Plavljani i Gusnjani u (nedavnoj) prošlosti (19): SLAVE „DAN USTANKA“, KOJEGA NIJE BILO; PARK – UMEJSTO AUTONOMIJE…

 

Prema knjigama i novome rukopisu Branka Jokića

    Nakon početnih energićnih potjera za ostacima plavsko-gusinjskih fašističko-vulentarskih formacija, krajem 1944. i u prvoj polovini 1945.godine, partizansko-komunistička vlast je naglo počela da „ublažava“, pa i da  prikriva zločine koji su počinili tokom prethodne četiri godine a još više masovnost toga pokreta i uporište koje je imao kod većine stanovništva.

    Misli se da je to uslijedilo „po direktivi odozgo“, poslije govora Josipa Broza Tita na osnivačkome kongresu KP Srbije, 15. maja, 1945. godine, na kome je „bivšim pomagačima neprijateljskim snagama“ poručio:“Mi znamo da ste se borili protiv nas, ali to ne zači da ćemo mi sada biti protiv vas, da ćemo vas protjerrivati“.

    Brozove instrukcije su „poslate na teren“ nakon dva mjeseca od razbijanja albanske pobune u Drenici, kada je  zarobljeno više hiljada balista. Nove vlasti jednostavno nijesu znale „šta će s njima“, jer je procijenjeno da bi i likvidacije i strožija suđenja značila čin osvete a sve to vodilo ka novim nepovjerenjima i masovnijim podjelama. Koje bi mnogo više mogle da ugroze uspostavjanje vlasti pobjednika nego što bi imale drugačije rezultate…

    Iako je  i u slučaju plavsko-gusinjskih vulentara radilo se o povelikome broju i pojedincima koji su više puta okrvavili ruke, istražnim i sudskim organima je „prepručeno“  da za svaki pojdinačni slučaj „nalaze rješenja“. To nije značilo i odustajanje od gonjenja, ali su istražne radnje značajno ublažene. Do tada „surovi“ udbaški isljednici počeli su da izbjegavaju svjedoke i tužilatvima su dostavljali prijave sa dosta oskudnim podacima. Potp su uslijedile takve tužbe na osnovu kojih su i sudovi počeli da izriču relativno blage  presude,  obrazlažući ih često „tipski“, odnosno  ističući stav da su vulentarski fašisti bili „zavedeni“ i sličnim neodređenostima…

    U suštini, sve je to proizilazilo iz „zadatka“ da se „u djelo sprovede“ gromoglasno promovisana  parola: „Bratstvo-jedinstvo“. Istina, ona je, u raznim proglasima komunista i govorima njhovih vođa, dominirala i u toku rata. Sada je utjerivana na razne načine. Svi komunistički aktivisti su se prosto utrkivali ko će više puta istaći to, kao su govorili, „najveći pobjedniško-revolucionarn i uspjeh“ i „temelj srećne budućnosti“. I „visokim“ poltičariima je, u svakodnevnim govorima, ta „misao“ postala glavna rečenica i zaključak. Isticali su kako valja govoriti „samo o onome što narode spaja“, graditi prijateljstva i bratstvo, da „prošlost valja zaboraviti u ime budućnosti“, da je pominjanje „crnih tačaka“ svojstveno nacionalistima i „otežava rad subjektivnih snaga“,itd. Štampa je revnosno pratila  „opštenardone skupove“ a u izvještajima davala glavno značenje ovakvim sadržajima, već u naslovima ističući „bratstvo-jedinstvo“, a potom tu sintagmu ponavljajući bezbroj puta. Reporteri  su tragali (i izmišljali) za „primjerima iz života“, a primat su imale fotografije te vrste „primjernih“ susjeda ili sela.

    Komunistički praktičari su ove aktivnosti uvećavali upravo u plavsko-gusinjskoj oblasti – podjednako i u muslimanskim i pravoslavnim sredinama. Time je prvima indirekvo garantovana sigurnost i ravnpravnost a ujedno i iznuđavana njihova lojanost. Od pravoslavaca je, u znatno oštrijoj formi, traženo da što prije, „u ime zajedničke i srećne budućnosti“, zaborave zlodjela susjed. Iako se znalo da su ona bila motivisana sasvim vjersko-osvetničkom mržnjom, njoj je sada suprostavljena ideolgija firktivnoga „bratsva-jedinstva“ što je zbačilo da se ne smije pominjati nikakav doprinos pripadnika pojedinih naroda NOR-u, kao ni zločini 8posebno ne njhovi pojedini akteri) i nedužne žrtave.

   Veličani i Polimljani, koji su tokom rata i u pokolju 1944- godine izgubili gotovo cijele porodice, nijesu skrivali svoje razočarenje i nepokojstvo, ali su  takoreći bili bespomoćni. Dok su i dalje (sada krišom) prikupljli kosti svojih stradalih (jer su pretežno bili sahranjeni izvan groblja), i ošlakivali njihovu i sopstvenu zlehudu sudbinu, plavsko-gusinjski zločnici su, na njihvim očima, demonstrirali osionost – kao da nemaju veze sa tim žrtvama, ili da su oni oćerali okupatora a ne da su mu bili sluge. Neki pravslavci su doživjeli  i neprijatnosti, samo zato što su prepoznali ubice, palikuće i pljačkaše. Oni bi  to osorno negirali, uzvraćajući da su lažno optuženi (ili nevini  bili u zatvoru), a neki bili spremni i na fizički obračun, ili odmah odlazili u UDB-u i prijavljivali „napad“.  Vlasti bi veličko-polimske i druge „dostavljače“ najprije „zamolile“ da, kao „napredni građani“, ne pominju „šta je bilo ranije“, a onda su ih direkno  i oštrije upozoravlii da „ne talasaju“ i „smanje doživljaj“. Uporna UDB-a  je i hapsila, u namjeri da zastraši roditelje ili potomke stradalih (zlostavljan je i Novica Vučetić, iz Novšića, kada je prijavio da je srio ubicu svoje familije). Na kraju, iako su vjerovali svojim očima, mnogi nemoćni Veličani i Polimljani preneraženi, posramljeni i poniženi, pri susretu sa svojim krvolocima, jednostavno su  okretali glave…

     Bolećivi (politički)  odnos, odnosno “olakšice”  koje su dobili plavsko-gusinjski fašistički legionari (kao i pripadnici još nekih fašističkih grupacija, u drugim krajevima Jugoslavije), nijesu važile i za četnike. U završnici rata, beskompromisno i u saradnji sa drugim fašistima (ustašama), masovno su pobijeni u Bosni a potom, kada su krenuli prema „saveznicima“ (koji su ih izdali) nastavljeno je nihovo gonjenje, hvatanje, i likvidacije na licu mjesta. Oni koji su preživjeli bosansku golgotu i pokolje u Sloveniji i Hrvatskoj i eventualno se vrnuli u zavičaje, brzo su pohvatani (i rodbina je bila ucijenjena da ih preda…) Pred sud su najčešće izvođeni samo zato što su bili pripadnici toga pokreta, a ne i zbog izvršenih zločina. Presudama koje su im (ekspresno) donosili prijeki („narodni“, to jeste vojno-partizanski) sudovi demonstrirana je veoma surova osveta (kako je Mihailo Lalić naziva, „partizanska pravda“). Naime, izricane su  mnogo žešće kazne od onih koje su dobijali balisti ili vulentari. Istovremeno, pod tajnu prismortu stavjene su i četničke porodice. Nijesu se smjele ni interesovati za sudbinu svojih članova – gdje su (ili da li su) nestali, a za pokušaje da im podignu spomen-obilježje, ili makar upišu ime na postojećoj porodičnoj grobnici, učine pomen i slično  – osuđivani su na zatvorske kazne. Ako bi se još dogodilo da su te porodice stradale i od vulantarskih fašista, baš one  to nijesu smjele ni pomenuti.

    Da bi se taj (staro-novi) komunistički projekt  sveobuhvatbnije i do kraja realizovao, to jeste “zaboravili“ (oprostili) i najteži zločini, pa i genocid u Velici,  osim pritiska na sudove i ućitkivanja svjedoka, trebalo je što prije  skloniti (u tajne arhive ili ih uništiti) i eventulna dokumenta. Takođe, pojedinci koji su (od 1947, godine) davali izjave u punomoćstvu UDB-e u Andrijevici, đe su isleđivanje vodlili ranije istaknuti patizanski starješine, potpisivali su unaprijed pripremljene šture iskaze (saopštene na pola strane) u kojima se ne pominju musimaski legionari, pa ni oni koji su pobili članove njihovih najužih porodica, ili koje je (prije toga) Zemaljska komisija za ratne zločine proglasila ratnim zločincima. Pokolj u Velici pripsivan je isključivo – Njemcima.

    Upustva su davana i ratnim komandantima, koji su počeli da objavljuju razna sjećanja. „Uvijek budni“ urednici, recezenti i redaktori izbacivali su iz njihovih rukopisa  „škartljive“ djelove, a potom su i sami autori „preskakali“ (mnoge) događaje. Tako, ne samo što tamo nije bilo ni jednoga redka o zločinima u Velici i Polimlju i njohovim izvršiocima, nego su pompezno isticani „pozitivni prmjeri“ necrnogorskoga stanovništva, pa i u slučajevima gdje ih je bilo malo, ili su bili beznačani.

   Taj rojekt je išao i u drugu „širiu“. Imenima plavsko-gusinjskih prvoboraca (Muslimana) nazvane su škole, zemljoradničke zadruge, kulturno-umjetnička i sportska društva. Važno je bilo da je u njihvoj biografiji ubilježeno da je bio „član SKOJ-a“, „kandidat KPJ“, a  manje stvarni doprinos NOB-i, ili način njegove pogibije. Dok je u Velici sa lokalne škole ukolnjeno ime majora Milička Jankovića, koji je komandovao 13.julskim ustankom, u kojemu je učestvovalo neoliko stotina ljudi, te kojega su Italijani strijeljali (u septembru 1941. godine, u Andrijevici), samo zbog toga što je neko „primijetio“ da nije bio član KPJ i u bivšoj Jugoslaviji đeneralštabni oficir, dotle su u Plavu i Gusinju važila drugačija, tamo su sve javne ustanove nazvane isključivo po imenima muslimansih komunista – Beća Bašića, Jusufa Redđpagića, Alja Hota, Hajra Šahmanovića, Džafera Nikoćevića i još nekoliko njih. Oni zaista jesu bili antifašisti, ali neohodno istaći da je najveća njihova zasluga u tome što su nastojali da tome svijemu idealu podrede i što više sunarodnika. Međutim, ne samo da u tome nijesu uspjeli, nego većina njih nijesu stradli od Njemaca ili četnika, nego  od scojih – većinskih muslimanskih fašista (mada su neke od tih likvidacija, ipak,  ostale – nerazjašnjene)…        

      Ta nova zbilja, u kojoj su veličko-polimske  žrtve prisilno padale u nepomen, a vlasti se dodvoravale  onima koji, kao i njihovi preci,  nijesu imali milosti za pravoslavni živalj, niti pomišljali na državotvorno jedinstvo ili bilo kakav suživovot u Crnoj Gori – nije se završavala samo ovim „društvenim mijenama“ .  Taj perod je  Veličanima i Polimljanima počeo da donosi i pravi socijalno-ekonomski sunovrat. Iako su obje sredine imale opštine, koje su bile među najstarjima u Crnoj Gori (Polimska kapetanija osnovana je 1856 a IVelička kapetanija  dvije godine kasnije) obje su, bez pitanja njenih građana, ukinute (u plavVelici 1952 a u Murini 1958 godine) i pripojene Plavu. Prije toga, nestala je i Vojnoselska opština, čime je praktično završen i taj smišljeno isplanirani  proces. Pojednostavjeno rečeno: ono što su generacije Veličana i Polimlana stekle i očuvale u teškim, ratnim vremenima, što su platile enormno velikim žrtvama (Velika je u Drugome svjetskome ratu ostala bez trećine stanovništva), sada su izgubili potomci – politikantskim  odlukama (grupe podgoričko-cetinjskih kmunističkih lidera i hovih vasojevičkih poslušnika…), koje su se zasnivale na nekoj vrsti fiktivnoga, to jeste nasilnoga “pomirenja”, “bratstva-jedinstva”, „društvene i socijalne pravde“ i drugih komunističkih „blagodeti“. Umjesto sopstvene administracije i organizovanja poltičkoga i društvenoga života, te poboljšenja (ili stvaranja) kakvih-takvih uslova za bolji život,  potpali su pod vlast upravo onih sa kojima su krvavu borbu za opstanak vodili skoro tri vijeka?! Koji su tek u to vrijeme, kada su shvatili propast fašizma i neminovnost novih procesa, počeli da klikću o tome kako je Crna Gora „stara“ i njihova matična  država…

     Istine radi, valja naglasiti da Plav i Gusinje, i pored  pomenutih i drugih naklonosti komnističkih vlasti, nijesu postale bogate sredine. U poslednih sedam decenija ovdje nije bilo ni jedne ozbiljnije investicije (kao na Crngorskome primorju, Nikšiću, Podgorici, Cetinju, pa i u Bijelome Polju, Ivangradu i Rožajama). U raznim „petoljetkama“ i sličnim „razvojnim planovima“ ovdje su redovno potencirani navodni turizam i pjoprivreda, ali stanje u tim oblastima još više se pogoršavalo. Plav koji je dugo iza Drugoga scjetskoga rata imao više turista nego Budva, ostao je na začelju turističkih mjesta a njegovo „čuveno jezero“ postalo  najobiičnija baruština (sada i sa obiljem zagađenosti i kanalizacionih fekalija)…

     Svekoliko ekonosko zaostajanje, uprkos velikome (prirodnome) priraštaju stanovništva, presudno je uticalo da se nastavi iseljvanje, koji je, kako pišu neki muslimansko-bošnjački gusinjehroničari,  započelo još prije sto, ili više godina. Zapravo, oni tvrde da je u vrijeme vladavine Ali bega (1852, godine) „kasaba“ Gusinje imala 1500 kuća. Po drugim zapsivačima (koji ne preciziraju izvore), ova varošica i okolina su 1893. godine brojali 23.804 stanovnika. Prema podacima Jovana Cvijića (koji je u ovim krajevima boravio 1907 i naredne godine, u Gusinju je na početku 20 vijeka bilo 6.202, a u Plavu 2.450 stanovnika; Podgorica je  imala 4.120, a Novi Pazar 13.847 stanovnika)… Sto godina kasnije, prema zvaničnome popisu iz 2011. godine, Opština Plav (u čijem je sastavu tada bila i Opština Gusinje) imala je  tek nešto više od 13.000 stanovnika (57,45 odsto Muslimana i Bošnjaka, 18,87 odsto Albanaca, 16,01 odsto Srba, 6,27 odsto Crnogoraca i jedan odsto „ostaih“; uzgred: ova sika je 1931. gdine bila drugačija: pravoslavni su bili većina…)

    Neki istroriografi ne vjeruju u ove podatke, jer ih je  teško povjeriti ili  porediti. Ipak, i drugi izvori potvrdjuju velike migracije, i  to se stalno (i s pravom) ističe i pri „obrazloženju“ sadašnjga stanja, perspektive, itd. Međutim,  svi ti „analtučari“, iz samo njima poznatih (ali svakako providnih) razloga, zaobilaze činjenicu da je nakon Drugoga svjetskoga rata, upavo kada su im nasilno oduzete lokalne uprave, kojima se potvrđivala i viševjekovna
velika (slika)autohtnonost ovdađnjega pravoslavnoga življa, ono „nestajalo“ mnogo brže i više. Na primjer, u Velici je u odsnosu na poslednji popis prije Drugoga sjetskoga rata, broj stanovnika „skraćen“ za 85, a samo  od 1971. do 2011. godine za 72 odsto. Svakako, veliki odliv  u tome periodu imao je i gusnjski kraj: MZ Gusinje zabiljeđila je „manjak“ od 44,09 odsto stanovništva, a malo udaljenija naselja  još veći. Ali, to nije sučlaj i sa Plavom i bližom okolinim:  u MZ Plav, u  perodu 1971 – 2011 godine, manje je stanovništva za 14,44 a u MZ Prnjavor 7,39 odsto…

    Komunisti i „bratstvo-jedinstvo“  su ostavili i dobrih tragova. Na prvome mjestu, uspijevali su da održavaju kakvu-takvu političku “ravnotežu”, koja se ogledala i u učešću pravoslavaca u  političkome i javnome životu (nove) Opštine Plav, pa i Republike Crne Gore.  U svakome odborničkome sastvu imali su srazmjeran broj predstavnika,  a bilo ih je i u admistrativnome aparatu. Imali su i poslanike, sudije, itd. No, od kada su, pred kraj 20 vijeka,  vlast počele da formiraju  političke stranke, pravoslavno stanovnuštvo praktično je  izvan tih “raspodjela“. Njihovim glasovima (mada, i zato što su i razjedinjeni) manipulišu stranke koje, u suštini, obezbjeđuju isklučivo Muslimanima i Bošnjacima da budu jedini akteri rukovođenja opštinom i predstavljanjem njenoga višenacionalnoga stanovništva u organima i institucijama  države Crne Gore (na pimjer: iako   pravoslavnno stanovništvo na nivou Opštine Plav čini jednu četvrtinu, 2011 godine, od njezina 42. tzv. opštinska javna funkcionera, bulo je samo dvoje pravoslavnih, a od preko 400 fakultetski obrazovanih Veličana, među kojima je preko 50 doktora nauka i stručnjaka svih profila, u Plavu je uposleno je tek dvoje-troje; a ni jedan Veličanin, po bilo kakvome kooalicionome ili sličnome „ključu“, nije se našao među plavskim predstavnicima u institucijama drževe).

    U svemu je zanimjvo ponašanje tzv. SUBNORA i antifašista Crne Gore.  Promovisali su (2014- godine) obilježavanje 75. godišnjice 13 julskoga ustanka –  tamo đe ga nije bilo, to jeste u Dolji, kod  Gusinja. „Razlog“ su našli u tome što su, na obroncima tamošlje šume, 2. avgusta 1944. godine, poginula četvorica partijskih rukovodilaca (Hot, Bašić, Redžepagić i Novović). Nesporno je da se radi o vodećim (i rijetkim) ličnostima antifašističkoga pokreta u ovome kraju. Ali, postavjja se pitanje:  i da su četvorica ljudi (oko čijega ubistva upravo traju kontoverze)  bili i „na nivou Tita“, da li njihova smrt, pa i za ovakve „jubileje“, može biti važnija od nekoliko stotina nevinih i nenaoružanih veličkih žrtava?

   „Problem“ je u nečem drugome: crnogoski „antifašisti“, u suštini, i dalje (u 21 vijeku)  nastavljaju da prikrivaju genocid u Velici, da ućutkuju i potomke žrtava, ali i da se, obmanjujući javnost i falsifikujući čnjenice, bespotrebno dodvoravaju vulentarsko-fašističkim kiljačima. Mediji su prenijeli da je potpredsjednik te organizacije, na tome skupu (kome je, u odsnsu na publicite koji su mu dali „antifašisti“, prisutovalo, relativno malo ljudi, mada srazmerno broju njihovih predaka kojima je trebalo odati „antifašističku“  počast…) rekao: „Plavsko-gusinjska sredina, odnosom prema Crnoj Gori, antifašizmu i patriotizmu i žrtvama koje je dala za slobodu, učinila i obvezala da ovu manifestaciju, u saradnji s lokalnom samoupravom, organizujemo na ovom mjestu.“

 Slika III   Naravno, sve same netačnosti. Ali, to nije sve. Spomen obilježja na Čakoru i u Velici godinama  su u žalosnome stanju, „antifašisti“ više od desetak godina „ne vide“ da je na spomenik NORa, na Čakoru, „prilijepljena“ i mremerna ploča koja hiperboliše kralja Aleksandra, itd.

    Shodno ovoj „firmi“ (SUBNOR) koju izdržava državni budžet, ponaša se i „predsjednik svih građana“. On se (s pavom)  poklonio žrtvama  u Srebrnici, a na svečanost obilježavanja  70 godišnjice genocda u sopstvenoj državi (u Velici) – kako se ne bi zamjerio kooaicionim parnerima DPS (Bošnjačkoj stranci) –  poslao je „izaslanika“, to jeste četvororazrednoga činovnika…

   Ne može se muslimansko-bošnjački i albanski narod (u cjelini) osuđivati za fašističku prošlost, niti se pojedincima može nametnuti “sunarodnička krivica”. Još manje krivci (na bilo kojoj strani) mogu biti potomci, odnosno današnje i buduće generacije. Ali, i vrlo je neumjesno “pritiskati” potomke žrtva, a to znači sav ovdašnji pravoslavni živalj, da “zaboravi” zločine, pogotovu iz Drugoga svjetskoga rata, da o tome  ćute, ili ih  pretvarati  u neke „nove“ krivce, koji i najuobičajenijim (civilizovanim) evociranjem sjećanja na svoje nevine žrtve “narušavaju međuetnički sklad” i slično… Da se ponaša kao da su te zločine (kao i one ranije) ivršili „Turci iz Anadolije“, a ne njihovi susjedi… Još neprimjernije je, čak i poslije sedam decenija, negiranjem (pa i omalovažavanjem) onoga što je nesporno, te realnošću tekućega življenja, na druge načine ponižavati – kako njihove pretke (nevine žrtve) tako i savremenike.

    Naime, niko ne poziva na osvetu. Ali, zar i Alahov poslanik, kazavši  da čovjek “ne smije dozvoliti da ga zmija dva puta ujede – iz iste rupe”, nije osuđivao zaborav? A ovdje nije u pitanju samo to, nego i negoranje stvarnosti. Na (mada rijetke) opaske da se zločini ne smiju zaboraviti, ili potrabu za odvor na pitanje: šta se dogodilo u velici 28. ula 1944. godine,  komunisti su uzvraćali kako bi o tome najprije kakvu-takvu istinu trebalo da kažu (i) “pošteni” Albanci i Muslimani, odnosno njihovi političari i intelektualci. Ali, kako je već rečeno –  to se nije dogodilo… Naprotiv, neki  bi htjeli da dovedu pod sumnju i podatke Komsije za ratne zločine, „zaboravljajući“ da ih je ona prikupila odmah poslije rata (i od velikoga broja Muslimana), dok su sva ta zbivanja bila svježa. Oni (kao i istoričari sa Kosova) pri svakom pomenu sopstenih zločina podmeću odavno poznatu i iskonstruisanu tezu o „tragičnoj raskomadanosti“ „njihovih“ teritorija, nakon Berlinskoga kongresa, svojeme „teškome položaju u vrijeme crnogorske i srpske okupcije“ (1912.godine), te tvrdeći da „nikada nijesu osvajali tuđe teritorije“, i ispredajući  slične priče.

     Zapravo, albanska i dio muslimanske i bošnjačke  istoriografije, koja se bavi odnosima na Balkanu, pa i ovome njegovome dijelu, zasniva se na floskuli o „permanentnom genocidu“ kome su navodno njihovi sunarodnici „bili izloženi“, „etničkom čišćenju“, itd. Takva elaboracija nastoji i  da ukupne  ratne prilike u ovome kraju prikaže sasvim drugačije, da zabašuri i prikrije, čak i da rehabilituje nesporne  zločince (nekima su podignuta i spomen obiležja, za druge se traže nazivi ulica i sl).

      *

    *   *

     Na kraju: da li je plavsko-gusinjski projekt „autonomije“ (započett Novšićkim boje, neostvaren 1913 i 1919. godine, kao i u Drugime svjetskome ratu) zavijek okončan?

     Umjesto decidnijega odgovora, evo podsjećanja na neke „slujanosti“ iz novijega vremena: kada su (1958. godine) Plavu pripojene  velička a potom i Polimska  opština, granica između Plavske i Andrijevičke opštine povučena je linijom kojom je i „Velika Albanija“, 1941.godine, označila „svoju teritotiju“, odnosno koja je i ranije zamišljana kao granica između Crne Gore i plavsko-gusinjsko-sjevrnoalbanske i đakovačko-malesijske „autonomije“.

    Tom linijom je ozvaničen i tzv. Nacionalni park Prokletije (teško je povjerovati da u njegov  sastav „sasvim slučajno“ nijesu ušli Čakor i planine koje takđe pripadaju Prokletijskome planinskome masivu).

    Sada je se te granice takođe  „podrazumijeva“ i pri zagovaranju lukavo smišljenoga projekta o nekakvome „međunarodnome nacionalnome paeku“ koji bi „pokrio“ baš teritorje koje je nekada trebalo da „pripadnu“ neostvarenim  „autonomojama“, odnosno „Velikoj Albaniji“ …

 

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *