Esad Mekuli

SVESTRANI STVARALAC

Kniževnost na albanskom jeziku u bivšoj Jugoslviji intezivan i kontinuirani razvoj ostvarla je tek u socijalističkom periodu, to jeste poslije drugog svjetskog rata. Od tada je ova literatura prevalila slobodan put, ostvarujući se u svim žanrovima i u punoj autentičnosti, kako u kvantitativnom tako i u klatetetnom pogledu.U cjelini je afirmisala literaturu balkansih Albanaca, ali i bogatila tadašnje ukupno jugoslovsksko književno stavarlaštvo.
Naime, u bivšoj „domovini od Triglava do Vardara“ književni iskaz na albanskom jeziku ostvarivalo je nekoliko stotina autora, predstavljajući se kroz stotine zbirki poezije, proze, dramskih i esejističkih knjiga. Objavljivali su u nekoliko izdavaćčkih kuća, kao i u preko dvadestak književnih časopisa i listova koji su itzlazli na albanskom jeziku (na Kosovu, Makedoniji i u Crnoj Gori), ali su i permanentno prevodjeni na jezike drugih naroda.

Izvanredan znalac Njegoša

Esadu Mekuliju (iako je po obrazivanju bio veterinar; završio je studije prije drugog svjetskog rata a doktorirao 1959.godine) u svemu tome pripada mu pionirska i misionarska uloga. Najprije, on je jedan od najznačajnijih tvoraca savremene albanske književnosi koja se stvarala u Crnoj Gori i na Kosovu u kojoj se, kao i u njegovom ukupnom kulturnom stvalaštvu, u dobroj mjeri mogu pratiti nastanak i tokovi razvoja (pisane) albanske kniiževne riječi na tim prostorima. Jednom riječju: on je istinski i svestrano bio posvećen literaturi i prosvjećivanju svog naroda. Bio je prvenstveno (albanski) patriota, a potom i izvanredan pjesnik i literarni pedadaog. Kao višegodišnji urednik najpoznatojeg i najastarijeg časopisa na albanskom jeziku Jeta e re (Novi život), koji je osnovan 1949.godone, njegujući vrhunske književno-estetske kriterije, usmjeravao je mnoge generacije albanskih pisaca.
Istovremeno je Mekuli i kao prvi urednik enciklopedije kosovskih Albanaca, zbližavao sve jugoslovesnke literature i kulture. Jer, bio je i prevodilac izuzetnog dara. Albanski itelektualci, koji su Njegoša već bili upoznali, ćitajući ga na izvornom (crnogorskom) jeziku, tvrde da Gorski vijenac, Luču mohrokozmu, Šćepana malog ili Noć skuplja vijeka, i sada tvrde da ta djela „mnogo bolje zvuče na albanskom“, upravo zahvalujujući Mekulijevom prevodu. Preveo je i djela drugih crnogorskih savremenih pisaca, ali posebno su mu značajni prevodi poezije Radovana Zogovića Došljaci, pjesme Ali Binaka, koja je veoma doprnijela razumijevanju Albanaca i Crnogoraca, koji su na Kosovu, podjednako iskusili težak život u doba monarhije Karadjordjevića… Preveo je na albanski jezik i Andrića, Ćopića, Mažuranića, Voronca, Majakovsog, Jesenjina i druge književne velikane. Istovremeno, zahvaljujući njegovim prevodima sa albabskog jezika, jugosloveski čitaocoi prvi put su potpunije upoznali djelo poznatog albanskog pjesnika Midjenija (Mila Nikolića) ili najpoznatojeg živog albanskog pisca, prozaiste Ismaila Kadarea.
Najčešće se ističu Mekulijeve zasluge upravo za afirmaciju albanske kluture i njeno zbližavanje sa susjednima. Medjutim, time mu je činjena i nepravda: njegovo pjesnštvo je ostajalo u sjenci tih takodje nespornih zasluga. Zapravo, Mekuli je bio izvanredan pjesnik i, na žalost, čini se da je njegova poezija posebno izvan kosovskih prostora, bila manje poznata i istraživana. On je ne samo jedan od začetnika poslijeratne albanske književnosti na Kosovu, nego je veliki pjesik, prije svega, svog naroda i jezika.
Prvim pjesmama, koje potpisuje pseudonimom Sat Nokshiqi (Nokšići) i koje, naravno, piše na srpskom jeziku, javlja se početkom četrdeseih godina u zagrebačkoj „Mladosti“.Potom i u drugim časipsima koji su objavljivali autore takozvane socijalne literature. Pripadao je (toj) generaciji, koja je, kako bi rekao Mihail Šolohov, „pisala srecem koja su pripadala reviluciji“. Njegove prve pjesme, po ugledu na nešto starijeg Zogovića, koji je takodje rodjen u Polimnju (selo Mašnica je udaljeno svega pet-šest kilometara od Novšića) inspirisane su teškim životom Albanaca u medjuraću. Iako nijesu imale neki origaniliniji poetski obrazac i iskaz, ili nijesu pokazivale neko zapaženije Mekulijevo zanimanje za poetske forme i obrasce, bile su impesivne po saržaju. Činila ga je vokacija djetinjstva i zavičaja – slike namrgodjenih planina, sivih liica Prokletija, zavičajnih polja, beskraj neba, sutonskih tišina, crnih noći i „sraslih vidika“, tegobnih bitisanja nadničara i testeraša.To su prizori poput onih o kojima je, na primjer, pisao i Kosta Racin. Iz tog survog pejsaža naslućuju se čežnje za daljinama i htjenja da se obidju „svi zakutci bola i čemernih saznanja“. Potpisniku ovih redova u jednoj prilici je rekao:“Negdje tridestih godina, jedne večeri bez mjesečine, kada se „zvjezda“ otkinula s nebeskog svoda i sunovratila prostranstvom, napisao sam prvu pjesmu Život: nije nigdje objavljena, ali, sjećam se, govorila je o bljesku trajanja i gašenja ljudske egzistencije. U to vrijeme sam, kao učenik trećeg razreda gimnazije napisao i „roman“ Vendetta, sa puno likova i peripetija“. Poezju u cjelini ovako je doživljaao: “Pjesma je sunčani most preko svijeta, u biću prirodno obdarenom i načuljenom da stvori nešto novo. Pjesma je veliki humanizam i odgovornost pred svojim narodom i cijelim svijetom i zato sumnjam u svaki hermetizam koji bježi od stvarnih ljudskih problema“.

Istine o životu

Bliže rečeno: pjesnik Esad Mekuli je od početka najviše svjedočio o datom životnom prizoru u Metohiji. Ne samo na način kako je to činio Zogoiić, nego i kao Čedo Vuković, u romanu Rustem, (koji je u djelovima objavljen prije rata a kao cjelina 1950. godine, za sada, samo na albanskom jeziku). Izmedju dva rata pripremao je zbirku Šqiptar ti pjeva, Metohijo, ali ona (zbog cenzure) kao cjelina nije nikada objavljena.To su bila poetska vidjenja (patnje) čovjeka u (tom) vremenu i prostoru. Pri čemu je Mekuli redovono (do)kazivao i da je dio svog (albanskog) naroda i da nastoji da poetski tumači njegovu vjekovnu borbu i otpore. Piše i o komunističkoj ideji, pa je i ta njegova pjesnička riječ plamena i ohrabrujuća. Zapravo, kako tada tako i ćitavog života nastojao je da odgovori na apel slovenačkog pjesnika Otona Župančiča – znao je svoj dug.
Mekulijevo književno i kulturno-misionarsko djelo je veoma obimno. Izmedju ostalog, objavio je petnaestak knjiga poezije. Koje sadrže širok raspon tema i meditacija. Nijesu inspirasene samo socijalnom i revolucionarnom stvarnošću. Tu su i poetske minijature o ženi, ljubavi, zavčajnim pesjažima sa Hridskog jezera, poetsko-putopisni krokiji o manje poznatim predjelima Albanije, sa Mramornog mora, ili iz Madrida, te o kontrasnim sukobima starog i novog na Kosovu. Sve posjeduju cjelovitost koja ih čini značajnim ne samo u kontekstu književno-istorijskih tokova albanske literature nego u značenju poetskog čina uopšte. Izvanredni tumač i propagator albanske književnosti Režep Ćosja (takodje porijeklom iz Mekulijevog crnogorskog zavičaja) još 1979.godine s pravom je zaključiio: „Pjesnik vizionar prije rata, Esad Mekuli je poslije rata nastavio da pjeva samo o značajnim trenucima koji su bili odlučujući za duhovnu emancipaciju naroda. Bez zvučne retoričnosti i vještačkog patosa, prožete istorijskim meditacijama i asocijacijama, njegove najbolje pjesme su odoljele pred nastupajućim pjesničkim pomjenama. Njhov elastični stih, izgradjen novim firguama i metaforama, koje stvaraju izvjesnu diskretnu temparaturu osjećanja i misli, postao je ono što nadahnjuje ove procese naše poezije“.
Esad Mekuli je rodjen 1916.godine u Novšiću (selu izmedju Murine i Plava), gdje je njegov otac, Albanac, seoski hoža, i u crnogorskom narodu, upamćen kao mudar i dobar čovjek, doseljen iz Elbasana. Majka mu je bila Crnogorka. Umro je 1993.godine, u Prištini, gdje je proveo najveći dio života. Ali, njegovo pjesničko i ukupno stvaračačko djelo pripada ne saamo tom ambijentu i narodu iz kojeg potiče, nego i vrhunskim dometima litearturie i stvaralaštva uopšte. Zbog toga je i stekao mnoga književna i društvena priznanja – bio je dobitnik nagrade AVNOJa (tada najveće nagrade u SFRJ) predsjednik kosovske akademije nauka i umjetnosti, član Crogorske akademije nauka i umjetniosti, kao i drugih uglednih medjunarodnih institiucija.

BRANKO JOKIĆ (Pobjeda, januar,2011)

Esad Mekuli:

KUKS
Snijeg proljećni: mace s topola modrih, krošnjastih
Kosama ka inje –
Smetovi pamučni parkom se cvijetnim pregone!
Pazarom – kečadi i šamija seljačkih –
Pahulje po espapu i stoci sitnoj brdjanskoj
Po domovima prizemnim kamenim i baštama –
Mace s topola, kao pahulje sa tmastog neba
I ja na vijvici sanjam na javi:

… s jezera razlivenog s brda na brdo
S pazarištem čamaca i razvijenom grivom talasja –
Voda se sunovraća turbinama
I vri pod branom pjenušavo koritom Drima

I vidim već: Grad se istoimeni, novi, popeo u visine
Ugnijezdio se obalom jezera, gore, ravnom brda
Ulicama širokom i skverovima višespratnica
S mnogo, mnogo cvijeća
Sad u jutro rano mjesto kečadi – rudara kacige bijele
A naspram poprsja Šote Galice, heroine vremena nedavnih
Dalekovodi krilati i fabrički dimnjaci dnom Djalice –
Što ih, rodjena, bakarnom rudačom hrani…
Stoljeća koja se ostvarju!

I evo, kao da govor ponesen čujem –
To neki budući vodič kazuje posjetiocima brojnim
Što se ljepoti ovoj dive prorode i pregnuća:
– Na dnu jezera stari je Kuks potopljen
Tama se tami vratila
A novi grad je, evo, na Sunce izronio!

(Albanija, maj,1971)

(Prevod:B.J.)

3 thoughts on “Esad Mekuli

    • Ta istraživanja ostavljam Vama, u nadi da rezultate (što je moguće detaljnije i argumentovanije )sopštite i dovedete ih u vezu sa onime čime se ja bavim: Mekulijevom poezijom. To će biti Vaš neviđen doprinos, a na veliku dobrobit istorije književnosti na prostorima Balkana, kao i opštesvjetske umjetnosti i civilizavije. (Uzgred: poztražite slične primjere i u slučajevima destina Hitletrovih saradnika, a velikih književnih stvaralaca. Hesea, na primjer…)
      Lijep pozdrav,
      Branko Jokić

  1. jeste taj je. Medjutm za onu lekarku ima i razne druge priče. Da je mrzela sve albanke koje su htele da imaju više od jednog deteta. Pa za vreme demonstracja sa zahtevom KOSOVO REPUBLIKA pohvalila demonstrante koji su ranjeni na demonstracijama. Tako da se preokrenula za 180 stepeni u odnosu na Titova vremena. u to vreme pod uticajem stranih sila poćeo raspad Jugoslavije pa nakraju i same Serbije. Što prema svim analizama tada su ubedili Miloševića da Jugoslavija (čitaj Serbija) il će bit il neče bit. Ta pogrešna plitika vodila je Jugoslaviju do raspada. (treba imati malo više pameti da bih se to shvatilo). Doviđenja!

Leave a Reply to urednik Cancel reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *