I TREĆA PREVLAKA (ponovljeno)

22. јануар 2015. годинe
“Vijesti” 22. 01. 2015. g.

Hašim Tači je na konferenciji za novinare u Podgorici (16.januara) rekao: „Velika je sreća da Kosovo i Crna Gora nemaju otvorenih pitanja oko granice. Proces demarkacije je završen više od 90 odsto i vjerujem da će početkom proljeća biti riješen u potpunosti“.
Nije rekao istinu, a njegova „objašnjenja“ prećutao je i domačin Igor Lukšić.
Nakon crnogorskoga priznanja Republike Kosovo (2008. godine) dogovoreno je otvaranje međudržavnoga graničnoga prijelaza u Bjeluhi – u Kotlovima. To je bio i razlog da Crna Gora, 2011. godine, proširi i asfaltira put uz Veliku, preko Čakora i niz Bjeluhu, u dužini od oko 20 kilometra. Međutim, izgradnja „zajedničkoga“ objekta, radi „brzog“ otvaranja carinsko-policijskoga punkta, nije započeta ni poslije šest godina. Prema pisanju medija u Prištini i izvorima u Podgorici, kosovska strana nije iskrena. Naprotiv: njene vlasti i uticajni krugovi otvoreno su pokazali teritorijalne i špekulantske aspiracije prema imovini Veličana, odnosno ovom dijelu Crne Gore – na platou Čakora.
Najprije je (u avgustu 2011. godine), kosovska delegacija zatražila da se (zajednički) grančni prijelaz uspostavi na vrhu Čakora, odnosno desetak kilometara unutar crnogorske državne teritorije. To je “obrazložila“ bizarnostima: „boljim pregledom terena“, „sunčanošću Čakora“ itd. Crnogorski predstavnici su uzvratili da se Crna Gora „najboje vidi sa Lovćena“ i enenergično zahtjevali da se (zajednička) zgrada za carniske i policijske poslove podigne u Kotolovima (đe više od sedam decenija (po)stoji tabla koja obavještava da je na tome mjestu granica između APK Kosovo i Metohije i Crne Gore). Šef kosovske delegacije zaprijetio je da „građani Peći i Rugove neće dozvoliti da se prijelaz uspostavi na tertoriji Kosova“, čime je jasno stavo do znanja da im je glavni cilj pokušaj da međudržavnu granicu pomjere na Čakor.
Potom, članovi kosovske komisije nijesu došli na dogovoreni sastanak, u Podgorici. Brzo se pokazao zašto: 7. septembra 2011. godine, u vrijeme kada je završavano asfaltiranje puta sa crnogorske strane, a u Peći KFOR zvaničnio prenio nadležnosti čuvanja granice na Kosovsku policiju, u tome gradu (nakon ceremonije, kojoj je prisustvovao i tadašnji crnogorski ministar unutrašnjih poslova Igor Brajović), Albanci su bučno demonstrirali, a grupa od nekoliko stotina autima jurnula uz Rugovu i došla u Kotlove i, uz prijetnje (naravno, Crnoj Gori), porušila granične oznake i piramide.
Kosovski mediji dali su im „patriotsku“ podršku, a crnogorski zvaničnici (ćuteći pred domaćom javnošću) obavijestili KFOR. Bajram Režepi, ministar unutrašnjih poslova u Tačijevoj vladi, kazao je kako je ta vlada saglasna za uzajamno priznanjanje ranije administrativno-katastarske granice (kako je to zaključila i Badinterova komisija – da adminstrativne granice između bivših jugoslovenskih republika postaju međudržavne, na dan sticanja nezavisnosti), itd. To je crnogorsku stranu ohrabrilo, pa su se (6. novembra, 2012. godine, u Podgorici), ponovo sastale dvije komisije. Ali, ponovo je uslijedilo nemušto saopštenje – po kome je „utvrđen plan aktivnosti u obavljanju poslova razgraničenja i utvrđivanja državne granice i priprema za zaključivanje međunarodnog ugovora o državnoj granici“, itd…
U nastavku su geometri izlazili i na lice mjesta. Kosovski nijesu imali nikakve mape, pa su članovi njihove komisije na razne načine tražili „poseban dogovor“ oko prekrajanja granične linije na nekoliko mjesta. A onda je sav posao zamrznut (skoro godinu dana komisije se nijesu sastajale…)
Da se, ipak, radi o ozbiljnome problemu, a ne samo o nekakvom „istorijatu“ dosadašnjih pregovora, ukazuje i podatak koji je prošle nedjelje u Podgorici istakao upravo Tači: u pitanju je deset odsto granice, što je u odnosu na dužinu granice između Crne Gore i BiH (i ono oko Sutorine) znatno veći prostor. Jer, kosovski pregovarači pričaju čas jedno čas drugo: traže pojedinačne parcele (u Bjeluhi, padinu na dnu Vraćeva, šume u predjelu Šipovica, itd), ali, u suštini, nastoje da ospore svih 5,7 kilometara granične linije, to jeste oko tri hiljade hektara površine koja pripada Velici, odnosno Crnoj Gori.
Istovremeno, dio kosovskih istoričara i intelektualca osporava sve slobodarske žrtve i napore predaka Veličana koji su (od)branili tu granicu i u okiviru nje (na Berlinskome kongresu) ušli u sastav Crne Gore. „Pojašnjavaju“ da je to granica „iz turskih vremena“, te da je sadašnja država Kosovo i tridestak njenih građana koji su vlalsnici imovine na „spornome“ prostoru (koju su kupili u posljednjih tridesetak godina…) „prirodni“ nasljednici Osmanlijske države…
Zapravo, pretendenti na tuđe prave se da „ne znaju“ da su Turci za svagda priznali da to nije njihova imovina (što je potvrđeno i u Bukureštu, 1913.godine), a još manje da Albanci (koji takođe ističu kako su ratovali protiv Turaka, da bi ih „istjerali sa Kosova“…) ni po čemu ne mogu biti njihovi nasljednici. Kao i to da su teritorijalni sporovi između Opštine Kućište (za koju njihovi komentatori tvrde da joj je pripadalo „sve do Čakora“) i Opštine Velika sudski riješeni još između dva rata, u korist Veličana, koji su pokazali turske tapije iz 18. vijeka…
Svakako valja imati strpljenja i sačekati proljeće, za kada Tači, nakon šest godina blefiranja i odugovlačenja (najvjerovatnije isčekujući nečiju podršku) najavljuje da će ovo pitanje biti riješeno. Tada će se pokazati i da li crnogorski predsjednik Filip Vujanović ne vidi nikakav problem oko imovine protjeranih Crnogoraca, nego ni oko granice na Čakoru, pa je u pravu što, zbog Sutorine, ne imenuje ambasadora u Sarajevu, a postavljanje ambasadora u Prištini uslovljava jedino traženjem da 23 Crnogorca, koliko ih je u istinu na Kosovu (među kojima su i oni „po potrebi“), budu upisani u tamošnji ustav i nađu se u parlamentu…
Veličani strahuju i od otvaranja policijsko-carinskog punkta na njhovoj ivici. Jer, on za njih nema nikakve važnosti. Prvo, postavlja se pitanje: kako bi, eventualno, neki ovdašni stanovnik otišao (i došao) do Metohije i Peći, kada se zna da desetak njihovih rođaka, koji ovdje u i Polimlju žive kao izbjegice, godinama ne smiju tamo otići, niti im bilo ko garantuje bezbjednost? Imali bi i nevolje sa šumokradicama (koji to i sada čine) i stočarma iz Rugove i Metohije, itd.

Branko Jokić

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *