VELIČANI U MAĐARSKOJ

 

(Iz naše prošlosti)

 

Piše:Marko Jokić

Istorijske okolnosti-ratovi,zarobljeništva tokom dvadesetog vijeka nijesu zaobišli Veliku.Kapitulacija Crne Gore u Prvom svjetskom ratu 21.01.1916.godine će donijeti  nevolje cijelom crnogorskom narodu.Austrougarska je zarobljenike koristila za teške prinudne radove,na putevima koji su im bili neophodni za bolju pokretljivost vojske i vojne tehnike.Tako će u nemilost Austrougara pasti i veliki broj veličana,od kojih su neki bili angažovani  na gradnji puta  prema Peći,a zatim internirani po austrougarskim logorima.Jedan dio veličana je bio  odmah interniran u neki od 57 logora.

Iako je od 1916 god.prošlo više od jednog vijeka,ni danas nije poznato koliko je ukupno veličana završilo u logorima,a koliko je ostavilo kosti u tim kazamatima.Autor ovog teksta je došao do imena relativno velikog broja veličana koji su internirani,a čija imena do sada nijesu zvanično saopštena niti kod jednog od veličkih hroničara.Spisak sadrži podatke o logorskom broju,nazivu logora i eventualnim premještajima tokom zatočeništva.Podaci sa imenima veličana,do kojih sam došao na osnovu sačuvane arhivske građe će biti objavljeni na ovom sajtu.

Autora ovog teksta je posebno bila zanimljiva sudbina dva Živaljevića iz Velike,koji su internirani i  nakon raspuštanja logora nastavili svoj život u Mađarskoj.

U tekstu sa naslovom „OBRAD otkriva neobične uticaje naših ljudi i našeg jezika u današnjoj Mađarskoj“,koji objavljuje beogradska novina VREME,od 21.03.1938.god. novinar potpisan  OBRAD nam otkriva da je u Mađarskoj upoznao „Crnogorskog đetića u naknadnom mađarskom izdanju“.

Na pasoškom odjeljnju će službenik pitati novinara „Šta mislite,ko je ovaj?“

-Neznam kaže novinar „sigurno neki engleski turista“

-Varate se kaže službenik.Punokrvni je crnogorac.

Pred njima je čovjek ,kako piše „Osrednjeg rasta ,obrijan i dobro izbrijan,kratke sportske pantalone,kratak gornji kaput i pepita kačket.Nedostaje mu samo dvogled o ramenu,fotografski aparat i jedna suva Engleskinja u vidu pršute,ispod ruke,pa glavu da date da je neki Ser Džons Džons iz Liverpula“.

Novinar Obrad iz znatiželje će ga upitati:“Ama,šta se napravi od tebe đetiću,jadan ne bio?“

Veličanin-Živaljević,već dosta zaboravio svoj jezik odgovara:“Izvini mene,visoko gospodin,ja zaboravilo naš srpski jezik.Tuc mađarol?“

Dakle,konačno će Obrad saznati da se radi o ratnom zarobljeniku koji je bio interniran u Mađarsku,Radošu Živaljeviću ( * ) iz „ sela Velike ,pod samim Čakorom,….“

Radoš je prema pisanju Vremena bio interniran u Neđmeđer,dalje poslat u Tirol,a odatle u Senteš na prinudne poljske radove.Tu je ostao sve do 1924 godine ,“oženio se i uhvatio dubok koren“.

Radoš će pokušati novinaru da objasni kako se dogodilo da se oženi i ostane u Mađarskoj.“Moj ženo,eš njen mama  nateralo mene uči zanat,radi ovo“-pokazuje  na cipele.

Obrad ga podsjeća i kaže:Crevlje,jadan ne bio.

 Radoš će objasniti novinaru da je  imao mali pogon u kojem je radilo devet ljudi,a on je bio direktor.Kasnije će promijeniti zanimanje i nastaviti da radi u hipotekarnoj banci na procjeni imanja.

Na novinarsko pitanje da li ima djece,Radoš kaže „Ima,ne moje,nego od moj brat“.

O svojoj sudbini Radoš nastavlja priču “ pola na srpski,pola na mađarski“,da je bez vijesti iz rodnog kraja već 20 godina i jednog dana sretne nekog Jugoslovena koji je u njegovo ime napisao jedno pismo opštini Velika,gdje je pokušao da dobije informacije o svojim najbližim.Iz odgovora je saznao da je njegov rođeni brat Radonja  u Mađarskoj,takođe oženjen Mađaricom.Takva je bila sudbina dva brata Živaljevića da oba žive u Mađarskoj već 20 godina,a da ne znaju jedan za drugoga.

O svom bratu kaže:“Moj brat siroma.Ja kupi za njega kola,konji,svinje i zemlja i on radi…On ima pet dete:Marika,eš Rožika,eš Magda,eš Ferenc,eš Đula.Ja uzmi kod mene Rožika eš Marika,oni ideš škola.Ja ima kuća (koja vrijedi četvrt miliona dinara).Ja ću sve to prodam ,idem Jugoslavijo,idem Crna Gora,moje selo Velika,moja familija i moj stari otac…“

Na ovo će se novinar Vremena našaliti sa Radošem:“ Ih,što će se Mrgud obradovati kad te vidi bez brkova u tim kratkim gaćama“.

Radoševa želja je bila da se vrati u Veliku,naravno sa svojom ženom Mađaricom.Šta je bilo sa Radošem,nije poznato autoru ovog teksta,iako mu je novinar Obrad na kraju rekao „da njegova familija u Velici ga čeka,sa dvije Marike-suprugom i brataničinom,a sa njima će poći i druga brataničina Rožika“.

Ipak one nijesu došle sa njim,ali će ga ove dvije ćerke posjećivati u Velici nakon Drugog svjetskog rata.

************************

*Radoš i Radonja Živaljevići su sa Papratišta.Poznato je da se Radonja vratio iz Mađarske pred Drugi svjetski rat.Nakon Drugog svjetskog rata  je sa drugom suprugom Zorkom,(rodom Jokić,sestrom Dragića Miletinog  Jokića sa Kukavice) imao dva sina,od kojih je jedan Nenad kratko vrijeme bio i učitelj u Velici,a nakon toga odselio za Beograd.

Takođe,neki od veličana,koji su rod sa pok.Radonjom su autoru ovog teksta kazali da su dvije Radonjine ćerke iz Mađarske (iz prvog braka) dolazile da ga obiđu u Veliku.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *