VELIČKA (CRNA) HRONIKA

 

 

I prema knjizi Branka Jokića VELIKA I VELIČANI, kao i drugi Crnogorci, i Veličani imaju mnoštvo mentalitetskih osobina po kojima su osobeni i razlikuju se od susjeda.

U cjelini gledano, pored uvijek pokazivane lične hrabrosti u zajedničkim borbama sa Rugovcima i plavsko-meteško-novšikim Turcima, izuzetnih vrlina koje su demonstrirali u običnome životu i svakodnevnome ponašanju, znaju da budu i veoma „nagativni“: plahi su i lakomi, lažljivi i kradljivi, dvolični i podmukli…Ali, i zločinci – o čemi su primjeri zabilježeni na više mjesta u knjizi, drugi su u fazi potpunije  „obrade“, a ovdje evo tek nekih.

    Martin Veka Jokić (1792-1897), po kome se jedan ogranak Jokića naziva Martinovići, ugled hrabrog ratnika uživao je ne samo među saplemenicima, čiji je bio starješina nego i  među Veličanima, i u Vasojevićima. Takođe, i kod Turaka,  njegovih savremenika Hasan-bega (sina Đul-begovog) i njegovoga unuka Ali-paše. I hroničar Jefto Popović je zabulježio da je bio ne samo “neobično hrabar“ već i mudar. Piše da je bio „u naročitoj delegaciji“ Veličana koja je 1856. godine otišla u Skadar, da traži zaštitu  i pomoć u borbama protiv Turaka. Zajendo sa Miletom Stamatovićem, u decembru 1875. godine, posjetiio je knjaza Nikolu na Cetinju, gdje su takođe tražili pomoć… Posebno se istakao u bojevima 1874, 1876 i na Novšiću odakle je  ponio Danilov krst trećega stepena – odlikovanje, kakovo su imali samo još tri Veličanina (Rade i Trako Mikić i Mileta Stamatović)…

Međutim, bio je prema bližnjima i surov: zato što mu je razgrađivao kotare,  ubio je (vrlikom) bližnjega sinovca (Čubra), koji je, kao i Martin, živio na Papretištu.

Kod Josa Gojkovića je, oko 1890.godine, došao njegov kum Jaćo Pećanin, bogati trgovac iz Peći (porijeklom iz Šekulara), rodoljub i prijatelj knjaza Nikole. Živio je u Peći, đe je  bio blizak sa Mahmutbegovićima, ali i omražen kod Turaka i Rugovaca. Naročito nakon što je (sa Avrom Cemovućem) organizovao ubistvo zloglasnoga Miralej-bega, koji je likvidiran u Bjeluhi, 1883.godine… Na konjima  je ponio nešto pokućanstva  i poveću količinu zlata. Za to su saznali Mikići (takođe Jaćovi kumovi) pa su Josa (ubijedivši ga da Jaćo ljubavi s njegovom ženom) nagovorili da ubije zajedničkoga kuma. Domaćin je  to prihvatio i Jaću najprije spremio kačamak i postavio ga na sofru, a onda ga ubio sjekirom. Odmah su crnogorskim vlastima Mikići prijavili kako su Turci iz Plava i Meteha nekud odveli Jaća i najverovatnije ga ubili. Ali, sve je vidjela žena iz komšiluka (Jankovača), pa su vlasti našle zakopan lješ u bunjištu…

Prema priči Moma Lešova Gojkovića, Grob Blagoja Bandže, krajem 19 vijeka u bratstvu Gojkovića zabilježeno je i teško bratoubistvo: Labuda Gojkovoga je ubio brat Veljo (od Velja potiče „trbuščić“ Veljovići – Markovići, odnosno Drndari).

Predanje je zabilježilo i tužni slučaj koji je, nešto kasnije, bio razlog za iseljenje Džgokića (Jokića). Sinovi Radevi, Andro i Tošo  bili su “po prirodi brzi” pa su se u nekoj maloj svađi, dohvatili pušaka i mlađi Andro je ubio Toša. „Razlog“ je bio u tome što je Tošo dozvolio nekom komšiji (Živaljeviću, sa Papretišta) da melje žito u njihovoj vuđenici… Kad je kralj Nikola nekom prilikom obilazio  zatvor na Cetinju, pitao zatvorenike  šta su pogriješili i čuo Androv odgovor (da je osuđen na dugu robiju, zato što je ubio brata) rekao mu je: ”Idi kući! Kad si to uradio sebe si ubio. Ne treba ti veća kazna”. Andro se vrnuo u Veliku i, kajući se, javio se u dobrovoljce na Skadar. Očevidci su pričali da je bio ne samo hrabar, nego da je “tražio metak koji će ga ubiti”, pa je i poginuo. Ali, priča je ostala: roditelji u Velici, tragedijom ove braće bi korili đecu koja se među sobom biju, zborivši: ”Da Bog da, poubijali se, ka′ Džgokići!”  I književnik Radovan Zogović u priči Dječak iz Polimlja bilježi kako su roditelji “opomiljali nestašnu đecu” primjerom Džgokića… Ali, ova žalosna dogodovština najviše je pogodila same Džgokiće. Da se ne bi svakodnevno podsjećali na nju, “pošto po to” su  prodali imanje (Radosavu Živaljeviću) da bi otišli “bilo đe”. Naselili su se u   Brezojevicama, blizu Limskoga mosta…

Uoči Drgug svjetskog rata, 6-godišnje dijete Popovića uputilo se oprema katunu.. Kada je prolazilo pored kuće Petra Simonovića, otrgao se iz lanca Petrov pas i rastrgao dječaka. Umjesto da prihvati ono što se dogodilo, usplahireni Petar je ukopao tijelo baš na mjestu na kojemu je vezan pas. Poslije pretrage (a po jednoj verziji, Popovićima je u tome pomogla i neka vidovta Novšićanka), Petar je žandarima pokazao mjesto đe je zakopao nesrećno dijete…

Jedni tvrde  da su Popovići i Peter bili kumovi. Mrđutim, od savremenih Velilana malo se ko sascim pouzdano sjeća (ili nešto zna) toga događaja, a neki misle da dijete nije bio Popovića, nego Paunovća i da je  tada  nastalo njjihovo kumstvo sa Simonovićima.

Fema  Vuković (rođena Šoškić), sa slugom, ali i ljubavnikom  Alimom (iz Meteha), uoči Drugoga svjetskoga rata, ubila je muža Milenka (Pujovoga), sa kojim je imala petoro đece. Ubistvo je  najprije pokušala da pripiše susjedima (Jokićima), s kojima je Milenko imao razmirice oko vade, ali  je  priznala nakon prvog isleđivanja od strane žandarma. Prije suđenja, otrovala se u zatvoru…

Podmukih i ničim motivisanih ubistava bilo je i u Drugome svjetsjkome ratu. Između ostalih, Veličani su (zna se i njhovo ime) ubili Ljaku Jokića, koji se skrivao na Kukavici. Jedini “razlog” mogao je biti samo u tome što je Ljaka bio u četnicima, a ubice su takvim svojim “angažovanjem”  nastojale da “dokažu privrženost” novim vlastima…

clip_image002

 

 

 

 

 

Milika Simonović (1951-1988)

Ni kasnije nije faljilo ovakvih, pa i težih zločina. Milovan Simonović je osamdesetih godina 20. vijeka ubio  sinovca Miliku… Tih godina je i jedna porodica (uprkos svjedocima i pisanim tragovima)  uspjela da zataška da je njihova majka ubila muža koji ju je maltretirao – kada je, i te večeri, došao pijan… Otac jednog intelektualca (koji je takođe bio uticajan kod pravosudnih organa) isleđivan je zato što je ubio njegovo tek rođeno  vanbračno dijete i zakopao ga nedaleko od kuće… Vukašina Vuja Petrovića je 2013. godine, nakon višegodišnjih nesuglastica i trenutne kraće svađe, nožem u grudi, ubio komšija Dragan Zeko Knežević…

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *