U Velici su ubijani Crnogorci,a ne srpsko pleme (2)

                                                                                                                                          Autor: Radojko Đuričanin[1]

Kako sam često razmišljao o veličkoj pogibiji mojih najmilijih uvijek mi se činilo da je prvi pucanj u pokolju, bar što se tiče Donje Velike bio kod kuće Androve. Na to me upućivalo nekoliko sitnih činjenica. Čuo sam tada da je u Velici od četnika bila velika propaganda da porodice tokom odstupanja Njemaca treba da ostanu u kućama gdje im se ništa neće dogoditi. Njemački vojnik koji je izvršio ubistva kod Androve kuće uz psovku: “Kuda bježite, p… vam materina” prethodno je morao proći pored kuće Simonović Janka koja se nalazila ispod njive Androve pored puta, ali radi ubistva nije ušao unutra već je skrenuo prema našoj kući uz sokak pored jednog žbuna drijena i u voćnjaku Stamatović pucao iz automata na grupu žena i djevojaka.

niNa slici je dio Velike (Papratište)

Pošto je izvršio i ostala ubistva vratio se istim pravcem nakon čega se čula pucnjava kod Jankove kuće sa kuknjavom žena. Prije ovog događaja u pomenutom voćnjaku, odmah nakon povraćaja iz bjekstva, ova grupa je bila mirna. Nigdje u Velici nije bilo pucnja, a ako bi počelo da se puca zbog straha, mi bismo sigurno odmah pobjegli u kuću ili pored njive prema Ivanpolju.

BJEŽITE IZGINUĆETE

U knjizi Paunovića zabilježeno je sjećanje Stevke Paunović: “Bila sam u kući kada su Njemci pobili porodicu Andra Kneževića… Bilo je riječi da bježimo iz kuće… Žena Bućka krenula je da izađe, ali se na vratima srela sa vojnikom”. Postavlja se pitanje kako se žena, koja je nas pozvala da se vratimo, jer će Njemci zapaliti kuću ako nas ne bude u njoj našla baš tada na mjestu sa kojeg je mogla da prati šta se dešava u kući i oko nje? Vjerujem da je njena aktivnost bila dio četničke propagande da narod ostane u kućama gdje mu se ništa neće dogoditi.

Takođe se postavlja i pitanje kako je njemački vojnik, koji je čisto govorio naš jezik, što se vidi iz riječi psovke saznao da smo pokušali bjekstvo da li je to gledao, u šta sumnjam zbog konfiguracije terena ili mu je to neko kazao?

Interesantan je podatak, koji sam nedavno čuo da je neposredno prije početka pokolja nepoznati čovjek iz pravca sela Novšića hitro na konju došao kod kuće Boškovića, na Ivanpolju i doviknuo: “Bježite, izginućete”. Kako je on znao za nadolazeću opasnost? Uz sve to, valja imati u vidu da je Androv prvi zet bio skojevac i partizan, da je Raka takođe bila skojevka i aktivno radila za NOB, da se ranije vratila u Androvu kuću i da je i na dan pokolja ujutru bila u toj kući. Takođe, treba imati u vidu i činjenicu da je moj brat Drago-Zeko bio u partizanima, što nije bilo nepoznato u toj sredini. Zbog svega toga postoji više razloga da četnička izvidnica zaključi da je Androva kuća partizanski orijentisana, zbog čega treba preduzeti akciju protiv nje. Prisjetimo se samo prijetnje njihovog komandanta pohapšenim Veličanima na Čakoru: “Idete u smrt” !

Veličkim žrtvama u knjizi Paunovića pridat je najmanji značaj od svih “kategorija” koje se tretiraju u knjizi. Tako je od 340 stranica koliko knjiga ima žrtvama pokolja u posebnom odjeljku “O pokolju” posvećeno nešto manje od 40 strana. Na primjer, o grupi 52 Veličanina zatočenih u Beču se govori o svakom od njih posebno na 109 strana. Spisak 499 Crnogoraca koji su umrli u Nađmeđeru dat je na 18 strana. U osam tih spiskova navedeno je 922 lica. Veliki je nedostatak knjige što se među toliko spiskova nije našao i jedinstveni spisak svih žrtava pokolja. Sva je prilika da to autor nije želio ili nije mogao da uradi. Jednostavno objašnjenje za to je činjenica da bi u taj spisak za svaku žrtvu trebalo navesti i njenu nacionalnost. U pomenutoj knjizi Jokića za svaku žrtvu navedena je i crnogorska nacionalnost. Ako bi tako postupio i Paunović, morao bi u svojoj sredini da objašnjava kako to da su žrtve Crnogorci, a sadašnji Veličani u njegovoj knjizi od strane promotera knjige proglašeni za “jedno srpsko pleme” (str. 6). Da li je jedna nova izvidnica na djelu? Interesantno je napomenuti da od spiskova koji sadrže imena lica o kojima se pojedinačno piše o njima, jedino u spisak poginulih boraca u vremenu od 1941. do 1945. godine u NOPu i NOVJ nijesu iznijeti lični podaci za svakog od njih, kao u drugim sličnim slučajevima, već su umjesto toga istaknute samo fotografije za njih u ukupnom broju od 22.

ZABORAVLJENO 10 ŽRTAVA U ANDROVOJ KUĆI

Pošto su i žrtve pokolja o kojim se govori u posebnom dijelu “O pokolju u Velici -svjedočenja” najveći mučenici trebalo je bar za njih sačiniti spisak. Umjesto toga, njihova imena su pojedinačno data u izjavama nekih ljudi (Živaljević Risto, Bjelanović Zdravko i dr.). Taj dio je inače opterećen fotokopijama većinom nečitljivih izjava. Sve to daje utisak da su žrtve pokolja malo interesovale autora i da je on ovom dijelu prišao uzgredno, neozbiljno, neodgovorno i bez ikakve sistematičnosti. Zbog čega – treba on da objasni.

Nasuprot prednjem, autor nije posvetio bilo kakvu pažnju za deset žrtava u Androvoj kući, iako se radilo o najbližim srodnicima sa majčine strane. Istina, imena nekoliko žrtava su se pojavila u spiskovima iz nekih publikacija, kao što je pomenuta knjiga Jokića ili na spomeniku na Čakoru. Umjesto navođenja pojedinačnih podataka za sve žrtve kod Androve kuće, kako je to činio u ostalim slučajevima, on se zadovoljio konstatacijom-zabilješkom u kojoj je navedeno: “Ali prlikom pokolja u Velici u kući Androvoj pored svoje porodice tu se zateklo još nekoliko osoba iz komšiluka i Đurinske rijeke, koje su toga dana stradali. Poginule sahranjuju u dvije jame”. Ta konstatacija na strani 173. knjige nalazi se u posebnom tekstu u kojem se govori o Raki i Dimitriju, pa se ni u kom slučaju ne može kazati da autor za nju nije znao. Bez obzira ko je njen autor, ona se našla u njegovoj knjizi pa je on za nju odgovoran. Moguće je da se bliža priča o žrtvama ne bi uklapala u četničku ideologiju ili političku klimu u kojoj autor živi. Izlišno bi bilo govoriti o odnosu autora prema pomenutoj bilješci, ali objektivno gledano mora se kazati da je njegov postupak bio nehuman, neljudski i nebratski. Neshvatljivo je da je on zaboravio da, pored toliko spiskova, imena, fotografija, ličnih podataka za ličnosti koje pominje i dr. navede i imena svoje babe, tetaka, pa i ostalih žrtava.

Da li su ovih deset žrtava manji i nevažniji velikomučenici od onih 52 Veličanina koji su se sakupili na Anovima da sačekaju dolazak Njemaca i radi pomoći neprijatelju u ratu pristupe dogovorenom poslu oko opravke mostova radi lakšeg prolaska njemačkih divizija koje su učinile nezapamćen masakr? Oni su ipak imali “sreće” da ne budu masakrirani kao ostale veličke žrtve već sprovedeni u ropstvo gdje su robovali u zdanju koje je kasnije pretvoreno u hotel i nakon završetka rata svi, izuzev jednog, srećno se vratili u Veliku. Da li su od njih veći velikomučenici oni koji su u mirno vrijeme odgovarali pred redovnim sudom za djela kažnjiva po zakonu, izdržali izrečene vremenske kazne, po zakonu rehabilitovani i nastavili redovan život u društvu, a neki od njih imali vrijedne uloge u kulturi zajednice pa da se o njima u knjizi mnogo govori, a da se imena ovih žrtava i ne pominju?

Po čemu su ove žrtve manji velikomučenici od ljudi sa spiska ravnogoraca, (koji je vjerovatno poslužio autoru kao neka vrsta legitimacije u sredini u kojoj živi), pa da se i njihova imena ne nađu u knjizi na nekom spisku? Naše familije nijesu se slučajno “zatekle kao neke osobe iz Đurinske rijeke”, već su kao najbliži srodnici njegove babe Ljepe još prije tri mjeseca pozvani od nje i njenog supruga Andra da dođu i najljepše primljeni i složno živjeli u maloj brvnari sa još brojnim članovima njihove porodice. Ove žrtve nije sahranila nepoznata osoba, kako bi se moglo pomisliti čitajući bilješku, već Andro sa svojim seljanima, žrtvujući svoje živote preko noći, na oko dva dana nakon pogibije u vrijeme kada su Njemci još nekim djelovima bili prisutni u Velici. Bez obzira na sve, ne treba se ljutiti zbog ovog na autora već samo imati prezir prema njegovom neznavenom postupku.

Nakon pokolja izvjesno kraće vrijeme boravili smo sa Androvom preostalom familijom u improvizovanom logoru u šumi iznad Novšića. Tu sam čuo da se u grupi nekoliko žena, u kojoj se nalazila i supruga Miljana Kneževića, brata Androvog, da je njemački komandant, kada je stigao u Lijevu Rijeku naišao na njemačkog vojnika (neki kažu majora) razapetog na krstu pored puta i da je to uradio neki čovjek iz Šekulara. Prije nekoliko godina meni je Ismet Sinanaj iz Plava kazao da je njemu ranije u Prizrenu jedan stari Albanac, koji je bio bez oka i izranavljen po licu, kazao da je bio u njemačkoj vojsci i da je ranjen od granate kod Andrijevice. Pri povlačenju vozili su ga u kamionu kao ranjenika. Kako je rekao, pri povlačenju njemačke vojske, njemački komandant je “s tu stranu Čakora” naišao na ubijenog njemačkog vojnika kraj puta i dao naredbu da se pobiju svi stanovnici toga sela. Dio ove priče da je njemački komandant izdao naredbu za ubistva podižući dva prsta potvrdio je i Jokić u svojoj knjizi, s tim što je on tvrdio da je njemački komandant to učinio na traženje muslimansko-balističkih legionara da za dva sata “rade što žele” po Velici. Ne vjerujem da je ovaj osioni krvnik bio spreman da izvršava nečije želje ili sa nekim iz Velike pregovara.

VELIČANI KRIJU TAJNU

U saznanju sam da neki ljudi u Velici znaju koji čovjek je izvršio “razapinjanje”, ali da o tome ćute. Nepoznato je zbog čega je preduzet ovaj ipak nehumani gest. Međutim, moglo bi se zaključiti, imajući u vidu upućene prijetnje četničkog komandanta “idete u smrt” i psovke uz riječi da su se “udružili sa komunističkim banditima” koje su upućene uhapšenim Veličanima na Čakoru kao i obavještenje koje je nepoznati čovjek uputio kod kuće Boškovića na Ivanpolju da bježe jer će izginuti, da je ovaj čin unaprijed pripremljen od četničke izvidnice kao provokacija njemačkom komandantu za davanje komande za pokolj stanovništva Velike. U svakom slučaju, komanda je izdata u Velici, a na čiju želju to ostaje kao tajna.

       (Kraj)

[1] Radojko Đuričanin je bivši sudija Ustavnog suda Crne Gore.Preminuo je 12.11.2020.godine u Podgorici,đe je i sahranjen 13.11.2020.godine.Pripadao je onim gornje-polimskim intelektualcima koji su veoma dobro poznavali prošlost i događanja na tom prostoru.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *