ASIMILACIJA CRNOGORACA (dopunjeno)

Prema najnovijim podacima Republičkog zavoda za statistiku Srbije, a prema popisu iz oktobra, 2011.godine, u toj državi živi 38.527 (ili 0,54 odsto) Crnogoraca.
To je čak 44,2 odsto Crnogoraca manje nego 2002. godine, kada ih je bilo 69. hiljada. A u veijrme Miloševućevig uspona, 1991.godine, čak 118 hiljada…
Najveći pad Crnograca, više od 50 odsto, zabilježen u Beogradu, a najviše u Vrbasu (17,5 odsto od ukupnog broja stanovnika opštine), zatim u Malom Iđošu (16,3 odsto) i Kuli (10,1 odsto)”, više od jedan odsto u opštinama Novi Sad, Bačka Topola, Kladovo i Medveđa.Jedino ih nema (ni jednga) u opštinama Malo Crniće i Crna Trava.
Prosječna starost Crnogoraca u Srbiji je 46,46 godina, a polnu strukutru čini 55 odsto muškaraca i 45 odsto žena.
Ovako naglašen proces (samo)asimilacije, u Crnoj Gori je različito kometarisan. Ističe se da važni subjekti društvenog , kulturnog i političkog života u Srbiji negiraju postojanje crnogorske nacije i jezika, odnsnosno da je to posldica imperijalane hegemonistike Beograda, usmjerene prema Crnoj Gori i zastrašivanja Crnograca koji žive u Srbiji.Od njih se traži da se oderknu svog nacionalnog identiteta u korist identifkacije sa srpstvom (u funkciji velikosrpstva), pa se poveliki broj samih „Crnogorca poreklom“ smatraju da im je
najisplativije da budu – anticrnogorci
Profesor na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu, Milenko A. Perović izrazio je sumnju u tačnost rezultata popisa. „Znajući sve okolnosti i znajući kako u Srbiji funkcioniše administracija – imam razloga da sumnjam apsolutno u sve popisne rezultate koje država Srbija objavljuje…Ako je podatak o broju Crnogoraca tačan, d onda postoje dva moguća objašnjenja: Znam da je u Srbiji na djelu strahoviti proces asimilacije i zastrašivanja Crnogoraca i drugih nacionalnih zajednica da se ne izjašnjavaju onako kako se osjećaju“, kazao je Perović.
Kulturolog, profesor dr Ratko Božović smatra da je gotovo sve simulacija – i da jeste ono što nije, i da nije što jeste.
– Nažalost, mi još patimo da u javnom životu postajemo ono što se od nas očekuje. A društvene elite su „svetionici” koji su tu da vode, zavode i navode vodu na svoju interesnu vodenicu – kazao je dr Božović u Politici (od 22.12.2012).
Dr Miodrag Vuković, u istom dnevniku rezultate popisa u Srbiji ovako komentariše: „Činjenica da je na popisu u ovoj državi prepolovljen broj njenih stanovnika koji su se nacionalno izjasnili kao Crnogorci u odnosu na prethodni popis, odnosno da je prepolovljena Crnogorska nacionalna zajednica, govori mnogo i mnogima… Kako objasniti tragičnu istinu da mladi ljudi iz Crne Gore, koji donesu iz svojih lokalnih zajednica potvrdu sa obaveznom rubrikom ispunjenom „ja sam Srbin” i prilože je beogradskim fakultetima u Srbiji, stiču enormne povlastice u odnosu na druge mlade ljude, pa i svoje vršnjake koji tu patriotsku obavezu nisu ili ne žele da ispune nego idu „redovnim putem”. Kada će Srpska pravoslavna crkva prestati da „forsira krivu Drinu”, ignoriše realnost, forsira svoju crkvenu dogmu i doktrinu, ne priznavajući postojanje Crnogoraca ne samo u Srbiji, kao posebne nacionalne zajednice, već i postojanje crnogorske nacije u njenoj matičnoj državi Crnoj Gori.I zar treba da čudi licemerje da je Srpska nacionalna zajednica na popisu iz 1981. godine činila tri odsto populacije u Crnoj Gori, devet odsto po popisu iz 1991. godine, 32 odstopo popisu iz 2003. godine, 29 odsto po popisu 2011. godine, pri čemu je na vlasti u Crnoj Gori, od 1991. do danas, bila i jeste „antisrpska Demokratska partija socijalista (DPS) i njen lider Milo Đukanović” (dakle, tri puta više pripadnika ove zajednice nego kada te partije i uticaja tog čoveka nije bilo u Crnoj Gori).Pri tome ne prestaje, posebno u poslednje vreme, maltretiranje Crne Gore galamom da je ta zajednica u državi Crnoj Gori izložena pritiscima, ugrožena, da joj preti asimilacija, nestanak, pa joj treba stalna pomoć „matične države Srbije i njenih organa”.Istovremeno je, u Crnoj Gori, „pod vlašću DPS-a i Mila Đukanovića”, i Srpski nacionalni savet i srpske nacionalne partije u lokalnim i državnom parlamentu, i novac iz državnog budžeta kojim se finansira i srpska televizija i srpski radio (ne jedan) i srpske novine i Matica srpska i šta sve ne, a u Srbiji, u isto vreme, „silna zabrinutost države Srbije za svoje u Crnoj Gori”, ali i mučno porađanje prava pripadnika crnogorske nacionalne zajednice u Srbiji, čiji je embrion u Lovćencu i „porođaj” nikako da se završi, a o pomoći državnih organa Srbije da bude završen – upitno je govoriti.

PRILOZI:

SRPSKI USTAV
Prema srpskom ustavu Knjaževine Srbije iz 1835. godine svaki dosljenik i stranac koji je u Srbiji dest godina postaje Srbin.

CRNA GORA
Petar II Petrović Njegoš o „veseloj Srbadiji“ i „Nemanjama“ (1843):

„Ada čoče, Božija ti vjera, znam ja tu veselu Srbadiju, no kud su joj ti sinovi junaci bili, dok joj nije Bog dao Karađorđa.

Ta vi svi tamo fastate jednoga njega junaštvom; a kad vi Bog njega uze između vas, a vi sve sunovrat u turski jaram opet!

No kršina i siromašna Crna Gora ne haje ni za Nemanje ni za Murate ni za Bunaparte; oni svi biše i preminuše, a Crna Gora ostade dovijeka i strašnoga suda, u svojoj volji i slobodi; a to ti je u slavi“.

Petar II Petrović Njegoš – S. Milutinoviću
(GOLUBICA, za 1843/44, 5, 18-22)

Komnen Bulatović:
LAMENT NAD CRNOM GOROM
Sirotice moja, nesrećo i muko,
ti imena drugih kao i da nemaš,
nešto si mi śetna, crninom se kitiš,
ko da se na pogreb sopstveni pripremaš.
Rođena ti đeca pripremaju raku,
a ti drhtiš kao preplašena zvjerka;
ali nije čudo što strahuješ tako
jer odavno doboš kožu tvoju mjerka.
Nesrećnije zemlje, mislim, niđe nema,
nit usuda strašnog od tebe većega;
a, ako te crna pogibija stigne,
poginućeš, tugo, od zla domaćega.
Mnoga tvoja đeca sinovi nijesu,
no pastorci divlji koji mržnju siju:
ko da im nijesi otadžbina majka
od tebe se stide, od tebe se kriju.
I na sami pomen imena ti časnog
zubima zaškripe, iz dubine reže.
Preśekli bi rado svaku nit i vezu,
žalosnice moja, što ih s tobom veže.
To je tako bilo otkad sveti Petar
udari ti temelj i obznani Stegu.
Još od toga dana nesoji i zloba
ne prestaše da se rađaju i legu.

O ЦРНОГОРСКОME ЈЕЗИКУ
Љубомир Ненадовић, Србин, који је 1857. године био први пут у Црној Гори, у “Писмима о Црногорцима” каже: “Био сам у цркви и походио сам школу на Ободу. У свим школама је језик црногорски, у многоме различан од онога признатог лепог језика на коме је Библија преведена (мисли на Вуков језик). Ако Црногорци продуже своје школе, као до сада, онда после сто година измедју та два језика бице већа разлика него сто је између португалског и шпанског”.

Абецеда црногорског језика:

латинична верзија: A B C Č Ć D Dž Đ E F G H I J K L Lj M N Nj OP R S Š Ś T U V Z Ž Ź.

ћирилична верзија: А Б Ц Ч Ћ Д Џ Ђ Е Ф Г Х И Ј К Л Љ М Н Њ О П Р С Ш Ћ Т У В З Ѕ Ж Ź

ЦРНОГОРСКА КАПА

Из књиге “Крај сињег мора”, кнеза Дм. Голицина (Муравлина)
објављене 1898. године у Ст. Петерсбургу:
„… Херцеговци, Кривошијани и Бокељи пристижу са својом скромном робом. Овдје се не могу видјети црногорске капе. Није ни чудо: локалне власти сматрају да је ношење те капе равно позиву на устанак. Било је случајева да су вијници отимали капе и кидали иницијале Књаза. Наравно, послије тога би пала крв, слиједила би хапшења и мјере појачаног малтретирања становника.

*
* *
OCILA
U narodu se obično misli da se tu radi o četiri ćirilična slova S, kojima se pripisuju razna pogrešna značenja (najčešće “Samo Sloga Srbina Spasava”). Ta slova “S” potiču od vizantijskijeh slova B: “Basileus Basileon Basileuon Basileusin” („Βασιλεὺς Βασιλέων Βασιλεύων Βασιλευόντων“), u značenju:”Kralj Kraljeva Kraljuje Kraljevima”, što se odnosi na Isusa.
Stefan Lazarević je preuzeo vizantijski grb (jer je Vizantija nekada vladala Srbijom) i nazvao ga srpskim.

ZLOČINI SRBA U CRNOJ GORI
Fragmenti iz knjige: NEKOLIKO STRANICA IZ KRVAVOG ALBUMA KARAĐORĐEVIĆA
Zbirka dokumenata pod ovim naslovom objavljena je u Rimu 1921. godine,
…Imanje kraljevo i članova dinastije potpuno je opljačkano ili prodano na javnim mjestima, a u kraljevim dvorovima naselile su se vlasti ili žandarmerija srbijanska. No srbijanske vlasti nijesu gledale da ubiju samo prestiž države crnogorske, nego i crkve, koja je, kao što je poznato, autokefalna. Kao što ćemo kasnije pokazati, najgorem ruglu izložena su bila od strane Srbijanaca dva svetitelja crnogorska, mitropoliti: sv. Vasilije čudotvorac ostroški i sv. Petar čudotvorac cetinjski, čiji je prestiž ogroman ne samo među hiršćanskim svijetom nego i među Muslimanima Bosne i Hercegovine, Arbanije i sviju okolnih zemalja, koji su radi poklonjenja dolazili u Crnu Goru redovno svake godine u jednom ogromnom broju.
Pored ove destruktivne akcije, koju bismo nazvali duhovnom, svega onoga što je čisto crnogorsko, Srbijanci su vršili još jednu mnogo krvaviju i divljiju: agresija direktna na narod. Evo sredstava kojima su se služili:
1.
Hrana, koju su Saveznici šiljali crnogorskom narodu – naročito Amerika – dijeljena je od strane Srbijanaca, kao da je to dar Srbije i to samo onima, koji su pristali da se zakunu na vjernost kralju od Srbije.
2.
Na sličan način dijeljene su pomoći: u hrani i odijelu od strane izvjesnih humanitarnih misija u Crnoj Gori, naročito u početku, čije su plemenite namjere bile vrlo često izigrane od strane Srbijanaca. Srbijanske vlasti uspjele su često, da obmanu ove misije i da u odborima koji su pomagali misijama postave samo one ličnosti, koje su one htjele i koje su dijelile pomoć samo onima, koji su se bar formalno izjasnili za Srbiju.
4.
Srbijanske vlasti počele su, preko naročito organizovanih bandi, prijetiti smrću svima onima, koji se ne bi izjasnili za aneksiju Crne Gore Srbiji. Između ostalih, takvim načinom, primorani su da na ovu pristanu bivši predsjednik ministarstva: dr Lazo Tomanović i general Janko Vukotić. Kuća ovog posljednjeg bila je opkoljena od bandita pod vođstvom poručnika J. Boškovića i prijećeno mu je smrću ako ne pristane na aneksiju. Istim načinom na pristanak primoran je i mitropolit crnogorski Mitrofan, što je, u povjerenju, on i priznao grofu Salisu, izaslaniku V. Britanije u Crnoj Gori. Grof Salis sigurno nije ovo propustio naznačiti i u svome poznatom referatu vladi V.Britanije, koji, pored svih zahtjeva engleskog parlamenta, nije bio publikovan, i koji bi nesumnjivo potvrdio ova naša iznošenja, iako se jedan veći i užasniji dio zločina odigrao tek pošto je graf Salis napustio Crnu Goru.
Drugi, pak, koji nijesu pristali na aneksiju Crne Gore i položili zakletvu na vjernost kralju Srbije, bili su izloženi najgorim poniženjima i kinjenjima, imanja su im opljačkana, oni zatvoreni itd.
No nijesu samo prvaci namoravani na polaganje zakletve nego od reda svi građani i svaki, koji ne bi položio, bio je sumnjiv i na razne način maltretiran i kinjen a u mnogo slučajeva batinan. Običan je slučaj bio, da ovako “nelojalna” građanina tj. koji nije položio zakletvu, vežu, te da ga vezana vode kroz varoš za vrijeme pazarnog dana, gdje ga je čekala, namještena od vlasti, gomila skupljena od najgoreg ološa i bjelosvjetskih skitnica, koja ga je ružila, pljuvala, tukla itd. I koji je najposlije bez ikakve stvarne krivice bio zatvoren.
Čak su zakletvu morali polagati i mirni seljaci; “vojska Srbijanska opkolila bi iznenada neko selo; seljaci bi bili dotjerani pred crkvu. Svještenik, koga su doveli Srbijanci, izgovarao bi zakletvu, koju su svi seljaci morali ponavljati, držeći jedan drugog za ruke, dok je prvi od njih držao krst. Tako je slučaj npr. Bio u Zeti (podgorička oblast), gdje je srbijanska vojska vodila po selima popa Andriju Dragovića, koji je vršio ove religiozno-političke “manifestacije”, koje nijesu vršene ni u dobra srednjevjekovnih despota.
No nijesu samo ljudi primoravani na polaganje zakletve nego čak i žene, ratne udovice, kojima je to postavljeno kao uslov da bi mogle primati ratne pensije.

Kaznene ekspedicije su primoravale nejač u ustaničkim selima da sama pali sopstvene kuće

Prirodno je, da je svako nečovječno i nasilnično postupanje srbijanske vojske i vlasti, o kojem je bilo dosta riječi, izazvalo nov oružan otpor, koji inače nije nikad ni prestajao. Oružani otpor Crnogoraca kvario je namjere Srbije, koja je pošto poto htjela dobiti priznanje nasilne aneksije Crne Gore. S toga je trebalo ma pod koju cijenu i ne birajući sredstva ugušiti ustanak u Crnoj Gori kako bi diplomacija Srbije mogla reći, da narod Crne Gore nije protivan novom stanju. Radi ovoga iz Beograda upućen je kao “specijalista” pukovnik Stojan Popović, koji je svoj krvožedni zanat – ubijanje žena i đece – počeo još 1903. kao učesnik u kukavičkom ubistvu kralja Aleksandra i kraljice Drage, a usavršio ga kasnije u Maćedoniji i Arbaniji. Ovom zločincu (koji, i po svom spoljašnom izgledu, liči više na zvjer nego na čovjeka) povjerena je “vrhovna komanda” za uništenje ustanka u Crnoj Gori.
Evo sredstava kojima se on zadužio za ugušenje ustanka:
1.
Pored regularne vojske, koja je imala da uništi ustanike, prozvane komitadžije, on je obrazovao od varoškog stanovništva tzv. kontra-komite. Svaki građanin, bez obzira na godine starosti, bio je primoran da uzme pušku i da se bori protiv ustaša. Ko ne bi htio poći protiv ustaša, smatran je za sumnjivog i kao takav bio je batinan, zatvaran, a često puta proboden bajonetom.
2.
“Ratne ekspedicije”, koje su sastavljene na gornji način morali su ihsranjivati putem kontribucija krajevi u kojima su se vršile “ratne operacije”. Žene i djeca primoravana su da nose na leđima za ove divlje horde hranu i municiju u bojnim redovima. To je bila kazna za stanovništvo sela za to što su se u okolini nalazili ustaši, koji su – po pretpostavci ovih zlikovaca – bili u vezi sa stanovništvom.
3.
Sela, u kojima su se pojavili ustaše, ili kuće ustaša, bila su u većini slučajeva opljačkana ili bombardovana, ili, pak, zapaljena. Da bi, ipak, kazna bila veća, primoravali su žene ili starce, koje su zatekli u kući, da sami pale sopstvene kuće.
4.
Zabranjeno je ići iz sela u selo bez naročite dozvole vlasti; a noću po selima ne smije biti po kućama nikakve svjetlosti. Svaki prekršaj ovoga, kažnjavao se batinjanjem.
5.
Da ne bi stanovništvo imalo veze sa ustanicima, stanovništvo više sela dovedeno je u jedno selo, koje se čuvalo sa svake strane vojnom silom. Na taj način prepunjavane su inače male i mizerne seoske kuće, što je svakako doprinijelo širenju raznih bolijesti i ogromnom broju umiranja, naročito djece.
6.
Sa porodicama ustaša mnogo se radikalnije postupalo: starci, žene (čak i trudne) i djeca tjerani su u zatvor, gdje su bez pokrivača, o samom hljebu i vodi držani mjesecima. Pošto su u Crnoj Gori zatvoreni malobrojni, oni su zatvarani po privatnim stanovima, podrumima itd. Neke od ovih trudnih žena vršile su porođaj u zatvorima. Jedan znatan broj nevinih zatvorenika pomro je u samim zatvorima ili odmah na “oslobođenju”, usljed iznurenosti i bolijesti, zadobijene u zatvoru.
7.
Osim zločina, koje smo pomenuli i koji su pak sprečavali da se obrađuje zemlja, uskraćivali su im ljekarsku pomoć, te primoravali žene da, noseći đecu na rukama ispred vojske, traže po brdima ustaše – svoje muževe i braću.
8.
Poslije izloženih zločina prema starcima, ženama i đeci nije potrebno iznositi sve načine mučenja i masakriranja ustaša i ranjenika kad padnu u ruke srbijanskim trupama. Da bi zadali što veći strah stanovništvu, žrtve ustašu ne sahranjuju, nego ga strijeljaju poslije smrti. Mi ćemo sve ovo potvrditi u konkretnim slučajevima.
Koliko je tačan broj onih koji su mučeni, batinani, zatvarani i ubijani sa strane Srbijanaca, kao i koliki je broj opljačkanih imanja, razruvenih i popaljenih kuća u Crnoj Gori, nemoguće nam je tačno saznati s toga, što smo se kretali samo na jednom dijelu crnogorske teritorije. Broj porušenih i popaljenih kuća, iznosi nekoliko hiljada, dok je broj opljačkanih imanja mnogo veći. Materijalne štete nanesene crnogorskom narodu od okupacije srbijanske ogromne su, mnogo veće od onih koje mu je nanijela austro-ugarska okupacija 1916-1918.
Što se tiče zatvorenika, njihov broj varira od 2-3000. Ovdje nijesu uračunane žene i djeca ustanika, čiji je broj takođe varirao, jer neke poslije izvjesnog vremena puštaju na slobodu, dok druge, nove, zatvaraju, čim se neko pridruži ustašama. Osim toga postoji jedna naročita vrsta zatv-orenika, kojima je naređeno da se za jedan period od nekoliko mjeseci svakodnevno pojavljuju vlastima. Ovo su obično oni, koji nijesu dovoljno manifestovali simpatije i lojalnost prema Srbiji. Većina zatvorenika zatvoreno je još decembra 1918. Nad njima se ne čini nikakvo isljeđe, niti se donosi ikakvo sudsko rješenje.
Među njima se nalaze bivši ministri, koji su 1914. objavili rat Centralnim silama, generali, koji su 1914-1915. pobjeđivali austrijsku vojsku, narodni poslanici, bivši činovnici i oficiri. Oni su zatvoreni u Centralnom kaznenom u Podgorici. Većini od njih je jedina krivica, što su u decembru 1918. g. sakupljali potpise za protest, koji se trebao upututi Konferenciji mira protiv nasilne aneksije Crne Gore.

Žločini prema pojedincima

Jednog dana, decembra, 1918. u jedan sat noću, jedna grupa srbijanskih oficira, praćena vojnicima i jednom grupom najgore fukare, kojom su terorizirali čestito i mirno stanovništvo, izvršila je u Nikšiću sljedeći odvratan zločin, želeći tim ubiti autoritet crkve, odnosno svetitelja – patrona crnogorskog naroda i crnogorske države. Napravili su tri kovčega, na formu mrtvačkih sanduka.
Na jednom je bilo napisano Sv. Petar, na drugom, Sv. Vasilije, a na trećem crnogorska kruna. Ove kovčege su nosili kroz varoš Nikšić na način kao što se čine crkvene procesije, zatim su se zadržali na trgu, gdje su iskopali tri groba, u koja su položili ova tri kovčega. Poslije ovoga održali su opjelo, kao što se to čini u pravoslavnoj crkvi prilikom sahrane. Kako je u pravoslavnoj crkvi običaj da se grobovi preliju vinom i uljem, to su, umjesto toga, srbijanski oficiri prepišali javno grobove.
To su oficiri: pješadijski poručnik Dušan Stajić, pješadijski poručnik Mijušković i artiljerijski poručnik Tunguz.
2.
U maju mjesecu 1919. crkva u selu Ozrinićima (nikšićka oblast) bila je razbijena i opljačkana. Nasred nje bila je naložena vatra od crkvenog namještaja i od krstova sa groblja. Vojnici su se pokrivali odeždama i ležali na njih.
3.
U mjesecu februaru 1920. predao se Srbijancima, pošto su mu noge bila sasvijem premrzle, ustanik Nikola P.Vučinić, bivši upravitelj centralnog kaznenog zavoda u Podgorici. Mjesec dana docnije noge su mu otpale i on je umro u bolnici u Nikšiću. Njegova mati prenijela je njegove posmrtne ostatke u Rogame (podgorička oblast) u njegovo rodno mjesto. Srbijanske lokalne vlasti zabranile su njegovo sahranjivanje na opštem seoskom groblju i naredile da se zakopa ondje gdje se kopaju zločinci i osuđenici. Svještenik Krsto Vukotić, naprotiv, radio je na tome da se sa ostacima ima postupati kao sa običnim mrtvacem. Ne mogući dobiti dozvolu, svještenik ga je sahranio noću. Kad su srbijanske vlasti za to doznale, osvetile su se nesrećnom svješteniku batinajući ga javno, pljujući mu u lice i ćuškajući ga.
4.
U mjesecu junu 1919. ustanici su se uputili u crkvu Župe Nikšićke i zahtijevali blagoslov i svetu pričest od kaluđera Pavićevića. On je to učinio drage volje, ali Srbijanci su to doznali i ispalili su na crkvu jedan hitac iz topa velikog kalibra, tukli su ga i zatim ga bacili u tamnicu.
5.
25.decembra 1918. zatvoren je u Nikšiću Marko Đukanović, predsjednik Državnog savjeta, bivši ministar. Kad je vođen pod stražom od kuće u zatvor, srbijanske vlast je najmila oko 20 djece i amala, koji su, kad je prolazio pješke kroz ulice, pljuvali na njega, vukli ga za nos, brkove i bradu i bacali se na njega blatom i raznim nečistoćama.
Kapetanu Mojašu Peroviću stavili su samar na leđa i tako je vođen po cijelom Nikšiću
Marko Đukanović se nalazi od 25.decembra 1918. zatvoren u centralnom kaznenom zavodu u Podgorici (Crna Gora); on do sad nije ni isljeđivan ni suđen.
6.
General Joko Adžić, star 65 godina, nije htio položiti zakletvu kralju od Srbije, nego je za čitavu godinu dana ostao “neutralan”. Prema njemu se upravljao i čitav kraj u kom je živio. Stoga su mu Srbijanci u decembru 1919. opljačkali imanje i zapalili kuću u kojoj je stanovao u Pivi (oblast nikšićka). Osim toga njega su uhapsili, tukli ga po tabanima šipkom od puške, zatim ga bosa i pješke gonili iz Pive do Nikšića u zatvor (nekoliko sati hoda). Kad je provođen kroz varoš Nikšić, maltretiran je na isti način kao i predsjednik Državnog savjeta M.Đukanović. Osim toga tukli su ga i praznim kutijama od amerikanskog konzerviranog sira. General Adžić se još nalazi u zatvoru u Podgorici.
7.
Milo K. Martinović, star 75 godina, sudija u penziji iz Nikšića, vodio je pribilješku u svom notesu o zločincima koji se čine. Zbog toga su ga Srbijanci odmah uhapsili u julu 1919. i organizovali “rulju” da ga napadne prilikom sprovođenja u tamnicu. On je ne samo tučen, nego su mu iščupali brkove i bradu, koja je bila duga. Zbog ovoga “zločina” g.Martinović je bio u zatvoru sedam mjeseci.
8.
Na isti način, kao i sudija Martinović, bio je bijen i maltretiran g. Novica Nikolić, biv. sudija i narodni poslanik, kad je uhapšen u junu 1919. zbog jedne patriotske pjesme koju je spjevao, ali koju nije bio objavio.
9.
Na sličan način su maltretirani od srbijanskog sreskog načelnika Tomića u decembru 1918. tri brata: vojvoda Božo Petrović (70 godina), bivši predsjednik ministarstva, general Đuro Perović (69 godina) i Marko Petrović (63 godine), bivši oblasni upravitelj, koji su živjeli na svojim imanjima u okolini Nikšića. Sva trojica su tada bila zatvorena u Podgorici. Poslije skoro godinu, vojvoda Božo Petrović i Marko Petrović bili su oslobođeni, a sad se nalaze internirani u Sarajevu (Bosna). General Petrović se nalazi još u zatvoru u Podgorici, gdje je potpuno oslijepio. On već nekoliko mjeseci moli da mu se dozvoli operacija na očima, ali tu dozvolu još do danas nije dobio.
10.
U januaru 1919. srbijanske vlasti zatvorile su kapetana rudinskog g. Mojaša Perovića. Da ga ponize, stavili su mu samar na leđa i tako je osamaren vođen od srbijanskih agenata po cijelom Nikšiću, poslije čega su ga bacili u tamnicu.

Zločini prema ženama i djeci

1.
U januaru 1919. žena Živka Janjuševića iz Ozrinića (oblast Nikšića) rodila je u tamnici, gdje je bila zatvorena iz osvete prema njenom mužu – ustašu.
2.
Februara 1919. jedna srbijanska patrola došla je u selo Dragovoljiće (oblast nikšićka), odakle je potjerala sobom ženu Ilinku I. Smolović, uzevši joj 60.000 kruna. Kroz nekoliko dana jedan seljak našao je u rijeci Bistrici njeno mrtvo tijelo, na kome je bilo osamnaest bajonetskih rana. Srbijanske vlasti iz Nikšića nijesu htjele po ovome zločinu povesti istragu, nego su naredili da nesrećna žrtva bude noću sahranjena.
3.
U nikšićkom zatvoru pomrlo je nekoliko đece, koja su, u ime represalija prema njihovim očevima – ustašama, bila zatvorena.
4.
Šest udovica: Marija žena Baja, Stane žena Nikole, Stanica žena Grujice, Stana žena Radovana, Velika žena Nikole i Jovana žena Novaka, sve iz porodice Nikčevića iz Pješivaca (oblast nikšićka) zatvorene su u Nikšiću samo zato što nijesu htjele položiti zakletvu kralju Srbije. Djeca ovih udovica ostala su bez staratelja i hranitelja, pošto su njihovi očevi poginuli još 1913, u ratu s Turcima, pri opsadi Skadra.
5.
Sedmog jula 1919. opljačkana je i zapaljena kuća jednog od podnosioca ovog raporta, Milisava Nikolića, narodnog poslanika biv. potpredsjednika Narodne skupštine. Njegova majka Milica, stara 80 godina iz Župe (oblast nikšićka), bila je kod susjeda sakrila nešto pokretnosti; da bi ju primorali da kaže gdje je pokretnost sklonila, srbijanski vojnici držali su je nad vatrom i tim je načinom primorali da kaže gdje je pokretnost sklonila.
6.
Šestog avgusta 1919. srbijanska vojska opljačkala je bila kuću oca jednog od vođa crnogorskog ustaša, komandira Andrije Dragutinovića iz sela Ćeklića (oblast cetinjska) u namjeri da uhvate njegovog brata Iliju. Ilija se, pošto je bila noć, spasao bjegstvom kroz prozor, i pored živog čupanja od strane Srbijanaca. Jovanka majka Ilijina, starica od 75. g, kada je izašla iz kuće, brižna za sudbinu svoga sina, bila je ubodena bajonetom, zatim od srbijanskih vojnika vučena preko kamenja, te joj je na taj način iščašena ruka. Tek sjutra dan ova nesrećnica bila je nađena od seljaka i prenesena kući.
Kad su u februaru 1920. srbijanski vojnici nagonili porodice ustaša (žene i djecu) iz Ćeklića da idu pred njima u potjeru, ova starica, pošto nije mogla ići, bila je nošena u nosilima.
7.
U julu 1919. porodila se u podrumu nikšićke pivare, koja je pretvorena u zatvor, žena Luke Ćirakovića iz Ozrinića (oblast nikšićka). Ni poslije porođaja nije oslobođena iz zatvora i ako je bila zatvorena bez ikakve krivice, samo iz represalija prema njenom mužu ustašu.

Dječak od trinaest godina ubijen je zbog pjevanja pjesme koju je spjevao crnogorski kralj Nikola I

8.
22. maja 1919. srbijanskim trupama pošlo je za rukom da se dokopaju u planinama ustaša Simeona Mićkovića, iz Župe Nikšićke. One su ga vodile i bacile u tamnicu i tamo su mu se svetile; najprije su ga tukli okovima što su mu bili stavili na noge, a poslije su ga stavili 40 minuta u vodu do glave, obješenog za kose.
Docnije je isti Simeon uspio da se bjekstvom oslobodi. Srbijanci su donijeli rješenje da mu se opljačka i zapali kuća. Njegova mati, vidjeći Srbijance da dolaze, pobjegla je sa troje djece, sinom od 11 godina i dvije djevojčice od 8 i 14 godina. Poslije nekoliko dana našli su ih u planini. Nasilnici srbijanski zabavljali su se time što su nad djecom izvršili svoje požude, a jadnoj ženi izbili sve zube.
9.
U mjesecu julu 1919. srbijanska vojska opljačkala je imanje komandira Stevana Pavlovića, izbjeglog u Italiji, i zabranila je da se njegova zemlja obrađuje. Njegovu ženu stavili su u tamnicu u Nikšiću, staru 35 godina, i troje đece (dva dječaka od 12 i 10 godina i djevojčicu od 5 godina). Majka je bila rastavljena od đece i, za svih šest mjeseci dok je bila zatvorena, nije ih viđela. Nju su hranili samo sa vodom i hljebom.
10.
U mjesecu avgustu 1919. srbijanske vlasti zatvorile su roditelje stare oko 80 godina potporučnika Mitra Markovića iz Cuca (oblast cetinjska). U tamnici su Srbijanci pustili da ovi starci trpe najveće muke koje se zamisliti mogu. Naposljetku, ne mogući doznati gdje se nalaze njihov sin i rođak ustaša, stavili su ih da stoje bosi na žeravici, prisiljavajući ih da ih prokažu.
11.
U mjesecu julu 1919. srbijanske trupe opljačkale su u Ugnje (oblast cetinjska) kuću potporučnika Mila Zubera, te su poveli sobom u zatvor na Cetinje njegovog oca (65 g), majku (55 g), brat (17 g) i njegovu sestru (10 g). Za vrijeme tri mjeseca ova se porodica borila sa žeđu i glađu, jer su time htjeli prisiliti ove jadnike da kažu imena onih, za koje su Srbijanci mislili da su u vezi sa ustanicima.
12.
U mjeseci julu 1919. Srbijanci iz osvete prema potporučniku ustašu Savu I. Kapi iz Ugnjanja zatvorili su u tamnici na Cetinju cijelu njegovu porodicu: njegovog oca (80 g), ženu (23 g) i sestru (20 g), te su ih mučili divljački i izložili gladi i žeđi. Poslije mjesec dana su ih pustili, ali ponovo u decembru te iste godine opljačkali su im kuću i ponovo ih zatvorili u tamnicu, đe su trpjeli neizmjerne muke i nova iskušenja.
13.
U mjesecu julu 1919. srbijanske trupe su stigle u Čevo (cetinjska oblast), đe su opljačkale kuću narodnog poslanika Bogdana Vukotića, izbjeglog u Italiji, prisilili njegovu ženu, bolesnu i pri porođaju, da pješači sve do Cetinja (7 sati hoda), đe su je stavili u tamnicu.
14.
U mjesecu decembru 1919. srbijanske trupe napale su kuću potporučnika ustaša Radovana Turčinovića (selo Velestovo, oblast cetinjska), opljačkali su i uništili sve njegovo imanje i najzad mu zapalili dvije kuće. Njegovu majku od 60. g, njegovu ženu i njegovu sestru tukli su i naposljetku odveli su ih na Cetinje u tamnicu. Srbijanci su im stavili do znanja da će ih mučiti sve dok se njihovi rođaci ne predaju Srbijancima.

Izbacili su na ulicu stogodišnju majku Nika Kape i odveli u zatvor na Cetinje njenih šest kćeri

15.
U avgustu 1919. bio je ubijen od srbijanskih vojnika sin Sava F.Otaševića s Njeguša (oblast Cetinje), dijete od 13 godina, što je pjevao poznatu narodnu himnu “Onam, onamo”, spjevanu od kraja Nikole.
16.
U julu 1919. Srbijanci su isprebijali batinama ženu jednog od podnosioca ovog raporta, majora Krsta Popovića iz Cuca (oblast Cetinje) samo s toga što nije htjela reći gdje je sklonila šestoro djece, od kojih je najstarijemu 11 godina. Ona je zbog teroriziranja, a pošto joj je bila kuća zapaljena, pobjegla sa djetetom od 4 mjeseca u Kotor, gdje se nalazila pored srbijanske posade još i italijanska i francuska. Ostalu djecu uzeli su dobri ljudi – seljaci, te ih držali prikrivenu kao svoju.
17.
U mjesecu junu 1919. jedno srbijansko odjeljenje ušlo je u selo Ugnje (cetinjska oblast) i nastanilo se u kuću barjaktara Nika Kape. Za 5 dana ova nesrećna porodica morala je hraniti i posluživati ovu posadu. Kad su opljačkali, uništili i rasuli sve što je ova porodica imala, izbacili su na ulicu staru majku Kapinu (oko 100 godina) i odveli u zatvor na Cetinje njenih šest kćeri. To su za jedan mjesec, prije nego su puštene, pretrpjele svake muke. Mjeseca decembra ponovo su ih zatvorili i tu su ih zadržali tri mjeseca pošto nijesu htjele ništa priznati o ustanicima. Za sve to zimsko vrijeme morale su spavati na golim daskama.
18.
U junu mjesecu 1919. pošto su opljačkali i zapalili selo Očiniće (cetinjska oblast) srbijanske trupe su povele sobom 39 žena i đece iz toga sela i držali ih i mučili nekoliko mjeseci u tamnici na Cetinju.
19.
U julu 1919. Srbijanci su zatvorili 120 žena i djece iz sela Krnjica i Vučedabića (pomorska oblast) i držali ih u tamnici 5 mjeseci.
20.
Trećeg oktobra 1919. jedanaest vojnika srbijanskih iz 29. puka htjeli su silom da uđu u kuću pok. Puniše Brajovića u blizini Bara. Pošto su bili odbijeni, pucali su na žene, koje su bile same u kući. Dvije od njih bile su ranjene: Marta Radulović i Petruša Milačić.
21.
Dvadeset sedmog decembra 1919. žena Vasa Marinovića iz sela Očinića dobila je naredbu od srbijanskog kapetana Radovića da odnese na Cetinje, što je učinila, radi saslušanja, svoga muža koji je ležao od gripe i bio na umoru.
22.
U julu 1919. stiglo je u Komane (oblast cetinjska) jedno odjeljenje srbijansko. Srbijanski komandant Blažo Božović skupio je sve ustaške porodice, računajući tu žene u đecu. Vidjeći da od njih ne može ništa doznati o ustanicima, srbijanski vojnici su ih tukli. Komandant Božović izabrao je među njima 65 osoba, zapovjedio im da se izuju i tako ih bose poslao preko brda u tamnicu na Cetinje (6 sati hoda).
23.
U oktobru 1919. srbijanski vojnici pucali su i ranili ženu Milosavu Zajović iz Ozrinića (oblast nikšićka), koja je usljed rana ostala potpuno sakata.
24.
U januaru 1919. srbijanski vojnici opljačkali su kuću N.Mumovića iz sela Presjeke – Duga (oblast nikšićka) i silovali mu ženu.
25.
25. 12. 1919. Srbijanci su zapalili selo Dide (opština bjelička, oblast cetinjska). Stanovnici su bili pobjegli, izuzimajući stare i bolesne. Među njima nalazili su se bolesnici: Nikola Vujić i Božo R.Bigović. Obojica su bili ubijeni. Majka Nikole Vujića, koja je pokušala braniti nevinog sina, bila je isprebijana, ostavili su je polumrtvu.
26.
18.decembra 1919. srbijanske trupe mučile su ženu Milana K.Milića, iz sela Duba (opština bjelička, oblast cetinjska), tjerajući je da kaže gdje joj se nalazi muž ustaš. Kad to nije pomoglo, srbijanski vojnici tukli su joj šakama dijete od 19 mjeseci. Usljed ovoga djetetu je pošla krv na nos i usta, te je nekoliko dana kasnije od toga i umrlo.
27.
U mjesecu decembru 1919. srbijanske trupe, pod vidom da traže ustaše, opljačkali su u Očinićima (oblast cetinjska) kuću vodnika Luke Glendže, tukli su njegovog šesnaestogodišnjeg brata, mučili njegovu osamnaestogodišnju sestru i oboje ih zatvorili u tamnicu na Cetinju. Tamo su, kao i svi drugi, trpjeli veliku glad i sve ostale nevolje.
28.
U mjesecu avgustu 1919. srbijanski vojnici su opljačkali pa zatim zapalili kuću Vuka Perovića iz Martinića (podgorička oblast). Njegova majka, da bi izbjegla mučenje, prokazala je đe se nalazi njen novac, u iznosu od 16.000 kruna u sitnu i papiru. Prirodno, novac su odnijeli.
29.
U mjesecu januaru 1919. srbijanske okupatorske trupe zatvorile su u Broćancu (nikšićka oblast) cijelu porodicu, računajući i malu djecu, poručnika Nikole i Petra Nikolića, ustaša. Oni su ih odveli u Nikšić i zatvorili ih u podrum pivare, gdje su ostali četiri mjeseca i bili pušteni tek onda kad je stigla u Nikšić amerikanska misija. U julu 1919. srbijanska odjeljenja stigla su i ponovo im opljačkala cijelo imanje i zapalila im kuću. Da izbjegnu smrt, njihove porodice izbjegle su u planinu, gdje se i sada nalaze, živeći u najvećoj nevolji i oskudici. Poručnik Nikola Nikolić, koga su Srbijanci teško ranili, da im ne bi pao u ruke, oduzeo je sebi život bombom.
30.
U januaru 1920. potporučnik srbijanski Nikola Žugić osudio je na mučenje Gaja Markovića i ženu mu (selo Cuce, cetinjska oblast), da ih prisili da pokažu gdje im se nalazi sin ustaš, Jakov.

Pet stotina čevske nejači držano je usred zime na otvorenom tri dana i noći, od čega su mnogi pomrli

31.
U aprilu 1920. zatvorili su, mučili i tukli u Vasojevićima jednu staru ženu od 80 godina, Bule Jovović, da je prisile da prokaže gdje se nalazi njen unuk, potporučnik Bogdan Jovović.
32.
U februaru 1920. mučena je od strane Srbijanaca žena Milica B.Martinović, iz Prosenog Dola (opština Cuce, oblast Cetinje), da bi je primorali da kaže, gdje joj se nalaze sinovi. Da bi doznali šta žele, noge su joj pekli uz vatru, a istovremeno držali su joj više glave zažareni sač.
33.
U februaru 1920. bila je isprebijana i kosa joj otkinuta Ilinka kćer Raduna M.Jovanovića, iz Graba (opština Cuce, oblast cetinjska), samo s toga što su joj u kuću dolazila braća (ustanici).
34.
U februaru 1920. srbijanski pukovnik Stojan Popović, “vrhovni šef” terorističke vojske došao je lično na Čevo i naredio, te su se na jednom mjestu na Čevu (oblast Cetinje) skupili preko 500 djece, žena i staraca, od ustaških porodica. Ovi nesrećnici bili su opkoljeni jakom stražom i ostavili su ih usred zime bez hrane i na potpuno otvorenom polju -pod vedrim nebom – tri dana i noći, od čega su mnogi pomrli.
35.
23.februara 1920. srbijanske trupe napale su Blaža M.Markovića i ženu mu Milicu (selo Cuce, cetinjska oblast), da prokažu gdje se skrivaju njihovi sinovi ustaši: Jakov i Mitar. Pošto nijesu uspjeli što su htjeli, Srbijanci su izgorjeli noge starim roditeljima, koji su usljed užasnih rana izgubili potpuno hod.
36.
Želeći se osvetiti kapetanu Milanu Nikoliću sa Čeva (cetinjska oblast) zbog njegovog aktivnog učešća u ustanku i zbog toga što je kasnije priješao u Italiju, gdje se još i sad nalazi, Srbijanci su u januaru 1919. opljačkali i uništili cjelokupnu njegovu imovinu. U septembru iste godine zatvorili su u tamnicu na Cetinju njegovu bolesnu ženu i njegova dva rođaka Goluba i Nikolu Nikolića. Istog dana oni su našli smrt u tamnici. Misli se da su bili udavljeni ili otrovani. Žena kapetana Nikolića bila je puštena poslije 7 mjeseci tamnovanja.

Zločini protiv mirnog naroda

1.
Usljed muka i batina umrli su u proljeće 1920. u nikšićkom zatvoru Ilija Lalatović i jedan sin Baja Janjuševića, obojica mirni seljaci iz Ozrinića (oblast nikšićka).
2.
10. juna 1919. srbijanski vojnici ubili su u okolini Nikšića, bez ikakvog povoda ili stvarne krivice, dva brata, Boža i Obrena Damjanovića, i Mitra Kraljevića iz Broćanca (oblast nikšićka); kćer ovoga posljednjega bila je ranjena.
3.
U avgustu 1919. zapalili su kuću Joka Krivokapića u okolini Nikšića, koji je bio sakat. Krivokapić je pokušao da se brani, zbog čega su ga oni zaklali.
4.
16. oktobra 1919. srbijanska vojska našla je kod kuće (okolina nikšićka) seljake Milisava Nikčevića i Gavrila M.Džabalovića. Na njih su posumnjali da stoje u vezi sa ustancima, zato su izvedeni na Panduricu (na putu između Nikšića i Podgorice) i javno strijeljani. Da bi zadali što veći strah narodu, držali su ih tu na putu četiri dana neukopane.
5.
U aprilu 1919. Ilija Đikanović, vojnik srbijanski sa još nekoliko vojnika, koji su sačinjavali patrolu, ubio je trgovca Žižića iz Drobnjaka (oblast nikšićka) i opljačkao mu 25.000 kruna. Zločin je izvršen na mjestu Grkavac na putu Nikšić – Risan (Boka Kotorska). Majka ubijenog, pošto je saznala za zločince, otišla je u Kotor u srbijansku komandu da ih prijavi. Srbijanski pukovnik Ristić umjesto da povede istragu za zločin, cinički je upitao:
“Je li poginuli Crnogorac”? Kad je nesrećna majka odgovorila da jeste, pukovnik je odgovorio: “Nije mi žao što je taj jedan poginuo, nego što nije bar hiljada”.
6.
U drugoj polovini jula 1919. jedan oficir srbijanski, poručnik Jagoš Drašković, naredio je da se zatvore i odvedu na Vir Pazar, kao vrlo sumnjiva lica, seljaci: Niko Vučedabić, Mićko Janković, Đuro K. Pekić, Pavić Vučeraković, svi iz sela Krnjice. Na putu svi su pobijeni na mjestu koje se zove Dubravice, između sela Seoca i Krnjice. Soldeteska se svetila i nad lješinama nesrećnika, parajući ih bajonetima. Tek poslije pet dana bilo je dozvoljeno da se sahrane, a za to vrijeme ležali su na putu.
7.
Ako bi se na koji slučaj prekinula telegrafska žica, najbliže selo u znak kazne bilo je opljačkano. Često se dešavalo da sami srbijanski vojnici otkinu žicu, samo da bi imali povoda da pljačkaju. Takav je slučaj bio sa selom Vojinovićima (opština Ćeklići, cetinjska oblast), koje je bilo opljačkano, a osim toga moralo je ishranjivati za čitav mjesec dana dvije čete srbijanskih vojnika.
8.
Dva brata Luke Jovanovića, ustanika iz Jezera (opština Ćeklići) primoravani su da zapale svoju sopstvenu kuću. Kad su oni to odbili, tukli su ih; kad i to nije pomoglo, vješali su ih o direke usljed čega su padali u nesvjest. Poslije ovoga oni su zapalili svoju i svoga brata kuću.
9.
U oktobru 1919. jedna srbijanska patrola ubila je u selu Dide (opština bjelička, oblast cetinjska) dva mirna seljaka, stara do 60 godina i Nikolu Draškovića, stara 50 godina. Njihova je sva krivica bila ta, što se toga dana u blizini sela vodila borba između ustanika i trupa srbijanskih.
10.
U decembru 1919. srbijanski vojnici kundacima su isprebijali Jovana M.Ilića iz sela Zaljuti (opština Cuce, oblast Cetinje) starca od 70 godina, koji je od toga poslije dva dana umro. Njegova krivica bila je ta, što se tog dana u okolini njegova sela vodila borba između ustanika i srbijanskih trupa.
11.
U decembru 1919. bio je ubijen od srbijanskih vojnika Radula A.Đuričić (selo Rovine, opština Cuce, oblast Cetinje) s toga što je kod njega bila skrivena jedna lovačka puška.
12.
U oktobru 1919. Marko P.Đuranović iz sela Zaljuti (opština Cuce, oblast Cetinje) ranjen je od srbijanskih vojnika sa dva metka samo s toga, što je bio sakrio nekoliko svojih ovaca, da mu ih ne opljačkaju. On se i danas nalazi na liječenju u bolnici na Cetinju.
13.
U mjesecu februaru 1919. srbijanske trupe, pod komandom kapetana druge klase Radoja Ćetkovića, objesili su ispod pazuha i tukli iz sela Dodoša (riječka oblast) ove seljake: Marka Gazivodu (75 g), Sava Gazivodu (70 g), Pera Gazivodu (60 g), Laba Kostića, Joka Kostića, Peka Ražnjatovića, Raka Jovićevića, Marka Jovićevića, Luku Jovićevića, Milana Vukotića, Sava Pejovića, Vasa Ražnatovića, Jovana Jankovića, Marka Pejovića i Ivana Mihaljevića.
14.
U mjesecu junu 1919. srbijanski vojnici opljačkali su Ibrahima Husa iz Kodre (barska oblast) i ubili su u njegovoj kući, pred njim, njegova dva sina, jednog od 25 a drugog od 30 godina. Oni su učinili taj zločin pod izgovorom da su žrtve imale veze i dodavale hranu ustanicima.
15.
U mjesecu julu 1919. srbijanski vojnici ubili su na putu između Krnjice i Seoca starog oca od 65 g. ustanika Blaža Vučedabića. Njegova kuća i imanje bilo je opljačkano i sasvim uništeno.
16.
U mjesecu decembru 1919. dva srbijanska odjeljenja, naoružana mitraljezima i topovima, došla su u Župu (nikšićka oblast) da prisile seljake da polože zakletvu na vjernost kralju Srbije. Seljak Đuro Jakovljević se protivio i srbijanski kapetan Vukan Mijušković istukao ga je pred svima. Revoltiran tom sramotom, seljak izvadi skriven revolver ispod gunja i opali ga na svog napadača, srbijanskog oficira, ali bez ikakvih posljedica, pošto je revolver bio napunjen samo barutom. Za taj čin ubili su vojnici kralja Petra kundacima i kamenjem nesretnog Jakovljevića, čija je lešina bila izložena na ulici osam dana. Iznad njihove žrtve napisali su “Svi oni koji se protive srbijanskim vlastima ili pomažu ustaše proći će ovako”.
17.
U junu 1919. zatvorili su srbijanski vojnici mirnog seljaka Raka Batrićevića iz Očinića u njegovoj kući i, pošto su ga izmučili, ubili su ga.
18.
Vaso Dragičević, star 80. godina, iz Pipera (podgorička oblast) imao je četiri sina. Dvojica su se pridružila ustanicima, a druga dvojica su ostala kod kuće. Avgusta 1919. srbijanski vojnici dođoše pred kuću starčevu i kundacima pokušaše da ga primoraju da im kaže gdje mu se nalaze sinovi ustaši. Pošto nije znao ili nije htio da im kaže, srbijanski vojnici su ga zatvorili u kuću i zapalili je. Vidjeći da tim varvarskim postupkom ne mogu doznati ništa, izvadili su ga iz vatre, istukli i najzad poslali u tamnicu.
Jednog od njegovih sinova, Iliju, upregli su u tovarna kola i batinama ga nagnali da ih vuče. Drugog njegovog sina, Nikolu, biv. pisara opštine Spuž, zatvorili su iz istih razloga kao i njegovog oca. U zatvoru su morali da snose sve varvarske muke i zločine, kojima se Srbijanci tajno služe. Da ih još više zaplaše, triput su ih izvodili na gubilište i pred njima sve pripremali za izvršenje kazne i svaki put ih vratili u tamnicu. Najzad su ih strijeljali.
19.
U maju 1920. umro je u tamnici u Nikšiću Nikola B. Zajović iz Očinića (nikšićka oblast), star 20 g. On je bio zatvoren samo iz osvete prema njegovim rođacima, koji su ustali protivu Srbijanaca. Njegova lješina ostala je sedam dana u istoj tamnici gdje su bili zatvoreni drugi crnogorski patrioti.
20.
U septembru 1919. u Bjelicama (cetinjska oblat) bilo je zapaljeno 83 kuće. Vlasnici kuća i njihovi rođaci bili su primorani da zapale svoje kuće. To je bila kazna za onaj dio naroda, za koji se mislilo da nije dosta vjeran kralju Petru. U ovoj opštini ima seljaka, koji su bili dužni da šest puta polažu zakletvu kralju srbijanskome.
21.
U oktobru 1919. u Bjelicama (cetinjska oblast) srbijanske trupe opkolile su jednu kuću, u koju se bilo sklonilo pet ustaša. Poslije duge borbe, vidjeći da ne mogu uzmaći Srbijancima, četvorica od njih su se predali, peti, Marko Mrđenović, ne htijući se predati, pokušao je da se spasi bjekstvom, ali je bio ranjen. Srbijanci su ga čitav sat vukli za noge i kad su ga odvukli na Čevo, bio je mrtav. Njegov su leš objesili i tako je obješen ostao tri dana. Srbijanci su mislili da tim strašnim djelom zastraše narod. Oni su također uhvatili njegovog brata Gliga i poslali ga pod stražom na Cetinje, ali su ga njegovi čuvari putem tukli tako jako, da je na putu umro.

Vezali su djecu i ženu ustanika Mija Mićkovića a onda ih bacili u jamu prepunu drugih žena i djece

22.
U avgustu 1919. srbijanske trupe provalile su u selu Đinovići(cetinjska oblast) u kuću S. Adžića, s namjerom da je opljačkaju. Vlasnik je htio da obrani svoje dobro i bio je teško ranjen. On se docnije uputio na Cetinje da se tuži srbijanskim vlastima. One su ga uputile poručniku Sulejmanoviću, koji je naredio vojnicima da ga tuku morskim užetom tako dugo, dok nije potpisao izjavu da se sam ranio.
23.
U septembru 1919. Srbijanci su uhvatili ustaša Radula Boškovića i odveli ga na Bogetić. Tamo su ga privezali za teretna kola i u bijesnom trku vukli ga sve do Nikšića (3 sata puta). Stigav u varoš, jadnika su privezali za drvo i zabavljali se bodući ga s vremena na vrijeme bajonetima tako da bi njegove muke produžili. On je umro isto veče.
24.
U decembru 1918. i januaru 1919. Srbijanci su odveli na Cetinje oko 450 Crnogoraca, sve iz okoline Cetinja, i zatvorili ih. Svakog dana nekoliko njih odvodili su u podrume Vladinog doma, gdje voda dopire do koljena i tamo su ih držali do šest sati. Za najmanju stvar tukli su ih mokrim užetima. Velik broj ovih nesretnika platio je životima ovu nedostojnu igru srbijanskih vlasti.
25.
U junu 1919. srbijanske trupe, pod komandom kapetana Vukana Mijuškovića, zapalile su kuću ustaša poručnika Mija Mićkovića iz Župe Nikšićke. Njegovu ženu i troje djece mučili su da ga prokažu. Ne mogavši doznati ono što su htjeli, svezali su ih i zabavljajući se pucajući pored dječjih uha i, najzad, privezali su djecu jedno za drugo, leđa u leđa, a majku s trećim djetetom i tako, tukući ih, primorali ih da marširaju s njima do Nikšića. Vidjeći da su jadnici okrvavljeni i da se ne mogu više držati na noge, Srbijanci su ih bacili na jedna tovarna kola, poslije čega su ih bacili u jednu duboku jamu, ograđenu gvozdenim žicama, koja je već bila prepuna ženama i djecom ustaša. Svi ti nesrećnici stojali su u smradu i gadluku. Srbijanci su im prijetili da će u tu jamu navesti vodu rijeke Mrkotice, koja tuda protiče, ako ne budu mirni i poslušni. Tu se porodila žena komandira Dragiše Bojovića.
26.
U januaru 1920. ubijen je bajonetom seljak Marko Jakovljević iz Župe (oblast nikšićka) zato što je javno rekao da nije časno da se pljačkaju i pale kuće.
27.
25. februara 1920. srbijanski vojnici natjerali su oca komandira Andrije Dragutinovića, starca od 90 godina, prijeteći mu smrću, da svojom rukom zapali svoju kuću.
28.
U februaru 1920. srbijanski vojnici isprebijali su toljagama Dušana Đ. Popovića, starca od 73 godine, iz sela Rovine (opština Cuce, oblast Cetinje) samo u bijelim gaćama po snijegu, a Đoka A. Popovića, stara 65 godina, iz Cuca (oblast cetinjska) odveli u zatvor, gdje je ostao 15 dana samo zato što je u njegovoj kući bilo svjetlosti, mimo zabrane, oko 11 sati noću.
29.
U februaru 1920 srbijanski vojnici potjerali su tri sata bosa i gola (obučena samo u bijelim gaćama) po snijegu Đoka A. Popovića, stara 65 godina, iz Cuce (oblast cetinjska) u zatvor, gdje je ostao 15 dana samo zato što je noću otvorio vrata od svoje kuće.

Zločini prema ustanicima (mrtvim i ranjenim)

U novembru 1919. komandant Dragiša Bojović, šef jednog ustaničkog odjeljenja, rođen u Župi (nikšićka oblast) bio je s rođakom barjaktarom Milutinom Bojovićem opkoljen od jednog odjeljenja srbijanskog. Ni jedan ni drugi nijesu htjeli da se predadu dok nijesu bili teško ranjeni. Oni su doveli 75-godišnjeg oca komandantovog kao i njegovu devetogodišnju kćer (ostali su se članovi porodice nalazili u tamnici u Nikšiću) da prisustvuju ubistvu njihovog sina, odnosno oca. Iako su bili teško ranjeni, srbijanski vojnici su ih tukli, mučili i završili svoj zločin bodeći ih bajonetima. Pred užasima tog varvarskog čina sirota kći komandantova poluđela je.
2.
Maja 1919. zbog bolijesti predao se je “na vjeru” srbijanskoj posadi na Velimlju (oblast nikšićka) ustanik Ilija Radović. I pored zadate vjere, Radović je bio odmah ubijen.
3.
16. oktobra 1919. Srbijanci su uhvatili ustaša Radula Boškovića iz Bogmilovića (oblast nikšićka), koji je bio praćen jednim dječkom od 14 godina. Upućeni su pod stražom u Nikšić, međutim, oni su obojica, još usput, bili probodeni bajonetima, poslije čega ih je jedan vojnik priklao nožem.
6. avgusta 1919. pali su u ruke srbijanskih vlasti kao ranjeni ustaši: Antonije Bojović, kandidat prava beogradskog univerziteta, Mileta Andijević, pravnik, Tomaš Marković, gimnazist, vodnik Blažo Bojović i četnici Mašanić i Simonović. Ovi nesrećni mladi ljudi umoreni su tada na najgorniji način. Da bi ih primorali da im daju obavještenja o ustanicima, srbijanske vlasti su ih i ranjene mučile najstrašnijim mukama: otkinuli su im noseve, uši i jezike, pa im najposlije oči izvadili.
U avgustu 1919. Srbijanci su uspjeli da uhvate ustaša Lakića Markovića iz Pipera. Podvrli su ga dugim mučenjima i najzad ubili. Njegov lješ bacili su na ulicu i tek poslije tri dana dozvolili su njegovoj ženi da ga sahrani.

Da bi izdao rođaka ustanika Petar Rakočević je usijanim gvožđem vučen za uši i za jezik

6.
Šikane Srbijanaca dovele su u očaj Miliju Stamatovića i Mihaila Nešovića, oba iz Bara. Bili su obavezni da se svakog dasna prijavljuju mjesnoj policiji. Htijući da učine kraj tom nepodnošljivom životu, odlučili su da bježe, što su 30. oktobra 1919. učinili. Srbijanska žandarmerija ih je opkolila, ranivši Stamatovića. Srbijanci su obećali da će im pokloniti živote, samo ako se predadu, ali, prirodno, po običaju, riječ nijesu održali, već su iste noći nesrećnike pretukli kamenjem u barskoj tamnici.
7.
25. juna 1919. u selu Brežini (cetinjska oblast) srbijanski vojnici su mučili i tukli, jer nijesu pokazali dosta poniznosti da ih služe, ove starce: Bogdana Bojanovića (65 g.), Pavića Bojanića (81 g.), Đura S.Bojanića (72 g.) i Maricu N.Bojanović (68 g.).
8.
Ustaša Marka Š.Pavićevića uhvatile su srbijanske vlasti aprila 1920. Pri sprovođenju za Kotor, dvojica vojnika, koja su ga pratila, ranila su ga i pokušala su da ga prikolju.
9.
12. februara 1920. bio je ranjen u borbi poručnik crnogorske vojske Nikola Nikolić, ustaš, ali pošto se nije htio ni ranjen predati srbijanskim vlastima, upalio je bombu i stavio je pod pazuho, gdje je eksplodirala, nanijevši smrt ovom heroju. Poručnik Nikolić bio je sahranjen kod crkve na Broćancu (oblast nikšićka). Srbijanci, radi zastrašivanja stanovništva, iskopali su ga iz groba i mrtva ga iz plotuna “na propisan način” strijeljali.
Gaeta (Italija) 21. jula 1920.
Milisav Nikolić, poslanik i biv. potpredsjednik N. Skupštine
Krsto Popović, komandir
Nikodim Janjušević, monah, nastojnik manastira Župe.
Vasko Marojević, biv. plemenski kapetan.
Pero Vuković, komandir.
Novica Radović, rezervni inžinjerski komandir.
Nikola Kašćelan, komandir.
Dimitrije Nikolić, biv. sudija
Andrija Dragutinović, komandir
Radojica Nikčević, kapetan.
Mašan Borozan, kapetan

RAPORT CRNOGORSKOJ VLADI MILIJE RAKOČEVIĆA, POTPORUČNIKA CRNOGORSKE VOJSKE,
O ZLOČINIMA SRBIJANSKE VOJSKE PREMA NJEGOVOJ PORODICI I NJEGOVIM ROĐACIMA

Dolazeći iz Crne Gore, preko Arbanije, u Italiju, čast mi je podnijeti sljedeći izvještaj o zločinima Srbijanaca, učinjenim prema mojoj porodici i prema mojim rođacima:
G.1918., kada su srbijanske trupe izvršile okupaciju Crne Gore i drugim nedozvoljenim sredstvima primorale jedan dio gladnog i namučenog crnogorskog naroda da položi zakletvu na vjernost kralju Srbije, ja sam odskočio u šumu, kao i mnogi drugi, radi odbrane časti i prava naše mučeničke Otadžbine.
1.
Izgorjeli su mi kuću, koja se nalazi u Donjoj Morači (oblast Kolašin); ubili su mi dva brata: majka mi je, što od tuge za njima, što od mučenja izvršnog nad njom, umrla: moja sestra je odskočila u šumu, gdje se i danas nalazi, ja sam u borbi protiv Srbijanaca zadobio više rana.
2.
Od mojih Rakočevića zatvoreno je od strane Srbijanaca u Kolašin 75 ljudi, ne računajući tu ženu i djecu, čiji broj nijesam mogao tačno saznati.
3.
Petra Rakočevića iz Donje Morače, udarili su na razne muke, najposlije su ga dva srbijanska vojnika usijanim gvožđem vukla za uši i za jezik. On je tada ostao živ, ali potpuno gluhonijem. Njega su tim htjeli namorati da kaže gdje se nalazim, pošto sam tada bio sklonjen u planini i liječen od zadobijenih rana.
4.
Srbijanski vojnici tukli su Radoja Rakočevića, bivšeg narodnog poslanika iz Kolašina, sa sekretima pijeska po trbuhu i leđima.
5.
Žena moga rođaka, poručnika Mihaila Rakočevića, sa jednim djetetom osuđena je na zatvor i zatvorena iako je bila pri porođaju, tako da se u zatvoru porodila. Njena krivica bila je u tome što je nama, ustanicima, nabavila nekoliko pari opanaka. Osim ovih pobrojanih zločina, u mom mjestu izvršeni su i sljedeći:
6.
Srbijanski vojnici ubili su dva brata poručnika Todora Dulovića, zapalili mu kuću i u zatvoru silovali njegovu šesnaestogodišnju sestru.
7.
Vaso Janketić i Risto Peković su ubijeni samo stoga, što su konačno odbili da polože zakletvu kralju Petru od Srbije.
Gaeta (Italija) 30.jula 1920.
Milija Rakočević,
potporučnik crnogorske vojske

Bulatovićima što su se Srbima predali na časnu riječ, živima je sa tijela drana koža

Kad se crnogorski narod u decembru 1918. s oružjem u ruci digao da brani prava svoje zemlje i da spriječi njenu nasilnu aneksiju Srbiji, Rovca su uzela direktno učešće u ustanku i s oružjem u ruci pošli u Pipere 20.decembra 1918., odakle da produže i stupe u krvavu borbu.
Iz Pipera su se vratili svojim kućama, a potpisani je odmah sa nekoliko Rovčana stupio u vezu sa predstavnicima ustaša, iz oblasti nikšićke i neprestano s oružjem u ruci vodio krvave borbe sa najgroznijim našim neprijateljem Srbijancima u toku od dvije godine, koje se borbe i danas produžuju.
U toku 1918. srbijanske vlasti iz Kolašina pozivale su nas nekoliko puta, da priznamo nasilnu aneksiju Crne Gore i da položimo zakletvu na vjernost kralju Srbije.
Uvijek samo to odbijali, izjavljujući da pitanje Crne Gore nije još riješeno od Konferencije Mira, niti od crnogorskog naroda. u julu 1919. -Srbijanci su poslali protiv našeg plemena dva bataljona sa artiljerijom i mitraljezima, da silom slome naš otpor. Ovaj odred dočekali smo u planini Lukavici i borbom ga odbili ka Nikšiću.
13. novembra 1919. Srbijanci su uputili protiv nas deset bataljona pod komandom potpukovnika Dušana Besarabića, sa nekoliko baterija topova (pod komandom Borivoja Roksandića) sa 24 mitraljeza i sa preko sto mašinskih pušaka.
Kod nas su se tada bili sklonili 300 naših (crnogorskih) ustanika. Za punih sedam dana, iako naoružani samo puškama bez dovoljno municije, davali smo očajan otpor napadaču. Međutim nemilosrdno bombardovanje sela, ubijanje žena i djece, primorali su nas da se osmog dana, podijeljeni u nekoliko odjeljenja, probijemo kroz neprijatelja, koji je zauzeo naše selo i opljačkao ga, mučeći žene i djecu.
Pošto je vojska srbijanska napustila naše pleme i otišla da iste “herojske” podvige čini i u drugim mjestima, mi smo se povratili 23. decembra u pleme. Međutim, već sjutra dan, poslano je ponovo jedno odjeljenje protiv nas, koje nijesmo sačekali, jer nijesmo bili spremni za borbu, te smo otišli u planine.
Zimu smo prezimili u brdima u navećoj bijedi i oskudici, i u snijegu od 2-3 metra. Mnogi od nas ili su umrli od zime ili su im otpali prsti ruku ili nogu, te se u takvom stanju vratili i predali Srbijancima, koji su ih odmah zatvorili.
U martu mjesecu 1920. povratili smo se opet u naše pleme. Međutim, već 26. marta 1920. Srbijanci su poslali odjeljenje od nekoliko bataljona, koje je ovoga puta dobilo naređenje da se radikalno i konačno razračuna s nama.
Naše kuće bile su nemilosrdno paljene i bombardovane, imanja opljačkana, djeca i žene mučeni i zatvarani.
Srbijanska vojska samo prema našem bratsvu učinila je sljedeće zločine:
1.
Silovano je i izgubljeno oko 30 žena i djevojaka; među ovima bila je i žena Stevana Bulatovića, stara 55 godina; ona je stalno od balkanskog rata imala u ratu četiri sina, od kojih su joj jednog ubili Srbijanci a dva joj se nalaze u planinama. Pošto je nad ovom sirotom ženom izvršeno silovanje, ona se bacila u rijeku Lim i udavila, nemogući podnijeti nanijetu sramotu.
2.
Otjerali su u Kolašin i uhapsili 420 žena i djece i 47 ljudi.
3.
Opljačkali su 95 komada svinja, 36000 ovaca, 446 govedi i uništili nekoliko stotina košnica.
4.
Izgorjeli su nam 45 kuća, ne računajući tu staje za stoku i ljetne stanove.
Ostavljajući na stranu imena žena i djece pobijenih u kućama topovima za vrijeme borbe, kao i nabrajanje svih slučajeva mučenja i batinanja, iznijećemo nekoliko zločina, koji će svakog uvjeriti da su upravljači Srbije i njihova “herojska” vojska trebali živjeti u doba najcrnje inkvizicije, ali ne u XX vijeku:
Pero B. Bulatović i Radivoje R. Bulatović predali su se na časnu riječ Srbijancima, da im neće ništa učiniti. Međutim, čim su se predali, Srbijanci su ih počeli mučiti, hoteći ih primorati da kazuju gdje su se sklonili ustaši. U 24 sata četiri su ih puta vješali, gvozdenim šipkama isprebijali su im noge i ruke, pa im živim sa tijela kožu skidali.
Matiju J. Bulatovića isprebijali su puškama, pošto im nije umio kazati gdje su sakriveni ustaši, i tako ga isprebijana i polumrtva ostavili. Zbog toga je sakat ostao.
Srbijanski vojnici stavljali su na vatru Planu Z. Bulatović i Stanicu R. Bulatović, starice od 90 godina, i primorali ih na taj način da prokazuju ustanike.
Iz istih razloga tukli su i mučili petoro djece Živka P.Bulatovića. Djeci su podnosili noževe pod grlo, isprebijali ih i zatim zatvorili.
5.
Ružicu, ženu potpisanog poručnika Boža Bulatovića, batinama su namoravili da kaže gdje joj se muž nalazi. Kako ova nije umjela ništa reći, usijanim gvožđem vukli su je za jezik.
6.
No zločinačka imaginacija Srbijanaca dostigla je svoj vrhunac u mučenju: Manje, žene Radivoja Bulatovića, Milica, žena Mira Bulatovića, Mare, žene Pera Bulatovića i Petrane, žene Pura Bulatovića. Ovim ženama zavezali su dolje suknje, pošto su im prethodno ubacili između nogu po dvije mačke. Poslije toga, pošto su na taj način zatvorili mačke, počeli su ih tući, te su ove razjarene i podivljale razdirale kandžama i zubima meso ovih nesrećnica.
Stotine svjedoka u Crnoj Gori potvrdiće ove zločine, a najmanje stotina svjedoka nalaze se već u Italiji.
Bulatovići pišu: Ropstvo pod Austro-Ugarskom spram onog pod Srbijom je prijatna uspomena

Od naših rođaka ostalo je još 40 u šumi spremnih, da radije i oni i porodice njihove umru, nego da ostanu pod jarmom najsramnijim, i vladavinom, koju je ikada istorija svijeta zapamtila.
Tri godine ropstva pod Austro Ugarskom bile su strašne i ponižavajuće, naročito za naš narod koji je vječito bio u slobodi. Ali ropstvo pod Austro-Ugarskom danas je u očima cjelokupnog crnogorskog naroda samo jedna prijatna uspomena prema već 20 mjeseci robovanja pod Srbijom, za koju je Crna Gora dobrovoljno ušla u rat, spasla 1915. njenu vojsku i sebe žrtvovala.
Postupak sa Crnom Gorom i njenim narodom sram je za XX vijek, sram je za civilizaciju i za vlade savezničkih Velikih Sila, naročito onih, pod čijom je komandom i sa čijim je obavezama i generacijom ušla srbijanska vojska u Crnu Goru novembra 1918. pod uslovom respektovanja suvereniteta crnogorskog naroda, njegove slobode i njegovih ustavnih institucija.
U namjeri da izlože očajno stanje crnogorskog naroda, naročito svoga kraja, potpisani su prije šest dana došli u Italiju iz Crne Gore, pošto im je trebalo tri nedjelje da preko planina Crne Gore i Arbanije dođu u porat Medovu, u kome se nalazi italijanska posada.
Izvolite, G.Predsjedniče, primiti uvjerenje našeg odličnog poštovanja.
Rim 26.jula 1920.
Ivan Bulatović, komandir
Božo Bulatović, poručnik
M.Bulatović, zemljoradnik
R.Bulatović, zemljoradnik
Srpski major Kecmanović, oficir Kolaković i njihova jedinica počinili su zločin nad zločinima. Zapalili su kuću poznatog crnogorskog borca za slobodu Petra Zvicera i u njoj žive spalili njegovu majku, suprugu Zagorku i troje maloljetne đece. Srpski žandarmi su ih prethodno tukli i mučili. Dželati se nijesu čak ni tada zaustavili, nego su sadistički nastavili sa svojim monstruoznim, krvavim pirom. Izveli su iz kuće Đurđu Zvicer, staricu od oko 100 godina, babu Petra Zvicera, zavezali je za jednu trešnju ispred kuće, a onda kuću zapalili, a nju primorali da gleda u vatri pobijenu i zaklanu familiju. Baba Đurđa je od prizora strave i užasa poluđela i, docnije, umrla u bolnici u Danilovgradu. Srpski žandarmi pod vođstvom majora Kecmanovića su ovaj zločin počinili užasne, proklete, noći 25. aprila 1923. godine. Zgarište Zvicera postalo je crnogorsko svetilište. (N. Adžić, Borci za nezavisnu Crnu Goru 1918-1941, Cetinje, Tom 2. str. 711.).

Jedno mišljenje o “ASIMILACIJA CRNOGORACA (dopunjeno)

  1. • • Dabome da se radi o strahu Crnogoraca da se izjašnjavaju tako. I Kralj Nikola, je zborio: „Đe god ode, Crnogorc se vrati ka Crnogorac, a kojega sam poslao u Srbiju vratio mi se ka Srbin. Dabogda se takvi ne vraćali”.
    Znači, problem je samo u toj zemlji. Jer u Engelsekoj, Crnpgorac zbori i engelseki i crnogorski, u Njemačkoj njemački i crmgorski… Samo u Srbiji ne smije zboriti crnpgorski no samo srpski.
    A u Crnoj Gori je drugačije: takvog pritiska nije bilo (ovdje može zboriti i crnogorski i srpski), pa je procenat Srba, ipak, u poslednih deset godina smanjen – za devet odsto. I svakim danom se sve više trijezne pa valja očekivati da ih na sljedećem popisu bude ispod dset procenata –onoliko koliko ih stvarno ima.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *