominjući i prepričavanje o nekavomu (ne zna se čijemu)  „ugovoru“ sa Zakom Jokićem Stojnićem, o spremanju kamena za crkvu,  pa „pojašnjava“  da je kamen „upotijejebljen za gradnju jedne kuće u Velici“. Navodno, crkva je trebalo da se gradi na Kršini,  bio je pripremljen kreč, itd, ali ne pominje čija je „jedna kuća“.

Na osnovu priložene  fotogradije, može se nedvosmisleno  zaključiti da se radi upravo o „kuli Stojnića“, pored  Jokiča groblja, na Dubravi. Ali, istina oko njene gradnje je drugačija. Braća Stojnići, naročito Leko (a ne Zako), kao imućni stočari i trgovci, te poznati klesari i zidari, podigli su tu kamenu tvrđavu 1912.godine (razmjere 12X12 metara, na dva boja,  kasnije je devet puta paljena i obnavljana…) Kamen su tesali  u obližnjoj Dubravi (lokacija je udaljena stotinak metara), a ne („po priči“) u  Zrnojevici. Ne sporeći postojanje želje i inicijative za gradnju crkve na Kršini,  pri ovakvim pričama, postavlja se osnovno pitanje:  zašto bi neko za njenu gradnju pripremao kamen na mjestu udaljenome nekoliko kilometara (odakle se teško mogao dovući i volujskim taljigama), kada je njega u izobilju bilo na samoj Kršini, ili na drugim, takođe bližim kršinama?  Kada se već bavio „istorijom crkve“, profesor u penziji je trebalo da bar malo zaviri  u crkvene arhive, u kojima, kako mi se čini, postoje i drugačiji izvještaji – koji  takođe  potvrđuju jednu od „priča po čuvenju“: da plan o gradnji crkve nije uspio zbog nesloge, najviše uslovljenom siromaštinom…

 

Otklon od „bezbožnih komunista“

 

Proizvoljnosti su složene je i u opisu navodnoga anticrkvenoga i antivjerskoga  ponašanja komunista poslije Drugoga svjetskoga rata.Neumjesno je, na osnovu nekoga dalaverisanja grupe dokonika, kojemu nije prethdilo nikakvo zvanično upustvo i slično, tvrditi kako su komunisti zabranjivali slave (te da je, kao pravi antihrist, u tome prednjačio tada mladi Radmilo Živaljević), da su „zabranjivali Boga“ i da su tadašnje starice po Velici prijetile djeci „Ubiću Boga u tebi“ (ta „psovka“ nije ovdje bila svojstvena  a moguće da se  čula od neke mlađe populacije),  ili da su Velčlani „neznavetno“ slavili Alaha, govoreći:“Ala(h)l ti vjera!“ (ovaj uzvik i sintagma  i sada se čuju i imaju sasvim drugo značenje, što bi  profesor u penziji, kao  lingvist, trebalo da zna, a ne da Amfilohijevu „anegdotu“, koju je ponovio bezbroj puta, svuda đe je stigao, „duhovito“ kači Veličanima…)  Velički „antihristi“ pričinjavaju mu se i u autobusima koji saobraćaju između Berana i Gusinja (ne objašnjava šta će Veličani tamo) !

U mnoštvu njih, postavlja se i ovo pitanje: da li upravo ovakvim opsima „strašnih komunističkih vremena“,   koja su mu bila veoma profitablna, u kojima je došao do fakultetske diplome i, kao član SKJ  (jer kako bi drugačije skakao po onim funkcijama kojima se diči u biografiji),  nastoji da  zabašuri nešto drugo, pa i da „dokaže“ kako se nije slučajno  prilagođavao „novome vremenu“, već da je uvijek bio (tajni) antikomunist! Ili, da ubijedi u priče o „veljim mukama“ koje je imao  dok je podigao crkvu, što bi Velilični i Amfilohije trebalo stalno da imaju na umu. Zapravo, da je toliko zaslužan da bi trebalo da bude proglašen  za sveca (ruku na srce: ako je mogao svecem da bude učinjen onaj Maca, što ne može i naš  nesporni zaslužnik za Amfilohijevu stvar?…)

Ove pasaže, u kojima autor uglavnom prikazuje sama sebe, (ukratko)  naglašaam zato što sam se i sam našao u njima. Tamo, profesor u penziji najprije osporava moju tvrdnju (za koju postoje živi svjedoci, kao i za mnogo čega drugoga…),  da je, radi „pravoga duhovnoga života“, tj. „obnavjanja onoga što je Veliku i Veličane vjekovima održalo“,  uz još neko društvo, pokušao da ruši jedinu pravu veličku svetinju –  staru školsku zgradu!   Umjesto njene sanacije i prilagođavanja za druge potrebe, namjerio je da „obnovi“ ono –  čega nije bilo!  Jer, o kavoj religiozno-crkvenoj tradiciji Veličana se može raditi  kada  je i sam  Amfilohije morao da podvikuje: „Dosta, marvo jedna!“ (28.07.2014. godine),  kada se ljutito  „obratio“  prisutnima koji nijesu  slušali ni Patrijarha, a na kraju su njegove molitve propratili aplauzima (a ne krštenjem – zato što većina i dalje ne zna kako se to radi)… Ili, kako i koliko takvu tradiciju  gaje Veličani najbolje svjedoči situacija, prilikom jednog dvorenja: moj rođak je upitao vladiku Joanikija: “J…. li šta, pope?“  Ali, nije to najzanimljivije, već to što nije iazazvao ni najmanji rervolt  prisutnih, a „vjerujućih“, već smijeh, pa je, inače strpljivi, vladika morao da napusti prostoriju …

O nekakvoj koristoljubivosti, koju mi, kao „podvalu“,  indirekno imputira profesor u penziji, nijesam niđe napisao niti izgivorio ni riječ, niti zavirujem, u „egzensticijale  probleme“ koje su navodno imali  ovi požrtvovani pregaoci, i to zbog svoje  „ljubavi prema Bogu“ (iako i o toj vrsti „biznisa“ pojedinaca, po poznatome naškome običaju,  kruže priče). Takođe, ne zanimaju me ni  „političke dogme“ (kao ni popovske),  a to što velički objekat „omalovažavam“, nazivajući ga crkvicom, nije moj „izum“: zar nije Amflohije ubjeđivao kako će baš u Velici podići jedan od najvećih pravoslavnih hramova na Balkanu („koji će biti  bedem-brana za prodor islama…“) , ali je ispalo da je (ovaj) toliko „velik“ da može (istovremeno)  da primi desetak osoba (što se vidi i iz  skica koje su prožene u knjizi profesora u penziji).

 

Sliku svoju ljubim,  ja  pa ja, mi i samo mi

 

Profesor u penziji ne samo što polemiše s mojim knjigama, čiji se sadržaj  najvećma zasniva na arhivskim dokumentima, nego mi, u svojemu zbrkanome referatu i  dalje podvaljuje: piše kako sam naveo da je pop Savo Popović učestvovao u dobroviljnom pokštavanju Muslimana,1912. godine. Istina je da sam u knjzi SIN GORDOGA ČAKORA  (a to ponovio  u još jednoj)  zapisao priču o ljubavi – između Milice Bjelanović i Ilijaza Tarifa (dakle, radi se o jednome slučaju  a ne o „učešću popa Sava u pokrštavanju“…)  Jednom riječju, vidljiv je napor profesora u penziji da baš mene (poslije Branislava Brana Otaševića) okvalifikuje kao najvećiega neprijatelja vjerujućih (i ne samo takvijeh) Veličana, ali i kao neznavetnoga. Ovi drugo je moguće i uvijek diskutabilno (znanje je ograničano, a neznanje beskrajno…) Ovi drugo je diskutabilno, ali i moguće, jer držim do one „da je znanje ograničeno, a neznanje beskonačno“, a u vezi s prvom  kvalifikacijom prilika je i da se i tu (još jednom) javno  odredim:  profesoru u penziji ni po čemu ne pripada da me ocjenjuje, a najmanje da osporava ono što ne zna –  poštovanje koje, kao  ateist,  imam i pokazujem prema Crkvi, njezinome značaju u prošlosti i njezinim pojedincima (patrijarju Irineju, ili odmjerenom i svojemu poslu posvećenome vladici Joanikiju), ali  je, u cjelini gledano, moj doživljaj relegije i većine popova onakav kakav je imao (da posjetioci sajta oproste na poređenju) onaj velikan iz Jasne Poljane… Jer, koga danas može nadahnjivati  Amfilohije, Filaret, Pahomije, Artemije, Kačavenda, Mihailo i slični likovi pod  mantijama?…

Naravno sve ovo (ova „lična prepucavanja“)  nije i  najvažnije i ne znači sveobuhvatnije  predstavljanje ove publikacije. Ima tamo i pikanterija. Valjalo bi, na prijer,  prikazati i  kako su  predstavljeni  drugi, i raniji i savremeni Velčani (zašto se ponavlja priča da je  Ilija Vučetić bio doktor nauka, kada se  iz njegove autobiografije jasno vidi da nije, a drugi i ne pominju)… Ili da, makar ukratko, zabilježim  kako su i čije fotografije udebljale ovu knjigu.

Naime, ovdje ih je objavljeno nekoliko stotina. Pretežno u najvećeme formatu – na cijeloj ili polovini stranice. Nijesu naznačeni  njihovi autori  (ako je to jedan  uobičajeno je i  da bude potpisan kao koautor knjige). No sve jedno, upadljivo je nešto drugo, neobičnije: na skoro polovinu njih uslikan  je baš profesor u penziji! U raznim situacijama: kao naučnik-reporter (koji propituje sagovornike), u trenucoma kada se nalazi u masi, sa velikodostonicima, kao govornik, domaćin na skupovima… U svim mogućim  akcijama i aktivnostima, u svim pozama (krupni kadar, ameriken, total, anfas, poluanfas, gornji rakurs, donji rakurs…). Tu su i njegovi  pjesnički pokušaji, inspirisani  temeljima crkvice (ćime, iako malo zakašnjelo,  pokazuje i tu svoju „darovtost“),itd.  Fotografijama, na takođe zavidnom prostoru i formatu,   prikazani su i njegovi bližnji i rođaci. Posebno je na ovaj način „obogaćen“ drugi dio knjige pa bi, zbog takve (svakako rijetke) koncepcije neko („zlurado“) mogao da zaključi da se radi o ličnome albumu, ili svojevrsnoj narcisiodnosti i sujeti.  O tome ne mogu nagađati, ali zaista prvi put vidim takvu metodologiju i toliku  količinu takvoga autorskoga prisustva u sopstvenoj knjizi!

Neka sve to bude  lična stvar  profesora u penziji (oslovljam ga ovako zato što je poznato da se veoma srdi ako mu se neko ne obrati sa „profesore“,  pa i oni koji su prije njega ili s njime  završili isti fakultet, kod istih profesora – a to je desetak Velčana, dok su preko stotinu Veličana  profesori drugih nauka –   kojima ovaj profesor u penziji to taoče „ne priznaje“…)

    

Branko Jokić

(profesor u penziji, novinar u penziji, književnik u penziji… ali, aktivni istraživač, aktivni publicist, aktivni posjetilac birtija, aktivni kosač razora po Volujaku, itd.itd)

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *