GRANICA NA ČAKORU JE UTVRĐENA PRIJE TITA I ĐILASA, ĐUKANOVIĆA I TAČIJA..

Portal Analitika (23.10.2015):

 

Uprkos pohvalama koje vladama Crne Gore i Kosova stižu sa meritornih adresa u vezu sa potpisivanjem međunarodnog ugovora o razgraničenju, dio političkih grupacija u Prištini nastoje da stvore novi (navodni) problem. Kako prenose i neki podgorički mediji (za čije se „istraživaja“ ove teme ne može pouzdano reći da su i dobronamjerna…), podršku im daju i neki intelektualci.

Piše: Branko JOKIĆ

Tako, pozivajući se na mapu za koju tvrde da ju je izradio Vojnoistorijski institut Jugoslavije, prištinski univerzitetski profesori Filorim Isufi i Špejtim Bitići („Vijesti“, 2. septembra, 2015.) najprije tvrde da je dokumentom o razgranučenju, koji je nedavno potpisan u Beču, Kosovo „izgubilo“ 8.890 hektara. Priložili su nekakvu mapu za koju se ne može utvrditi da li je geološka, vojna, turistička, „obična“ i sl. Sumnju u njenu autentičnost izaziva i to što je apsurdno da su na njoj toponimi ispisani na albanskom jeziku… Ni u tekstu nije objašnjeno gdje je izmjerena „izgubjena“ površina, to jeste da li (samo) u Bjeluhi?
Na drugoj strani, sve druge mape su – drugačije. Po njima, Bjeluha pripada ataru (KO) sela Velika, koje s obje strane Čakora ima ukupnu površinu od 5.027 hektara. Samo je jedna polovina (a ne osam i više hiljada hektara) s one strane ove planine – sve do granice, u blizini Kućišta (Kotlovi).
Potom se prištinski profesori pozivaju na Tita i Đilasa. Ističući da je njihova komsiija određivala granice i na ovome dijelu nove države. Navodno je to obavljeno „između 1948. i 1962. godine“. Ali, ne navode u kojem je dokumentu (zapisniku) to saopšteno, ili bilo kakav drugi podatak. Jednom riječju, i ova „naučna preciznost“ je poprilično neobična: poput glagoljivih političara ili seoskih „pamtiša“, ovi „stručnjaci“ ubjeđuju da je „to tako“, a ko hoće konkretna dokumenta – neka traži…
Međitim, postojeća (i jedina) dokumenta ukazuju da Tito i Đilas nijesu bili ni rođeni kada su počeli sporovi oko ove granice, odnosno kada su Veličani svakodnevno prolivali krv da bi je očuvali… Još u vrijeme Turaka (19.vijek) imali su tapije na livade i šume u Bjeluhi (dakle, ta imanja su stekli kupovinom, a mnogi potomci i sada imaju ta turska dokumenta). Na Berlinskom kongresu, od kada se Velika nalazi u sastavu Crne Gore (dok je njena kapetanija postojala i u vrijeme knjaza Danila), granica na čakorskom platou nije bila precizirana, što je pogodovalo Rugovcima, Metohijcima i Plavljanima da svakodnevno napadaju veličke katune, ubijaju čobane, pljačkaju stoku, pale sijena i uništavaju drugu imovnu (DACG, prepiska između ruskog konzula u Prizrenu Ivana Jastrebova i Gliga Perovića, iz Skadra). Ipak, Veličani su hrabro očuvali granicu, iako nijesu uvijek imali podršku Cetinja. Naime, knjaz Nikola ih je stišavao, pa i pritiskao, u navodnoj želji da se spor riješi mirnim putem, ali je imao i zakulisne planove: da dio Bjeluhe ustupi Turskoj, koja je i dalje bila prisutna na Kosovu za neke parcele oko Berana (Trepča i dio Vinicke). Veličani su energično protestvovali: u pismu knjazu ističu da Veliku, „zbog koje je mnogo krvi poliveno, neće ustupiti ako bi jedan trajao“ (DACG, DS,f.4.br 11.1/1907). To odlučno držanje je doprnijelo da međunarodna komsisija za razgraničenje bude ažurnija i granica je precizirana 1907. godine (Mićun Pavićević je zabilježio kako je svemu pomogla i jedna velička planinka, noseći za četvrt sata kosačima vruću pitu na glavi, čime je „dokazala“, da je Bjeluha blizu, odnosno velička… (Priče i anegdote iz Crne Gore, knj.5, Zagreb,1935 ).
I nakon obilježavanja granične linije, koja se u potpunosti podudara sa kasnijom „Titovom“, ubijanja Veličana nijesu prestala. Uoči balkanskih ratova (novembra 1911. godine), specijalni izvjesitlac kralja Nikole, brigadir Milutin Vučinić, zabilježio je, po imenu i prezimenu, 54 veličke žrtve, stradale od plavskih i rugovskih susjeda (Glasnik etnografskog muzeja, Cetinje, 1961). Zato je crnogorski suveren kao jedan od razloga što je Crna Gora ušla u balkanske ratove istakao: “Iza teškog i drugačkog rata od 1876,1877 i 1878, dadoše se na Berlinskome kongresu mojoj zemlji nepravedne granice, po kojima se zbivahu neprekidni sukobi i nemiri. Turci ne samo što su proizviljno posjeli Čakor, naše zemljište, nego su neprestane sukobe na toj granici sa mojim podanicima izvodili. Razuzdani Arbanasi tukli su moje mirne žitelje u samim njihovim selima, njihovo živo zatvarali u kuće, pleme Veliku gotovo raselili… (Cjelokupna djela Nikole Prvoga Petrovića, Cetinje, 1969).
Kao što je poznato, Crna Gora je poslije bakanskih ratova samo dvije godine bila „vlasnik“ Metohije. Uslijedila je austrougarska okupacija (pod kojom je bila i Metohija), a od 1918. godine ta „novoosvojena crnogorska teritorija“ našla se u sastavu Zetske banovine, koja je bila dio Kraljevine SHS (a ne pod crnogorskom vlašću)… U toj novoj adminstraciji, u okviru Sreza pećkoga, postojala je Opština Rugova, sa sjedištem u Kućištima. Njoj je u početku (administrativno) pripala i Bjeluha, u kojoj je stalno živjelo 20-tak veličkih porodica (a ni jedna albanska). One su protestvovale – i zato što Rugovci nijesu skrivali pretenzije da, zaklinjući se na odanost novim vlastima, trajno dobiju ono što im nijesu dali ni Turci, to jeste da i zvanično prisvoje Bjeluhu i da granicu uspostave na samom čakorskome vrhu. Sredinom 1919. godine, Kraljevina Jugoslavije donjela je ukaz u kome se kaže: „Čakor i Bjeluha su na teritoriji Opštine Veličke i po crnogoskim zakonima svojina su iste opštine“. U obrazloženju se podsjeća da su Veličani „to pravo potvrdili Berlinskim ugvorom“. Poveden je i sudski spor pa su (u drugoj polovini treće decenije 20. vijeka) uslijedila nova geodetska premjeravanja, dokazivanje vlasništva (turskim tapijama) itd. Na kraju je Veliki sud u Podgorici, donio konačno rješenje u korist Veličana. U posjed njihove opštine upisana je cijela Bjeluha, ukupne površine 3,086 hektara (koliko iznosi i danas, ili u bivšim „Titovim“ granicama).
Osim Rugovaca (administrativno) osvajanje Bjeluhe i nekih drugih djelova (šuma) na čakorskom platou pokušavali su i Plavljani. Ali, Veliki sud u Podgorici još jednom je potvrdio raniju presudu (br.514-4-1932-22 od 18. maja 1935. godine) a posebna državna komisija 1937. godine definitivno ustanovila i granicu i veličko vlasništvo šuma i pašnjaka (Zeta, novembar, 1937. godine).
Istina je da su za Titova vremena i ovaj prostor vezane druge priče. Poslije donošenja federalnog ustava 1974. godine, (da li i slučajno?) 34 Albanaca, pretežno iz okoline Dečana (odakle su i ratnik-političar Ramuš Haradinaj i neki njemu bliski zagovornici teorije po kojoj kosovski Albanci polažu pravo na granice iz turskih vremena, iako su tada bili samo turska raja…) kupili su od Veličana, koji su (kao kolonisti) takođe živjeli u okolini Dečana, livade ili manja parćad ornica u Bjeluhi i tako postali vlasnici oko 640 hiljada kvadratnih metara zemljišta… Nije poznato da li sa dalekosežnim ciljem (koji se sada pokazuje) ili „samo“ da, kako su objašnjavali, „steknu pravo“ (i) na korišćenje prostranih (takođe veličkih) pašnjaka. Neki su i izdizali na ovdašnje katune, sa velikim stadima stoke, zbog čega je (a posebno zbog krađe šuma) bilo čestih sukoba sa lokalnim stanovništvom i crnogorskim vlastima…
Ono što se kasnije zbivalo takođe je poznato: Veličani i drugi Crnogorci protjerani su iz Metohije, dok njihovim komšijama, Albanacima, niko ne smata da koriste imovinu (i) u Bjeluhi. Kao što u Crnoj Gori svojom imovinom (imanjima, stanovima, vikendicama) raspolažu drugi vlasnici-stranci – Srbi i pripadnici drugih naroda na Crngorskom primorju, na primjer… No, pokazuje se da nekima to nije dovoljno: htjeli bi da, s Titovim „tapijama“ (a ne turskim), po ranije zamišljenom planu, što prije mijenjaju i davno definisanu državnu granicu prema Crnoj Gori?!

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *