SVI SMO MI – VLASI…

Piše: Miroslav ĆOSOVIĆ  (Portal  ANALITIKA, 6.sept.2016)

 Jedanaestog avgusta 2016. u Skupštini Srbije Vojislav Šešelj je izjavio: “Ja hoću da naglasim, da smo svi mi pomalo Vlasi, svi mi Srbi. I kad su Srbi došli na Balkan u 7. veku, zatekli su romansko stanovništvo, koje se nazivalo Vlasima, koje su pre toga Avari skoro uništili i asimilovali smo ih. Dakle, svi smo – i Vlasi. Kolko smo Vlasi? Utoliko kolko se srpski jezik danas razlikuje od ruskog u fonetici. Mi smo zahvaljujući vlaškom, kao romanskom jeziku stekli fonetiku koja je danas sličnija italijanskoj nego ruskoj.

Za mene je ovo bilo ogromno iznenađenje, poslije skoro tri decenije javnog djelovanja Šešelj je prvi put kazao da Srbi nijesu 100% srpskog porijekla. Ko je do sada slušao njegove tirade, na primjer u Hagu, zna dobro njegovu priču da su svi na zapadnom Balkanu koji govore “srpskim” jezikom – Srbi. Takođe (prema njegovom sudu), većina Hrvata su pokatoličeni Srbi, samo ima nešto malo izvornih, pravih Hrvata. Međutim, tog 11. avgusta Šešelj je obznanio da svi mi (on i dalje sve nas smatra za nacionalne Srbe, u to nema sumnje) imamo vlaške krvi/genetike!

vlaškoj/morlačkoj komponenti u našem narodnom etničkom biću i sa praktično cijelom ovom Šešeljevom izjavom mogu da se složim. Na Analitici i u mojim knjigama predstavio sam bezbroj istorijskih dokaza o morlačkoj komponenti u nama. Šešelj je ovom izjavom, da su Srbi/Sloveni došli na Balkan u 7. vijeku i tu zatekli Vlahe, udario šamar brojnim srpskim pseudoistoričarima i crkvenim licima. Naime, oni tvrde da su Vlasi vrsta Slovena, a za to naravno nemaju nikakve dokaze, a i što će im dokazi i dokumenta – kad im je dovoljno da horski graknu – “Vlasi su Sloveni“, te računaju da će, ako 1000 puta ponove tu laž, to ipak ući u svijest ljudi kao nekakva istina. Šešelj im je jasno rekao – Vlasi i Sloveni nijesu isto, Sloveni su asimilovali Vlahe. Šešelj je još rekao da smo svi mi pomalo Vlasi, naravno, o tome sam bezbroj puta pisao, u svima nama ima morlačke krvi i to je glavni dio naše etnogeneze, mi smo najvećim dijelom našeg kolektivnog narodnog organizma – dinarski Vlasi, isti oni ljudi koje su Mlečani u bezbrojnim dokumentima oslovljavali kao Morlake. Venecijanci su izraz Morlacchi preuzeli od Vizantinaca, na grčkom su tu etničku skupinu u srednjem vijeku zvali Μαυροβλάχοι, to jest – Crni Vlasi, po crnoj odjeći koju su nosili (crnom suknu i gunjevima).

      Postavlja se pitanje, odakle Šešelju ova iznenadna ideja da smo svi mi – “i Vlasi”? Pošto sam ja, vjerovatno jedini javni zastupnik tvrdnje da je kod nas na zapadnom Balkanu dominantna etnička vlaška komponenta i sigurno sam jedina osoba koja je sintetizovala brojna mjerodavna dokumenta, te sam preko nekoliko nauka pokazao da smo mi starośedioci Balkana, a ne etnički Sloveni, onda, ne mogu ništa drugo da zaključim sem da je neko Šešelju poslao na čitanje dvije moje knjige. Ili je Šešelj (kao što sam ja),  pročitao hiljade tekstova, dokumenata i knjiga, pa onda zaključio da smo dobrim dijelom i Vlasi, ili je jednostavno pročitao moje dvije knjige, naročito prvu “Njegoš je izmislio srpsku narodnost Crnogoraca”, pa uvidio da smo svi mi – “i Vlasi.” Ako ova Šešeljeva metanoja u vezi etnogeneze nema veze sa mojim knjigama, ipak, to je važno – potvrdio je ono o čemu godinama pišem te brojni srpski nacionalisti više ne moraju meni da se rugaju, mogu njemu – tati svih srpskih nacionalista, šovinista i ekstremista.

       Moram napomenuti, i prije su razni publicisti i istoričari stidljivo napominjali vlašku etničku komponentu kod nas, ali to ničim nijesu obrazložili sem što su se pozivali na venecijanska i druga starija dokumenta. Oni koji su navodili našu etničku vlašku komponentu nijesu čak ni shvatili da su Vlasi isti oni ljudi koje su Rimljani nazivali Ilirima (Rimljani su i sve druge etničke grupe na zapadnom Balkanu Ilirima nazivali).

       Da sada vidimo još nekoliko priloga koji potvrđuju moju (evo sad i Šešeljevu) tvrdnju da smo dijelom – i Vlasi, ovi će prilozi takođe dodatno potvrditi da smo starośedioci.

     “Vlasi, koje kod nas nazivaju Starim Rimljanima”: Iz 16. vijeka ostalo nam je śedočanstvo, dokument, prvi ga je objavio Aleksa Ivić u “Spomenik SAN 58” (Beograd, 1923). Radi se o pismu Nikole Jurišića kralju Ferdinandu. Jurišić je sa grupom Srba došao u Žumberak 1538. godine. Među Srbima su bili i Vlasi. Prije skoro 500 godina Jurišić śedoči o tome što su Sloveni (Srbi i ostali Sloveni) smatrali – ko su Vlasi! Jurišić između ostaloga piše kralju:

      “Uz to pišem komandantu, neka Vlasima – koje kod nas nazivaju Starim Rimljanima, a koji su sad zajedno sa ostalima iz Turske prešli – dade obećanje i privilegije koje je Vaše rimsko kraljevsko veličanstvo dalo Srbima.” (Jaroslav Šidak, Historijska čitanka za hrvatsku povijest I – Do ukidanja feudalnih odnosa u Hrvatskoj, Zagreb, 1952, str 113)

   Prema tome, ovaj fantastični istorijski izvor nam pokazuje da su obični Sloveni, došljaci na Ilirik u 6. i 7. vijeku (a pristizali su vjerovatno i kasnije), Vlahe smatrali starośediocima, tj “Starim Rimljanima”. A ti starośediooci, koji su sebe Vlasima nazivali, nijesu niko drugi do oni isti ljudi koje su Rimljani u svojim spisima imenovali kao Ilire. I Šešelj je, od nedavno, sve to dobro razumio.

Istovjetni običaji kod nas – i kod starih Grka i Rimljana: Poznati etnolog Mirko Barjaktarović na jednom čuvenom naučnom skupu koji su organizovali komunisti, kada se raspravljalo o tome jesu li Crnogorci Srbi ili nijesu, izložio je odličan rad u kom je između ostaloga naveo:

      “Upoređivao bih, zatim, neke pojedinosti iz života i kulture klasičnih naroda, Grka i Rimljana, s jedne, i Crnogoraca, s druge strane, prije nego što bih ta poređenja činio sa kavkaskim područjem (kako je to radio Kulišić). Konkretno, znamo da se kod starih Grka više cijenilo muško nego žensko; kod njih su se pojedinci zvali po svom ličnom imenu, imenu oca, po bratstvu i plemenu. Kod starih Grka u žalosti za umrlim srodnikom sjekla se kosa; oni su ženski grob obilježavali preslicom a muški ratničkom opremom; kod njih se vjerovalo da poslije nečije smrti duša umrloga luta jedno vrijeme među živima. Stari Grci gatali su po djelovima iz utrobe zaklane životinje, a vjerovali su da aždaje čuvaju neke pećine i izvore. Kada su stari Grci imali ovakve pojedinosti, a oni su u nekim našim krajevima imali i svoje naseobine, odmah se nameće pitanje porijekla istovjetnih elemenata kod nas. Od potonje Vizantije kao naslednika stare Grčke, kasnije smo primili hrišćanstvo, pismo, oblik državne oraganizacije, državni grb, kao i mnogo što drugo. Kod starih Rimljana opet, – a oni su stoljećima bili okupatori naših zemalja – bilo je zakonom zabranjeno da se zemlja od roda otuđi (kod nas je običaj prava preče kupovine to regulisao). Kod Rimljana je po običajima, valjalo prenijeti nevjestu preko praga mladoženjine kuće, dok je ognjište kuće kod njih bilo u posebnom poštovanju. I kod njih je postojao običaj da se zaruče sasvim mala djeca, a kada muž sa jednom ženom ne bi imao djece, uzimao je drugu. Sve ove pojedinosti u rijetkoj svježini su održane i u dinarskim područjima.” (Mirko Barjaktarović, Mnogostruki uticaji, Praksa, br 4, Titograd, 1981, str 17)

       Valja napomenuti, Barjaktarović nije bio na stanovištu da Crnogorci nijesu istorijski Srbi, pozivao se na samoiskazivanje Crnogoraca u 19. vijeku, i, na koga bi drugog – na Njegoša. Naravno, nesporno je da je Njegoš izmislio srpsku narodnost Crnogoraca, onako kako ga je njegov učitelj Sima Sarajlija naučio. Ipak Barjaktarović je napravio odličan rad u kom je pokazao razne uplive na etnogenezu Crnogoraca. I iz ovih istovjetnih običaja starih Grka i Rimljana na jednoj i Crnogoraca na drugoj strani jasno proizilazi da smo mi starośedioci, naši preci su primili kulturu i običaje starih Grka i Rimljana. Naše pretke su Avari, Goti i Sloveni u 6. i 7. vijeku potisnuli u planine. Prema dokumentima iz srednjeg vijeka u planinskim katunima (uobičajenim obitavalištima naših predaka) bio je jako mali broj popova, tako da hristijanizacija nije bila temeljito sprovedena, svi znamo da Crnogorci o hrišćanskoj dogmi i pravilima, do najnovijih vremena nijesu znali skoro ništa. Još do vremena kralja Nikole većina popova je bila funkcionalno nepismena.

    Bezbroj dokaza da smo starośedioci: Nijesmo mi Sloveni koji su primili skoro sve običaje oje imamo  od starośedioca, već smo mi starośedioci koji su primili jezik od Slovena, a Slovene su Turci uništili, uglavnom još krajem srednjeg vijeka. Pet-šest puta sam na Analitici pokazivao tvrdnje srpskih akademika Čubrilovića i Samardžića kako je Srbija 1739. bila praktično prazna, u njoj je živjelo 50-60.000 stanovnika, dok izvori kazuju da je u srednjem vijeku bila vrlo naseljena. Jednostavan je zaključak – tokom nekoliko vjekova, stari nemanjićki Srbi su etnički počišćeni iz Srbije.

      I za kraj da pokažem riječi popa Marka Martinovića koje je kazao prije više od 200 godina, dakle, prije nego što je Sima Milutinović Sarajlija pristigao 1827. u Crnu Goru sa novokomponovanim bajkama o Crnogorcima kao pokosovskom zbijegu.

      Napoleonov pukovnik Viala de Somier boravio je u Crnoj Gori nekoliko puta u periodu 1807-1812. O svojim pośetama Crnoj Gori i impresijama o Crnogorcima 1820. je u Parizu objavio knjigu. Viala se jako interesovao o svemu u vezi Crnogoraca i pažljivo je zapisivao sve što bi mu se učinilo da je interesantno. Viala jezik Crnogoraca naziva ilirskim, a Crnogorce smatra za starośedioce, smatra da su Crnogorci jedan od starih grčkih naroda, i to zapisuje na osnovu onoga što su mu Crnogorci govorili. On citira riječi popa Marka Martinovića, koji je održao govor u vrijeme nekih nemira, pop se obraća Gospodu i između ostaloga kaže:

     “Neka se tvoj univerzalni glas o tvom marljivom narodu pročuje od istočnih vrata pa sve do skrivene svjetlosti tvoga sunca. Tada ćemo, lojalni tvojim nebeskim zapovijestima, slični srećnim narodima stare Grčke, čiji smo potomci, biti dostojni tvoje božanske pažnje.” (Viala de Somier, Istorijsko i političko putovanje u Crnu Goru, CID i Izdavački centar Cetinje, Cetinje, 1995, str 130, link)

     Marko Martinović nije ništa pogriješio, preci Crnogoraca su na ovom istom prostoru još od antičkih vremena i to su Crnogorci prije 200 godina znali. Kasnije je importovana mitomanija.

 

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *