ČIJA JE KULA STOJNIĆA?

Piše:Marko Jokić

     Dugi niz godina je jedna manja grupa(kružok) veličana obuzeta željom da dokaže da je kula Stojnića pored groblja Jokića u Volujaku sagrađena od kamena ,koji je navodno bio planiran za gradnju crkve u Velici!?Kada  nemaju dokaze,tada se prilazi oprobanoj metodi “svjedoka” i “pamtiša”,kako bi neutemeljene tvrdnje dobile satisfakciju. Autor ovih redova je nekoliko puta informisan od pok.Miljana-Miša Gacovog,sina Mihaila-Gaca Jokića da je ta  bezobzirna  i neistina priča i tvrđenje nekih veličana (navodeći njihova imena ) u zadnje vrijeme sve više prisutna.Jednom od navedenih veličana koji živi u Beranama je čak i skrenuo pažnju da se konačno prestane sa širenjem lažnih priča o gradnji kule Stojnića*.

Neki od njih će izvoditi sudove iz nesitinitih premisa i tako graditi lažnu teoriju pokušavajući da ostave” istorijski  dokument” o prevari jednog fisa Jokića,a sve sa ciljem dokazivanja o postojanju crkvišta u Velici i velikoj  prevari Stojnića koji su tobože uzeli novac za klesanje kamena koji bi bio upotrijebljen za gradnju crkve.Šta reći,već neutemeljena tvrdnja i optužba koja bi u svakom normalnom društvu podrazumijevala sudski epilog po više osnova.Posebnu težinu ima činjenica da je “optužnica” objavljena u knjizi koja ostaje kao lažno svjedočenje o Stojnićima i njihovoj navodnoj prevari.

No,krenimo redom.Prvo,samo kratko da podsjetim,da niko do današnjeg dana nije uspio utvrditi da je postojalo crkvište u Velici,iako  “predanje” koje se često pokušava upotrijebiti kao dokaz,govori o nekoliko lokacija na kojima  je navodno postojalo crkvište.Nikako,da se konačno sazna gdje je to bilo!Ovdje,apriori mislim na mogućnost postojanja crkvišta nakon 1689.godine,tj. od naseljavanja ovog područja današnjim stanovništvom (pa i prije toga).Dakle,treba odvojiti nešto što su neki  veličani iskazivali  želju ili potrebu  da imaju crkvu u Velici.Neki autori,kao krunski dokaz nude to što je Gavrilo Dožić pri prolasku kroz Veliku “odredio mjesto” gdje će se graditi crkva.Pa zar nije logično da su prije više od 130 godina veličani trebali njemu da saopšte (kad su već znali) gdje će graditi crkvu,(a ne on njima da “određuje mjesto”!?),jer veličanima  su  tada bila potpunija i svježija saznanja gdje je bilo crkvište (iako i dan-danas postoji nekoliko predanja o mjestu crkvišta u Velici).Zatim,  pominju se Dečanske hrisovulje i Petkova crkva!Pa kakve to veze ima sa crkvištem u Velici,kada u tom dokumentu jasno stoji da je Petkova crkva kod sela Velike,ali ne da je u selu Velika!?(Izvor:Milica Grković:Imena u Dečanskim hrisovuljama,Novi Sad,1983.g. strana 150, red 13 odozgo).Sem toga i sama Grkovićka u pomenutoj knjizi ,kada govori o imenima u Velici,navodi da ” …u gornjem Polimlju skoro da nije bilo sveštenika”.Ako je to tako,onda se pitamo ko je to mogao praviiti crkve bez sveštenstva.O tome zašto nije bilo sveštenstva može se nagađeti,što nije namjera ovog teksta.

Povodom “traženja crkvišta” će jedan autor poći kod “pamtiše” Krsta Maksimova Jokića,koji će mu saopštiti da je bila krečana  na Šipu (u Čakorskom potoku),a to će autoru poslužiti kao “izvanredan-temeljan ” dokaz ,eto bilo je crkvište(jer krečana je pravljena radi gradnje crkve) !?.Pa zar su krečane pravljene radi crkava i crkvišta!?Samo nam treba još  klesani kamen i eto sve spremno za crkvu (kreč smo našli).Kako su Stojnići bili vrsni klesači kamena,povežimo te dvije “činjenice”  i  gotova je optužnica usmjerena na časnu kuću Stojninih sinova.Smatram za važnim naglasiti, da je pok.Krsto Maksimov tada bio na bolesničkoj postelji i nakon toga mjesec dana napuštio ovaj svijet,te je bio zdravstveno loše da bi mogao iznositi tvrdnje o crkvama.No, autor citira sjećanje ovog starca: ” Krsto se sjeća da je u Velici kupljeno mjesto za crkvu,na Kršini,i da se pripremala izgradnja crkve,ali su to omeli ratovi”.Čudno je da su Veličani kupovali već postojeće crkvište na Kršini,a eto znalo se da je to crkvaena zemlja.Nelogično je da je Dožić odredio mjesto za gradnju crkve,a zatim konstatacija da se Krsto sjeća da su kupili mjesto za crkvu na Kršini!?Da podsjetim,da je Krsto Maksimov Jokić rođen nakon posjete Dožića  Velici,kada je veličanima “odredio mjesto za gradnju crkve”.Kako je moguće da je Krsto čuo od  “pamtiša” da je to mjesto na Kršini a da velličani pri susretu sa Dožićem nijesu znali naziv mjesta gdje će se graditi crkva!?Zašto,npr. mjesto gradnje crkve nije pored groblja, koje  je tada bilo formirano na današnjem mjestu!?Pokojni Milutin-Baka Vuković je pominjao i tu lokaciju kod groblja, za gradnju crkve. Mora se priznati da je upravo on poznati velički pamtiša,a svi ovi bih rekao “nepoznati pamtiše” koje je iznjedrilo novije vrijeme! I tako,iz nelogičnosti u nelogičnost se ide dalje sa teorijom koja je neutemeljena i neodrživa.

Sem toga,  jedan od autora iz Velike, kojii istražuje velička crkvišta, optužuje komuniste kao glavne krivce za sve,pa i za crkvišta.Nejasno je otkuda komunisti u to vrijeme u Velici,kada komunizma i nije bilo!?Nije s gorega napomenuti , da Krsto i nije baš važio za pamtišu u bratstvu Jokića,te ga niko i nije koristio za “provjere saznanja”,a pogotovo ne onih “saznanja” koja bi se mogla  naknadno upotrijebiti sa ciljem  lažne optužbe njegovih bratstvenika.Iskren da budem,nikada  nijesam čuo teoriju u bratstvu Jokića o postojanju crkvišta,izuzev u zadnjig 20-30 godina,te mislim da sve to  više nastalo kao političko-crkvena potreba u jednom vremenu kada su popovi postali i sudije i političari i načelnici katastera i ko zna šta još?Uostalom,sve hipoteze o postajanju crkvišta su i dalje ostale na nivou odakle su krenule,nigdje utemeljenog dokaza,sve same pretpostavke,”pamtiše”,….

      Neki od  veličkih “istraživača” su vrlo nevješto zloupotrebljavali “korišćenue izvore”.Pominjući  protu Miloša Velimirovića,popa Bogdana Lalevića i Ivana Protića (Vasojevići u turskoj granici),protu Krsta Radulovića,sveštenika i učitelja u Velici,popa Đorđa Šekularca**,…itd.Bilo bi dobro kada bi pokazali ta arhivska dokumenta skenirana,kako bi se čitalac uvjerio koji od njih pominje crkvišta u Velici.Autor ovih redova je pročitao  i  sve knjige prote Miloša Velimirovića i Bogdana Lalevića i Ivana Protića:Vasojevići u turskoj granici,ali i pregledao kompletnu arhivu Krsta Radulovića  i popa Đorđa Šekularca i utvrdio da niko od njih ne pominje crkvišta u Velici ili ga navedene osobe nijesu to željele pomenuti?!A zašto to nebi zapisali,ako je postojalo?Kako je pop Krsto Radulović radio u Velici od 1886-1890 godine,dakle prije 130 godina i imao savremenika koji su tada imali i po 100 godina,te treba vjerovati da su oni dobro znali šta su njihovi očevi i đedovi doseljavanjem zatekli u Velici,a šta je eventualno nastalo kasnije.Tada je bio živ Martin Veka (Jokić) oficir crnogorske vojske,koji je rođen 1792 godine (osamdesetak godina od doseljavanja Šaljana u Veliku).Pa valjda bi pop Krsto Radulović (kao sveštenik i učitelj),da je postojalo crkve i crkvišta,zabilježio to u veoma obimnoj arhivi koju je ostavio,gdje pominje i svoje poznate savremenike u Velici.Autor ovoga teksta je imao uvid u arhivu Krsta Radulovića i pedantno je pregledao nekoliko dana.Uzgreno ,da napomenem,od potomaka Krsta Radulovića znam,da mimo dva njihova rođaka samo  je autor ovog teksta imao potpun uvid u tu arhivu.Istina,unuk Krsta Radulovića mi je rekao,da je prije 2-3 godine imao poziv od nepoznatog lica koje tražilo uvid u arhivu Krsta Radulovića,ali pristup ta osoba nije dobila.Prema sjećanju se radilo o licu koje se predstavilo da je iz Velike.

S druge strane,proto Đorđe Šekularac (koji je sagradio crkvu u Martinovićima,prodajući stoku ispred šestoro đece) je u teškim ratnim godinama bio u zbjegu u Velici,te je zabilježio dosta interesantnih podataka o Velici,pominjuci i  vjerski život na ovom području i nigdje ne pominje crkvište.Rukom pisana arhivska dokumenta se nalaze u privatnoj arhivi jednog njegovog bližeg srodnika.Autor ovog teksta je takođe imao uvid u tu arhivu.Đorđe Šekularac je poslije povratka iz austro-ugarskih logora nastavio sveštenički posao u Gusinju,a tokom svog svešteničkog rada boravio je i u Velici ,kao izbjeglica sa porodicom,o čemu svjedoči i dokument iz njegovog neobjavljenog rukopisa :Žitije prota Đorđa Šekularca.

img141

Isječak iz pisanih dokumenata prota Đorđa Šekularca,poslije povratka iz internacije

Kako neki istraživači veličke prošlosti iznose tvrdnje,nastale uglavnom iz predanja i kazivanjem pamtiša,prirodno je zapitati ih gdje su u svemu tome tragovi “sjećanja” ili zapisa poznatog bratstva Popovića,koji su dali nekoliko sveštenika i” bili zaduženi za vjerski život u Velici”.Da li su zaista oni nešto zabilježili?Jedan od učenijih ljudi toga vremena Jefto Popović je pisao o Velici i u vezi sa Velikom podosta,ali nigdje nije pomenuo crkvu i crkvište.Jefto je objavljivao tekstove u Prosvjeti,Glasu Crnogorca,…itd,pišući o manastiru Visoki Dečani,ali nigdje ni jedne riječi o crkvama i crkvištima u Velici.Konačno,on je dao podatke o Velici koji su objavljeni u knjizi Protić-Lalević.Inače,jedan dio arhive Popovića je sačuvan i nalazi se kod jedne porodice Popović u Beogradu.

Autor ovih redova je zadivljen stepenom ispoljene hrabrosti da se konstrukcijama i izmišljotinama nekih autora iz Polimlja,koji nigdje ne navode tačno izvore niti daju stranice predmetnih knjiga,ili skenirana dokumenta,te tako pokušavaju vrlo nevješto  i neuko falsifikovati istoriju ovoga kraja.Detalje,oko postojanja crkvišta i crkve u Velici će biti objavljeni na ovom portalu u narednom periodu,navođenjem svih prikupljenih saznanja,utemeljenih na istorijskoj građi,a ne na riječima “pamtiša”.

No vratimo se kuli Stojnića

Kula Stojnića (Jokića) je počela da se gradi 1907 godine,a gradnja završena nakon pet godina 1912.godine..Zahvaljujući neobjavljenom rukopisu pilota Milića Zakova Jokića,koji je ostavio oko 1000 stranica svojih sjećanja o svim važnim događanjima od 1910.godine pa na dalje,kao i sjećanja njegovih najbližih prije toga perioda,gdje imamo zabilježenu i priču svjedoka gradnje kule Stojnića.Zato čitaocima ovog portala nudim dio Milićevog sjećanja o gradnji ove kule.Svoju priču o gradnji kule Stojnića Milić počinje ovako “E kada su ti naši došli,takoreći do vrhunca svoje moći,oni riješe da grade neku građevinu…riješili su da grade jednu kuću od kamena i to veliku,jer su u to vrijeme kuće bile od brvana.A kada bi Turci-nizami pripucali na selo,sa Čakora,onda je bilo nesigurno boraviti u tim brvnarama,jer su meci lako probijali kroz brvna….Gradnjom kuće su računali da će u njoj od kuršuma,pored svoje familije moći da se zaštite i ostale porodice iz sela.Mjesto za gradnju kule je odabrano na jednom brijegu,na sred sela (selo,misli na Volujak,zaseok Jokića-prim.M.J).Da bi tvrđava bila što otpornija i od topovskih granata,to je zdanje trebalo da bude samo od tesanog kamena i sa što debljim zidom.Ali tu u blizini nije bilo takvog kamena koji bi se mogao tesati.Zato su pronašli takav kamen daleko odatle u jednu strminu i  malo niže na  udaljenosti od oko 300-400 metara”***.

Kako dalje navodi Milić”…kamen je klesan u dimenzijama četvrtasti ili u pravougaoniku u razmjeri od po 40-50 santimetara.”O prenošenju kamena  iznosi podatak da je radilo i pomagalo selo (misli na zaseok Volujak),ali kako tvrdi najveći dio tereta je pao na porodicu.No,kako piše “…najteže je bilo iznijeti jedan savijeni luk,…koji je trebalo postaviti iznad vrata..”.

Kula Stojnića

                                   Ostaci  kule Stojnica,snimljeno u ljeto 2017.g

Među živim savremenicima autora ovog teksta ostala je u pamćenju priča naših roditelja,đedova i rođaka,da su se rođaci mobom angažovali u iznošenju kamena.Teži kamen je nošen na napravljenim tezgama (ljesama)  od daske,sa tri poprečno postavljena nosača (okrugla drveta-motke),tako da su istovremeno mogli biti na nošenju uključeni šest ljudi.Ove podatke sam lično čuo početkom šesdesetih godina prošlog vijeka tokom zimskog posijela u kući Kostadina -Kole Jokića,gdje su uz lampu zvana “cica” žene prele vunu a muški igrali koza uz varenu rakiju,kako bi skratili dugu zimsku noć.Tokom takvih posijela su stari ljudi iznosili lična sjećanja o nekim događajima  i ono što su imali saznanja od  njihovih roditelja.Kostadin -Kola Jokić je tada imao nešto iznad 80 godina.

S druge strane,skoro je “nemoguća misija” bila da se tada toliki kamen transportuje na Kršinu (ili neznam đe..,na koje crkvište),jer je odatle do mjesta Jabuka oko 1,5 km puta koji je imao veliku strminu i za ovaj posao nesavladiv  uspon.Takođe je bilo suludo razmišljati o transportu kamena dolje prema rijeci,jer tuda se čovjek teško može spuštiti i bez ikakvih tereta.Ako je veliki luk imao težinu preko 200 kg,koji je to konj koji bi taj iznio do Jabuke(do sadašjeg kolskog puta prema Čakoru)?!Konačno,da otklonimo i ovu sumnju,da je neko mogao naručiti da se kamen odavde pripremi za gradnju crkve,ako se nije mislilo da se otvori kolski put za transport ovog tereta.

Na kraju,Stojnići su bili pravi majstori za klesanje kamena,pa su zarađivali za porodicu radeći na putevima (kako su tada govorili kod Švabe) u staroj Crnoj Gori,kao klesači kamena i na zidanju potpornih zidova i mostova.U dvadesetom vijeku,poslije okupacije austro-ugarske Zako je  sa troje djece (sinom i dvije maloljetne ćerke)radio na nastavku puta od Kotlova prema Peći. Sin Milić  je tada imao 16 godina ,a  dvije ćerke koje su  bile mlađe, nosile su vodu radnicima na gradilištu.O gradnji tog puta će biti čitaoci upoznati vrlo brzo na ovom portalu.Nadam se da ćemo rasvijetliti i tu temu-KO JE GRADIO PUT ANDRIJEVICA-PEĆ?

—————————————————————————————————–

*Stojnići su ogranak Jokića,koji su ovako nazvani po majci Stojni,koja je rano ostala bez muža i sama podizala đecu.

**Neki gornjepolimski “istraživači” i “istoričari” pokušavaju da gradnju crkve u Martinovićima  dovedu u vezu sa Karađorđevićima,opsjednuti njihovim “zaslugama” i istorijskim značajem.Apsolutno je netačna ta tvrdnja,jer postroji sačuvana arhivska građa da je proto Šekularac sagradio crkvu sopstvenim novcem i naporom,uz pomoć pravoslavnih mještana koji su mu pomagali u majstorskim i fizičkim poslovima.Istina je,da je prota čekao nekoliko dana na prijem kod kralja u Beogradu,ali se vratio neobavljena posla.Takođe,treba pomenuti da je kneginja Zorka darivala zvono za crkvu u Gusinju,o čemu izvještava novina Vreme.

***Autoru ovog teksta je poznato gdje je vađen kamen za gradnju Kule.Majdan je na udaljenosti  nekih nepunih 300 metara od zidina koje danas stoje na mjestu kule Stojnića,jugoistočno.Od mjesta đe je vađen i klesan kamen je poprečno izlazilo prokopanim poprečni put (sa blagim usponom) dužine 30-tak metara na među imanja Radote Jokića i imanja Stojnića.Imanje Stojnića je dalje  skoro ravno,do ispod samog mjesta gdje će graditi kula,što je olakšavalo dopremanje klesanog kamena.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *