KAKO SU IZDALI MOJU DOMOVINU

 

Drugi pišu 

      Uloga Milana Piroćanca  u Crnoj Gori polovinom šesdesetih godina devetnaestog vijeka (o čemu je pisao ovaj portal),sprega sa kupljenim Crnogorcima,navodno proćeranim sa Cetinja zbog političkih neslaganja sa gospodarom,Bombaški proces (u kojem su učestvovala   i  tri Ćulafića iz sela Luge),i niz drugih događaja su zapravo bili dio jedne vrlo smišljene politike tadašnjih vlasti u Beogradu da se Crna Gora utre sa mape država Evrope.Dolje navedeni tekst je svjedočenje jednog od tada živih svjedoka tih događanja,koji je objavljen  u  časopisu “Ninettenth Century and After”(Devetnaesti vijek i poslije),London, februara 1933.

     Motiv za objavljivanjem prevoda ovog teksta nalazimo u intervjuu jednog veličanina dat listu Pravda u Beogradu (prije neđelju dana),u kojem se nastavlja sa lažnim iznošenjem činjenica (o svom kraju),pri čemu se ne uzimaju materijalni dokazi da bi se potkrijepile izrečene konstatacije,već radi dodvoravanja  političko-crkvenim krugovima saopštavaju potpuno neutemeljene tvrdnje.Vrijeme je majstorsko rešeto,pa”sto puta izgovorena nesitina”neće moći da izdrži vrijeme koje je pred nama.Zapravo,popisi stanovništva u selu Velika,a što je sve sačuvano u arhivama,će biti  velika prepreka za izgoverene i neutemeljene konstatacije ovog “istraživača” veličke prošlosti.Neko bi mogao reći: “Pa kakve veze ima intervju veličanina Pravdi sa ovim tekstom”?Odgovor je jasan,neko će u budućem vremenu biti Pašić ili Pešić,a neko drugi opet Milo Petrović (O ovim ličnostima dalje u tekstu)

 Slijedi najavljeni  tekst 

CRNOGORCI SU DOŠLI DO SARAJEVA, ALI, ZAHVALJUJUĆI NIKOLI PAŠIĆU, NIKO NIJE ZNAO ZA  NAŠE VOJNE USPJEHE

 

Skoro je dvadeset godina otkako sam počeo da aktivno učestvujem u vojnom i političkom životu moje zemlje – Crne Gore. Mnogo je bilo gorkih dana koje sam morao da izdržim kroz taj period, bezbrojna su teška iskustva i temeljite lekcije. O svim važnijim događajima koji su se desili tokom tog vremena, u mojoj zemlji vodio sam tačnu evidenciju i ukratko registrovao karakteristike svih značajnijih ličnosti sa kojima sam dolazio u kontakt, opštio ili poslovao. U ovom trenutku, dok se vodi živa rasprava o raznim zemljama i ulogama koje su imale u Svjetskom ratu, savremeni istoričari – namjerno ili ne – prolaze zatvorenih očiju pored malene Crne Gore i herojske uloge koju je odigrala u zajedničkoj borbi, dok neki od njih, sramno i cinično, žele da je smatraju mrtvom. Stoga je moja dužnost, kao Crnogorca, da kažem i dokažem sljedeće: Nakon pažljivog proučavanja teksta ultimatuma koji je Carska austrijska vlada poslala Srbiji, iz kojeg se sasvim jasno vidi da je rat pred vratima, Kraljevska crnogorska vlada je notom od 11. jula 1914. godine obavijestila Beograd da je Crna Gora spremna da pomogne Srbiji. Nikola Pašić, tadašnji srbijanski premijer, uvjeravao ja Vladu Crne Gore da je Srbija, zauzvrat, spremna da sa Crnom Gorom bratski podijeli sve što Srbija ima. Međutim, njeno prijateljstvo sa Crnom Gorom trajalo je tačno sedam dana! Čim je Britanija objavila rat Njemačkoj i Austro-Ugarskoj, Nikola Pašić, osjećajući se uvjerenijim da će pobjeda biti na našoj strani, počeo je otvoreno da Crnoj Gori pokazuje znake da više ne želi njenu pomoć i njeno društvo, jer ga nije zanimalo da sa njom dijeli teritorije unutar granica Austro-ugarskog carstva. Upravo od tog časa on je počeo da kuje plan za uništenje Crne Gore – zemlje koja je bila prva da pritekne Srbiji u pomoć u času opasnosti.

KAKO JE PAŠIĆ DIJELIO POMOĆ OD SAVEZNIKA

Nikola Pašić je u ime i za račun obije zemlje – Srbije i Crne Gore – apelovao kod velikih Saveznika za ratni materijal i novac. I redovno je dobijao oboje, uz ovlaštenje da dijeli tu pomoć između Srbije i Crne Gore na dva proporcionalna dijela. Pašić je ovako dijelio pomoć saveznika: svaki crnogorski borac dobijao je za hranu, odjeću i obuću 1,5 dinara na dan, dok je svaki srbijanski vojnik dobijao 7 dinara dnevno za iste potrebe, iako su troškovi života u obije zemlje bili isti. Suprotno Pašićevim očekivanjima, Crnogorci nijesu gunđali iako su, sa praktično praznim naprtnjačama, morali da se bore rame uz rame sa srbijanskim vojnicima čiji su ranci bili uvijek puni. Ukupan broj crnogorskih boraca i onih mobilisanih za vojnu službu nije prelazio 53.000. Ali ta brojka je obuhvatila sve zdrave muškarce između sedamnaest i šezdeset i dvije godine starosti.

Do septembra 1914. godine cjelokupna crnogorska vojska bila je stacionirana na neprijateljskoj teritoriji i ostala tamo do kraja 1915. U Bosni, neki od crnogorskih bataljona su se probili do same kapije Sarajeva, ali je crnogorskoj Vladi bilo zabranjeno da daje bilo kakve izvještaje štampi tako da niko ko nije stvarno bio na tom ratnom poprištu nije znao ništa o uspjesima koje je crnogorska vojska postigla u svojoj borbi protiv zajedničkog neprijatelja. Srbijanska vrhovna komanda tvrdila je da bi takva informacija koristila neprijatelju koji ne smije da zna o pokretima crnogorskih snaga; kao da neprijatelj nije znao za ono što su Crnogorci postigli! Ipak, vijesti su obilno širene Evropom iz Niša, u Srbiji, u kojima se tvrdilo da se srbijanske trupe bore kod Sokolca, u šumama Romanije, i drugim mjestima u Bosni, uprkos činjenice da ni jedna jedina srbijanska jedinica nikad nije bila ni na jednom od tih položaja.

Početkom oktobra 1914. crnogorski bataljoni su bili primorani da se povuku iz Sarajeva sve do desne obale rijeke Drine. To su uradili pod najtežim uslovima jer je Užička divizija (srbijanska), tajno napustila crnogorsko desno krilo. Ohrabreni tom izdajom od strane srbijanske komande, austrijski general Poćorek je napao Srbijance i Crnogorce na čitavoj liniji fronta od sastava Drine i Save do Foče u Hercegovini, snagom od 130.000 vojnika i 400 topova. U isto vrijeme uputio je drugu armiju od 105.000 ljudi da napadne Srbijance na potezu Bijeljina-Višegrad. Procijenio je da su njihove snage oko 160.000. Takođe je rasporedio dvije pune divizije (18. i 50.) koje su, prema bečkom Ratnom arhivu, morale brojati oko 25.000 ljudi, na sandžački front (od Višegrada do Foče) koji je činilo, kako je mislio, svega 10.000 vojnika. U stvari njih je bilo oko 25.000. Sudarivši se sa srbijanskim snagama neprijatelj je prešao Drinu i napredovao prema srcu Srbije, tako da je 8. novembra 1914. godine Beču uputio depešu da je uspjeh siguran. Ali ubrzo nakon toga bio je poražen i njegove snage su izbačene iz Srbije.

”Srbijanska vojska se topi”, priznao je general Stepanović u poruci nakon napada bugarskih snaga.Drinski front su branili Crnogorci, čija je brojnost bila kao i neprijatelja; ali snage generala Poćoreka nijesu uspjele da u nekoliko pokušaja pređu rijeku, uprkos činjenice da je imao dovoljno topova a da Crnogorci uopšte nijesu imali artiljerije! Tako, da je on porazio Crnogorce na Drini i prodro u Sandžak, veoma je vjerovatno da bi – bar što se tiče Crne Gore i Srbije – rat bio završen kao što se desilo nakon godinu dana, u zimu 1915. godine. Međutim, ovaj uspjeh je iskorišćen isključivo u korist Srbije: ni jedna jedina dobra riječ nije rečena za Crnu Goru i njenu vojsku, iako su u stvarnosti Crnogorci bili ti koji su spasili kritičnu situaciju i postigli pobjedu.Tokom čitavog rata crnogorsko naoružanje bilo je u svakom pogledu neadekvatno. Nikola Pašić nije ispunio svoje obećanje da pomogne Crnoj Gori u hrani, odjeći, i oružju. Nasuprot, čak su i male količine oružja koje je Rusija s vremena na vrijeme slala da se podijeli između Srbije i Crne Gore zadržavane skoro u cjelosti od strane Srbijanaca, u Srbiji. Pašić je vjerovatno rezonovao da, ako su se Crnogorci borili protiv snaga islama skoro goloruki punih pet vjekova u odbrani svoje nezavisnosti i nacionalne časti, oni će se sigurno suprotstaviti visoko obučenim i dobro opremljenim austrijskim snagama na skoro isti način!

Nakon razbijanja generala Poćoreka, u Srbiji se mislilo da više nema opasnosti koja joj prijeti od neprijatelja. Započelo se sa političkom akcijom za neku vrstu ujedinjenja. Da bi se to postiglo, smatralo se potrebnim da nezavisnost Crne Gore nestane. I tako je jedan broj srbijanskih agenata upućen iz Niša u Sandžak, gdje su bile stacionirane dvije trećine crnogorske vojske, da nagovaraju i ubjeđuju Crnogorce da proglase – na glasomet od poraženog neprijatelja – apsorpciju Crne Gore od strane Srbije. Načelnik Generalštaba crnogorske komande bio je u to vrijeme srbijanski general Boža Janković. Njega je, međutim, 21.juna 1915. zamijenio pukovnik (sada general) Petar Pešić – takođe Srbijanac. Ovo su samo neki od primjera koji pokazuju zvanični stav Srbije prema nama koji smo bili njeni prvi saveznici. Kao uspravni gorštaci, mi Crnogorci smo smatrali nezamislivim da su naši saveznici u stanju da propagiraju jednu podmuklu kampanju protiv Crne Gore, njene Vlade, i vojske u čijoj su vrhovnoj komandi bili srbijanski oficiri. Stoga smo sve takve informacije primali sa rezervom, shvatajući da smo, ipak, još bili usred rata.

Ali ovdje bih dao letimičan prikaz glavnih događaja koji su slijedili. Dvadesetčetvrtog septembra 1915. godine general Fon Makenzen napao je Srbiju na frontu koji se protezao od sastava Drine i Save, duž Save i Dunava sve do Orsove. Snage pruskog generala u svemu su brojale 200.000 bajoneta i 800 topova, od kojih je jedna trećina bila velikog kalibra. On se suočio sa većinom srbijanske vojske, čiji je manji dio bio podignut protiv Bugarske sa glavnim korpusom stacioniranim u Pirotu pod generalom Stepanovićem; a četrdeset bataljona makedonskih snaga pod generalom Damjanom Popovićem bilo je stacionirano duž bugarske granice. Prema bečkom Ratnom arhivu, Srbijanci su imali 1.000 topova. Dva dana kasnije, 26.septembra 1915, čitava srbijanska vojska duž Dunava bila je u povlačenju. Srbijanska vlada i Generalštab srbijanske vojske odlučili su da se na povlačenje duž rijeka Morave i Vardara do Soluna, u nadi da se stave pod zaštitu velikih Saveznika. Ali, je li iko mislio o Crnoj Gori?

Prvog oktobra 1915, general Bojadžijev, sa 60.000 Bugara i 250 topova, napao je generala Stepanovića na liniji Negotin-Pirot, a general Todorov, sa 30.000 Bugara i 150 topova, napao je četrdeset makedonskih bataljona pod komandom srbijanskog generala Damjana Popovića od Zaječara do Pirota. Srbijanci su se povlačili pred Bugarima, ali im je put prema Solunu bio prepriječen, dok je drugi pokušaj da se probije kod Kačanika takođe bio neuspješan. “Srbijanska vojska se brzo topi”, priznao je general Stepanović u svojoj poruci generalu Pešiću. “Naše snage su svedene na manje od jedne četvrtine početne snage”, kazao je vojvoda Putnik takođe pukovniku Pešiću, načelniku Generalštaba crnogorske komande. “Moramo se povući kroz Crnu Goru”, rekao je, na kraju, Nikola Pašić. To iskušenje bilo je nadljudsko. Vojvoda Putnik, stariji, plemeniti i časni komandant srbijanskih snaga, apelovao je, preko pukovnika Pešića, na crnogorskog kralja Nikolu, “za bratsku pomoć u nuždi”. Za kralja Nikolu to je bila prilika da prepusti Srbe njihovoj sudbini i tako se oslobodi svog rivala. Ali on nije mogao da učini nešto takvo. Nasuprot, kazao je pukovniku Pešiću: “Vojska je moja, ali komanda je tvoja!” A onda je kralj gorštaka dodao: “Koristi moje vojnike kako misliš da je najbolje za zajedničku stvar Saveznika”. Pešić, sa takvim ovlaštenjem od strane Kralja, smjesta je povukao sve crnogorske snage iz Hercegovine, sa Drine i iz Albanije i poslao ih najvećom brzinom u Srbiju “da spasavaju što se dalo spasti”. Crnogorci su uspjeli da ispune ovaj težak zadatak: pokrili su i omogućili srbijansko povlačenje, i tako spriječili rasipanje posljednje preostale četvrtine srbijanske vojske.

Dok je Nikola na Cetinju odavao počast Pašiću, ovaj je tajno naređivao Pešiću da izda crnogorsku vojsku

Sve to se desilo u posljednje dvije nedjelje oktobra.Petnaestak dana kasnije, sredinom novembra 1915, srbijanska Vlada stigla je u Skadar, kojeg su držali Crnogorci; a krajem mjeseca ostaci armija generala Mišića i generala Stepanovića, sa onim koje su branile Beograd, stigle su u Podgoricu. Ukupan broj tih razbijenih snaga bio je tačno 63.000 vojnika, ali oni više nijesu ličili na vojsku. Većina oficira nije izgledala mnogo bolje od vojnika, a oni koji jesu bili su uglavnom ne-borci. Tokom čitavog tog vremena koje su Srbijanci koristili da izvedu svoje povlačenje – kako kroz staru Srbiju tako i kroz Crnu Goru – crnogorska vojska se hrabro borila u Srbiji i Sandžaku, zaustavljajući napredovanje 60.000 Austro-Mađara pod komandom generala Fon Keveša!

Sedamnaestog novembra 1915. godine Aleksandar Karađorđević, regent Srbije (sada kralj Jugoslavije), otišao je u Cetinje da se zahvali kralju Nikoli. Devetog decembra Nikola Pašić je stigao u Cetinje da izrazi poštovanje kralju Nikoli i da mu zahvali za velike usluge koje je njegova vojska učinila Srbiji u vrijeme njene katastrofe. Srbijanski premijer je ostao u Cetinju do 11. decembra, a Kralj Nikola je priredio večeru u njegovu čast. Jedan od diplomata – francuski ministar u Cetinju – uputio je krajem novembra. 1915. notu svojoj vladi u kojoj se kaže: “Srbijanci su napustili svoju zemlju pod zaštitom Crnogoraca… Mnogo potcjenjivani Crnogorci su se pokazali vrijednim potomcima svojih slavnih predaka”.

Čim je Nikola Pašić čuo za ovo, zaboravljajući sasvim da je upravo crnogorska vojska spasila njega i srbijansku armiju, svu svoju pažnju posvetio je jednoj ideji koja se degenerisala u sramotnu želju. Znajući dobro da nekih 50.000 Srbijanaca i isto toliko Crnogoraca ne mogu odlučiti pitanje Svjetskog rata – bilo da su ih saveznici Antante koristili ili ne – i uvjeren da je sudbina Srbije bila u potpunosti u rukama njenih velikih Saveznika, njegova jedina politička preokupacija bila je svedena na brisanje suvereniteta Crne Gore i potčinjavanje njene teritorije i stanovništva pod vlast Srbije. U tom trenutku crnogorska vojska bila je u rukama srbijanskog komandanta pukovnika Pešića. Desetog decembra, dok je još bio u Cetinju, srbijanski premijer je, neposredno prije ili odmah nakon večere koju je kralj Nikola priredio u njegovu čast, izdao tajno naređenje pukovniku Pešiću da izda crnogorsku vojsku i kralja Nikolu. Pukovnik Pešić je primio naređenje i obećao da će ga izvršiti; i uradio je to.

Dvadeset petog decembra 1915. godine neprijatelj je imao oko 60.000 vojnika koji su se suočili sa crnogorskom vojskom u Sandžaku, i oko 30.000 na mojkovačkom frontu koji se protezao od rijeke Tare do Rožaja. Nakon dva dana krvave borbe, austro- ugarske trupe počele su da se povlače predveče 27. decembra. Prethodnog dana, u šest sati ujutro, neprijateljske snage od nekih 46.000 vojnika, napale su Lovćen koji je branilo 7.000 Crnogoraca, koji su takođe bili odgovorni za odbranu regiona od obale Jadranskog mora do Grahova. Neprijatelj je dovukao kompletnu artiljeriju iz kotorskih tvrđava, kao i mornaričke topove iz Boke da bi pojačao svoju kopnenu artiljeriju koja se – prema podacima bečkog Ratnog arhiva – sastojala od dva velika 40-milimetarska topa, tri 13-milimetarska, trinaest teških baterija, i dvadeset baterija brzometne planinske artiljerije. Protiv Lovćenskog sektora, na potezu Solar-Mirac-Krstac, koji je bio najlakše mjesto za proboj crnogorksih linija, neprijatelj je imao nekih 25.000 pušaka pod komandom generala Vebera, Strejta (Štrajta!) i Soršiča. Ovaj sektor, dug nekih deset kilometara vazdušne linije, branilo je svega 700 Crnogoraca. Prirodna konfiguracija njegovog terena bila je izložena djelovanju artiljerije, pa je austrougarska pješadija pod njenom zaštitom mogla da se slobodno kreće bez najmanje opasnosti sve do samog podnožja planine. Po svoj prilici, ideja pukovnika Pešića bila je sasvim drugačija. On je smatrao da je čak i jedan nekompletan bataljon dovoljan za odbranu Lovćena; upravo stoga je tri petine crnogorske vojske uputio u Srbiju i Sandžak. Na Lovćenu je od artiljerije bila samo jedna brzometna baterija; sve ostalo bila je čista gvožđurija. Kuk – ključ za sve položaje na Lovćenu – pao je u ruke austrougarskih trupa.

On se odupirao samo tri dana i dvije noći. Prema podacima iz Ratnog arhiva u Beču, neprijatelj je priznao da su Crnogorci Lovćen branili veoma hrabro i da su se austrougarske trupe suočile sa žestokom otporom čak i na mjestima gdje ni miš ne bi mogao da nađe sigurno sklonište!

Dvadeset šestog i 27. decembra, Crna Gora je napadnuta duž čitave austrijske granice od strane austrijskih generala Keveša i Sarkotića, prvi sa 60.000 vojnika na Sandžak, a drugi sa 76.000 boraca na Lovćen i Hercegovinu. Crnogorci su se hrabro borili na svim frontovima, kako je neprijatelj uvijek priznavao.

Na Lovćenu (Kuk – Krstac) 700 Crnogoraca je tri dana i dvije noći zadržavalo 25000 Austro-Mađara

U Sandžaku, iako je tamo bilo dva Austro-Mađara na jednog Crnogorca, gorštaci su porazili okupatora. U Grahovu, gdje je odnos bio četiri prema jedan na štetu Crnogoraca, napredovanje neprijatelja bilo je zustavljeno. Na Lovćenu (Kuk-Krstac), crnogorska pozicija bila je mnogo teža: naime, na svakog Crnogorca bilo je dvanaest Austro-Mađara; u stvari, 700 Crnogoraca protiv 25.000 neprijatelja. Kako sam kazao, naša vojska branila ga je tri dana i dvije noći. Ta odbrana jako podsjeća na Spartance kod Termopila.

Crnogorci su otišli jedino kad na Lovćenu nije više bilo mjesta ni za samog đavola!

U čitavom Svjetskom ratu niije bilo primjera slične disproporcije snaga između bilo koja dva neprijatelja. U pismu (br. 0-8274) od 27. decembra 1915, pukovnik Pešić obavještava kralja Nikolu da “neprijatelj napreduje; da nije dalje od Cetinja od tri sata marša i da on (Pešić) ljubazno predlaže da se Cetinje odmah evakuiše zarad mira i spokoja”. Međutim, u trenutku kad je ova poruka došla u ruke kralja Nikole, Kuk nije bio pao, niti je neprijatelj bio na tri sata marša od Cetinja. U stvari, tačno je da je neprijatelj bio na oko tri i po sata marša od Cetinja, ali to je inače bila razdaljina od crnogorske prijestonice do austrougarske granice. Neprijatelj je tamo bio već dvjesta godina! Niti je, pak, neprijatelj napredovao tako brzo. Trebalo mu je tačno pet dana i četiri noći da pređe prostor od “tri sata marša”, jer je tek 1. januara 1916. okupirao Cetinje. A neprijatelj ne bi bio u stanju da zauzme Cetinje čak ni 1. februara da je na čelu Generalštaba bio neki crnogorski oficir. U tom slučaju bi neprijatelj najvjerovatnije bio čak otjeran sa crnogorske granice, jer je 27. decembra austro-ugarska armija bila potučena u Sandžaku i povlačila se bez poretka, dok je na Grahovu napredovanje Austrijanaca bilo potpuno zaustavljeno.

Te iste večeri (27. decembra) pukovnik Pešić je obavijestio komandante Sandžačke i Hercegovačke armije o padu Kuka. Ali prema bečkom Ratnom arhivu, Kuk nije pao do šest sati popodne narednog dana! Ova lažna izjava ostavila je poguban utisak na crnogorske vojnike. Tek što je stigao u Podgoricu, pukovnik Pešić je počeo pripreme za odlučujuću bitku koja je neposredno predstojala na položaju Carev laz. Za ovu “odlučujuću bitku” Pešić je imao svega 4.000 polugladnih Crnogoraca. Ipak, ovaj “genijalni” srbijanski strateg želio je da pokaže svijetu šta može da uradi sa 4.000 Crnogoraca koji nijesu imali nijednog topa, i sasvim nedovoljne zalihe pušaka i municije, protiv 46.000 vojnika naoružanih do zuba, pod komandom austrijskog generala Trolmana!

Taj isti pukovnik Pešić, pišući u srpskoj vojnoj reviji Ratnik, objašnjava ovu svoju “strategiju” kazujući da je postalo imperativ da Crnogorci zadrže Austro-Mađare u Crnoj Gori što je mogućno duže, inače bi neprijatelj zarobio nekih 80.000 srbijanskih vojnika koji su se povlačili kroz Albaniju. Stoga je načelnik Generalštaba komande crnogorske vojske htio da žrtvuje 4.000 crnogorskih života da od zarobljavanja spasi 80.000 vojnika tadašnjeg “saveznika” ali ipak druge države. To što je želio da postigne pukovnik Pešić je u potpunosti ostvario. Četvrtog januara 1916. godine, u tri popodne, Pešić je što je brže mogao odjurio u Albaniju. Usput je srio Nikolu Pašića i besumnje mu objasnio kako je u potpunosti uspio da izruči Crnogorce u ropstvo neprijatelju!

Međutim, Crnogorci su još bili krvave bitke na Grahovu, Kosmaču, Troglavu, Kalinoviku, Drimu, Glacincu, Višegradu, Mojkovcu i drugim tačkama, a naprijatelj je još gonio Srbijance duž obala Jadrana i čak sve do Valone, Rima, Pariza i Londona, gdje su njihove vođe i drugi zaslužni Srbi primali medalje od velikih Saveznika kao priznanje za njihovo navodno junaštvo.

Čim su austrougarske trupe počele da napuštaju teritorije Srbije i Crne Gore u novembru 1918. godine, francuske i srbijanske jedinice su odmah zaposjele teritoriju Kraljevine Crne Gore. Crnogorci su francuske i srbijanske trupe smatrali svojim saveznicima, i svi crnogorski ratnici koji su se našli unutar granica svoje zemlje odmah su se stavili na raspolaganje komandantima svojih saveznika. Ali nijednom od njih nije dodijeljena komanda, i nijednom članu crnogorske Vlade (od kojih je većina bila u egzilu u Francuskoj) nije povjerena nikakva funkcija u privremenoj upravi. Bio je to prvi znak – iako tada još nenaslućene – bolne istine da se tu odvijala ponovna okupacija a ne oslobađanje. Po uslovima mandata koji su dale savezničke sile, trebalo je da francusko- srbijanske trupe uđu u Crnu Goru sa ciljem održavanja reda i mira u očekivanju povratka kralja Nikole zajedno sa Vladom i Parlamentom.

Uzalud su istražitelji iz drugih zemalja pokušavali da otkriju istinu o Crnoj Gori

Tortura, glad, pljačka, haranje, ubistva i surovosti koje je nemogućno pomenuti, sveli su stanovništvo Crne Gore na nevoljnu servilnost a njihove slabašne žalbe srbijanska cenzura nikad nije dozvolila da odu u spoljni svijet. Tu i tamo bi poneki srbijanski diplomata objavio da je Crna Gora srećna i zadovoljna; ponekad bi i neki Crnogorac bio zaplašen ili zaveden od strane Srbije da kaže isto. Uzalud su istražitelji iz drugih zemalja pokušavali da otkriju istinu o Crnoj Gori. Njihovi glasovi su ućutkivani prije nego što su se njihovi izvještaji čuli. I tako je svijet ostao u neznanju o velikoj nepravdi koja je učinjena.

Tiranin je još na vlasti. Što se, pak, finansijske strane ovog pitanja tiče, zainteresovani su kazali da Crna Gora nije mogla postojati bez podrške neke druge države. Ali istina je da Crna Gora, porobljena kako u stvari jeste, danas plaća putem poreza nekih 300.000.000 dinara (oko 1,5 milion funti) godišnje. Ukupna potrošnja Crne Gore ne prelazi 100.000.000 dinara, dok se dvije trećine poreza zloupotrebno koriste od strane okupacione vlasti koja je izgradila ili gradi za sebe palate u Beogradu i drugim gradovima u Srbiji. Pa ipak beogradska štampa neprekidno bučno govori o “pomoći finansijski nesposobnoj Crnoj Gori”.

Da su veliki Saveznici obnovili predratnu nezavisnost Crne Gore – kao što su obnovili Srbiju i Belgiju – moja bi zemlja primila na ime reparacija nekih 723.000.000 njemačkih maraka u zlatu, jer joj je ta odšteta bila određena međunarodnim odlukama. Njena teritorija bi bila znatno uvećana, a svake godine bi takođe imala 200.000.000 dinara koje joj sada uzima Beograd. Sa tim novcem Crna Gora bi mogla da pretvori močvarno zemljište oko Skadarskog jezera u oranice od nekih 30.000 hektara. Sa dolinom Metohije, ako bi se uzorala i kultivisala, uz energiju koju bi rijeke Tara i Morača mogle da daju, Crna Gora bi proizvodila hranu ne samo dovoljnu za njenu domaću potrošnju već i za izvoz u druge zemlje. Nezavisno od toga, elektro energija iz Tare i Morače – nekih 90.000 konjskih snaga – bila bi dovoljna da snabdijeva veći dio crnogorskih željeznica i sve fabrike za preradu njenog drveta, vune, kože, gvožđa, aluminijuma, srebra i antimona; a crnogorski radnici bi našli dosta posla kod kuće umjesto da trunu, kao što se dešava, u tuđim krajevima i to u vrijeme kad ih naša zemlja tako jako treba. Prije rata Crna Gora je izvozila znatne količine nekih domaćih sirovina – goveda, ovce, vunu, kožu, sušenu ribu, buharicu (cvijet od kojeg se proizvodi snažan insekticid), građu, rudu i drugo.

S obzirom na budućnost Crne Gore kao nezavisne kraljevine u njenim poslijeratnim granicama, mogu sa sigurnošću reći da – zahvaljujući nacionalnom bogatstvu i njenin netaknutim prirodnim resursima, zajedno sa njenim lukama – moja zemlja bi mogla, za relativno kratko vrijeme, da postane isto tako srećna, napredna i za primjer kao država Švajcarska, s dodatnom prednošću koju pruža njena obala. Naši krajevi ne samo da imaju isto toliko lijepe i romantične planine kao što su one u Švajcarskoj, već i priobalje čije su ljepote bile tema najvećih svjetskih umjetnika koji su ih opisivali kao jedne od najdivnijih i najslikovitijih na ovoj našoj planeti.

IMG_20190209_142608

Pripremila -M.M.J,Budva

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *