DUŠKO GOJKOVIĆ- VRIJEDNOSTI I KONTRAVERZE

Piše:Marjan Planinica

    Izuzetan džez muzičar,svjetskog glasa.Sin Vuksana Đolevog Gojkovića iz Velike.Za njega će novinar Đorđe Matić u intervjuu objavljenom u novini Vreme,13.08.1915 godine reći „Jedini naš džez muzičar koji je ušao u sve enciklopedije,…Duško Gojković je i sam hodajuća enciklopedija džeza i imena iz tog svijeta“.Dalje Matić nastavlja „Duško Gojković  direktna je veza sa samim kanonom čitavog muzičkog stila koji je obilježio dvadeseto stoljeće“.Dakle,radi se o čovjeku koji je ostavio neizbrisiv trag u džez  muzici  jednog vrijemena.Tako je Duško prije par godina dobio i nagradu za životno djelo od  Ministarstva kulture Bavarske.

     U Crnu Goru Duško je došao  još 1975.godine,direktno iz Njemačke,gostujući u Domu omladine „Budo Tomović“u Podgorici.Ponovo će  boraviti u Crnoj Gori 2000.godine,kada će sa njim  u Budvi uraditi intervju Radmila Radosavljević,novinarka podgoričke Pobjede.To je  i prvi intervju sa Dušanom-Duškom Gojkovićem objavljen u nekom crnogorskom štampanom mediju.

     Taj intervju i drugi koji su objavljeni u hrvatskim i srbijanskim štampanim medijama će otvoriti pitanja  kontraverznosti u njegovim izjavama,kako biografskim,porodičnim i drugim.

     Naime,novinarki Pobjede će prije 18 godina izjaviti :”Otišao sam 1955.godine (misli za Njemačku).Pasoš sam dobio na prevaru,kada mi je stigao poziv da idem na jedan koncert u Minhen…To je bilo vrijeme kada su one koji su bježali preko granice ili strijeljali ili zatvarali..”

No,Duško će demantovati samoga sebe,jer portal Sjećanje.com konstatuje :”Sve do 1971 godine bio je član (misli na Duška) orkestra Clarke-Boland Big Band  sa kojim je viša puta svirao po Jugoslaviji.Dalje isti portal nastavlja “…Pamte se njegovi nastupi 1972.godine u Beogradu ,kao i 1974.godine u Ljubljani”.

Očiglednoda je Duško bezbjedno boravio u Ljubljani,Beogradu i Zagrebu,početkom sedemdesetih,a nije bilo ni hapšenja ni strijeljanja u Titovoj Jugoslaviji.Naprosto,da li je moguća tolika amnezija jednog nesporno vrsnog intelektualca,te će novinarki Pobjede 31 godinu kasnije izjaviti da emigrante ubijaju i hapse!?Da li je ipak slijedio ideološko sljepilo svoga oca Vuksana ili su u pitanju neki drugi porivi.

 Novinaru Aleksandru Nikoliću u intrvjuu  za dnevne novine BLIC,od 30.10.2011.godine će izjaviti “U leto 1954 god. dobio sam angažman u nekom studentskom bendu u Opatiji za fini honorar….U Opatiji sam čekao pozivno pismo od Karla Bolendera koji je svirao koncert u Beogradu,…U avgustu je stiglo pismo pa zatim i viza i prvi put u životu sam krenuo sam u beli svet”.

Koliko se da primijetiti,postoji nedoslednost u izjavama,kako po pitanju dobijanja pasoša,tako i oko godine napuštanja Jugoslavije i odlaska u Minhen!?

Govoreći o svom ocu Vuksanu,Pobjedi će 2000.godine izjaviti “Moj otac je bio stari Solunac,koji je prošao Balkanske ratove,a za vrijeme Drugog svjetskog rata se borio protivu Njemaca i nacista.Kada su 1945.godine Rusi zajedno sa partizanima počeli da zauzimaju ove teritorije,Tito je naredio ,da one koji prilaze Amerikancima  a ne Rusima odmah  strijeljaju.Moj otac je strijeljan kod Zidanog mosta zajedno sa još 400 crnogorskih partizana,i to samo za nekoliko sati jednog popodneva.Kasnije su ih proglasili četnicima i izdajnicima domovine…”

Evo i prvog intervjua u Crnoj Gori (2000.godine) objavljenog u Pobjedi:

Gojkovic D.jpg

Iako,kako je saopštio Matiću,nerado priča o svojoj biografiji,Gojković kaže „…ne volim da pričam o biografskim podacima,to sve ima pisano,izašla je knjiga Džez je sloboda…Mene interesuju aktuelne stvari.A kada sam rođen,kad sam počeo da sviram trubu i zašto,o tome se već svuda pisalo,tako da o tome ne treba da pričamo“.

Prije toga četiri godine, će novinaru srbijanskog dnevnog lista Blic (30.10.2011.g) Aleksandru Nikoliću izjaviti „Moj otac Vuksan  odrastao je u jednom malom selu u crnogorskim brdima.Želeo je da postane učitelj,ali je sve njegove snove grubo  prekinulo izbijanje  Prvog svjetskog  rata.Vuksan je postao vojvoda srpsko-crnogorskih četnika.…..Imao je zadatak da u Bosni i Hercegovini i na Kosovu smiruje nacionalna trvenja u ondašnjoj Kraljevini Jugoslaviji“.Iz sačuvane arhivske dokumentacije se može zaključiti,koje je metode koristio za smirivanje nacionalnih trvenja,a radi ilustracije navodimo samo jedan od obilja dokaza, kako je Vuksan Đolev smirivao nacionalne strasti.

Ilustr.list,Vksan Gojković1928_b013_018

Slika ubijenog albanca Limona Bajramovića (Bajramija,prim.M.P).Desno u iniformi Vuksan Gojković,“nacionalni radnik”,poglavar sreza,čestita saradniku albancu i diči se pored tijela ubijenog kačaka (Ilustrovani list br.13,1928.godine)

Na slici ,navodno Vuksan čestita povjereniku Jusufu,ali sama fotografija govori više od teksta.Očigledno je,da Jusuf nije pružio ruku Vuksanu,iako je ova montaža trebala da ovjekovječi “pošteno i odgovorno” završeni posao ovog “nacionalnog srpskog radnika”.Za ovakav posao će biti nagrađivan,medaljama i unapređenjima u službi.Početak Drugoga svjetskoga rata će ga zateći kao srpskog podanika za “kralja i otadžbinu”,te se od njega i nije moglo očekivati da promijeni već formirani odnos prema Beogradu.

Da li su sve ovo razlozi da njegov sin Duško ,najprije emigrira,zatim ustvrdi jedno (dajući intervju Pobjedi),zatim drugo u intervjuu Blicu,itd..Konačno,složio bih se sa poznatim džez muzičarem da se izbjegnu “teška pitanja i teme”,jer svakako nije kriv za greške svojega oca.No,najbolje bi bilo da sam nije ulazio u otvaranje tih pitanja.

U ovom tekstu ne želim da ulazim u iznošenju niza dokaza o “nacionalnom radu “Vuksana Gojkovića,prije svega zbog njegove porodice,ali postoji puno arhivskih dokumenata koja  potvrđuju njegove “nacionalne zasluge” i “pravdaju” dobijena priznanja i medalje.

No,evo još ponešto o Duškovim nedosljednostima.

Opisujći novinaru BLIC-a stanje u Peći,gdje su se zatekli pri izbijanju Drgoga svjetskoga rata,bjekstvo kroz Rugovu preko Čakora i dolazak u Veliku, Duško se prisjeća  tog vremena i kaže:“Vuksan je sa mojom braćom Mišom i Vladom bio u brdima.U četničkim jedinicama su se borili protivu  Njemaca i Italijana“.Očigledno je zaboravio (ili hoće ulogu svoga oca da prikaže na drugi način) da su četnici bili saradnici i saborci  Njemaca,a ne nikako protivnici koji su na njih pucali i ubijali ih.Konačno,kako se dogodi da baš Duško emigrira u Njemačku,desetak godina nakon završetka Drugog svjetskog rata.Opisujući pokušaj bjeksta iz Jugoslavije oca Vuksana sa sinovima Mišom i Vladom,navodi da su Vuksana strijeljali partizani (na Austrijskoj granici),Vlado je izbjegao najgore i preko Italije emigrirao u Australiju,dok je Mišo (Miloš) uspio da pobjegne,kako kaže Duško „trčeći dva dana kroz bespute predele sve do Beograda gde je kasnije postao novinar.Nikada komunistima nijesam oprstio što su mi osakatili porodicu“.Kod autora ovog teksta je ostala dilema,da li se može rastojanje,nekih 480 km preći “trčeći dva dana ” od Zidanog mosta do Beograda!?

Dakle,više je nego poznato da je Vuksan Đolev bio četnički vojvoda,a ne nikako komunista,te zbunjuju Duškove konstatacije da je bio u partizanima,pa onda promjena stava,da je bio četnik,itd.U knjizi SIN GORDOGA ČAKORA-Vremena Novice Popovića,autora Branka Jokića na strani 98 su data imena  pripadnika četničkog pokreta,gdje su upisani ,između ostalog Gojković Đ. Vuksan,sa sinovima  Milošem i Vladislavom.

Na kraju,pomenimo i to,da će Duško Gojković u intervjuu Đorđu Matiću (Vrema,13.avgust 2015.g)  ,na pitanje novinara:

“Bez obzira na emigraciju i,pogotovo,vašu osobnu  i obiteljsku kompliciranu historiju,kao i to što ste rekli,niste voljeli komuniste-dok ste svirali vani šezdesetih i sedamdesetih,svejedno ste ostali jugoslovenski patriota,niste postali šovinistom.”

Duško će odgovoriti:“Ne,to nisam nikada mogao.Išao sam u Zagreb i Rijeku i posvuda,nikad nisam imao problema oko tih nacionalnih pitanja….Družio sam se sa Boškom Petrovićem iz Zagreba.U njegovom B.P klubu držao je i moj fotos na zidu među muzičarima koji su tu svirali.Neko je došao iz publike i rekao (Dušku Petroviću,prim.M.P):”Zašto imaš ovog Srbina tamo?”On se naljutio:”To je Duško Gojković moj prijatelj.”

Na to će Gojković reagovati ovako:”Uostalom,mene smatraju internacionalnim umjetnikom,nisam ja “lokalni matador”Znaš,muzičari znaju ko sam i šta sam.Ja sam Crnogorac,odnosno otac mi je Crnogorac,majka mi je iz Beograda “.

Da li bi i danas poslije tri godine Duškova reakcija bila ista?

 

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *