ČETNIČKA PROPAGANDA ZAUSTAVILA ŽENE,DJECU I STARE DA NE NAPUŠTAJU KUĆE (1)

 

Autor: Radojko Đuričanin[1]

Tokom NOB-e u partizanima je poginulo 56 Veličana.Zbog svega toga je i četnički komandant Labović na Čakoru uz psovku 52 uhapšena Veličanina prijetio likvidacijom i paljenjem kuća,govoreći da su se “udružili sa komunističkim bandama”.To se poklapa sa njemačkim izvještajem o saradnji Veličana i komunista

Na slici je panorama sela Velika

U Velici je 28. jula 1944. godine izršen pokolj civilnog stanovništva nezapamćen u ovim krajevima. Taj pokolj izvršili su vojnici njemačkih SS divizija Princ Eugen i Skenderbeg tokom odstupanja od Andrijevice gdje su ranije doživljele veliki poraz i gubitke (prema kazivanju mještana samo na području Božića, sela kod Andrijevice, oko Velikog i Malog krša poginulo je preko 1000 Njemaca) u borbi sa partizanskim brigadama.

Prva je bila sastavljena od Njemaca folksdojčera, iz Vojvodine.

Drugu su činili Šiptari (tako smo ih tada zvali) sa Kosova-uglavnom iz Podujeva i Đakovice, u kojoj je bilo i vulentara iz Plava i Bihora. Ako se pri tome uzme u obzir i da je prethodnih dana na Čakoru, od krajiških brigada bio likvidiran njemački bataljon i da je tu, kako se govorilo poginuo i jedan njemački general onda je postojala veoma velika opasnost od osvete prema stanovništvu Velike, pogotovu od balista sa Kosova.

Ta opasnost bila je ubjedljivija kada su partizanske brigade, noću i iznenada napustile te krajeve, uključujući i Veliku po odluci veće partizanske komande, moguće i Vrhovnog štaba i preko planine Mokra upućene u Srbiju radi pomoći tamošnjim partizanima dovedenih u škripac na Ibru od bugarske vojske. Time je prestalo okruženje njemačkih divizija na području Polimlja i otvoren im je put za povlačenje prema Peći putem Murino-Čakor. Umjesto da ih dotuku, jer su za to imali dovoljno snaga, partizani su pošli da drugom pomažu ostavljajući tako na milost i nemilost stanovnike Velike i Gornje Ržanice.

Nažalost, rukovodstvo ovih brigada nije obavijestilo mjesno stanovništvo o dolazećoj opasnosti niti zatražilo da se nejač skloni po šumama oko Velike ili u Šekularu gdje su se nalazile dvije čete Devete crnogorske brigade, koja sama nije mogla da se suprotstavi njemačkoj sili. Kako je nestala ta hvaljena partizanska briga za stanovništvo?!

Na dan pokolja, ujutru pojavile su se njemačke motorizovane kolone i pješadija putem prema Čakoru. Iz pravca Gornje Ržance pojavio se dim i čula se pucnjava. Predosjetivši opasnost, mi-porodice u kući Andra Kneževića (gdje se nalazilo 17 članova), na Ivanpolju, krenuli smo puteljkom da bježimo prema šumi iznad kuće. Kada smo bili na oko pedesetak metara blizu šume čuli smo glas neke žene koji je dolazio sa puta ispod kuće kako Njemci pale partizanske kolibe u Ržanici i da se vratimo u kuću jer da će je oni zapaliti ako se mi tamo ne budemo nalazili. Na taj glas mi smo se vratili.

Po povratku dio familija: Savić Toma, sa kćerkom Mišom od dvije godine koju je držala u naručju, Knežević Draga i Đuričanin Mileva kao o komšinica Stamatović, koju smo zvali baba Mona, zadržao se stojeći u voćnjaku Stamatovića koji je odmah do Androve kuće, dok se drugi dio vratio u kuću. Ja sam sjedio blizu ove grupe na kamenu od neke duvarine i jeo med u saću, koji je ranije brat od strica Živko donio sa nizamske kule, koji je ostao bio u košnici pri iznenadnom odlasku partizana. Raku je njena majka Ljepa poslala kod stare kuće njenog strica Miljana da je otvori kako je Njemci ne bi zapalili. To ju je spasilo. Sve je bilo mirno i bez ijednog pucnja jer bi na pucnjeve pobjegli u kuću. Iznenada odozdo iz pravca puta uz sokak pojavio se njemački vojnik u šarenoj vojničkoj uniformi, sa automatom u rukama i doviknuo: „Kuda bježite, p…vam materina“. Odmah je rafalom iz automata pokosio ovu grupu koja je padala kao snoplje uz prodorne uzvike. Zatim je vojnik pošao u kuću, gdje je pobio tetku Ljepu sa kćerkom Ilinkom i Ljenu. Kasnije je ubio moju sestru Milijanu iznad duvarine i majku Milicu na udaljenju odatle za oko 50 m prema šumi jer je pokušala da pobjegne. Ja sam pobjegao u kukuruz, a Živko i Zdravko (Dašo) sa sestrama od tetke Marom i Tašom pobjegli su na suprotnu stranu-prema zapadu. Da se nijesmo vratili već zašli u šumu, bili bi spaseni. Ja sam zbog poziva uvijek ovu ženu smatrao uzročnikom smrti naših porodica.

Osim Njemaca,Velici je prijetila opasnost i od propagande i represalija četnika koji su se iz Polimlja povlačili zajedno sa Njemcima. O toj opasnosti pisao je i Branko Jokić u knjizi „Pokolj u Velici“, od 2014. god. Iz nje se jasno vidi uloga četnika u ovom pokolju. Name, u njoj je navedeno (str.199 i 200), uz poziv na Arhiv Jugoslavije, F 5251, pod naslovom „Četnička izvidnica“ da autor smatra da su četnici, napuštajući sa Njemcima dolinu Lima, prema partizanskim ratnim dokumentima, bili nemilosrdni u represalijama nad „partizanski orijentisanim stanovništvom“ u Polimlju i Velici, a prema njemačkim bili su Njemcima vodiči odnosno „pomogli im u lakšem snalaženju na terenu“. Dalje se navodi da su četnici Radonje Labovića u ulozi prethodnice koja je izviđala teren za njemačke trupe po Polimlju i u pravcu Čakora… ubjeđivali stanovništvo “da mu se neće ništa dogoditi“ od njemačke vojske kao i pozivali muškarce „da poprave put“ prema Čakoru i Bjeluhi. Osim toga, navedeno je da su Veličani koji su se bili sakupili u Velici i bili pohapšeni, na Čakoru, gdje su sprovedeni, među Njemcima i balistima prepoznali Labovića „oko koga je bila veća grupa četnika“.

S pozivom na knjigu Radovana Lekića „Andrijevački srez 1941-1944“, iz 1961. godine, Jokić navodi da je on, prema izjavi Dušana Simonovića, od Veličana, nudeći oružje, tražio da se „odmah“ upišu u njegove jedinice uz prijetnje likvidacijom i paljenjm sela te da je, kako su oni ćutali, ljutito kazao „Idete u smrt“. Prema istom Simonoviću, on bi ih sve postrijeljao, ali je naišao njemački kapetan (Paluš), koji je naredio da se zarobljenici sprovedu za Peć. Pozivajući se na Zbornik NOP-a (tom 12, knjiga 4), Jokić iznosi da su drugi zatvorenici tvrdili da ih je Labović psovao govoreći da su se „udružili sa komunističkim banditima“, što se podudara sa dijelom njemačkog izvještaja u kome se pominje ta saradnja.

Propaganda četnika-da se ne treba plašiti Njemaca i da stanovništvo ne napušta domove je imala uspjeha. Žene, djeca i stare osobe su ostali kućama. Odrasli muškarci ili su se sklonili po šumama ili su se sakupili na Anovima i čekali Njemce da bi krenuli u opravku mostova i puta koje su partizani bili porušili. Da su Veličani koji su cijelu noć pregovarali, tokom noći svoju nejač sklonili po šumama ili preveli u Šekular rezultati akcije Njemaca na ubijanju bili bi neznatni ili daleko manji. Na ovaj zaključak me upućuje i naš pokušaj bjegstva i vraćanja na poziv pomenute žene da se vratimo. Ta žena je svakako djelovala u skladu sa četničkom propagandom. Zbog toga glavna odgovornost za pokolj leži, osim na njemačke divizije i djelimično na četničku propagandu, koja je dovela do situacije da Njemci veličku nejač zateknu u kućama. Zbog oročenosti vremena pokolja na dva sata Njemci vjerovatno nijesu zalazili u šume.

O prednjim okolnostima u knjizi Stanka Paunovića „Velički velikomučenici“, koju sam dobio na poklon sa posvetom i koja je štampana 2017. godine u Srbiji, nema ni riječi, čemu se, zbog političke orijentacije Paunovića, ne treba čuditi.

U toj knjizi se ne iznosi da su Veličani bili u četnicima, osim što se na jednom mjestu (str. 174) tvrdi da je njegov otac Dimitrije u 1942. godini bio u četnicima neko vrijeme. Vjerovatno je da su neki od Veličana bili u četnicima, a ako su ginuli, jedino se to moglo dogoditi u borbama sa partizanima, pa je bilo nezgodno to objaviti. U pomenutoj knjizi Paunovića (str. 6 i 7) u promotivnom govoru, pod naslovom „Pohvala Paunovm Peru“ je navedeno da su: …„nove komunističke vlasti odlučile da se obračunaju sa srpskim življem ma gdje se on na Balkanu nalazio. Ta zla sudbina je snašla i prostor Gornjeg Polimlja, gdje su, što po zatvorima, što po slovenačkim šumama, što na Golom ostrvu pobili nekoliko stotina hiljada vojno, radno, i posebno reproduktivno sposobnih Srba i tako trajno genetski osakatili taj prostor“. Iz ovog se vidi da su se velički četnici krajem rata našli i u „slovenačkim šumama“.

U istoj knjizi Paunović govori o svojoj majci Raki, ocu Dimitriju kao i o Stamatović Voju, koji je bio prvi muž Rakin. Uz izvinjenje porodicama, moram ovdje navesti neke pojedininosti lične prirode iz njihovih života. Za Stamatovića se kaže da je bio aktivista, skojevac, partizan, učestvovao u svim akcijama u trinaestojulskom ustanku, da je uhapšen i interniran u zatvor u Tirani, odakle je pobjegao sa Radonjom Živaljevićem i Huseinom Redžepagićem i preko Prokletija stigao u Veliku, gdje je jedne noći po povratku iz posjete porodici ubijen od Vulentara iz Plava.

U toku rata Raka se kao skojevka uključila u pokret NOB-e pomažući aktiviste sa područja Velike u dopremanju hrane, sakupljanju odjeće i informacija. Sedamdesetih godina je regulisala boračku penziju i odlikovana Medaljom za narod. Poslije rata udala se za Dimitrija „sa kojim je rodila četrnaestoro djece“. Dimitrije je važio za dobrog domaćina, bistrog i čestitog čovjeka. „Čašicu je volio iznad svega“ a to mu se često dešavalo. Milina je bila tada biti u njegovom društvu“. Često su mu prigovarali da se oženio skojevkom da bi se dodvorio vlastima. Jednom prilikom došlo je do žestoke svađe među njima, u kojoj je bilo i batina, a kada su komšije pitale šta se desilo odgovorio je: „Ništa strašno. Četnik uzeo malo skojevku na ispitivanje, pa tvrda, ništa ne priznaje“.

Kada je jula 2007. godine Raka umrla, uveče na „dvoridbi“, bilo je dosta svijeta. Tokom noći bilo je i razgovora o otcepljenju Crne Gore od Srbije. Neko je pitao jednog čovjeka koji je bio angažovan od vlasti u agitaciji koliko je davao za glas, a ovaj je odgovorio kao iz topa: „Koliko je ko vrijedio od 10 eura pa naviše“. U knjizi (str. 69)je navedena i njegova priča o „robovanju“ u Beču – njegovo unošenje uglja nekoj frau Rozi („vitka, povisoka, lijepa plavuša) u stan i kupanju… „Vratim se u Veliku oženim partizanku, umjesto da ostanem s frau Rozom, koja mi je spasila život. Šta slušaš ti, mali? Aj u sobu! Možda imaš brata u Beču, ko zna?!“ Da li je Stanko mogao „povući“ na oca?

Prema podacima iz knjige Paunovića, Velika je tokom rata služila kao pribježište partizana. U njoj su slobodno boravili komunistički kadrovi: Šoškići, Džudovići i drugi jer im je ona bila sigurno sklonište. Tu je formirana i skojevska organizacija koja je brojala šest članova i koja je prikupljala hranu, obuću i odjeću za ilegalce komuniste. U toku 1943. godine u njoj je formirana patizanska ilegalna desetina. Iste godine javilo se u partizane dobrovoljno oko 45 omladinaca.

Tokom NOB-e u partizanima je poginulo 56 Veličana. Zbog svega toga je i četnički komandant Labović na Čakoru uz psovku 52 uhapšena Veličanina, prijetio likvidacijom i paljenjem kuća govoreći da su se „udružili sa komunističkim banditima“. To se poklapa sa njemačkim izvještajem o saradnji Veličana i komunista.

(autor je sudija Ustavnog suda u penziji)

Nastaviće se…

[1] Radojko Đuričanin je poznati intelektualac iz opštine Plav i izvanredni poznavalac istorijskih dešavanja u svom zavičaju.Penzionisan je kao sudija Ustavnog suda Crne Gore.Preminuo je 12.novembra 2020.godine u Podgorici,gdje je i sahranjen.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *