TEMA: PODANIŠTVO (1)

 

Piše:Marko Jokić

 

 

    Biti podanik vlastitoj državi-otadžbini,svojoj tradiciji,kulturi jeziku,…kažu da je ponos i čast.Nažalost, u Velici i šire Crnoj Gori  se baš i nemože reći da je to u istoriji bilo tako.Zašto?Na osnovu arhivske  građe,koja je dostupna i raznih drugih pisanih dokumenata,moglo bi se reći da nije mali broj Veličana koji se u ovih 300 godina,od doseljavanja na današnji prostor Velike,nijesu odali podaništvu.No,to je nažalost karakteristično i za ostali prostor Crne Gore.

     Ne razlikuju se značajno ni drugi u Plavsko-Gusinjskoj kotlini.Tako,npr.francuski konzul u Skadru Ekar (Izvor knjiga:Ekar-Sjeverna Albanija ili Gegarija,Pariz 1858.g) kaže: ”…Gusinje ima izgled velikog grada.Kako bilježi ovaj autor Gusinje broji samo 4000 stanovnika,a većinu čine muslimani, a pedeset porodica čine Sloveni,hrišćani..”.Dalje,zapaža da vlada velika netrpeljivosti između muslimana i hrišćana-Slovena i navodi “Niti u jednom drugom mjestu  u Turskoj,odvajanje dvije religije nije tako potpuno kao u Gusinju“.Neke porodice su iz dubokog neznanja   pretjerano  zagrižene i gorde,potiču iz susjednih planina i zarad udobnosti života u ravnici(podvukao M.J),oni su žrtvovali religiju svojih predaka i slobodu koju su uživali u planini”

      Slični podaci se mogu naći i u memoarima Milana Piroćanca (Izvor:Milan Piroćanac-Uspomene iz Crne Gore,Politika 12.07-25.07.1926).Piroćanac i kneginja Darinka daju upustva kako od crnogoraca stvoriti .srpske podanike.

 U izvještaju beogradskom dvoru sa Cetinja Piroćanac piše:“…Nema ni jednog Crnogorca koji novac nebi trebao,a naročito ko ga nebi tražio.Način davanja ponajbolji bi bio periodičan,da primi vid neke plate,naravno na najsigurniji način,da se ljudi nebi kompromitovali u njihovom današnjem položenju.Naročito bi bilo korisno decu iz tih krajeva kod nas u školama podizati i vaspitavati.Da se na ovome izranije u velikom prostranstvu radilo,naša politika ne bi danas na nikakve poteškoće nailazila“.Ovaj autor nastavlja „Ja držim da odnošaje koje danas sa crnogorskim dvorom imamo treba neprestano održavati,motriti pažljivo na sve njegove pokrete,kako u spoljnoj,tako i radnji sa okolnim provincijama…“Iako je  u memoarima opisao karaktere svih značajnijih ličnosti na dvoru (vidjeti feljton),Piroćanac izražava sumnju da će cetinjski dvor prihvatiti zajedništvo sa Srbijom,jer“ pri svem tom je moj položaj prema raspoloženjima Knjaza i Mirka za Knjaza Mihaila (Obrenovića) i srpsku politiku vrlo težak bio na Cetinju,..“

Još direktnija će biti kneginja Darinka  u pismu koje šalje na Cetinje Milanu Piroćancu (Izvor:Srbija i oslobodilački pokreti,SANU,Beograd,1983,538).U njenom pismu  stoji:“Vi ćete se starati (misli na Piroćanca-prim.M.J) da zadobijete što je moguće neograničeno povjerenje knjaževo i sviju lica okružavajući knjaza i imajući upliv na njega i državna dela;a da bi se u ovako stanje postavili,Vi morate pre svega starati se,da upoznate tajne misli i težnje kako knjaževe tako i njegove okoline,odnoseći se na dela državna i pored toga i privatne naklonosti svakog ponaosob,pa prema svemu tom udešavaćete Vaša dejstvija u predoznačenoj celi.Čuvajte se da nikad ne pokažete prezrenje prema običajima crnogorskim,niti da umanjite važnost onome što se kod njih za važno smatra,pa makar se vama drugačije činilo.Ispravljajući  pogrešna njima mnenija treba to činiti samo načinom koi neće i njima negodovanje porađati.U sravnenju Srpskoga  naroda sa Crnogorcima ne davati nikad povoda da jedno drugom pretpostavljate,no svagda govoriti kao o jednom istom…Jednom reči,svo staranje na to upotrebite,da se što većma utvrdi,i upravo obljubi,ideja sajedinjenja sa Srbiom…Dokazivati knjazu Nikoli,u svakoj zgodnoj prilici,da on potpomažući knjaza Mihaila za ostavrenje ove celi ne samo da će tim slavu svom imenu uveličati i ovekovečiti,nego će još otvoriti sebi izgled na mnogo sjajniji položaj…“.Na kraju svog pisma Darinka poručuje:“Da Srbija pribavi iz Crne Gore što veći broj mladića iz najuglednijih familija,da im dade stipendije i da se školuju u Beogradu.Oni imaju biti naročito vaspitavani da budu,pod onim ili ovim vidom,protiv Crne Gore,a da rade za Srbiju i njenu dinastiju,naročito kada se budu povratili u svoju domovinu.Treba od njih stvoriti političke janičare,da zakolju i svoju rođenu majku“.

      Ovaj tekst,kao i navedeni citat francuskog konzula Ekara o muslimanima,turskim podanicima,nam govori da podaništvo ima svoju cijenu.Dakle,ilustracije radi,navedeni su citati iz feljtona Milana Piročanca i pisma knjeginje Darinke,kako bi se jasno napravila komparativna slika,da se u biti podaništva ne razlikuju.

     U ovom tekstu će biti (uglavnom) govora o turskom podaništvu.Vrlo brzo će biti objavljen i  studiozan tekst o srpskim podanicima,naravno uz navođenja izvora koji su korišćeni.

Sada nešto konkretnije o podaništvu Veličana,na osnovu pisane građe.Naravno,ovo nije subjektivni sud autora teksta,već interpretacija na osnovu sačuvanih izvora iz tog vremena.Svjedoci smo da se na veličkom centralnom groblju,na spomenicima vide fotografije Veličana koji su na glavi nosili turski fes.No,ostavimo to za sada.Važnije je proći malo kroz arhivsku građu  i drugu pisanu građu.

      Na istraživanje o podaništvu  Veličana su me usmjerila nekoliko dokumenata:

Najprije,Kostadin Mikić  u pismu “Carsko otomanskom Gusinjskom kajmakanu i vojnom bimbaši gosp.Denver begu iz Gusinja” piše:

  “Biće poznato vašem gospodstvu kako su prošle god. u mjesecu Julu dogodi nesreća između carskih podajnika  jedne i druge strane,tj.između remetli Elmaz-bega Redžepagića i pokojnog Cube Vučetića,te Cuba ubi bega Redžepagića a u isti čas brat Elmez-begov,Emrel-beg ubi Cubu posječe ga i uze oružje.Dva strica Cubini Đoka i Muja kao i brat Cubin Radule i ako u toj nesreći nijesu ništa znali niti u njoj učestvovali,a prema dosadašnjih okolnosti i prilika koje su postojale u okrugu plavsko-gusinjskom i cijeloj staroj Srbiji  izbježaše sa njihovim glavama jer da nijesu izbježali biše izginuli pa i ako je poginuo Cuba koji je bio početak te nesreće.

      Od tog doba oni se skiću koje kuda kod svojih familija  ne smiju se povratiti u Brezojevice-Do sada kao što znate nije bilo tvrdog suda u okrugu plavsko-gusinjskom a sada ga eto fala bogu vašem gospodstvu da ovu stvar između Vučetića i Emrula-bega prilikom mirenja krvi poravnjate da bi se Vučetići kao carski podajnici (podvukao M.J) povratili na svoje ognjište i kod svojih familija.Vučetići biše došli davno kod vašeg gospodstva ali nesmiju prije nego biste ih Vi zatražili.

Molim Vaše gospodstvo za odgovor na ovo moje pismo ( u potpisu  K.Mikić).

(Preuzeto iz neobjavljenog rukopisa Čeda Ćulafića-Prokletijski metrezi/Referat o hronici Plava i Gusinja/,strana 140-141,Andrijevica 1965.godine.)

 Vučetići,Čedo Ćulafić

Dokument:Čedo Ćulafić,Prokletijski meterizi,str.140-141,Andrijevica,avgusta 1965.

 Nadalje,u tekstu objavljenom u beogradskim štampanom mediju Vreme (Vreme,27.maj 1934.g),povodom obilježavanja 40-godina od osnivanja Srpske gimnazije u Skoplju,profesor te škole Svetozar Tomić(*)   piše kako je bilo stanje u Skoplju u tom periodu kada je trebalo otvoriti Srpsku gimnaziju.Ko su bili nastavnici,te koji su bili uslovi za radno angažovanje u toj školi.Istovremeno i Carigradski glasnik izvještava o početku rada Gimnazije i o prvoj proslavi  Dana škole.Ovi tekstovi me dovode do novih saznanja o veličkim podanicima toga vremena.

Govoreći o stanju u Skoplju u vrijeme otvaranja Srpske gimnazije Tomić kaže:”Turske vlasti nijesu priznavale da ima Srba u Skoplju i uopšte nijesu priznavale srpsku narodnost.Zvanično su priznavali dvije pravoslavne narodnosti:Uruim-Milet (Grci) i Bulgar-Milet (Bugari,odnosno egzarhisti).Austrougarske vlasi i Urgut-Milet su kuražili Turke da ne dozvole otvaranje škola za srpsku djecu,jer su tvrdili da tamo nema Srba (Bilo ih je oko 850,koji su doselili iz Prištine,Prizrena,Peći i mali broj iz Srbije)”.

Stav turskih vlasti je bio,da u Školi mogu raditi samo turski podanici,tako da su u početku rada kao profesori angažovani nastavnici podanici iz Bosne i Prizrenske bogoslovije.Kako broj ovih nastavnika nije bio dovoljan,Tomić piše  “…da se radilo na širenju liste angažovanjem srpskih i crnogorskih podanika”.Strogost u provjerama podaništva je bila izuzetna,te “nastavnici koji su trebali da počnu sa radom u Srpskoj gimnaziji,sa stanice nijesu  ni smjeli posjetiti gimnaziju,dok im vlast to ne odobri.Živko Branković,rektor Prizrenske bogoslovije i Kosta Kovačević direktor Srpske gimnazije,čekali su u Skoplju u hotelu “Turati” sedam mjeseci   da im dođe dozvola da rade u školi.Za to vrijeme su se mogli kretati samo u dvorištu hotela i oko njega i nikako dolaziti u dodir sa građanima”,naglašava Tomić u objavljenom tekstu.

Dalje ,Tomić piše “Svu odgovornost za rad,za ma kakav izgred i nelojalan naš postupak (misli se prema Turcima) za rad Gimnazije je imao Ilija Vučetić zvani Čiča,zvanični direktor i mitropolit Farmilijan (kasnije i Vićentije).Inače,kako navodi Tomić školske 1899/1900  u školi “ je radilo  osam fakultetlija,a pok.Ilija Vučetić je imao samo rusku seminariju”

Prema pisanim dokumentima se da zaključiti,da je Otomansko carstvo dozvolilo otvaranje Srpske gimnazije u Skoplju,ali uz uslov da profesori i đaci moraju biti podanici tog Carstva.Turci su odobrili i nastavni plan,ali uslov  podaništva je bio ključni kriterijum za upis i zaposlenje u školi.Podaništvo se ogledalo u poštovanje Otomanskog carstva,odijevanju i obaveznom  nošenju turskog fesa.

     Od Veličana su tamo predavala tri turska podanika:Ilija Vučetić(**) (predavač i nominalni direktor škole,koji je bio odgovorno lice pred Carigradskim vlastima.Vučetić je nekoliko puta bio  i nastavni direktor gimnazije.Za podaništvo je primao i mjesečni dodatak od 1000 dinara,uz profesorsku platu između 2500 i 3000 dinara),Risto Ognjanović (iz Kosovskog vilajeta,predavao francuski i srpski jezik,najvjerovatnije rođen u Kumanovu, Makedonija) i Jefto Popović(***) ,koji je u toj školi radio nešto više od dvije godine.

Srpske vlasti su na prijedlog Vladimira Karića srpskog konzula u Skoplju, početkom 1894.g. pokušale da za direktora postave Lazara Dumu,Cincarina,koji je gajio simpatije prema Srbima i bio turski podanik.No,iako je srpski konzul povjerovao da će prevariti turske vlasti,prikrivajući Dumino podaništvo i Srbima,Turci su već imale informacije o predloženom kandidatu,te je ponuda Karića odbijena.

Turci su marta 1894.ipak dali dozvolu za rad Gimnazije,u kojoj je zapisano:“Odobrava se muška i ženska osnovna  i gimnazijska   pravoslavna škola srpskoga naroda,podanika visoke otomanske Carevine u Skoplju (Prije toga su takve škole postojale u Carigradu i Solunu-prim.M.J)-(Izvor:AS MID PPO,red 117,Skoplje,30.08.1894. i Stojan Zafirov:Spomenica četrdesetogodišnjice).Za prvog direktora je postavljen Sima Popović,nastavnik Prizrenske bogoslovije.Popović je imao profesorsku diplomu,ostali zaposleni u nastavi su bili učitelji.Škola je brojala 40 učenika prvog razreda. (Izvor: Stojan Zafirov,Spomenica četrdestogodišnjice).

Školske 1895/1896.godine za direktora je postavljen Ilija Vučetić,nastavnik bogoslovije u Prizrenu,na preporuku ruskog konzula Liseviča,sa kojim je bio u prijateljskim odnosima u Prizrenu.Sa Vučetićem u Skoplje dolaze još  Risto Ognjanović i Jovan Martinović.

Prvo Vučetićevo “vatreno krštenje” u podaništvu je bilo na  proslavi Savindana,kada je zajedno sa nastavnicima i učenicima dekorisao prostor u kome će biti  proslava,stavljajući sliku sultana Abdula Hamida II i do nje Svetog Save.Carigradske novine pišu da je Vučetić besjedio,a đaci su otpjevali Carsku himnu Hamidije i himnu “Uskljiknimo s ljubavlju” (Izvor:AS,MID PPO,1896,red 471,Skoplje,januar 1896.).

O tome piše i Carigradski glasnik od 20.juna 1895.godine,da je organizovan đački program,poslije govora Ilije Vučetića.Toj manifestaciji je prisustvovalo dosta visokih turskih zvanica,a među zvanicama je bio i poslanik Srbije dr Vladan Đorđević,čiji je sin pohađao tu školu.Kako navodi Carigradski glasnik,Đorđević „..je ustao i jednim kratkim govorom u ime roditelja blagodario g.direktoru i g.nastavnicima na njihovoj priloženosti i trudu,koji se ogleda u samom ishodu;g.Đorđević naročito je obratio se s pohvalama na to,što je primijetio,da su direktor i nastavnici naročitu pažnju obraćali na dječje vladanje,jer nije dovoljno,izrazio se odprilike,da djeca imaju pozitivna znanja,no da budu i dobrog vladanja,te s tim da budu korisni državi Nj.C.Veličansta Sultana.Prisutni su se na to odazvali sa živio! A učenici su ponovili himnu Hamidije…“

Tada je Vučetić bio ukoren od strane valije Mearif mudir Ćamila,a ovaj pri napuštanju položaja u Skoplju je skrenuo pažnju novom valiji Hafis-paši,da su đaci nosili uniforme u boji službene uniforme Kraljevine Srbije.Valija je naredio skopskom mitropolitu Metodiju da se to odmah promijeni (Izvor:AS,MID PPO,1896,red 94,Skoplje 14.februar 1896;1896,red 172,Beograd,2.maj 1896).

Turske vlasti su dobijale stalne informacije o stepenu povjerenja u podanike i direktno im sugerisali na otklanjanje nedostataka u skladu sa njihovom odlukom o osnivanju škole.Kako je već bilo izgrađeno povjerenje,prema ova dva veličanina,iz Carigrada je došao aber,da je Risto Ognjanović imenovan i za revizora (lice koje će nadzirati organizaciju ispita na kraju školske godine,na turskoj teritoriji i pratiti rad škola).Dakle,turska vlast je strogo vodila računa o svakom detalju.Tako je podanik Risto Ognjanović,kao odabrani turski  revizor nadgledao ispite u osnovnim školama na turskoj teritoriji i bio odgovoran za regularnost.U tekstu koji objavljuje Carigradske glasnik,od 20.juna 1896 godine,pod naslovom „Iz Berova“,piše:“…Ispitima je prisustvovao Ljatif juzbaša i Ali efendija“.Zabilježeno je obraćanje Ognjanovića,koji se zahvaljuje Ljatifu juzbaši i Ali efendiji:„… oni nam radost povratiše,za koje smo im blagodarni,a uvjerili su nas,da su i oni sa ispitom potpuno zadovoljni.Hvala im na ukazanoj počasti“.Jedan od učitelja se zahvalio Ognjanoviću, a zatim nastavio  uzdižući slavna djela   velikog Sultana,nakon čega su učenici otpjevali carsku himnu.U tekstu se navodi,da su  između ispita „govorene razne deklamacije“ i pjevane pjesme.

Turska vlast je odobrila za prva tri razreda gimnazije  sledeći nastavni plan:

Predmeti Prvi razred Drugi razred Treći razred
Hrićanska nauka 2 2 2
Srpski jezik 5 4 4
Francuski jezik 3 3 3
Turski jezik 2 2 3
Račun 4 3 3
Fizika 3
Zoologija 3
Botanika 3
Zemljopis 3 3 3
Opšta istorija  –  2
Geometr.crtanje 2 2 2
Svega 24 22 25

 

Ovo je bio prvi odobreni nastavni plan za rad gimnazije,Odlukom Osmanskog carstva  od 1894.godine.Iz nastavnog plana se zapaža da nije bilo predmeta istorije,geografije,muzike,fizičkog vaspitanja.Turci su posebno nastojali da kod odobravanja nastavnog plana nema predmeta u kojima se posebno proučava srpska nacionalna kultura,istorija,itd.

Vučetić je pored zastupanja turskih interesa kao odgovornii direktor pred turskim vlastima morao držati i časove,iako je prema pisanju prof. Svetozara Tomića za to bio nestručan.Zbog problema sa turskim i srpskim vlastima,ostao je bez časova i tražio da se vrati u Prizren,ali je tadašnji zastupnik srpskog konzula Mihailo Ristić smatrao da on treba da ostane u Skoplju,kao nominalni direktor i turski podanik,koji je istovremeno imao izuzetno dobre i prijateljske odnose sa svim ruskim konzulima u Skoplju.(Izvor:AS,MID PPO,1896,2.10.1896,30.10.1896).

Vučetić,inače nebi imao sredstava za izdržavanje bez angažovanja u nastavi,obzirom da direktorski dodatak od Otomansko carstva u iznosu od 1000 dinara nije bio dovoljan za osnovne životne potrebe.Plate profesorima u nastavi su bile (prosječno) oko 2500 dinara.

Vučetiću je 1896/1897.godine odobreno da može  predavati  matematiku u muškoj i ženskoj  gimnaziji (tada je postojao III razred gimnazije,što odgovara sadašnjem sedmom razredu osnovne škole) i fiziku u muškoj gimnaziji,ukupno 21 čas neđeljno.Te godine  je od Veličana radio u školi i Risto Ognjanović .

Vučetić je inače konstantno bio pod sumnjom i Carigrada i Beograda.Srbima su smatrali kao čovjeka koji radi za turske interese,a Carigrad  suprotno,na štetu Otomanskog carstva.Pokušavajući da Kraljevinu Srbiju značajnije,preko finansiranja,uključi u rad škole,Vučetić se obraća srpskom konzulu u Skoplju,objašnjavajući mu tešku situaciju u školi,da mu pomogne u obezbjeđivanj novca za izdržavanje škole,ali ga je ovaj odbio (Izvor:AS MID PPO,1898,Skoplje,1.april 1898.).

U vrijeme službovanja ruskog konzula Maškova (koji je stupio na dužnost u Skoplju 1898.g),sticao se utisak da su Turci bili nešto popustljiviji,tako da su odustali od zahtjeva da novi profesori Svetozar Tomić (kasnije bio poslanik u Kraljevini Srba ,Hrvata i Slovenaca) i Vladimir Popović moraju nositi fesove.No,ipak Vučetiću kao licu koje je odgovorno za ukupan rad u školi pred turskim vlastima,je skrenuta pažnja da njihovim vlastima smeta nepoštovanje  pravila rada u školi.Tada je valija upozorio mitropolita Firmalijana da “neki profesori ne nose turske fesove i da to vrijeđa turska osjećanja”.Zato je valija naredio da se ne može dovesti nijedan profesor koji nije provjereno turski podanik.U vrijeme ovih događanja kao konzul je radio Kurtović ,koji je upozorio da je neophodno sarađivati i biti u dobrim odnosima sa turskim vlastima,jer su Bugari bili pri čvrstoj odluci da što manje Srba bude u Makedoniji.Te 1889 g. na dan Svetoga Save,umjesto Vučetića je goste pozdravio profesor Milan Gajić,nakon čije besjede je otpjevana himna sultanu.Na zidu su bile slike tursko sultana Ahmeda Hamida II, i drugih turskih velikodostojnika,kao i slika Svetoga Save (Izvor:Carigradski glasnik,11.02.1899,dodatak sedmom broju).

Očigledno je da je bilo poljuljano povjerenje u Vučetića,obzirom da se nije on obratio prisutnim gostima,gdje su bili prisutni srpski vicekonzul S.Matijašević,zastupnik ruskog konzula,austrijski konzul,grčki konzul i predstavnici turskih vlasti (Izvor:AS,MID PPO,1899,Skoplje,27.01.1899 i 28.01.1899).

Odsustvo ruskog konzula Maškova,prijatelja Ilije Vučetića,kao i samog Vučetića govori o narušenim odnosima  srpskih i turskih vlasti.Vučetić će,kao što će se vidjeti ostati kao najpovjerljivija ličnost turskim vlastima sve do 1912 godine,kada će ova škola prestati sa radom,ali će “platiti danak” srpskim vlastima,koje će ga žestoko kazniti za njegov rad,iako su i konzul Maškov i  profesor Petar Kosović mislili suprotno,da je Vučetić bio dobar nacionalni radnik.O tome će povodom smrti Ilije Vučetića profesor Kosović zapisati:”Pod njegovom upravom,radilo se bez ikakve smetnje od strane turskih vlasti”.Dalje,Kosović piše: “Vučetić nikada nije isticao svoje zasluge,niti na osnovu njih tražio odlikovanje i nagradu. … Umro je kao siromah i ostavio posle sebe ženu i djecu u bijedi i nevolji.Ima li koga od onih što upravljaju ovom zemljom,da se sjete zasluga Vučetićevih i pomogne njegovoj porodici.”-(Izvor:Vreme ,nedjelja 22.oktobra 1922.g).

Očigledno je da mu srpske vlasti nijesu nikako mogle oprostiti podaništvo turskim vlastima,iako  ostaje nesporno da je on upravo uradio mnogo za njih.Ko zna,kada  bi se vrijeme povratilo,da li bi Vučetić isto uradio,kada je u pitanju podaništvo Turskoj i Srbiji?

     Nažalost,istu sudbinu od srpski vlasti  će doživjeti i ruski konzul Maškov,koji je poslije isteka mandata konzula u Skoplju,nastavio da živi u Beogradu.O tome profesor  Kosović piše:“Najagilniji i najmoćniji ruski konzul u Skoplju je bio ,nesumnjivo, Maškov,ujedno najveći i najotvoreniji naš prijatelj”.Dalje Kosović nastavlja o Maškovu :“..živi danas u Beogradu kao ruski izbjeglica.Drži neku kujnu,te se tako hlebom hrani.Naša velika,ujedinjena  otadžbina tako ga je primila i tako mu vraća zajam za učinjene usluge našem narodu.U ono vrijeme priman je na našem dvoru  i obasipan počastima i odlikovanjima.” (Izvor:Vreme,22.oktobar 1922.g).

Vidjevši odnos Kraljevine Srbije prema Vučetiću,Maškov će izjaviti “Za sve što sam radio i uradio za vašu narodnu stvar kao konzul u Skoplju imate na prvom mjestu blagodariti Iliji Vučetiću” (Izvor :Vreme-22.oktobar 1922.g)

     Ilija Vučetić je bio odan turskim vlastima,misleći da time na najbolji način može pomoći kada su u pitanju nacionalni interesi Srba.Imao je na  početku dva izbora,da ostane turski podanik (a kao takav je stigao u Skoplje) ili da se prikloni “slovenstvu”,tj. Bugarima koji su bili ubjedljiva hrišćanska većina u Skoplju.Obzirom da su Bugari nastojali da gimnazija u Skoplju (pod tusrkom vlašću) bude njihova,to su se posebno zaoštrili odnosi između Bugara i Srba kada je Otomansko carstvo otvorilo gimnaziju za “potrebe Otomanskih Srba”.Stalno traje napetost na toj relaciji,tako da su 1899.g  “…učenici bugarske gimnazije izazvali svađu i strahovitu tuču među učenicima…. Učitelj Lazar Božović je shvatio da su Bugari brojniji,te da se Srbima može dogoditi velika nesreća,te je iz pištolja ubio nekoliko Bugara.U toj masovnoj tuči je bio pretučen i proboden nožem Ilija Vučetić.Dolaskom turske policije je tuča prekinuta,a uhapšeni su Risto Ognjanović,Vladimir Petković i Svetozar Tomić.Božović,koji je pucao, uhapšen je,ali odmah nakon toga pušten zahvaljujući ruskom konzulu.Tada je Risto Ognjanović osuđen na dva mjeseca zatvora (Izvor:Stojan N.Kapetanović,Lazar Božović,Kosovski božur,1925.g.,br2,52-58).

     U školskoj 1899/1900 godini,od Veličana su u gimnaziji predavali Ilija Vučetić (koji je bio i odgovorni direktor),Jefto Popović i Risto Ognjanović.Godina je počela sa problemima,jer  devet nastavnika nije dobilo dozvolu za rad,a mitropolitu Farmilijanu je valija zabranio da se miješa u školske poslove (Izvor:AS MID PPO,1900,red 667,Skoplje,10.02.1900).Ostatak od sedam profesora su odmah počeli sa radom,a ovi drugi  tek u februaru,poslije “pristanka na podaništvo”.

Te godine je smijenjen Hafis-paša sa položaja,a na njegovo mjesto postavljen mutešerif prizrenski Rešid-bej.Iste godine turske vlasti su odobrile  Ristu Ognjanoviću  odsustvo od godinu dana,radi usavršavanja francuskog jezika u Francuskoj.

Kako je zvaničnu dozvolu za rad imala samo trogodišnja gimnazija i učiteljska škola,to se Ilija Vučetić,kao odgovorni direktor pred turskim vlastima,pismeno obratio1905.godine Hilmi-paši sa molbom da se odobri još četiri razreda muške i tri razreda ženske gimnazije.Turske vlasti u Carigradu su odmah zatražile da se pošalju nastavni planovi i spisak udžbenika koji će se koristiti u nastavi.Odluka turskih vlasti je bila u skladu sa dopisom Vučetića,s tim što nijesu prihvatili predloženi udžbenik za istoriju i opštu istoriju. (Izvor:ASANU,MR,14243/378,Skoplje,2.12.1905)

Predmeti Razredi Svega
I II III IV V VI VII
 Nauka o vjeri 2 2 2 2 2 2 2 14
Srpski jezik 6 5 4 4 4 3 4 30
Francuski jezik 5 5 5 4 5 5 5 34
Turski jezik 4 5 4 4 4 4 4 29
Geograf.sa istorijom 2 3 4 4 2 2 4 21
Prirodne nauke 0 0 3 3 4 3 2 15
Matematika 3 4 4 3 3 2 0 19
Pedagoška grupa 0 0 0 0 0 4 11 15
Crtanje slobodnom rukom i lijepo pisanje 2 2 2 2 2 2 2 14
Pjevanje 2 2 2 2 2 2 2 14
Gimnastika 2 2 2 2 2 2 2 14
Svega 28 30 32 30 30 31 38 219

 

Po ovom  nastavnom planu Škola je radila,zvanično od 1905.g. iako je i ranije počela sa primjenom istog, vješto to skrivajući od turskih vlasti.

     Kako je dio  nastavnika van škole nosio šešir,to je nakon saznanja o tome,kosovski valija Muhamed Šefket-paša,naredio da svi nastavnici umjesto šešira moraju nositi fes.Kasnije će na intervenciju i zamolnicu ruskog konzula odustati od tog nauma,odobrivši im nošenje šešira (Izvor:AS,MID PPO,1908,Solun,red 1434,Skoplje 11.09.1908).

     Što su srpske vlasti imale više upliva  u rad škole,služeći se raznim mahinacijama,to je Ilija Vučetić,kao direktor odgovoran za rad gimnazije pred turskim vlastima bio u većim problemima.Kako je gimnazija,pored nominalnog direktora Vučetića,svake godine imala i tzv.nastavnog direktora,školske 1906/1907.godine je za nastavnog direktora postavljen Luka Lazarević dugogodišnji direktor škola u Srbiji i bivši ministar u Kraljevini Srbiji.Njegovim dolaskom Ilija Vučetić se suočio sa novim problemom.Naime,novi nastavni direktor je Vučetića ostavio bez časova,te mu je ponovo ugrozio egzistenciju,ali će mu naknadno dati nadzor nad Djevojačkom i Ženskom školom,kako bi mu  koliko-toliko omogućio uslove za normalan život.Inače plate nastavnicima su se tada kretale od ,npr.najmanje  Rajko Karaklajić 1200 dinara,dok je najveću nastavničku plati imao Božidar Valović 3900 dinara.Ilija Vučetić (vjerovatno zbog pouke i poruke srpskih vlasti) je te godine imao platu 3600 dinara,preko Srpskog konzulata i 1000 dinara od turskih vlasti (Izvor:AS MID PPO,1911,red 19,Beograd 31.01.1911.).

Jedini doktor nauka koji je radio u Srpskoj gimnaziji u Skoplju  je bio Miloš Popović,koji je doktorirao na temi:Pedagoški pogledi Dositeja Obradovića i imao platu 3300 dinara  (Izvor:mr Aleksandar Z.Novakov-Srpske srednje škole u otomanskom carstvu 1878-1912.g.,Filozofski fakultet,Novi Sad,2014.g).

Znatno kasnije će doktorirati i profesor iste gimnazije Svetozar Tomić,istorijske nauke.Tomić će kasnije u Kraljevini Jugoslaviji biti poslanik u Skupštini.

Na osnovu statističkih podataka 1910/1911 u Srpskoj gimnaziji u Skoplju je bilo 10 učenika iz Crne Gore.

Svo vrijeme rada škole, mijenjali su se nastavni direktori ili zastupnici direktora,koji su organizovali nastavu ,a tzv.nominalni direktor ili lice odgovorno pred turskim vlastima je bio Ilija Vučetić,zvani Čiča (Izvor:mr Aleksandar Z.Novakov-Srpske srednje škole u otomanskom carstvu 1878-1912.g.,Filozofski fakultet,Novi Sad,2014.g).

Na kraju školske 1911/1912 godine došlo do naglog pogoršanja političkih prilika u Skoplju.U ljeto 1912.g. Arbanasi su osvojili Skoplje,te je škola prestala sa radom.Vučetić je dalje radio do 1915 u Učiteljskoj školi u Skoplju. (Prema pisanju Dušana Vuletića u knjizi Polimske svjetiljke,Vučetić je nakon zatvaranja gimnazije radio dvije godine u Učiteljskoj školi u Skoplju)

Iz izvora koje sam koristio Ilija Vučetić se 1915.g. vraća u Peć, a tokom Prvoga svjestskoga rata će biti interniran u logor,gdje će ostati do oslobođenja.Nakon toga se ponovo vratio u Skoplje.Po povratku je jedno vrijeme radio kao profesor Skopske gimnazije do jula 1922.godine,kada je postavljen za inspektora Ministarstva za agrarnu reformu.Umro je 19.oktobra 1922.godine,ne stupivši na novu dužnost.

     Dvojni moral srpske politike se ipak nije mogao sakriti.Istovremeno dok je Ilija Vučetić,kao turski podanik pokušavao da srpskim vlastima pomogne oko rješavanja značajnih nacionalnih pitanja,srpske vlasti  su ga dovodile u nemilost,a istovremeno dvojnim igrama,prema Osmanskom carstvu iskazivali najveći stepen podaništva,koji je zabilježen u istoriji jednoga naroda.Naime,kao piše Carigradski glasnik (Izvor:Carigradski glasnik,1.aprila 1895.g) ,Nj.V.kralj Srbije (Aleksandar Obrenović-prim.M.J) je odlikovao 153 visoka turska zvaničnika (paše,ministre,đenerale,…itd) medaljama–Takovskim krstom i Ordenom svetoga Save.Iz spiska se vidi da je dodijeljeno 107 odlikovanja Takovski krst (od I do V reda) i 46 ordena Svetoga Save (od I do V reda).Prosto se nameće pitanje,ako je Takovski krst odlikovanje za vojničke zasluge (kako je inače ustanovljen),čime to Turci zavrijediše takvo priznanje,ako nije zbog toga što su Srbiju držali u ropstvu i podaništvu više od 500 godina?

 Prema pisanju The Balkans Chronicles od 16.februara 2016.godine „ Među brojnim turskim  državnicima srpskog porijekla,koji su stvarali osmansku istoriju najčuveniji je bio Mehmed paša Sokolović (1506-1579),jedini osmanlijski vezir koji je vladao čak za vrijeme tri sultana,među kojima je bio najmoćniji Sulejman Veličanstveni,čija je majka bila poturčena Srpkinja Katarina iz Zvornika.Ukrajinka Hurem,kći pravoslavnoga popa ,rodila je  narednog sultana.Nijedna sultanija nija bila iz Osmanske imperije,tj.nijedan sultan nije bio čisto osmanske krvi.Najmanje 14 vezira  u toku istorije osmanske države je bilo južnoslovenskog porijekla“.Nadalje,kako navodi isti izvor“…islamizirani pravoslavni begovi i paše koji su proširili tursko carstvo i čuvali ga od propasti su:Mehmed beg Gradačević,Mehmed beg Đenetić,Bali beg Malkočević,Hadum Sinan beg Borovinić,Mustafa paša Babić,Mehmed paša Sokolović,Gazi Hasan paša Predojević,Husein paša Boljanić,Ahmed paša Dugalić,Mehmed paša Atlagić,Mehmed Numan paša Ćuprilić,Sulejman paša Skopljak,itd…“.Čak i turski izvori tvrde da Srbi nijesu bili pod turcima 350 godina,kako tvrde srpski istoriografi,već pod upravljanjem i vlašću Srba koji su primili islam.Kako ovaj izvor navodi,da su janičari mogli,citiram: „najbolje voditi Pokrajine,koji govore srpski jezik,da bi mogli da izvršavaju od Porte danu vlast“.

Prema pisanju Društva srpsko-turskog prijateljstva Inat u Turskoj danas živi oko 9 miliona Srba,čiji su preci primili islam i postali turski podanici.Za podaništvo su dobijali imovinu u Turskoj i druge benificije.Dalje društvo Inat na primjedbu beogradskog novinara „ da su nas Turci jahali 400 godina“, navodi odgovor jednog profesora iz Ankare koji kaže:“Pitanje ko je koga tu jahao,vi Srbi ste imali izvršnu vlast kao veliki veziri,kakvi sultani“.Tako je prema ovom izvoru ..“u periodu od 1543-1612 godine Srbija doprinijela vođenju Carstva sa 13 velikih vezira,sedam njihovih zamjenika,23 vezira,osam admirala (kapudin-paša),brojnim guvernerima provincija i s bezbroj velikih defterdara (šefova finansija) i najviših administrativnih službenika“.Potkrepljujući svoje navode činjenicama,društvo Inat navodi.“u jednoj od najvećih Istambulskih opština Bajram paša,90 odsto od 350000 stanovnika je srpskog porijekla“priča s ponosom jedan od islamiziranih srba.Moji su bili Karadžići i znam koju su slavu slavili“

     Interesantno je da srpska istoriografija ne navodi  imena turskih grđana (Vezira,paša,oficira,…itd) koje je odlikovala Kraljevina Srbija 1895.g.,iako ne krije  sve druge dobitnike ovih visokih priznanja!?

Navedeni  podaci  indirektno samo govore o “stradanjima “ Ilije Vučetića,koji je žrtvovao svoju porodicu i život radi “nacionalnih interesa”.Na kraju će završiti svoj život,sa gorkim sjećanjima na sve ono što je trpio dok je bio na “političkoj vjetrometini” u Skoplju.No,naš narod kaže:”Sam pao sam se ubio” ili možda je to ponio iz zavičaja,te je od onih za koje je objektivno radio u Skoplju,na kraju ipak kažnjen i zaboravljen,kako je nakon njegove smrti izjavio njegov kolega prof. Petar Kosović ( Vreme,22.10.1922.).

Evo i Spiska imena  lica koja su dobila odličja od Nj.V.kralja Srbije (prema pisanju Carigradskog glasnika)

________________Carigradski glasnik -TURCI-1.april1895,popraljeno___________________

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

NAPOMENA:U skladu sa Zakonom o autorskim pravima (Službeni list CG,br.37/2011 i br.53/2016)  nije dozvoljeno preuzimanje i objavljivanje ovog teksta ili njegovih djelova bez saglasnosti autora.

******

*Svetozar Tomić (1878-1938),rođen je u Drobnjacima.Radio je kao profesor Srpske gimnaizije u Skoplju,a kasnije i kao profesor gimnazije Solunu i Bitolju.Bio je prosvjetni inspektor.Doktorirao je istorijske nauke.Bio je poslanik u Skupštini Kraljevine Jugoslavije.U Solunu je 1916.godine postavljen za šefa “Crnogorskog odsjeka” pri ministarstvu inostranih djela Srbije,sa zadatkom da se bavi propagandom o ujedinjenju Crnogoraca u izbjeglištvu.U Solunu 1917.godine postaje član  novoizabranog odbora za ujedinjenje (bolje reći prisajedinjenje) Srbije i Crne gore.Imao je ključnu ulogu u organizaciji Podgoričke skupštine.Bio je turski i srpski podanik.

U knjizi Podgorička Skupština,akademika  Dimitrija Vujovića piše da su sjednici Podgoričke skupštine prisustvovali Petar Kosović i Svetozar Tomić,kao članovi Centralnog izvršnog odbora za ujedinjenje Crne Gore i Srbije,koji nijesu bili poslanici ,niti pak podanici Crne Gore.Oni su sjedeli za posebnim stolom,odmah iza radnog stola predsjedništva (Izvor:Akademik Dimitrije-Dimo Vujović,Podgorička skupština,Školska knjiga Zagreb,1989.)

*Petar Kosović,rođen u Nikšićkoj Župi 1875,umro u Beogradu 1948,profesor Srpske gimnazije od 1899-1907 i nastavni direktor te škole od 1.XII-31.XII 1905.g,(kasnije bio  direktor gimnazije u Pljevljima.U Monografiji pljevaljske gimnazije  data je biografija Petra Kosovića).Bio je turski i srpski podanik.

**Ilija Vučetić,rođen u Selu Velika kod Plava,Crna Gora,28.jula 1854.,umro u Skoplju,Makedonija,19.oktobra1922 (Izvor:AS,MPs,XXII,87/1888,Beograd,30.oktobra 1884.).Bio je turski i srpski podanik.

***Risto Ognjanović,iz Kosovskog vilajeta (rođen u Kumanovu),u Srpskoj gimnaziji u Skoplju predavao francuski i srpski jezik,radio i kao poslovođa i ekonom u školi.Od turskih vlasti poslat u Francusku radi usavršavanja jezika u trajanju od jedne godine…(Izvor:mr Aleksandar Z.Novakov-Srpske srednje škole u otomanskom carstvu 1878-1912.g.,Filozofski fakultet,Novi Sad,2014.g).Bio je turski i srpski podanik.

****Jefto Popović,učitelj,radio je u Srpskoj gimnaziji u skoplju 1897/98,1898/99 i 1899/1900.školske godine Bio je advokat i sudija u Peći. (Izvor:mr Aleksandar Z. Novakov-Srpske srednje škole u Otomanskom carstvu 1878-1912.god.,Filozofski fakultet,Novi Sad,2014.g).Bio je tu turski i srpski podanik.

One thought on “TEMA: PODANIŠTVO (1)

  1. Dobra tema bilo bi sjajno kad bi znali imena i prezimena preletaca, poltrona i ulizica znamo ih ali bi bilo sjajno da neko napise knjigu poltrona leskovca kao one bele knjige..ovo bi bila braon knjiga jer oni najvise podsecaju na nesto sto je braon..

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *