RAZOČARANI ORGANIZATOR ANEKSIJE CRNE GORE

POBJEDA, 29. novembar, 2012.

Piše: Branko Jokić

 

     Novica M.Popović,jedan je od najistaknutijih političara sa prostora Vasojevića između dva svjetska rata.Ovaj učitelj iz Velike (školovao se u Solunu,Prizrenu i Aleksincu) u više navrata je bio poslanik u Oblasnoj skupštini na Cetinju i Parlamentu Kraljevine  SHS,predsjednik opštine u Plavu,načelnik Andrijevičkog okruga i na drugim funkcijama…

U vrijeme Drugog svjetskog postao je jedan od najbližih saradnika Pavla Đurišića. Nekako je uspiio da se spasi od pokolja četnika koji su nad njima izvršiili ustaše i separatisti Sekule Drljevića (o tome je ostavio autentično svjedočenje ,u memoarskim zapisima Bosanska golgota). Umro je 1964.godine, u 78. godini života, u Indiana Harboru (SAD) đe je je živio kao četnički emigrant. Kako je zabilježila emigrantska štampa, na njegovu sahranu, došao je „sav patriotski svijet“ koji je tada živio razasut po Americi i Kanadi, a telegram saučešća posalo je i kralj Petar – što takođe govori o njevom ugledu u emigraciji.

Blizak dvoru

Naime, Novica je, osim što je važio za „velikog političara“, redovno bio bio blizak beogradskom kraljevskom dvoru i njegov rado viđen gost, kao jedan od najzaslužnijih protagonista tzv. Podgoričke skupštine, iz 1918.godine.

Prema nekim istoričarima, uoravo on, sa bratom  Jefrom, preko Peći, Čakora i Berana, đe je prethodno „razmatran“) donio i sva unaprijed pripremljena dokumenta koje će „ratifikovati“ tzv. Podogorička skupština, odnsno njih dvojica bili su među glavnim organizatoroma tog skupa i rušenja crnogorske države.

Jefto Popović je tada bio advokat u Peći (prije toga, bio je veoma odan, pa čak na neki način i protežiran od strane knjaza Nikole, koji ga je još 1905. godine, nakon donošenja prvog crnogorskog ustava, iako je bio bogoslov, postavio za predsjednika Velikog suda u Podgorici). Svrativši iz Peći u Veliku, poveli su u Podgoricu i prijatelja Sava Paunovića, veličkog (plemnskog) kapetana, pa je „zvanično“, od 170, tamo bilo čak tri „delegata“ (inače svaka kapetanija je mogla da „bira“ po dva), iz inače male i u političkom smislu beznačajne Velike. Među vojnim starješinama iz Vasojevića koji su potpisali Izjavu crnogorskih oficira svome naarodu (to jeste podršku Podgoričkoj skupštini), bio je i Novičin brat Stevan, poručnik…

U svakom slučaju, uloga dva velička Popovića u tom događaju je bila prvorazredna. Između ostalog Jefto je bio u predsjedništvu skupa i glavni izvjestilac Odbora za izradu rezolucije. On je pročitao (unaprijed utvrđene) Odluke, kojima je, između ostalog, izglasano prisajedinjene Crne Gore Srbiji, zabrana povtatka kralja Nikole u Crnu Goru, itd. Tokom četvorodnevnog zasijedanja više puta je uzimao riječ i opominjao govornike da „ne raspravljaju prošle stvari“ već da odluče glavno: da „odmah izlasaju ujedinjenje“ i zbace dinastiju Petrović-Njegoš. Zalagao se da se daju „odriješene ruke“ Izvršnom odboru (čiji je bio član) i požurivao završetak rada skupa, kako „ne bi bilo rđavih posledica, pa da idemo kućama i svako od nas radi u svom kraju i pomaže Izvršnom odboru“.

Novica nije uzimao riječ, ali je ubrzo, kao novopečeni demokrata, izabran za sekratara, a potom i za potpredsjdnika novouspostavljene Oblasne Narodne skupštine na Cetinju. U nastavku je napravio političku karijeru, ali i drugi su imali koristi od bliskosti s njime. Sinovi njihovog prijatelja Sava Paunovića, uz državnu apanažu, među prvima su tadašnjim Veličanima koji su mogli da se školuju i završavaju fakultete. Isto tako, i đeca i drugi prijatelji takođe su uživali razne privilegije, pa i u rješavaju sitnih životnih problema.

Revnosni obožavalac kralja

Za Veliku je iz međuratnog peroda svakako najznačajniji događaj bio otvaranje puta Murina – Čakor – Peć. Iako, taj put nije izgradila Kraljevina SHS, kako se to trvdi u nekim publiklacijama, već ga je započela država Crna Gora, još prije Prvog svjetskog rata, a potom, 1917. godine, nastavile austrougarske (okupacione) vlasti, Beograd je taj (i politički) značajni projekt za povezivanje Crne Gore sa Metohijom, to jeste sa Srbijom, proglasio isključivo za svoju zaslugu. Novica Popović je i u tome odigrao važnu ulogu.

Prilikom ranije planirane 9-dnevne posjete Makedoniji, Metohiji i Crnoj Gori, a čiji je glavni cilj bio prisustvo prijenosu Njegoševih kostiju u novoizgrađenu kapelu, preko Čakora, iz pravca Peći, 17. septembra, prošao je kralj Aleksandar Karađorđević, u pratnji kraljice Marije, bana sa Cetinja, Lazara Sočice, i budućeg (od 1938.godine) patrijarha srpskoga Gavrila Dožića. Glavni na dočeku na Čakoru (đe su prethodno bile dovedene brojne vojne snage, na čelu sa cijelim vrhovnim štabom) bio je upravo Novica Popović.Uzvikuno je:

“Dobro nam došao Gospodaru. Dočekujući Vas ovdje, gdje su vekovima zviždali kuršumi i

sijevali handžari, u ljutim bojevima sa otomanskim i šiptarskim najezdivačima, braneći srpstvo, mi ponosno završavamo poslednje stranice naše stare istorije i otvaramo novu istorijsku knjigu na čijim koricama piše: Živjelo slobodno srpstvo! Živio naš kralj Aleksandar Prvi!… Ovaj gordi Čakor na kojem još stoje tragovi prolivene krvi za dobro i veličinu mile nam Otadžbine, nikada nije bio veličanstveniji, blistaviji i ponositiji, nego danas kada na svome vrhu, na pragu Crne Gre, kolijevke srpske slobode sreta ljubjenioga Kralja i Kraljicu.Narod sa ove dojučerašnje ratne oaze, hitajući da sretne, vidi i pozdravi svoga najslavnijega Vladara, pliva u radosti, i razdragan je, te i može da pregori strašne dugogodišnje i neopisive patnje, na granici prosute kosti i prlivenu krv, kao i odrubjene glave svojih milih i dragih, jer je dočekao ono slavlje za koje se vjekovima zalagao i borio. Dočekao je da vidi ujedinjenu Dušanocu carevinu i Tomislavljevu kraljevinu u jednu veliku i nerazdvojnu državu, pod krunom slavnog potomka, besmrnog Topolskog junaka, koji je sa trešnjovim topovima tekao srbinovu slavu i slobodu.Nikad nije srpsko sunce lepše sijalo, nikad srpsko nebo nije bilo vedrije,nikad srpske zvezde nisu bile blistavije, nikad na obzorju Jugoslovenskog neba nijesu lepšše sijala dva draga kamena, nego što sada sijaju Kralj i Kraljica… “

Potom je Novica postao i miljenik (srpske) štampe, koja ga je citirala, ali i davala publicit njegovoj užoj rodbini.

Razočarani ujedinitelj

Međutim, uskor je počeo da iskazuje veliko razočarenje u novu državnu tvorevinu. Najprije je počeo da ističe ds su Crnogci „ipak“ poseban narod i da je Crna Gora bila nezavisna „i od Obrenovića i Sultana (Selima Trećeg)“, te da su kasnije, u Njegoševo doba, odnosi između Srbije Crne Gore „svedeni samo na produbljivanje odnosa na kulturnom polju“.Srbe naziva čas tim imenom a čas Srbijancima; ukazuje na crnogorko žrtvovanje na Mojkovcu (1915,godine), itd.

U početku pomalo obazriv, kansije ne može da ne saopšti i „nepredviđene procese koji su se dogodili“, pa za novu državu Srba, Hrvata i Slovenaca konstatuje: “Sačinjena od tri naroda kao većine i od čitavog mozaika nacionalnih manjina, sa područja koja su do tada bila podređena ustavnim sistemima osam vlada, sa nekoliko verskih, kulturnih i nacionalnih tradicija, Jugoslavija je odmah poslije proglašenja postala poprište sudara, trvenja, nesuglastica i razočarenja“.

Jedan od njegovih biografa, Jovan Kontić, uz napomenu da je Novica Popović „jedan od utemeljivača srpskog jedinstva, za koje se borio od rane mladosi“, da je bio učesnik „Velike narodne skupštine u Podgorici, koja je proklamovala narodno ujedinje Crne Gore i Srbije“, te pozivajući se na izjave samog Popovića, diecidirano tvrdi: “On je jedan od graditelja Jugoslavije, koja mu je donela, kao uostalom i svima nama, grozna razočarenj(Jovan M. Kontić: Novica M. Popović, Glasnik, sveska decembar 1965. Hamilton, Onetario,Kanada)

Ovaj nekadašnji akter aneksije Crne Gore Srbiji i „graditelj Jugoslavije“ svoje „iznevjerene nade“ sve više je isticao – kako su godine prolazile. Čak je, pomalo i na čuđenje, žučno počeo da zastupa interese Crne Gore. Evo, kako je, na primjer, počinjao jedan govor u Beogradu (20.jula 1935.godine):

„Gospodo narodni poslanici, nije mi cilj da vas zasjenim govorničkim talentom, niti retoričkom stilistikom. Cilj mi je da vam iskreno i od srca iznesem svoja opažanja kao i opažanja svojih birača, čiji sam vjerni tumač…

Gospodo narodni pslanici, ja uopšte nijesam pristalica političkih slavopojki, niti volim patriotsku razmetljivost. Mi smo se od ujedinjenja naovamo mnogo patriotizmom razmetali i pjevali suvoparne političke deklamacije. Mnogi su patriotizam prisvojili i oglasili ga svojim i što su god jače podvikivali s vremena na vreme da je jedinstvo u opasnosti i da se mora mačem i ognjem braniti, iza toga pokliča najvećma je širila pusta krila: majka korupcija, tetka protekcija i, kao te dvije uzakonjene radnje, rđava i teška administacija. Otuda je u našoj mladoj držvi nastupila opšta pometenost, jedna vrsta haotičnog stanja…“

U nastavku je nabrojao niz primjera, počev od problema raseljenika do nezaposlenosti, kazavši: „Veliki broj mladih ljudi koji su s mukom završili škole, danas obijaju pragove pojedinih ministarstava, tražeći ma kakvo zposlenje radi kore hljeba“. Potom, kritikuje zakonodavstvo i nepoštovanje zakona, loš matrijalni položaj školstva, „još crnje stanje narodnog zdravlja“, neriješeno pitanje invalida, itd, ističući: „Mnogosmo pjevali, ali malo radili i uradili… Da li patriotizam smije postati tvrđava za zbjeg političkih ljudi, koji ne žele da polažu račune narodu…“.

Uzaludna traženja

Sve se to odnosilo baš na situaciju u Crnoj Gori, pa je zato, uz podsjećanje da je Crna Gora bila samostalna država, (o)pominjao: „Crna Gora se istinski zalagala, branila i brani danas državno jedinstvo i državnu cejlinu… Ali, na žalost, ne možemo ranvnodušno gledati da se naša goruća pitanja stavljaju u poslednji red, ili su uopšte izbrisana iz reda. Ne možemo više biti zadovoljni sa golim obećanjima. Bilo ih je dosta i previše. Nama nije krivo od malog dijela, već od krivoga. A mogu slobodno reći, da nemamo ni krivog ni malog… Nije bilo ni pošteno ni politički potcjenjivati crnogorsku iskrenost i lojalnost. Ja nijesam nikada bio niti sam sada pristalica milostinje, a to ne želi ni narod Zetske banovine, jer ne voli ništa što ga ponižava“.

Na dnevni red postavljao je više puta i izgradnju „Jadranske pruge“ od Peći, preko Čakora, pa dalje prema Jadranskom moru, ukazujući da bi ona „popravila socijalnu bijedu“ u Polimlju i Crnoj Gori, te da je i iz drugih razloga „najznačajnije nacionalno djelo“.Naznačio je da bi se time otrkio i „izvanredan prirodni prostor – počev od Rugovske klisure, Polimlja, Komova i Kolašina“, a onda naglašava: “Potpuno su izmišljeni i tendnciozno protureni glasovi da se na Čakoru nalazi jezero, kuda bi prolazio tunel za Jadransku prugu… Pravac preko Rožaja, koji su zagovarala izvesna gospoda, bio bi potpuno nepodesan i skupljii“. Na kraju, u prlog dokazima koliko bi ova saobraćajnica preporodila Crnu Goru, oponentima odgovara: „Tada, gospodo, ne bi trebala Crnoj Gori pomoć u kukuruzu, koja se često daje u jednoj sarkastičnoj formi, nitu bi se stalno pominjale basnoslovne penzije, sa kojima crnogorski narod nije mnogo ni oduševljen. Naročito ne sa onima koji su penzije nezasluženo dobili preko vještih posrednika, a koji su rešenje o penzijama dali Crnogorcima a novac, kao nagagradu, zadržali za sebe“.

Na jednu upadicu: „E, ovi Crnorgci dosadiše kukanjem“,odgovorio je: „Problem ishrane pasivnih krajeva ne rješava se ekspedicijama kukuruza… Jer, nesumljivo je da svakom Crnogorcu teško pada kad, na jednoj strani, posmatra asfaltirane puteve, ukrštene železničke mreže, dobro uređene ostale puteve, a a kod nas, u Zetskoj banovini, vidite iskrivudave uske puteve, potpuno izlokane i za saobraćaj opasne… Oni koji su imali prilike da zimi putuju preko Čakora vidjeli su kako je očajan saobraćaj, koji se ne vrši ni na konju, nego na bremenicima. I može se reći da smo mi jugoslovenski Sibir“ (Novica M. Popović, narodni poslanik: Govori i intervencije u Narodnoj Skupštini 1935 – 1938, Štamparija Jovanović, Beograd,1938).

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *