VELIKA NA RASKRŠĆU SREDNJOVJEKOVNIH PUTEVA

   

       Piše:Marko Jokić

 

      Putevi od Plava-Gusinja prema Skadru,Peći , Ribnici (Podgorici) i Beranama

 

      U Srednjovjekovnoj Zeti je bila veoma razgranata mreža puteva,koja je povezivala Ribnicu (Podgoricu) sa Kotorom i Dubrovnikom,a dalje morskim putem prema Mlecima.Putevi koji su vodili iz Zetskog primorja u unutrašnjost,uglavnom od Kotora,Bara i Budve za Ribnicu (današnji Titograd),dalje su nastavljali za Plav i Peć i Brskovo.Od Bara,preko Ulcinja je bila veza za Skadar i dalje za Prizren.

Iz Ribnice(današnje Podgorice) se prema Plavu i dalje prema Peći   moglo stizati  na dva načina:

Od Ribnice,preko Dinoše uz rijeku Cijevnu,preko Selca do prevoja Predelac ,pa rijekom Lepušom i dalje preko prevoja Godilje ,između Trojana i Vjeternika u selo Laze ,pa preko Gusinja u Plav.(G.Škrivanić-Mreža puteva prema Svetosavskoj (1313-1318),Gračaničkoj (1321),Dečanskoj (1330) i Svetoarhanđelovskoj (1348-1352) povelji).Iz Plava ,sem  puta koji je vodio dolinom Lima( prema Beranama),jedan krak je skretao desno u pravcu Čakora za Peć.Put  je išao uz selo Velika,penjući se uz Cikuše prema prevoju planine Čakor i dalje prema Bjeluhi,gdje se sastajao sa putem koji je išao od Plava  uz Desni Meteh,pa preko prevoja Dio, nastavljajući  spuštanje  pored Meteških rupica ,prolazeći ispod planine Starac (koja ostaje desno) i silazeći u Bjeluhu.Tačka spajanja ovih puteva je bila negdje ispod postojećeg planinarskog doma u Bjeluhi.Odatle je put nastavljao prema Peći obalom rijeke Bistrice sve do Peći,odakle se jedan krak  vezivao na putni pravac prema Đakovici, iPrizrenu i dalje,a drugi krak je išao preko Vitomirice,Istoka,Banje prema Kosovskoj Mitrovici,odakle je postojao put prema Vučrtinu ,Prištini i dalje.

Jedan krak puta iz Plava,preko Desnog Meteha se na prevoju Dio odvajao desno za Dečane (G.Škrivanić-Puevi u srednjovjekovnoj Zeti).

Od Peći se preko Vitomirice,pa dalje preko planine Žlijeb stizalo do Rožaja,a dalje prema Sjenici i Novom Pazaru.

Za putni pravac od Velike do Peći,(preko Čakora) iz zapisa P.Ibri i M. Makenzi  početkom šesdesetih godina devetnaestog vijeka u knjizi putopisa:Put po slovenskim zemljama,London 1866. g. (preveo Čed.Mijatović,1868),navedene autorke govore da je  „ konjski put kamenom postavljen i obilježen  i sada rimskim ostacima“.Kako je u Dubrovačkoj Republici postajala odredba,po kojoj svi putevi koji idu od Dubrovnika na sjever,dakle za Srbiju i Bosnu,moraju biti široki tri koraka,ipak se na osnovu toga ne može uzeti za vjerodostojno da je tako urađeno i na ovom putu iz Velike za Peć (preko Čakora ),te da je  ispoštovana ta odredba.U nekim izvorima se navodi da su tim (tzv.glavnim putevima) mogla kola saobraćati (misleći,svakako na  konjske zaprege).

Za ovaj put ,koji je išao uz Veliku prema Čakoru,nije tačno utvrđeno da li je išao uz rječno korito Veličke rijeke,pa se dalje peo uzbrdicom prema prevoju na Čakoru ili je pak išao nekom trasom današnje saobraćajnice.Ako je suditi po kazivanju prote Miloša Velimirovića,Velički put je išao uz Veliku (vjerovatno uz Veličku rijeku),pa kako kaže Velimirović „penjao se uz Cikuše,pa dalje prema Čakoru i Bjeluhi.Ovaj put je bio nastavak tzv.Polimskog puta,koji je išao od Berana.

Velika je ovim Veličkim  putem  bila povezana i sa putnim pravcem koji išao niz limski tok prema Beranama,a južno od Vellike je bila veza sa Plavom i Gusinjem  i dalje prema Skadru,Kotoru,Dubrovniku,…

Prema postojećim zapisima,od Podgrice se prema Plavu moglo stići na dva načina (svakako najkraća,jer se moglo stizati i zaobilaznim putevima).

Jedan od puteva iz Ribnice  za ,koji je bio najkraći, je vodio   od Ribnice preko Meduna (Kuči),pa preko prevoja između planina Kolštice i Krisitori  na katun i Rikavičko jezero,pa dalje Skrobotnicom i  dolinom Vrmoške rijeke,pored sela Grnčar u Gusinje i dalje za Plav.Iako znatno kraći,ovaj put se nije mogao koristiti zimi zbog velikog snijega,jer put od Vrmoše na Selca (o kojem će biti riječi u ovom tekstu) i dalje je bio pogodniji zbog uticaja južnih toplijih struja uz dolinu Cijevne.(M .Velimirović,Vasojevići,Polimlje,Metohija,BELEŠKE)

Nakon Berlinskog sporazuma,kada je Crna Gora postala međunarodno priznata  država,počelo se sa gradnjom,za to vrijeme savremenijih puteva.Crnogorska Vlada je tada angažovala stručnjake sa strane (jer nije imala svojih kadrova).Na Cetinje je tada dovedeno nekoliko inženjera radi trasiranja i projektovanja novih puteva.Među prvima su stigli inženjer iz Češke (V.Bouček) i Aleksandar Bašmakov (1858-1943) (koji nije bio inženjer,već ruski publicista,prevodilac,etnograf,panslavist i državni savjetnik *),i nakon njih neku godinu kasnije i inženjer Smodlaka iz Dalmacije.

 Bouček  je  zapisao da je uz Veliku tadašnji put „bio popločan kamenom“ (V.Bouček,Putevi u Zetskoj oblasti,Cetinje i Crna Gora,Beograd,1927.)

Inače,prema dostupnoj građi nema podataka da je Bašmakov prolazio kroz Veliku.On je sa Cetinja za Peć prošao putem Podgorica,Dinoša,Tamara,pa uzvodno tokom rijeke Cijevna ,na Selca, prema Vrmoši i desno na Gusinje.Zatim je nastavio  prema Plavu uz Desni Meteh,Bjeluha i Peć (podaci iz njegove knjige,gdje opisuje svoje putovanje od Podgorice do Peći i dalje).

 * Bašmakov,očigledno nije bio stručnjak za projektovanje puteva,kako neki autori iz gornjeg Polimlja navode.On je na Cetinje stigao 1908.godine, da bi svojim savjetom pomogao crnogorskoj vladi oko odabira najpovoljnije varijante za gradnju željezničke pruge od Srbije prema Jadranskom moru.Nakon tri dana ,poslije dolaska na Cetnje je krenuo od Podgorice  prema Tuzima (Dinoša) i dalje  uz Cijevnu(preko Tamare i Selca) do Plavu Prema njegovim zabilješkama (A.Bašmakov-Preko Crne Gore u zemlju Gega),je od Plava nastavio uz Desni Meteh,Dio,Bjeluhu i Rugovsku klisuru prema  Peći,Dečanima i u povratku preko Ljume  za Lješ, Drač i Skadar kako bi sagledao karakteristike tih područja i predstavnicima crnogorske vlade preporučio trasu koja bi bila najpovoljnija za Crnu Goru.Nakon detaljnih analiza je predložio trasu:”Mitrovica,pa preko metohijske ravnice na manastir Visoki  Dečani,pa dolinom Dečanske Bistrice i tunelom Bogićevica (7-8 km) na Plav i Gusinje,pa tunelom iste dužine ispod Predelca i dolinom rijeke Cijevne na Podgoricu”

 Velika se,zahvaljujući dobrom povezanošću,našla na stranicama mnogih putopisaca,naučnika i drugih namjernika.Boraveći u Crnoj Gori,češki naučnik Jan Svatik je pri odlasku za Peć 1913.g.,upravo preko Andrijevice,Velike i Čakora zapisao interesantne detalje o ovom jedinom putnom pravcu od Andrijevice za Peć,što je objavio u svojoj knjizi-Josef Jan Svatek:ČERNA HORA A SKADAR-CESTOPISNE ČRTY,PRAHA,1914.

Opisujući svoje putovanje  od Podgorice,preko Mateševa za Andrijevicu (postojeći put Mateševo-Andrijevica je tada bio završen),on nastavlja:“Od Andrijevice smo krenuli dalje,gdje ponovo počinje uspon.Napuštamo rijeku i penjemo se prema planinama…samo tu i tamo vidimo pašnjake i nailazimo na poneki kućerak….Nakon izvjesnog vremana put nas je poveo ponovo dolje.Put vodi visoko po stranama planina,koje se pod nama spuštaju 300,pa i više metara.Našli smo se u planinskom uglu u čijem krilu je naseobina Velika,veoma dobro poznata iz crnogorsko-albanskih sukoba…“ Opisujući put on nastavlja:“Počinjemo se udaljavati od prelijepih livada i veselih gajeva breza;obgrlio nas je tvrd i depresivan predio.Stijena na stijenu je oko nas i kroz njih se teško probija naš put.Prolazeći između njih kao zmija,tako da malo idemo na konju,a zatim sjašemo,jer je put izuzetno uzak,nad nama kao da visi stjenovita kulisa,a pod nama u veliku dubinu pada stjenoviti zid.Tu i tamo put se pretvara u stepenište,ali veoma opasno stepenište….To je jedina komunikacija od Andrijevice do Peći.Na ovom putu se nesrećom  može nazvati situacija kada se  sretnu dva konjanika“Svatek dalje konstatuje da je ovaj put,ipak znatno bolji od onog kojim je nasatavio od Peći do Đakovice,koritom rijeke.

Očigledno,Svatik nije išao pravim putem,jer je iz Andrijevice odmah počeo penjanje prema planinama.Moguće je da je njegov pravac kretanja bio uz desnu obalu Lima,penjanje uz Gračanicu,prako Sjekirice i dalja prema Staronjinom Kršu i Čakoru .

Putovanje veličana za Skadar

 

Skoro do kraja 19-tog vijeka su veličani odlazili u Skadar za razne potrepštine:so,gas (petrolej),duvan,tekstil i sve drugo što se u okruženju nije moglo trgovati.Velički Šaljani su odlazili za Skadar i noćivali kod rodbine u Šalji,a zatim narednog jutra rano nastavljali put za Skadar.Na pijacu si stizali rano i nakon obavljene trgovine nekoliko njih,karavanski  polazili prema Velici.O tim putovanjima su  u  drugoj polovini dvadesetog vijeka potomci pričali o odlasku svojih očeva ,đedova,prađedova,.. u Skadar,te na taj način skraćivali duge zimske noći na zimskim noćnim druženjima uz igranje koza i ispijanje varene rakije.

Autor ovog teksta je više puta boravio u Dukađinu (Thet,Ljotaj,Pecaj, Abat,..) i lično prije osam godina slušao starog Nikolu Shitija ( te 2009.godine,starac je imao punih 105 godina,izgledao vrlo krepak za toliki ljudski vijek).Njegova je kuća bila jedna od tih gdje su u to vrijeme noćivali velički Šaljani.Njegov unuk Ljuđ Shiti,koji sada ima oko 60-65 godina,novinar,publicista i književnik je opisao detalje ovih putvanja i  susreta domicilnih i odseljenih Šaljana.O  plemenu Šaljana i njihovim seobama koje je detaljno istražio ,koristeći stare arhive,građu Istorijskog arhiva u Tirani,Vatikanskog arhiva,Skadarskog arhiva,arhive katoličke crkve u Albaniji i izvore na srpsko-hrvatskom jeziku (A.Jovićevića,Rovinskog,dr Mirka Barjaktarovića, itd) i došao do izuzetno kvalitetnih i vrlo utemeljenih saznanja o kretanju Šaljana za zadnjih 300 godina.

Poznato je da su Veličani mogli tada koristiti ukupno četiri putna pravca od Gusinja prema Skadru.

       Jedan od njih je put od Gusinja uz Godilju podno Trojana do Podleca,u trajanju 4.sata (tom putu Vrmoša i Vjeternik ostaju desno).Od  Predelca se ide rijekom Cijevnom (Cem na albanskom),klisurom Grop-zezom(Crnom uvalom,udubljenjem),do Selca (za dva sata),a od Selca prema Grabonu je potrebno još šest sati.Od Grabona se put penje uz brdo Leću (Cijevna ostaje desno) i stiže na Rapšu Hotsku za dva sata.Dalje se nastavlja  Rapšom  do Vor-papina (groba papina) još dva sata,i nastavlja krševitim Kastratima do sela Budoša puna dva sata.Od Budoša,dalje do Suovarija još dva sata.Kod  Suvovarija  put ulazi u duboku krševitu  provaliju,gdje kasnije prelazi preko jednog mosta stare građe,kojii je tu zaostao kao jedini svjedok prošlosti i jedini prelaz iznad suvog korita.Od Suvovarija  ide put krševitim Pustopojem ili Pustopoljem,i silazi  kod kopličke česme u Kopljik,odakle nastavlja poljem Fuš Tođi na Vraku do Kireze (ova dionica traje pet sati pješačenja).Od Kirize do Skadrskog pazara se stizalo još za jedan sat.( Opis ovog puta po popu  Milošu Velimirovića).

       Na ovom putu je bilo nekoliko hanova.Prvi u Grop-zezu,a zatim Selcu,Grabonu,na Repši,pa dalje na Vor-papinu,u Zagori,Budošu i Kopljiku.

           Od ovog puta se lijevo odvajao put od Predelca za Skadar (drugi put),koji se penjao uz strme i  krševite  predjele i išao na Nike,Vuklje i Škrelje i silazio na Skadar.Ovim putem su prolazili samo dobro vični i snalažljivi seljci iz susjednih sela.

Velika-Skadar

    Na mapi (crvenom bojom) je data trasa puta Velika-Skadar(mapa iz 1908.g.),koju su koristili Veličani.Pored obojenog puta  je isprekidanom  linijom dat  put kojim je  putovala Mari Edit Durham.

Treći put kojim su po pričama za Skadar odlazili veličani u trgovinu je išao    ovom trasom.Polazi se od Ali-pašina konaka Vrujom do Vusanja (oko jedan sat),a zatim nastavlja usponom do mjesta Rudnic još dva sata.Dalje put ide kroz Beć-Keć do sela Šalje još dva sata i odatle nastavlja preko Škrelja za Skadar  još osam sati.Ako je od Velike do Vusanja još tri-četiri sata,onda je do Skadra ukupno 16-17 sati. Kako kaže pop Miloš Velimirović,ovo je najkraći put za Skadar ,te ga pješak     može preći za jedan dan. Put od Vusanja do Rudnica ,gdje je uspon,je veoma težak za putnika,ali je veoma težak i nastavak  dok se pređe Beć-Keć,jer put se probija kroz strme litice iznad i ogromnim strmim kamenim provalijama ispod puta.Velimirović dalje  nastavlja svoje impresije „ ne smijete pogledati litice,niz koje kad bi čovjek pao ,nebi mu se ni traga kostima moglo naći.Koliko je opasan ova put“ Gusinjani ovim putem , bez velike nevolje ne putuju“-kaže Velimirović i dodaje  narodno sjećanje „da  se ovoga puta satrlo jedno magare i dok je u letu bilo i palo,tri puta je rikalo“

Za ovaj put su dobro znali  velički Šaljani,te su nakon doseljavanja u Veliku ovim putem  odlazili  na   Skadarski  pazar radi nabavke soli i drugih potrepština koje se nijesu mogle naći u bližem okruženju.Ostala su sjećanja starijih o odlascima za Skadar,kada  su  veličani  u manjim grupama putovali i svraćali kod svoje rodbine u Šalji,gdje su noćivali i rano pred zoru nastavljali put do Skadarskoga pazara,gdje bi nakon obavljene  trgovine istog dana  kretali za Veliku.

Ovaj put,iako dosta opasan u jednom dijelu,su koristili i istraživači,putopisci i drugi namjernici,jer su najbrže mogli stići od Skadra do Gusinja.

Istražujući Dukađin i predio Plavsko-Gusinjske kotline,ovim putem je prolazila i  Mari Edit Durham (engleski publicista), početkom dvadesetog vijeka,sa vodičima koji su je vodili  ovim vrletima u vrijeme kada je još bilo snijega na najvišem prevoju između varošice Theta i Vusanja.

      U svojoj knjizi  HIGH ALBANIA (Sjeverna Albanija),London 1909.godine,ona nam ostavlja svoje impresije o ovom putu.Putujući od Theta prema gornjoj Šalji Durham zapisuje:“Ah,kako je lijepa rasa ovih prirodnih ljudi“-misli na stanovnike gornje Šalje (prim.M.J).

       Dalje nastavlja „Kada smo krenuli od Theta prema gornjoj Šalji,počeli smo se penjati uza stranu,grijalo je sunce i bilo je toplo.Odozdo mi je izgledalo da se ne može naći put uz kamenu strminu koja je izgledala kao zid.Put je išao uzbrdicom ,bio je vrlo strm i išao preko kamene mase i usjeka koji su se spuštali veoma strmo.Što smo se peli više,put je bio strmiji i izgledao uži.Pitala sam se šta bi bilo,ako se nepažnjom okrenem,pa se stropoštam dolje,gdje bi mogla samo zvijer da me nađe.Prostor je pun kamena,što podsjeća na neki imaginarni svijet.Ipak,staza nije bila tako loša,kako je izgledalo,jer su na usponima puta bili postavljeni četvrtasti borovi trupci,koji su izgledali kao neko grubo stepenište.Od Theta do Vusanja,kako nam je rekao vodič,treba nam oko šest sati,jer je planina bila još uvijek pokrivena snijgom,što nam je otežavalo putovanje.Uz put smo se zadržavali radi fotografisanja i zapisivanja detalja,koji su me zanimali“

Ovaj put su ,prema pisanju Edit Durham,koristili Šaljani (iz Albanije) odlazeći često  u Gusinje radi nabavke kukuruza,jer zbog malo plodne zemlje i nedostatka vode za navodnjavanje,nijesu mogli obezbijediti kukuruz za potrebe domaćinstva.Kako kaže, kukuruz je nekada trajao neđelju dana (zbog brojnih porodica),tako da su vrlo često odlazili u Gusinje  za nove nabavke,jer im je odlazak za Skadar često bio nebezbjedan od turskih nizama.Sem toga Šaljani su imali katune  sjevero-istočno od Theta,na planinama iznad Plava,a zimi se vraćali sa stokom u niže predjele prema Skadru.

Prema pisanju dr Branimira Gušića,Šaljski stočari su sa stokom odlazili i na katune sve od Plava,do Rugova ,pa čak i do Rožaja,a zimi se vraćali u ravničarske predjele ,zbog nedovoljnih količina sijena.

     U izdanju knjige od 1866.godine,autorke Mekenzi i Ibri pišu o susretima sa francuskim konzulom u Skadru  Ekarom (1861.god.),gdje ih je on upoznao sa mogućim putnim pravcima koji se mogu koristiti prema Prizrenu ili prema Gusinju i Peći.Ekar ih je upoznao da je iz Skadra za Gusinje lično dva puta putovao najkraćim putem preko Škrelja,pa našto zapadno od naselja Thet,preko Qafe e Pejes na Vusanje i dalje za Gusinje.Upozorio ih je na opasnosti koje prate namjernika koji se oprediljeli na putovanjem ovom putnim pravcem.

O putu koji su veličani koristili od Velike do Skadra piše i dr Branimir Gušić,akademik JAZU,koji je dva puta prolazio ovom „izuzetno teškom  trasom tzv.Pećkog puta“.Gušić je inače ,kako stoji u biografiji,bio ljekar ,specijalista otorinolaringolog  i profesor na Medicinskom fakultetu u Zagrebu.Uporedo sa medicinom je studirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu istorijske i geografske nauke i nakon toga doktorirao  na temu:Geneza i elementi mljetske kuće.Prokletije je posjećivao 1901. i 1931 godine (prolazeći navedenom trasom puta) i još nekoliko posjeta,dolazeći na neke područja Prokletija drugim putevima.

       Opisujući ovaj put 1931.godine (koji je već bio modifikovan u odnosu na staru varijantu u donjem dijelu trase) Gušić piše :“Pećki put se odvajao  od Kopljika,od puta Skadar-Podgorica,i nastavljao dolinom Proni Thet.Danas tom dolinom vodi cesta za varošicu Thet,pa prelazeći Gryka Ducait (iznad naselja Ducaj) put se penje i ulazi u široku planinsku dolinu Boge,na čijim stranama su razbacane kuće zaseoka Markdedaj,Pecaj i Koljaj.Odavde se put naglo okreće prema istoku,diže se u nizu stepenica prema vrhovima Maja Vukljit (2231 m) i Maja Shtregut (2109 m).Prva  ravnica u koju stižemo je Fusha Okolit,na nekih 1250 m.Malo visočije je niz vrela Fisha e Harusches.Ovdje su nekada bile kolibe plemena Šalja iz mjesta Okoli.Put dalje nastavlja strmo,do mjesta Gropa Bors (Sniježna gropa-uvala).Ovdje je nekada bio han,ali se sada vide samo zidine.Dok je uobičajeni prelaz za stoku i konje mogao da se pređe za 20 minuta,strmo naviše,preko prevoja Qafa Štegu e Dhenvet u dolinu Šalje,jedna je staza samo za vrsnog pješaka skretala odmah iza hana nalijevo,te je kroz Grope  Radochis između najviših vrhova ove skupine i Maja e Radochiines i Maja Vlesna,zaobilazeći naseljenu dolinu Theta,izbija direktno u Fusha e Rudnitges na običajni Pećki put.To je bila staza koju je mogao da slijedi  samo pješak uz vrsnog vodiča,koji je dobro poznavao ovaj kraj“-tako završava svoju priču Gušić.Odavde dalje je već dosta blizu selo Vusanje.Istina,ovaj put u donjem dijelu se na poklapa sa starim karavanskim putem (koji su koristili veličani),jer je 1931 godine već bila kakva-takva cesta  u pravcu Theta.U gornjem dijellu,put je onaj isti koji opisuje Edit Mari Durhan i M.Velimirović.

      I nijesu samo ovi putopisci i istraživači ostavili zapise o „Veličkom putu“.Znatno ranije,polovinom juna 1838.godine,ovim putem od Gusinja je proputovao i francuski naučnik-geolog Ami Boue,ljekar sa  saputnikom geologom A.Viquesnlom,što je zabiljžio u svom kapitalnom djelu o evropskoj Turskoj (Ami Boue: la Turqie d’ Europe,T.IV,1840.g(str.547).

 Pored navedenih puteva,postojao je još jedan (četvri put)od Gusinja za Skadar.Kako piše Velimirović,za Malesiju iz  Plavsko-Gusinjske doline je išao još jedan put od Plava,Đurickom rijekom  na Crkvište,uz Vratnicu, s koje silazi  na prvo Malesijsko selo Čeren,a dalje Valbonom na drugo selo Curani,odakle silazi na Krasniće i Gaše.Ovim putem desno ostaju planina Dragobija,a put dalje kroz Škrelje nastavlja za Skadar,koji se u Škreljima spaja sa onim Gusinjskim putem što se  od Predalca odvajao i išao za Škrelje (opisano u dijelu opisa drugog puta u ovom tekstu).Od ovog puta se odvajao jedan krak  od Krasnića  na Vaspas,gdje je prelazio Drim i išao za Mirdite,a onda se lijevim nastavkom puta putovalo za Puku,Duganje,Vezirove anove i iz Zadrima stizalo u Skadar.

U tekstu je stavljen akcenat na put prema Skadru.Smatram za važnim dati i podatak trasama puta od Velike za Berane,koji je takođe bio jedan od glavnih puteva.

Naime, sa dna današnje Velike su za Berane išla dva puta,jedan lijevom ,a drugi desnom obalom Lima.

Desnom obalom Lima je put išao  od Plava,preko Skića,Čeligrada,Novšića,Ivan-Polja,pa dalje preko Ržanice,Krivača,Mašnice,Zorića,Gračanice,pa se spuštao na Sućesku-Seoce,odavde Baljem pokraj Lima na Seošticu,gdje prelazi Šekularsku rijeku na ušću i nastavlja prema Donjoj Ržanici kod Berana.

Drugi put iz Plava,preko Brezojevica,prolazi pored Novšićkog mosta,te veže Veliku (gdje je vezan sa prethodnim putem) i nastavlaj prema Pepiću,Murini (gdje se veže preko Murinskog mosta sa drugim putem iz Velike) i dalje ide na Luški most,te veže Luge sa Gračannicom,a sa mostom na Sućeski,ovaj put veže sa putem koji je išao od Mašnice i Gračanice.

****************************************************************************************************

Korišćeni izvori

1)G.Škrivanić:Mreža puteva prema Svetosavskoj (1313-1318),Gračaničkoj (1321),Dečanskoj (1330) i Svetoarhanđelovskoj (1348-1352) povelji

2)  Miloš Velimirović:Vasojevići,Poljimlje,Metohija (Beleške),

3)M.Edit Durham:High Albania,London 1909.g. (Poglavlje VII:Prokletije,Šalja i Suma),

4)V.Bouček:Putevi u Zetskoj oblasti,Cetinje i Crna Gora,Beograd,1927.

4)Josef Jan Svatek:ČERNA HORA A SKADAR-CESTOPISNE ČRTY,PRAHA,1914.,

5)P.Ibri i M.Makenzi:Put po slovenskim zemljama,London 1866. g. (preveo Čed.Mijatović,1868),

 6) Sjećanja Nikol Shitija iz Theta

7) dr Branimir Gušić-„Pećki put“ najviši prijelaz u Prokletijama,Zbornik za narodni život

 i običaje,JAZU,knj.42,1964.g

8) Ami Boue- la Turqie d’ Europe,T.IV,1840.g(str.547).

9) A.Bašmakov-Preko Crne Gore u zemlju Gega ,S.Peterburg,1913 .g.

 

 

 

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *