Plavljani i Gusinjani u (nedavnoj) prošlosti (18): MRŽNJA – KAO MOTIV; PREPISIVANJE, NAGAĐANJA I IKRVOTVORENJE – KAO “NAUKA”

Fragmenti  iz knjiga i  novoga rukopisa ( GAZIJE ILI BALIJE) Branka Jokića

              Oko genocoda u Velici, od 28. jula 1944 godine, i uloge susjeda u njemu, iznova se postavlja još jedno  pitanje: da li je bilo neposrednoga povoda ili se radilo o „starome motivu“ (mržnji i osveti) i unaprijed pripremljenome „zadatku“?

       U (mada rijetkim) „analizama“ muslimasko-bošnjačkih istoriografa nezaobilazno se citira zvještaj 21.SS brdske divizije Skenderbeg od 27.jula, u kojemu piše: Očevidno je da je selo Velika, naseljeno Crnogorcima, na odgovarajući način neprijatelju pružalo pomoć. Prema izjavi jednog zarobljenika iz Velike, tamo su ponovo boravila propagandna odeljenja bandita i zavrbovali su 20 mladih Crnogoraca. Stanovništvo nije nikada izveštavalo o dolasku ovih crvenih propagandnih odeljenja. Tako isto nisu obaveštavali o prelasku mladića na stranu bandita i odlasku u Crnu Goru. U odbrani, neprijatelj se borio žilavo i ogorčeno i stalno pokušavao da izgubljeno zemljište povrati protivudarima (Zbornik Vojnoistorijskog instituta u Beogradu, tom 12.knj.4).

     Nacrt 18Sljdeći izvještaj datiran je tri dana kasnije, 1 .avgusta i u njemu se, bez navođenja datuma kada se to dešava, kaže: Borbena grupa “E” vrši čišćenje terena u rejonu s. Velike a samu Veliku, po dobivenom naređenju, ruši do temelja, jer je dokazano da je stanovništvo Velike održavalo vezu sa banditima i u toku operacije “Draufgenger” vršilo kurirsku i špijunsku službu u korist neprijatelja (Zbornik Vojnoistorijskog istituta. tom 12I).

       Dakle, ni u jednome dokumentu  nije sadržana  naredba o izvršenju pokolja, već izvještaji o onome što je obavljejno. Prvi je napisan dan prije genocida, što znači da se mogao odnositi jedino na zbivanja prije toga, a ne na genocid…),  a u drugome se takođe ne konkretizuje kada se događa ono što se nabraja, odnosno proizilazi da  „rušenje do temelja“ još uvijek traje. Istovremeno, zapaža se da su u cjelini dokumenta izostavljeni izvještaji upravo za tri  “sporna” dana (28, 29 i 30 avgust). To znači i da je  citirani sadržaj mogao nastati i na osnovu onoga što je potom viđeno podno Čakora („temeljno obavljeni posao”), kao što su priče o „špijunuma“, „kurirskoj službi“, „crvenim banditima“.”odlascima u Crnu Goru” i slične, najverovatnije  doturene iz druge ruke – od balista i vulentara koji su neposredno klali i pred zbunjenim njemačkim komandantima  htjeli da nađu „opravdanje“.

      Nesporno je da su genocid izvršili pripadnici Skenderbeg divizije. O njezinu  osnivanju, sastavu i „učinku“ već je bilo riječi, a ovdje je neohdno  podsejtiti i naglasiti: prema relevantnim (i citiranim) njemačkim vojnim izvještajima, dva dana prije pohoda niz Polimlje i masovnog klanja po Velici i Gornjoj Ržanici, popunjena je i sa oko 1.000 plavsko-gusinjskih vulentara. Međutim, blefirajući pomenutim izvještajima (o nekakvoj „partizanskoj krivici“ Veličana), baš tu (najvažniju) činjenicu, prešućuju muslimansko-bošnjački istoriografi i pokušavaju da negiraju (osim pojedinačno i „slučajno“) učešće sunarodnika u genocidu, a onda i u (takođe opisanim i dokumentovanim) zločinima tokom prethodne tri godine.

      Istoričar Šerbo Rastoder (u medijskim polemikama sa autorom  ovih redaka), ponavljao je tezu kako „uvelivečavanje“ priče o genocidu u Velici ima za cilj da relativizuje zločine Crnogoraca (što je, jednim dijelom, zaista tako – ali ne radi se o nikakavom hiperbolisanju, nego o protestu zbog skrivanja genocida…) i da “nemetne ljagu susjedima”. Kasnije, da bi malo „izgladio stvar“, uz ranije tvrdnje – da su za genocid krivci isklučivo njemački komandanti – potržući citirani dokument, lukavo zaključuje da su Veličani stradali zbog prisustva partizana, odnosno zato što je Velika bila nekakvo veliko “ravolucionarno” mjesto. Onda su i drugi, u tome dodvorničkome maniru, počeli da proglašavaju Veliku za „najpartizanskije selo na sjeveru Crne Gore“, „malu Moskvu“ i slično – ali ne zato što tako uistinu misle, nego kako bi time „potvrdili“ njemački motiv za genocid…

    Međutim, ni u njemačakim izvještajima   ne pominju se  „teške borbe između Njemaca i partizana na Čakoru“, navodno vođene 28.jula, i ne postoji  “naredba da se Velika zapali i njeno stanovništvo uništi“.  To je jedan od važnih razloga što se, odavno poznate tvrdnje da su Albanci i plavsko-meteški i drugi Muslimani iz susjedstva glavni akteri genocida, javljaju  i mišljenja da su ga, u stvari, uz odobrenje njemačkih komandanata (koji su im „podigli dva prsta“, što je značilo da „za dva sata mogu da rade šta hoće..“), izvršili na svoju ruku. Tome se dodaju  i svjedočenja preživjelih, koji su prepoznavali koljače i takoreći jednoglasno  potvrđivali  da su „zborili naški“, da je  ta “vojska” bila u različitim uniformama – jedni u “vojničkim”,  drugi u “crnim”, a  najveći dio  sa “bijelom kapicom”.

    Neki „istoričari“, poslije sedam decanija,  izmišljaju i neposredne povode pa pominju navodna „izazivanja“ Muslimana i Njemaca. Takvo značenje pridaje se i činjanici da su partizani ušli u Plav dva dana ranije (26.jula.1944. godine) i da je za komandanta mjesta postavljen upravo Veličanin, Miloš Džudović.

   U tome ima istine, ali drugačije. Džudović u izvještaju Sreskom komitetu KPJ Andrijevica, od  30.11.1944. godine, objašnjava “nepovjerenje muslimanskih masa prema partizanskoj vojsci” i,  kao glavni razlog, navodi  „strah od svojih zločina i sramotnih nedjela u kojima je učestvovala ogromna većina“…  I drugi izvori ukazuju da najveći broj  Plavljana dolazak partizana zaista nijesu doživjeli kao oslobođenje, nego kao 1912. i 1913. godinu. Imajući u v.alb.vidu da im je sada bilo jasno da  se približava  poraz fašizma, te novonstalu situaciju u Crnoj Gori, definitivno su shvatili i da je došao i kraj iluzijama o plavsko-gusinjsko-malesijskim „autonomijama“, vulentarskoj (straho)vladi i „Velikoj Albaniji“. Zavladao je masovni strah od mogućnosti partizanskih represija, pa se veliki broj onih koji su okrvavili ruke tokom prethodne četiri godine našao u pravome beznađu i razbježao. Kako je već rečeno, kada su ih razbili Krajišnici, zajedno sa rugovsko-metohijskim zlikovcima, pobjegli su  u obližnje šume, Plav i Meteh. Nakon odlaska partizana (26 jula), a uz podršku (iako malobrojnih) Njemaca, ponovo su se okupili,  “osokolili” i, razljućeni zbog poraza, krenuli u odmazdu nad nedužnim stanovništvom. Prepušteni staroj mržnji i dodatnome bijesu, imali su samo jedan cilj: da pale, ubijaju i pljačkaju, a potom da pobjegnu s Njemcima ili u Albaniju…

    Sva istraživanja i svjedočenja ukazuju i da je netačno da su  baš 28. jula  “ponovo provocirani” Njemci i drugi dio njihovih legionara (Albanci),  odnosno da su toga dana, u jutarnjim satima, u Krivačama kod Murine, na (neprijateljsku) kolonu u povlačenju pucali dvojica Mašničana (Komatina i Šaljić) i navodno ubili i ranili nekoliko njemačkih vojnika. Kako je sam kazivao, njemačkoga vojnika je ubio Radisav Kočanović Pešović. Ali, to se dogodilo u gornjem dijelu Velike, ispod Prijedola, pa to nije moglo da bude povod koji je, navodno, „razljutio“ komandante divizije Skenderbeg, jer su paljevine i ubijanja započeta prije toga, još od Krivača i u Ržanici…”Istoričar” Predrag Šćepanović (iz Kolašina), u namjeri da za genocid okrivi partizane i afirmiše “pravednu stvar četnika”… sedam decenja nakon toga događaja, bez ikakve argumentacije, konstruiše priču o napadu komunista na dva motorizovana vojniika (navodno su ubjeni kod kuće Miloša Petrovića). što takođe ranije niko nije ni čuo ni zabilježio.

    Komentar još manje zaslužuju „otkrića“, po kojima su četnici bili “spasioci naroda” te da su  fašistički legionari iz Plava, Gusinja i Metohije i pokolj u Velici izvršili „po dogovoru s komunistima”. Ovu propagandu poslije rata širila je četnička emigracija u SAD i Kanadi, a za njenu “obradu” i  takvo tumačenje zbivanja Polimlju i Velici najviše se brinuo Novica Popović. U “prisjećanjima” je jednostavo “zaboravio”   da mu takve  tvrdnje osporava činjenica  da je okupator formirao tzv. miliciju volontario antikomunista, koja je, kao i četnici, imala  zadatak da se bori protiv komunista  a ne da sarađuje (to je čino  Popović cijelo vrijeme rata, viđajući se  sa Ferovićima i Nikočevićem, koji su mu, na kraju rata, pomogli da preko Albanije  ode u Tursku, a potom u Kanadu i SAD – vidjeti knjigu Branka Jokića Sin gordoga Čakora …)

    Neki pokušavaju  da nađu i  druga  „razumijevanaja“ za plavsko-meteške vulentare, pa ističu da su  „morali da slušaju naređenja“… Ali,  sami tok događaja svjedoči  suprotno: zlikovci iz komšiluka unaprijed su smislili plan kako da pokolju što više Veličana. O tome svjedoči  i to (naprijed šire saopšeno) što su, 26 i 27 jula poslali svoje „viđene“ ljude da, pozivajući se na “stara prijateljstva”,  pozovu Veličane da „vojsci“ iznesu hranu i navodno pomognu na opravci mostova na putu preko Čakora, kako bi ostaci njemačkih jedinica nastavile put prema  Peći (jedan most je bio oštećen, ali nije se  čekalo da ga opravjaju Veličani): Uostalom, ko je mogao da naredi toliku količinu pojedinačnoga sadizma, ili (opisanu) pljačku?…

      Odgovori na ovakva i slična pitanja, odnosno korijeni neviđenoga zvjerstva, jedino se mogu naći u starim i neprestanim antagonizmima, kojima je prožeta ukupna prošlost ovoga kraja. Naime, i savremnici i iole realniji istraživači lako su i nedvosmisleo utvrdili da je tokom cjela ovoga rata, kao i 28. jula 1944 godine, „najinspirativniji motiv“ za klanja podno Čakora bila – mržnja i (bezrazložna) osvetoljubivost. 

  Ovdašnja mržnja, koja je redovno podsticala masovna  (fizička) istrebljenja, pljačke, uništavanje imovine i slične prizore i događaje, nije nova, osim što je u ovome ratu bila “osvježena” snažnim postovječenjem sa fašizmom. Zapazio je  još Hyacinte Hecquard, francuski dipomata (konzul u Skadru iz 1853 – 1856). U izvještaju, koji je 11. oktobra, 1854. godine, poslao svojoj vladi, piše: “Muslimani Plava, Gusinja i Reke, u jačini  od 800 ljudi, kojima su došli u pomoć i planinci Đakovice i Peći, napali su 8.septembra  u svanuće hrišćansko selo Velika (Vasojeviće). Iznenađeni na spavanju, ojađeni stanovnici teško su se branili, pa su Turci uspjeli da ih bez većih teškoća savladaju. Poslije pljačkanja sve su kuće pretvorene u pepeo; izmasakrirani su strarci i žene, djevojke silovane, a poslije toga njih pedeset odvedene su u Plav i Gusinje; jedna koja je uporno pružala otpor ubijena je, kao i pet dječaka,  a dvadeset ljudi je poginulo u samoodbrani.Turci su se povukli bez gubitaka. Potom je  ovaj francuski diplomata objavio Histoire de la Haute Albania (Istorja Sjeverne Albanije; Paris 1858.) u kojoj  je, kao razlog, za ovakva zvjerstva, naglasio viševjekovnu mržnju između slovenskog i, s druge strane, musimanskog, odnosno albanskoga življa.

   On je samo jedan od stranih diplomata i putopisaca koji su   ostavili slične zapise a koji govore kako je mržnja davno nastala. Njene velike količine i  “novovaskrslu” pogubnost u Drugome svjetskome ratu  apostrofirao je i  Mustafa Memić (u knizi Plav i Gusinje u prošlostiZborniku sjećanja iz NOR-a). Piše: „Masovni pirstup fašističkim  jedinicama, jedino se može tumačiti kao nastavak viševjekovne mržnje prema pravoslavnome življu i navodne “borbe za  svoju autonomiju”. Čedo  Ćulafić, navodeći na destine primjera ubistava, paljevina i slilčih zločina,iz stranice u stranicu  ističe mržnju pripadnika vulentarskih fašističkih formacija (u rukopisu Prokletijski meterizi).

      z. hodžić Tom   temom  je  u dobroj mjeri “opterećeno” i umjetničko  stvaralaštvo ovoga podneblja. Zuvdija Hodžić za krvave obračune svojih književnih likova “okrivljuje” upravo mržnju. Potencira njenu snagu, predočavajući da se čovjek rađa s mržnjom, koja   neprestano narasta  – od malih nogu – i  u “pogodnom” (bolje reći, pogubnom) trenutku bukne.

    Evo jedne takve scene iz romana-hronike Gusinjska godina: “Da žalost i zlo budu veći, pomama je uhvatila i đecu. Saplasala ona neko vlaško dijete koje je ko zna kojim čudom preteklo i, izluđelo od straha, gledalo da se nekako iskobelja iz opasnosti i dokopa svojih. Metnulo na glavu ćulah, ali ga neko od đece otkrilo, viknulo druge i nadali trku za njim. Umornog i ozeblog, ne bi im teško da ga stignu. Obalili ga u snijeg i ubili. Moj bože, šta smo sve doživjeli i pretrpjeli. Ni đeca da dušu sačuvaju, ni ona da ne operu ruke u krvi  i grijehu…” U drugoj sceni, mržnja ustupa mjesto razumu samo silom: Skender Omeragić, “ljudina od oko sto oka, natušten kao oblaci nad Vrmošom”, kada mu je šćerka  Fatima pobjegla  za Crnogorca,  a sve živo se spremilo na osvetu, da kazne Vlaha, obraća se svojim pratiocima: “Novo je bolji čovjek od svih vas. Nije je premamio lukavstvom i mitom. Nije je ni oteo. I neka mu je sa srećom. A ovđe da nije ko pisnuo: ubiću ga kao pašče. Nećete moju muku koristiti i grabiti da date oduška mržnji što se kod vas od rođenja gnijezdi.” Pisac  “urođenu mržnju” vidi i kao razlog što su Gusinjani “one godine, ni krive ni dužne” ubili dvjesta duša kojima su “na čengele glave visile: i đece je bilo, sve se zna”.

     Hodžić sllika i mržnju Crnogoraca, 1912. godine: “Jednoj nevjesti napuniše dimije sijenom i upališe kresivom. Nafku Ragibovu pritegoše iza plota i obesčastiše…Pljačkaši ženama istrzahu minđuše iz ušiju, nemahu vremena ni da ih bez krvi skinu”. Slijede i opisi “uprezanja ljudi da  vuku rala”, udaranje kamdžijama, ćeranja “da riču i muču” itd. Međutim, Husein Bašić je najviše „snimao“ tu stranu  mržnje: u priči Minare  podsjeća na usmena kazivanja Plavljana  o rušenju džamije Sultanija.  Koja  izaziva “zaivist i inat drugih”, ali problem je i neposredan:  pored nje se  nalazi “Pantova kuća”  kome džamija u svemu smeta. Na vijest da dolaze “oslobodioci”, Panto je čitavoga dana pjančio i čašćavao u kafani, a  “kada je vidio kolonu crnogorskih vojnika”, uzvikunuo je: “Srušite minare, braćo!” Ovaj “književni lik” je izgovorio još nekoliko “objašnjenja”, a onda slijedi samo jedna pripovijedačeva  rečenica: “Starješina naredi vojnicima da topom skinu minare”

    Istoričari i savremenici-pravoslavci takođe su saglasni  sa ovakvim viđenjima mržnje i osvete, kao posledica istorijskih i  vjerskih različitosti. I oni ih tumače kao glavne činioce koji su određivali sudbine ljudi (i ubica i njenih žrtava) i tragičnoga  značenja u  istrorijskim  procesima u ovim krarjevima. 

    Prilikom polaganja kamena temeljca za crkvu Svetih Kirkai Julite, u Velici, 28. jula 1994. godine, ministar vjera u crnogorskoj vladi i jedan od najboljih S TOMOVIĆpoznavalaca prošlosti Vasojevića, ugledni intelektualac dr Slobodan Tomović je rekao: „Veličani su zajedno sa Vasojevićima branili svoju slobodu i Crnu Goru. Ja kao Vasojević kažem: najhrabriji bataljon vasojevićke brigade u balkanskim i Prvom svjetskom ratu bio je bataljon Kostadina Mikića sa Veličanima. Njihova hrabrost vidjela se do Skadra i svih bojišta, Peći i Đakovice… To su bili junaci bez premca… Eto, zato se gnjev naših vjekovnih protivnika sručio na ovaj prostor i ove ljude. Jer, protivnik je znao da je to najhrabriji soj našega roda, soj graničara koji se ne da pokoriti, osim ako se ne iskorijeni, ne istrijebi. Htjeli su toga dana da se osvete Velici i Veličanima – što su uvijek bili na braniku pravoslavlja i što je Velika, ostrvo pod turskom vlašću, bila neosvojiv bedem za mnoge zavojevače… Zato su pokušali da istrijebe ne samo mušku snagu, borce i ratnike, nego i žene i djecu, da zapale što se spaliti može. Sručio se bijes koji se gomilao tri vijeka.Time se objašnjava ta strahovita bjesnoća,ta strahovita krvločnost, krvoždernost, taj užas koji su protivnici našega roda, stari i novi, podvlačim: stari i novi, zajedničkim snagama ovdje učinili“.

Sl.5    Srpski patrijarh Irinej, prilikom obilježavanja 70 godina od genocida u Velici, 28.jula 2014. gidine, naglasio je: “Ovo je mesto obliveno krvlju nevine dece, žena i staraca koji su položili živote samo zato što su bili druge vere i nacije u odnosu na one koji su potezali svoje noževe, svoju mržju i sve ono čime su na najstrašniji način uništavali živote.Bože, kakvog si to čoveka stvorio; da li da bude vuk, hijena, ris, ili onaj ko nosi lice, ko nosi dušu? Reći da je ovde čovek postao životinja – uvreda je za  za životinju, jer te krvoločne zveri napadaju samo kad treba da se nahrane, ili da se odbrane. Zamislite nevino i bezazleno dete kome seku ruke, vešju ga o drvo, ili kad krvnik dete uzima za ruku i baca ga u vatru.Kakvo je ime tome čoveku? I đavo bi se uvredio kada bi takviga čoveka poredio s njim… Oni koji su promenili veru, bili su najveći zlikovci prema svome naridu.Da li su time smirivali svoju savest, dokazivali da su oni ono što su drugi želeli da budu, samo Bog zna, zna istorija, znamo mi…“

     U opisima osvete umnogome se  podudaraju književna ostavština i tekuće  stvaralaštvo pravoslavaca. Veći dio vasojeviške i polimsko-veličke epike govori o odbrembenim borbama ptotiv “plavskih Turaka”, a one se najčešće vode na Visitoru, Čakoru, Ječmištu, po Polimlju, Velici i Šekularu. Bogdan Zogović je prikupio desetak takvih pjesama koje je objavio Andrija Luburić, ali  je publikovao i sopstvenu zbirku Komska vila (Leskovac,1931. gidine). Sadrži njegove pjesme o bojevima u balkanskome i Prvome svjetskome ratu,u kojima su glavni akteri – metohijski i plavsko-gusinjski “Turci”. I te, kao  i ranije nastala pjesma o borbi Daša Šekularca i Vuka Ljevaka, sa zlikovcima iz susjedstva, koju je zabilježio Simo Mijović, učitelj iz Gračanice, događaju se takođe na Čakoru, Mokri, ili u veličkim Cikušama.

     Po epskoj pjesmi, koju je zapisao Tomaš Knez Katanić (1931.godine), ubistvo Plavljanina Malić bega, beranskoga kajmakama, 1872. godine, organizovali su Arsenije Vukićevuić, vođa hajdučke družine i: Andrija Petrović Pećanin (navodno, rodom iz Gornje Ržanice), Milun Femlija (Femić), Ilija Fatić, Bato Guberinić, Spasoje Čukić, Nikola Vukićević, Ostoja Lalić, Jovan Mašović i Vukota Vuković (koji je posjekao glavu Malić-bega), a potom su (1874. godine) Plavljani i Gusinjana  žestoko napali Veliku, Polimlje i Vasojeviće…Da se radilo o stvarom događaju, govori i to što  u istorijskoj literaturi nalazimo oštru notu Velikoga vezira Huseina Elija, knjazu Nikoli, u kojoj kaže: „Moj kneže, iz jednoga izvještaja generalnog guvernera Bosne vidi se da je crnogorski razbojnik Arsenije, koji sa svojim saučesnicima već dvadeset godina vrši zločine u Kolašinu i Beranama, u poslednje vrijeme još ubio šefa kolone Malić-bega, iz Berana. Ove je zločince uhapsio bio vojvoda Miljan i imao ih je sprovesti na Cetinje, ali od toga nije bilo ništa i oni produžavaju da se koriste utočištem u Gornjim Vasojevućima đe je taj isti vojvoda šef. Carske vlasti s pravom drže da je prisustvo Arsenija i njegovih saučesnika u Vasojevićima stalna opsanost za bezbjednost susjednih srezova.Vaše veličanstvo, shvatićete potrebu da se iz Vasojevića udalje ovi zločinci i da ćete, ja u to ne sumnjam, narediti nadležnima da im zabrane njihovo bavljenje u tom srezu“. Crnogoska vlast je Vukićevića sporovela u zloglasni zatvor Grmožur (na Skadarskome jezeru),  a Turci su  u zatvor u Sjenici poveli desetak vasojevičkih prvaka, među kojima su bili Panto Cemović i Vaso Sajičić (koji su kasnije pušteni),  dok se sa  Petrovićem odvijala mala drama. Koju valja ukratko ispričati, jer ukazuje i na neke drugačije odnose između  crogorskiih i turskih vlasti, ali i na  ovdašnje “običaje”… Pećanin se sklonio kod Sima Jovovića, koji je živio u  Talanovcima (u Košutićima). Poslije nekoliko dana, kod Sima je počeo da dolaziti neki Vojvodić iz Konjuha. Za njime je, iz varoši (Andrijevice), ubrzo došla i poćerna jedinica, pojačana knjaževim perjanicama.. Predvodio ju je Dedović iz Božića, koji je naredio Andrijinu likvidaciju…

  Gojković VuksanSličnim (osvetničkim) temama obiluje i albanska (malesijska) i bošnjačko-muslimanska epika. Ličnosti su gotovo iste, a slike  (tok borbi, pobjednici i druge pojedinosti) sasvim drugačije. U nekima, koje su nastajale između dva rata, Veličani Veličko Ćalev Jokić, Novica Popović i Vuksan Đ. Gojković predstavljeni su kao pljačkaši katuna iznad Dečana i po Bogićevici (navdono su oteli preko 2.000 ovaca i veliki broj grla krupne stoke). Hroničari su (u Politici, Vremenu, Pravdi i drugim novinama) izvijestili da se radilo o nečem drugom. Kada je  1923 i naredne godine, raniji velički učitelj Vuksan Gojković bio sreski načelnik u Đakovici organizovao je poćeru za komitima (albanskim odmetincima) u Istiniću, Jablanici (kod Đakovice), i Dečanskim katunima, u kojoj je ubijeno desetak osoba, uglavnom kačačkih jataka (albanski izvori uvjeravaju da ih je bilo blizu 70 te da se radilo o nenaoružanim stočarima, čobanima i članovima njihovih porodica i da je jedini motiv “razbijništva” bila pljačka…)   Međutim, misli se da je baš  ovaj događaj  imao i “osvetniičk nastavak”: njime se tumači brojno učešće Albanaca iz tih krajeva, kao pripadnika divizije Skedderbeg, u  genocidu u Velici, 28. jula 1944 godine…

 M. Đils     I u umjetničkoj književnosti autora-pravoslavaca, čija je tema ovo podneblje i njegova prošlost, veoma su prisutni opisi   mržnje i krvavih osveta. Mihailo Lalić ih dotiče u gotovo svim svojim djelima i prati je od starijih vremena pa sve do Drugoga svjetskoga rata u kome se najkrvavije reflektovala i prenijela i unutar pojedinih religija, pa i istorodnih brastava. Milovan Đilas u obimnome romanu (preko 600 strana) Izgubljene bitke, čija je radnja vezana za drugu polovinu 19. vijeka, i zbiva se na ovome prostoru, dao je upečatljivu umjetničku sliku baš tih odnosa,  zasnovanu na stvarnosnim događajima i ličnostima

              Međutim, politički govori i  književnost  nijesu dokument – kako ih to neki „analitičari“ i u bukvalnome smislu doživjavaju. Književnost nije puko prepsivanje života, opsivanje nečega “onako kako se zaista dogodilo”, Ona to sugeriše  i često donosi “priče  iz života”, ali je, ipak, u osnovi – imaginacija.To što su neke stvarnost i životnost  više moguće, iili se možda  jesu  dogodile, i kod najboljih pisaca plod su  visokog kreativnog literarnog umijeća, a ne prepričavanja dokumenta i događaja (pa ni realno viđenoga ili doživjenoga). Sve se to  samo  “podrazumijeva” –  kao  podsticajni osnov za stvaralačku fikciju…veljko mijović

     Otuda je poprilično problematično što  neki “autoritativni tumači” koji, kao alibi za svoja nagađanja, ističu, kako su i “profesionalno vezani za knjigu i kjiževnost”, jedino što imaju da saopšte u vezi sa romanom-hronikom  Veljka Mijovića Crni vjetar (Pegaz, Bijelo Polje,2002, drugo izdanje) sintetišu u zaključak da “nema razloga da se ne vjeruje piscu”, ili se ispovijedaju  da ih je prilikom čitanja  „hvatala jeza“…

     Kako je i sam kazivao, Mijović je proučio arhivsku građu o pokolju u Velici i čuo mnoga svjedočenja. Ali, nije se dao u  puko prepsivanje i dopisivanje (arhivska dokumenta imaju sasvim drugačiji jezik i mogu biti samo pouzdana informacija…) Uostalom to ne čine ni istoričari, nego datu građu  oblikuju  u  formu prilježnu tome načinu kazivanja  (drugačijeg stila i ukupne “obrade”). Kao i kod Lalića, Đilasa, Hodžića, Bašića,Slavice Knežević i drugih pisaca, bez obzira što se i time mogu precizirati konkrentna stvarnost i  zbivanja,  ili podrazumjevati da iza svakoga (literarnoga) detalja postoji arhivski dokument,  Mijovićevi likovi, u obliku u kojemu u ovome djelu  žive i  funkcinišu, u ostvarivanju kompozicije, ideje i ukupnoga  načina kazivanja,  jednostavno su – literarani (a to znači i, djelimično ili u cjelini – izmišljeni)! Neke (čija su imena stvarna ) pisac je  iz jedne realneosti (takođe ratne, ali sandžačke) „prebacio“ u drugu (veličku) – kako bi  snažnije prikazao masovnost i krvoločnost fašističko-podaničke ideologije, što mu je bila i glavna umjetničko-stvaralačka zamisao.

    Još preciznije: Mijovićeva proza nije  (realni, ali ni suvoparni) dokument, već –  literarno kazivanje. Temelji se na stvarnosnom događanju, ali to se ne može uzeti kao njena posebna vrijednost, koja daje posebnu spoznaju – kako to, na primjer, čini istorija, nauka ili politika, već je to način  autorova  umjetničkoga postupka. Pojednostavljeno rečeno,  ne može se uzeti kao tačno da su po Velici klali baš Biko i Deko, Aćif efendija ili Šaban Poluža i Osman Rastoder. Ali, zahvaljujući Mijovićevom osobenom (ukupnome) literarnome iskazu, njegova  fikcija (pomiješana s realnošću, ili zaista dogođena stvarnostt, sve jedno je) nespono kod čitaoca ostavlja utisak potpune autentičnosti. (Ne)prihvatanje njegovoga sadržaja za “posve tačan” – stvar je (ne)obaviještenosti i  doživljaja samoga čitaoca, pa i onog  koji u likovima zla prepoznaje svoje bližnje (koljače po Velici).

      Kako je ova vrsta   „dokaza“ postala dosta raširena (citiraju ih i političari) prilika je da se ponešto kaže i  o  dvijema  fotografijama, koje se takođe različito doživljavaju…

     Za razliku od umjetničkoga štiva, fotografija jeste posve autentičan i moćan svjedok događaja. Pogotovu, ako je autor zabilježio i neke podake u vezi s njezinim sadržajam: ko je (ii šta) na njoj uslikan, kada, gdje i slično (mada, i bez tih pratećih detalja, može biti uspješno “dešifrovana”… ) Ali, to nije slučaj sa nekima, kojima  se najčešće „ilustruju“ ubijanja tokom Drugoga svjetskoga rata u Velici, ili  se  tvrdi  da su na njima susjedi, itd..

     U obimnome dosijeu (u Arhivu Jugoslavije) nema podataka da je Osman Rastoder, komadant bihorske kvinlsičke milicije od Petinjice do Rožaja (koga je, kao odmetnika i zločinca, likvidirala  narodna milicija, u januaru,1946.godine, u selu Ponoru …)  bio učesnik genocida u Velici. On je u veličkome ambijantu prikazan samo u Mijovićevu romanu, što su, kao “gotovu stvar”,  preuzeli i neki drugi autori, “prepoznajući” ga i na  priloženoj slici (u liku hođže, drži pušku).Moguće je da je baš taj dio podataka iz toga dosijea (neobjašnjivo) nestao, ali bi bilo razumljivo da postoji  makar jedan podatak, na nekomme drugome mjstu, na koji bi se istoričar (a ne pisac) S. Rastodermogao sa sigurnoću pozvati. Ili da je bar neko pouzdanije “dešifrovao” (a ne samo potvrdio da “liči”) da je na fotografiji baš on…

.      Po svemu sudeći (kako bi jedan “stručnjak” rekao, najviše – “po ambijentu”), fotografija  jeste snimljena „neđe iznad Velike“.Jedan autor tvrdi da je snimlejana na Čakoru, 7. septembra,1944. godine (Zbornik radova sa naučnoga skupa u Velici,od 27.jula 1944.godine) Drugi kaže da je to bilo u julu, iste godine.. Upućeniji Muslimani iz Plava su (ovom autoru) pojasnili da je u njenom centlanom dijelu (u čakširama, sa pukškom obješenom o rame) Adem Lješnjanin-Šabanhaković, „kapetan i  jedan od najboljih boraca Šemsa Ferovića“. Možda i jste tako, ali je, opet, netačno našto drugo – što piše na društvenim mrežama: da je  Lješnjanin, komandir vulentarske čete, koji je proglašen za ratnoga zločinca, snimjen na Čakoru „tokom izvodjenja akcije napada na četnike 1942-43“. Jer, u tome periodu na Čakoru nije bilo nikakvih borbi „između četnika i vulentara“, niti ih je moglo biti, iz jednstavnoga razloga što su tamo bili Italijani (sve do septembra,1943. godine, kada su došli Njemci) a poznato je da su i jedni i drugi (četnici i vulentari) bili pod njihovom komandom. Biće vjerovatnije, kako misle neki drugi svjedoci, da je ova fotogafija  snimljena upravo na dan pokolja, kada je dio vulentara otišao da „raportira“ njemačkim starješinama (na Čakoru), a dio pobjegao prema Plavu i Metehu…
Balisti zlostavljaju     

       Oko druge fotografije, nagađanja su zanimljivijaU poslednjih pedesetak godina, objavjena  je  bezbroj puta –  u raznim publikacijama ili novinama (u okviru feljtona, reportaža, podsjećanja i sl). Neki autori su, (zavisno od potrebe, odnosno  od teme kojom se bave) pisali  da je snimljena na Kosovu. Drugi su ispisivali „neodređene“ legende (vrijeme i mjesto đe je snimljena) – u stilu: „Klanje Srba“, i sl. Pripisivana je i „muslimamskim koljačima“, to jeste tvrđeno je  da su osobe koje su naslikane u toj ulozi – Plavljani i Gusinjani… Istovremeno,  neki  naročiti stručnjaci uporno tvrde da je snimljena u Velici, baš na dan pokolja. Navodno su uslikani zlikovci divizije Skenderbeg, u trenutku kada masakriraju žrtve. Iako se jasno vidi da se radi o žrtvama-muškarcima, neki pišu  da su u pitanju dvije Veličanake, navodeći i njihova imena. Jedan „istraživač“ (bolje reći  beskrupulozni prepisivač svega i svačega) zaključuje da su iste osobe ubile 14-godišnjega Toma Vučetića, dok autor dugačke epske pjesme opisuje kako su  baš zlikovci sa slike  „o šljivovu granu“ objesili  i živo mu meso kidali“ maloljetnoga Mata Simonovića…

    Branko Paunović Konačno je Branko M. Paunović , u svojemu foto-albumu, te „različite kvalifikacije…  pokušao da uvede u red“. I to „naučno“?!

    Ovaj kompilator  i domišljan, neprestano se pozivajući na „naučnu istinu“ (koju, naravno, on utvrđuje…) prvo konstatuje kako su ambijent i uniforme „velički“, „a iznad svega način kako su se zlikovci odnosili prema  žtrvama“, odonosno da je „najlogičnije da se  i taj zločin dogodio u Velici“… I poslije ovakvoga (decidnoga) zaključka, prebrojava dio publicističke i novinske dokumentacije u kojima se forografija, kako kaže, „blago rečeno“, tumači – „zbunjujuće“…  Na kraju te konfuzije, još jednom  je odlučan – da je načinjena u Velici i poziva se na navodne svjedoke (od kojih su neki imali manje od desetak godina), a koji su (mu)  “potvrdili” da su zločinci forografisali svoja zlodjela, pa je njihov zločin „posvjedočen mnogim dokumentima i svjedočenjima“ (neobičnoga li stila: “posvjedočen…svjedočenjima“!…) Naš „istoričar“, prepričavajući i proizvoljnosti P. Šćepanovića (koji je takođe bezočno krao iz knjiga Branka Jokića i prepisuje nepouzdane članke  sa interneta, drži i da se, poslije rata, za  kretanje braće Bilala Bika i Derviša  Deka Dreševića, ratnih zločinaca iz novopazarskoga sela Bobovik,  koji su u  dubokoj starosti umrli u Turskoj, zanimao čak i Josip Broz!).

       Istina  je sljedeća: fotografija je vlasništvo Muzeja žrtava u Beogradu i nalazi se u postavci dokumentarnih fotografija (Zbirka Kosovo i Metohija, Zločini 1941-1945.). Dio je kolekcije od 33 skena (otštampanih na foto papiru) koji su ovoj ustanovi  poklonili Vlado i Beba Bjelopetrović, iz SAD.   Na poleđini  piše : “broj 21  Zloglasna teroristička trojka arnaut. fašista koja na image012zverski način kolje kapetana Mirkovća i činovnika Šumarca u N. Pazaru meseca novembra 1941 g. zato što su pripadali odredima generala Mihailovića”.

       Naravno, ovakvi i slčni pokušaji proglašavanja falsifikata i proizvoljnosti za nauku I krivotvirenja onoga što je sasvim drugačije (nacionalna pripadnost žrtava, davanje imena još nerođenoj đeci, proglašavanje živih ii umrlih za ubijene, pričinjavanje da su Muslimani živjeli na Murini, pa i na Čakoru,kako to piše jedan dnevni list, slično izmišljanje drugih “činjenica”, itd), osim što govore o “ozbiljnosti” autora pojedinih “otrkića”, sami po sebi nanose štetu i pravim naporima da se istraži puna istina o ovome događaju. Isto tako, kao lažni dokumenti, nepotrebni su  i za „dodatnio terećenje“ bilo koga, pa i kada se radi  o   najvećiim (plavsko-gusinjskim, albanskim i drugim) zlikovacima…

NASTAVIĆE SE

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *