FALISIFIKATI KOLAŠINSKOGA„ISTORIČARA“ (ponovljeno)

 

Piše: Branko Jokić

Iako je na 2-goj stranici moje knjige SIN GORDOGA ČAKORA (objavjene 1913) vidio upozorenje da je “bez odobrenja autora FALISIFIKATI zabranjeno preštampavanje ili na bilo koji način distribucija djelova ili cjeline knjige“, te i pored (telefonskog) razgovora na tu temu, zakona o autorstvu, plagijatu i sl. „istoričar“ Predrag T.Šćepanović, iz Kolašina, dao se u njeno besomučno i najdrskije prepisivanje.

U galimatijasu „Zločini nad pravoslavnim stanovništvom u Gornjem Polimlju 1941-1945.g“, u nevelikom odjeljku koji navodno govori o Velici (kao da je Velika dio Gornjega Polimlja…), ne navodeći moju knjigu ni u jednoj prilici (kao ni u navodnoj literaturi) bukvalno je isprepsivao autorski formulsane cjejine, fusnote, podatke, preslikavao fotografije…

Nekako bi se sve to moglo i oprostiti (dešava se tako nešto i ljudima koji pišu čitavogaživota – eto, svidi im se nešto, pa im se i učini da neće biti uhvaćeni). Ali, Šćepanovićevo plagiranje je podređeno nečemu što nema veze ni s mojom knjigom niti istinom. Jer, očigledan i neskriven cilj ove rabote je falsifikovanje i činjenica i ukupne slike ovoga kraja u Drugome svjetskome ratu. Takoe je i formulacijama prepisanim iz moje knjige, dat sasvim drugi kontekat – nekakvoga, do sada neobičnoga, „pravdanja“ četnika – ne samo veličkih…

Pored inače nepouzdanih (drugih) podataka, čije izvore ne navodi (jer ih nema), ponavljanja imenažrtava, ovako upotrijebljen (moj) ranije publikovan tekst, uz to što je plagiran, gruba je zloupotreba autorstva.

Naravno, Šćepanovićev glavni promotor (i) ovih četničkih rabota su – ko bi drugi -Amfilohije i njegova „Svetigora“ (srpskom mitrpolitu, očigledno, nije dovoljno samo da Veličane okrivljuje za uzajamno ubijanje…)

Donosim samo par primjera koji prikazuju „naučni rad“Predraga T. Šćepanovića, kojima je suvišn bilo kakav uvod, objašnjenje i komentar.

Na strani 47. piše (prepisuje):

U mojoj knjizi to izgleda ovako:

Kako se vidi, Šćepanović se poziva na članak Novice Popovića „Plavsko-gusinjski kraj…“Međutim, tamo ovakvih podataka i formulacija nema (podaci se nalaze u drugim Popovičevim prilozima, koje ovaj„istraživač“ nije ni vidio, kao ni ovaj koji pominje, već je i to preuzeo iz moje knjige, pa misli da će mu blefovi proći… )

Uostalom, evo toga Popovićeoga članka u cjelini:

 

O kakvom se primitivnom plagiranju radi, pokazuje i ovaj primjer: u cjelosti je iz moje knjige prepisao i kratku storijo o Tomu Otaševiću (pri kraju 49 stranice), a onda navodii lažni izvor: da je to „pročitao“ na 67 strani knjige R. Lekića. No, evo Šćepanovićevoga prepisivačkog rada i te stranice iz Lekićeve knjige, na kojoj se Otašević takođe ne pominje (već na sasvim drugome mjestu, i to ne u ovakvoj iskazu i stilu…)

U knjizi SIN GORDOGA Čakora piše:

Ovo je stranica iz Lekićeve knjige na koju se poziva prepsivač, a na kojoj se Otašević niđe ne pominje:

Poređenja radi: evo i drugh stranica iz moje knjige, koje su isprepisivane, a što može lako uporediti i ustanoviti i laik:

 

Koliko seŠćepanović T. Predrag ostrvio u otimanju tuđega, pokazuju i prmijeri o doslovičnom prepisivanju i arhivskih oznaka i fusnota – uporediti fusnote iz moje knige br. 81, 83 i „njegove“ 69 i 70

„Preuzimao“ je i fotografije (na strani 352 i dr.)

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *