Knjaz / kralj Nikola i Veličani: ČAS OVAKO, ČAS ONAKO…

Prema knjizi Branka Jokića VELIKA I VELIČANI

Od polovine 19 vijeka zvanično Cetinje je   pojačalo interesovanje za Veliku, prvenstveno zato što je bila značajna za širenje i održavanje njene (buduće) istočne granice.

Međutim,  „vladarska briga“ je oscirala – zavisno od događaja i trenutnih nagodbi s Turskom. Knjaz Danilo je, 1858. godine, u Velici „uspostavo crnogorsku  vlast“ (iako je  ona i dalje bila u turksoj granici…), proglasivši je kapetanijom, i  postavio starješine. Već iduće godine, pravoslanvi svještenici su ga okrivili (i proklinjali) kao jednog od vinovnika (i saučesnika – s Tircima) paljevine sela i odvođeja  u ropstvo tridesetak žena i đevojaka.

Knjaz Nikola je nešto više o Velici saznao preko vojvode Miljana Vukova, a potom i iz susreta s  Radem Mikićem, koji mu je (na preporku Vukova, dvije godine) bio perjanik. S druge strane, Veličani knjaza nijesu previše voljeli – zbog kolebljivoga ponašanja  oko izvršenja  odluka Berlinskoga kongresa o predaji Plava i Gusinja Crnoj Gori. Posebno su bili ogročeni kada su (od ministra Plamenca, predsjednika crnogoske komisije za razgra-ničenje) saznali kako je  namjeravao da Bijeluhu „ustupi“ za neke teritorije oko Berana. Veličani su  oštro odgovorili –  da su za Bjeluhu „mongo krvi prolili“ i da je „neće dati dok bi jedan trajao“.

Bilo je i drugih razloga što im se „pričinjavalo“ da, na njihov račun, knjaz „tajno šuruje s Turcima“. Veličani nijesu mogli da prihvate što ih je pozivao i prijetio im, tražeći „da se smire“ ,zato što su se, s vremena na vrijeme, svetili Plavljanima i Rugovcima, upadajući u jihove katune i plijeneći stoku, ili ubijajući ih kada su upadali u Veliku. Jednome od poznatijih veličkih „hajduka“ Miliji Jokiću je bio i „kum“: oštro ga je upitao kako se zove, a kada je ovaj odgovorio, osorno mu je  odbrusio: „Ne, ti nijesu Mili, ti si rogo!“ (Tako je Miliji i ostalo „ime“ – Milirogo…) na šta mu je ovaj odgovorio da će on i dalje „čuvati svoje“. Onda se knjaz obrnuo ka Koli Veljovome Boškoviću, ušpitavši ga: “Znaš li ti e sam s Turcima uglavio mir i da je svakome Turčinu slobodno oditi na miru kud mu drago?“ Kola mu je opvrnuo: „Tvoja je volja ko će pored tvoje Milene oditi, ma ko će oditi po Velici, ja se pitam“. Iznenađeni i razljučeni knjaz je pripreijetio: “Znaš li, Kolja, e sad mogu naredit perjanicima da te izmušketaju?“ Kola će:“Znam! Ma, ako krenu, braniću se!“…

Uoči balkanskih ratova, po naređenju kralja Nikole (koji je prihvatao lažne dojave plavskih Turaka…) Janko Vukotić je razoružao Veličane. Ali, samo nakon par mjeseci,  kada su  Plavljani pojačali teror nad pravislavcima, kralj se okrenuo Veličanima, pa čak počeo i dodvoravati. Na specijani  izviđački zadatak u Metohiju poslao je Novicu Popovića i Milovanca, a kasnije je objašnjavao da je u  taj rat ušao i zato što su Turci „pleme Veliku gotovo raselili…“

Uz pominjanje niza drugih primjera knjaževoga (kraljevoga) odnosa prema Veličanima, ova tema  šire je obrađena u knjizi Branka Jokića VELIKA I VELIČANI. Ovdje  prenosimo još jedan fragment koji se odnosi na Rada Mikića, a preuzet je iz kraljevih Memoara:

„4. marta uzeše vasojevićki ustaši forticu na Ivan Polje. Rade Mikić sa nekoliko Veličana napravi ćese, velike koliko mogu stati u puškarnice, i napuni ih prahom. Osim toga narede vreće s prahom poviše. Noćno primaknu se fortici, tisnu u puškarnice one duge ćese i vreće pod zid od kule i zažde. Tako minaju forticu, u koju je bilo 14 vojnika. Bez dvojice svi poginu, a četa zdravo uteče prije no su Turci priskočili u pomoć.

5.marta Turci iz Plava i Gusinja ćerahu tain u kulu na Murino. Pošto predadoše tain pođoše na Ivan Polje, da prihvate one mrtve što prošle noći izgiboše na kulu. Dočeka ih ustaška četa Sava Perova i Jovana Miovića i zametne boj. Turcima stigne od Gusinja pomoć, a ustašama Luko, Golub i Trifun Laban su nekoliko druga. Boj se pred noć razdvoio…“

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *