KOMENTARI, POLEMIKE (ponovljeno)

Javio se veliki broj posjetilaca ovoga portala, koji su pročitali knjigu POKOLJ U VELICI. Uglavnom, hvaleći je.
Druge je pobudila na komentare i (manje) polemike. Čini nam se zanimljivom prepiska između autora knjige i Gusinjanina Adnana Koljendara, (Koljenovića). Između ostaloga, i zato što pokazuje da se o nekim „osjetljivim temama“ može tolerantno razgovarati…

koljindar99@yahoo.com
Adnan Koljindar
Vjerujem da je knjiga dokumentarna tj. poduprta autenticnim dokumentima, dokazima i svjedocenjima. Vrijedno djelo, nema sumnje! Ali, ne mogu se oteti utisku da se puno stavlja akcenat na plavogusinjske vulnetare, koji su bili “ispomoc”, iako zlocin genocida u Veliki nosi neizbrisiv “rukopis” 7 SS divizije, ciji je ratni put objeljezen civilnim zrtvama ubijenim “nekonvencionalnim” nacinom. Radi korektnosti i istorijske istine optuzivanje citavog naroda za zlocine pojedinaca i grupacija je, u najmanju ruku, bilo bi netacno i nekorektno. Ne vjerujem da je to autor naumio. Ali, vidljivo je nepoznavanje konteksta, odnosa snaga i unutrasnjih podjela u Plavu i Gusinju tokom okupacije. Plav i Gusinje su poslije okupacije pripali “velikoj Albaniji”, tj. italijanskoj okupacionoj zoni. Italijani su uspostavili vlast uz pomoc albanskih kvislinga i onih Muslimana, koji su sebe smatrali za Albance. Uzgred je izvodjena albanizacija. Kolika je tada mogla biti autonomnost u djelovanju Muslimana? E tacno tolika je odgovornost Muslimana Plava i Gusinja u zlocinu genocida u Veliki. ps. Ime Musliman koristim u smislu narodnosti.

Objavljeno 2014/09/01
Poštovani g. Kožar,
Volio bih da sud o knjizi formirate kada je budete pročitali (ako uopšte to praktikujete ), a ne na osnovu kraćeg prikaza (bilješke) njenoga sadržaja. Odgovore na sva pitanja koja Vas muče naćićete tamo – priloženim dokumentima kojima je bilo kakav komentar skoro suvičan.
S poštovanjem, Branko Jokić

S pistovanjem, A. K.
Kolendar:
Moje prezime nije Kozar nego Koljindar (Koljenovic). Prvom prilikom, kad dodjem u Crnu Goru potrazicu Vasu knjigu.
O proslosti je bolje pricati nego je prezivljavati ponovo. Moj komentar se, mislim, vise odnosio na odjeke u medijima i javnosti uopste nego na Vasu knjigu, koju nijesam procitao. Vjerujem da nije u 2 sv. ratu u nasem kraju sve tako crno-bijelo nego sa puno nijansi. Nije ni zlocin genocida u Veliki prosto izazvan sukobom “krsta i polumjeseca” ili nastojanje Plavogusinjana da se bore “do istrage nase ili vase”. Neko je pomogao Turkovicima, Milacicima a valjda i Arsovicima, prilikom najezde sjevernoalbanskih bandi i Plavogusinjana, koji su se vratili iz egzila u crnim kosuljama. Pomagali su lokalni Albanci i Bosnjaci, koji osim starih nepravdi pamte i stare usluge i pomoc u teskim vremenima. Valja se spominjat i dobrih ljudi u zlim vremenima.
S postovanjem, A. K.

Objavljeno 2014/09/02 .
Izvinite zbog prezimena. Inače, slažem se s Vašim zapažanjima – kada se radi o “globalnim” zbivanjima u Drugome svjetskome ratu u našeme kraju. Ali, o nešto daljoj prošlosti i genocidom u Velici 1944-godine, do nedavno (u ime “bratstva-jedinstva”) skrivana dokumenta govore drugačije. No, opet Vas pozivam: prelistajte knjigu.
Lijep pozdrav

Adnan Koljindar
koljindar99@yahoo.com
Objavljeno 2014/09/03
Populisticka i nacional-romanticna crno-bijela istorija je losa uciteljica. Iz nje buduce generacije nece nista nauciti. Time je onima sto dolaze poslije nas ucinjena velika steta, jer ce morati uciti sve iz pocetka na svojoj kozi. Kako ono kaze stara mudrost: pametan covjek uci na tudjim greskama, a glup na svojim.

Jokić:
Ne znam na šta ste konkretno mislili, ali se, u načelu, slažem s Vašom formulacijom. Pretpostavljam da imate ne umu da je za njeno “dokazivanje” (umjesto glorifikovanja, ili minimiziranja i prećutkivanja)potrebna tolerancija, uvažavanje (različitih, ali nespornih) argumenata i primjera…

Adnan Koljindar:
kad ce se desiti Kijametski dan?
– kad pametni zacute a budale progovore.”
(kijamet, kijama – sudnji dan, smak svijeta)
Rat je vrijeme kad iz covjeka izidje na vidjelo ili ono najgore ili ono najbolje. Na muci se poznaju junaci, sto ‘no rece narodni guslarski genije. Tad casni ljudi zrtvuju sebe za cast, humanost i principe. Tad olos, kukavice i ljudske zvijeri u vrtlogu i kovitlacu rata vide svoju sansu, pa iz njih pokulja ono najlosije. Dobra vakta za losa insana! Na malom geografskom prostoru su se ne dogodila nego su izvrsena dva genocida: u Plavogusinjskoj ljugi (kotlini) 1913. i u Veliki 1944. Radi se o dva nedovoljno poznata, naucno i medijski zaobidjena zlocina, koji su se ocuvali u narodnoj memoriji, tacnije u kolektivnoj memoriji potomaka zrtava tih zlocina. Bas zbog toga sto nijesu naucno osvijetljeni i objasnjeni ti zlocini su otvoreni za siroku lepezu zloupotreba. Kad kazemo:” Mi to radimo da se takav zlocin nebi nikad i nigdje i nikome ponovio” treba se zapitati da li to stvarno i radimo tako da se nebi ponovio. Kako je uvodjenjem trzisne ekonomije sve, pa i ljudski obraz i cast dobio svoju cijenu u obliku valutne vrijednosti moramo paziti i na tu cinjenicu. Bas zbog toga mislim da je naucno, dokumentarno-cinjenicno-dokazno, analiticko istorijsko djelo pravi zaklon od populisticke, crno-bijele, nacio-romanticne “istorije”.Nauka i znanje su brana od mraka neznanja. To da stanovnici jednog i drugog mjesta u kojima su izvrseni genocidi malo, polovicno ili nikako ne znaju o onom drugom kriv je “ljudski faktor”. Ja iako ne zivim u tom kraju vec 45 godina nesto sam cuo o tom zlocinu u Veliki. Uglavnom, po jednom objasnjenju, radi se o njemackoj kaznenoj ekspediciji. Legenda veli: Radisav-Pesho je, sa dva druga, ubio njemacku izvidnicu SS “Princ Eugen” zatim otkinuo oficiru “clana” i mrvom mu ga stavio u usta. Kad je naisla glavnina komandant je naredio esesovcima da pobiju sve sto se krece. Druga legenda kaze: kad je jugoslovenska vojska 41. preko Vrmose krenula da napadne italijanskog okupatora u Albaniji, u tim jedinicama je bilo i regruta iz Rugove. Kad je ju. vojska kapitulirala rugovske regrute su, pri povratku, na Cakoru pobili Velicani. Onda se njihova rodbina, kad je za to “dosan vakat” osvetila. Ne mogu se oteti utisku da je sve to tako banalno pojednostavljeno jer se genocidi ne desavaju tek tako. Slusao sam i citao takvih legendi i o genocidu u Plavogusinjskoj ljugi (kotlini) tako da mislim da je i kod jednih i drugih potomaka zrtava genocida kad je onaj drugi u pitanju prisutno necojsko, nesojsko uproscavanje i banalizovanje tudje zrtve.
……………………..
Ako bude zdravlja i vremena… Ne znam na šta ste konkretno mislili, ali se, u načelu, slažem s Vašom formulacijom. Pretšostavljam da imate ne umu da je za njeno “dokazivanje” (umjesto glorifikovanja, ili minimiziranja i prećutkivanja)potrebna tolerancija, uvažavanje (različitih, ali nespornih) argumenata i primjera…

Objavljeno 2014/09/03
Opet se slažem – u načelu, ali ne baš i u „razradi“ teme. Rat jeste, kako kažete, neka vrsta „vanrednog stanja“ u svakom čovjeku. Međutim, nijesam siguran da je u slučajevima koje pominjete neohpodna neka velika nauka. Jer i Vi i ja znamo da naš kraj (Plavsko-gusinjska dolina, na jednoj, i naselja s pravoslavnim stanovnintvom oko nje, na drugoj strani) umnogome ima specifičnu prošlost – u odnosu na svu Crnu Goru i krajeve u kojima je (jedno pored drugog) živjelo islamsko i pravoslavno stanovništvo. To potvrđuju i mnoga zbivanja – počev od Novšićkoga boja, balkanskih ratova, 19919. godine, ponašanja (Plavljana) u vrijeme Pašićeve vlade (vidite prilog KO SU BILI PLAVSKI RADIKALI), u Drugome svjetskome ratu… Svi ti događaji nagomilavali su nove količine mržnje i ona je, na žalost, bila glavni „pokretač“ novih krvoprolića.
Ne bih o detaljima, ali kad neke već pominjete, evo i mojih saznanja.
Ona priča o Radisavu Pešovome (koji nije Veličanin) ima nekoliko varijanti (inače, o njemu možete naći kazivanje i na ovome portalu: VEŠOVIĆ I PEŠOVIĆ, a slična je i priča o Avdulju Pepi, M. Vučetići i dr, u prilogu VELIČNIN REKORDER PO BROJU UBIJENIH)…) Problem za sva ta nagađanja je u jednoj „sitnici“: o Pešoviću kao „uzročniku“ klanja nenaoružanih civila po Velici, ili o nekom Komatini koji je, po tim prićama, takođe u Mašnici navodno pucao na njemačku kolonu, itd, nema ni jednoga dokaza . Niti u domaćim niti u njemačkim i drugim arhivima… Međutim, u mojoj knjizi nalazi se mnoštvo do skoro skrivanih dokumenta u koja je, imenom i prezimenom, upiano preko 400 susjeda (proglašenih za ratne zločince) koji su po Polimlju i Velici prosluli krv, utrobe i mozgove, ili u oganj rođenih domova bacali nedužnu nejač.. Izmišljena je i „legenda“ o tome kako su Veličani poubijali Rugovce… Ubijali se (uzajamno) jesu u ranijim vremenima, ali u Drugome svjetskome ratu, Rugovci su za Veličane bili prava vojna sila – pod zaštitom Italijana i Njemaca, dok u Velici nije postojala tokom cijeloga rata ni jedna (partizanska ili čeztnilka) naoružana grupa, a kamoli organizovana formacija…
No, ne bih da prepričavam sadržaj moje knjige…
Lijep pozdrav, Branko Jokić

Adnan Koljindar
koljindar99@yahoo.com
Objavljeno 2014/09/03
Ima dva puta. Jedan je da se krvavo klupko kotrlja dalje. Drugo je da se prekine pakleni krug. Ovo drugo trazi umne i hrabre ljude. Na pocetku ustanka Basic i ostali drugovi iz Plava trazili su od svojih drugova Crnogoraca da ako ih vasojevicki seljaci ubiju da ih negdje skriveno pokopaju i ne pricaju o tome do oslobodjenja. To su radili zbog toga da bi sprijecili da njihovu pogibuju iskoriste reakcionari i fasisti iz Plava za sirenje zle krvi, mrznje i osvete izmedju Plavogusinjana i Crnogoraca. Znate, samo pozitivni; hrabri i svjesni ljudi u istoriji cine pozitivne preokrete. Samo hrabri i svjesni ljudi mogu zaustaviti to krvavo bakansko kolo. Nijeste u pravu kad kazete da je glavni razlog za krvoprolice, konkretno u Veliki, stara nagomilana mrznja. Svaka nova generacija ima neka nova iskustva i novi dozivljaj prostora i ljudi oko sebe. Mrznja moze da postoji. Ali mrznja treba da se planira, materijalizuje i pretoci u akciju da bi se izvelo krvoprolice. Treba totalno sve izvaditi iz konteksta dogadja i vremena, konkretnog dogadjaja da bi se utvrdilo da stara, nagomilana mrznja… Potrebno je zaboraviti na osnovne cinjenice o genocidu u Veliki da bi se utvrdilo…Pun je svijet starih i novih mrznja ali se samo neke materijalizuju kad se zato steknu okolnosti. Genocid u Veliki je izvrsen prvenstvano kao odmazda zbog saradnje i pomoci partizanima. A u okviru te akcije je svakakva olos i ljudska zvijer dobila sansu da ispolji svoje najnize strasti. Sto se konkretnog tice, razni manipulatori proslim strahovima i mrznjama su manipulisali narod da gine i ratuje za njihove interese, za propala carstva i necovjecne ideologije. Uopste, sto prije ove manipulatore, kojih ima na svim stranama, razotkrijemo i bjelodano pokazemo tim cemo biti sigurniji da nam se genocidi nece vise “dogadjati”. Genocid u Plavogusinjskoj ljugi i genocid u Veliki su zloupotrijebljeni, potomstvo zrtava genocida je manipulisano. Pisimo, govorimo o tome! Jer, kad pametni zacute a budale progovore ponovo ce nam se desavati genocidi! U pamet se, moj svijete izgubljeni!

A. K.
Objavljeno 2014/09/04 u
Опет се „половично“ слажемо.
Изнијели сте изузетно занимљив примјер Башића. Волио бих да сте то детаљније појаснили (претпостављам да се ради о Бећу Башићу, када се то догодио, и сл)
Али, око манипулација млађих генерација н не бих се сложио. Јер, послије Другога свјетскога рата, у име тзв. братства јединства, ови геноциди су не само заташавани него су људи и кажњавани када би препознали убице својих ближњих (видите моју књигу).
Свако прећуткивање, или минимизирање злочина (па и некога догађаја) има контраефекте: продукује увећану радозналост (жељу) да се о томе више зазна. Онда се рађа гњев, нарочито када бива јасно да се (нешто важно) ниподаштава, „игнорише“, или заборавља – без обзира да ли под притиском или „природно“. Како што такво осјећање бива и када се нешто увеличава, глорификује, искривљују чињенице, итд. У сваком случају, посебно је нечасно да о жртвама ћуте њихови ближњи.
Слажем се да су за све потребне документоване чињенице. Без обзира што оне, као и ова тема у цјелини, могу бити „осјетљиве, „незгодне“, „опсане“, подржавам став да је (понеки) злочин могуће опростити, али гријех заборавити или мирно гледати како неко (појединац, групе, народ), блефирајући о наводним „заслугама“ гази и гази, то јесте „иде напријед“…

Adnan Koljindar
koljindar99@yahoo.com
Objavljeno 2014/09/04
Ja ne trazim milost i olaksavajuce okolnosti za nasilnike i ubice. Niko od njih nije imao milosti prema zrtvama koje nijesu mogle da se odbrane. Nije u tome moj point. Takve neljude i ideologije treba ogoliti i pokazati svakom manipulatoru prosloscu i apologeti neljudskosti i zlocina da ratni zlocini ne zastarihevaju i da ima i bice onih koji ce ih razotkriti. Moj je point u necemu drugome. Nije razlog za genocid u Veliki “stara, nagomilana mrznja izmedju muslimana i pravoslavaca ovog kraja”. Razlog su konkretni interesi, konkretna ideologija, konkretni pokret, konkretna ideologija i konkretni ljudi. Dva razloga govore protiv Vaseg razloga…Razlog l: Kolovodje velickog genocida su dobro/saradjivali sa proslim velikosrpskim rezimom i nimalo im nije bilo mrsko sto su rezimlije pravoslavci. Razlog ll: Kolovodje velickog genocida krajem 43/44 pa do 45. aktivno saradjuju, pomazu se, zajednicki se bore protiv partizana i bratime sa cetnicima. Cetnici bili pravoslavci zar ne?!
Razlog lll: za genocid u Veliki se zainteresovao pop Amfilohije, a za genocid u Plavogusinjskoj ljugi hodza Zukorlic. Koliko sam mogao razumjeti iz njihovih govora oni misle da su ti genocidi dokaz nepomirljivog sukoba “krsta i lune”. Ja takvim tipovima ne bih dodao ni casu vode, a kamo li municiju u obliku knjige koja bi potvrdila njihove apokalipticne teze. Tim vise sto nemaju veze sa istinom i sto su obojica eksponenti snaga i ideologije koje su dovele do ta dva genocida.

Uzgred, nikako se ne slazem sa vasom tezom da je razlog za velicki genocid stara nagomilana mrznja izmedju muslimana i pravoslavaca ovog kraja. Mogli bi govoriti i analizirati udio manipulacija religijom u tom periodu kod muslimana i pravoslavaca. Mi znamo da je u nasem kraju vjera “narodno veselje” i da je tek sirim uvodjenjem knjige, radija i tv-lizije generalno stanovnistvo spoznalo u sta vjeruje. Vjera je bilo vlasnistvo izabranih. U tom mraku mozemo govoriti samo o manipilaciji vjerom, strahom i mrznjom.

S postovanjem, A. K.

Objavljeno 2014/09/04 |
Opet se slažem s prvim dijelom Vaših razmišljanja (posebno o “značaju” hodža i popova).
Razloge za sumnju u “staru mržnju, kao glavni “motiv” za genocid u Velici, potkrijepuću sa tek par činjenica.
Nakon Berlinskog kongresa, kada Velika ulazi u sastav Crne Gore, pa do Balkanskih ratova. od susjeda je stradalo 74. Veličana – čobančadi, žena, ljidi koji su nenaoružani pošli u šumu, ili po žito u Plav i Peć (postojali su neki ugovori između Porte i knjaza Nikole o nekoj vrsti ponašanja u prignaničnom dijelu, ali se nijesu poštovali).
Šta se događalo 1912. godine u Plavu, već je poznato – mada mnoge kontrovrze i dalje nijesu razjašnjene. Nemojte mi zamjeriti što moram istaći: dvojica Veličana (Mitan Knežević i Savo Paunović) bili su (mada kraće vrijeme) komandiri u “novooslobođenom” Plavu, odnosno Gusinju. Bejto Ređžepagić (u knjizi Sjećanje na zavičaj) bilježi njihovo dobročinstvo (Mitan je natjerao srpske vojnike da vrate Plavljankama pokradeni nakit, itd). U Drugom svjestsko ratu nije zabilježen ni jedan slučaj da je neki Veličanin ubio nekog Plavljanina ili Gusinjanina…
Lijep pozdrav

Adnan Koljindar
koljindar99@yahoo.com
Objavljeno 2014/09/04
Ja znam da je nase pamcenje takvo “da ga pas s maslom nebo izio”. Ali, pored destruktivnih manipulacija i zloupotreba tog pamcenja postoji i konstruktivan prilaz svemu tome. Kao npr. mozemo uciti iz primjera kako zaustaviti destruktivce i destruktivne pojave i procese. A zato ih je prvo potrebno otkriti i razobliciti. Valja navesti primjere Novice Popovica i Semsa Ferovica koji su prije rata besprizorno pljackali sirotinju Plava, pomagali pljackaski rezim, a u ratu postali “zakleti neprijatelji”, “spasioci” jedan Srba pravoslavaca a drugi Albanaca i Bosnjaka muslimana, da bi poslije poraza okupatora i kvislinga cetnik Novica Popovic, din dusmanin, pobjegao za Tursku uz pomoc Hasana Zvizdica, vodje muslimanske milicije, vrlog cuvara islama i vatana (domovine)… Sokantno je da su spasioci i cuvari vjere pravoslavne i islamske, gazije i podviznici do guse zavadjeni, pravednici i borci za ispravljanje istorijskih nepravdi…vrlo dobro medjusobno saradjivali pod budnim okom agenata Gestapoa i Abvera. A i bez njihovog posredstva… Kad pametni zacute, a budale progovore, zli ljudi pripremaju genocide. Cuvajte se manipulatora prosloscu… Sto ‘no rece crnogorska junacka pjesma: “Pope Milo ko te… kad ne znade cuvat sebe.”

A. K.

Objavljeno 2014/09/05 .
Gospodine Adnane,
Evo, malo-pomalo, na putu smo da pretresemo svu istoriju plavsko-gusinjskoga kraja u Velike. Mada, ja sam (donekle) proučavao samo zbivanja u poslednaj tri vijeka, od kada su moji preci naselili u vrletnu dolinu ispod Čakora…
Objavio sam (posebnu) knjigu o Novici Popoviću (SIN GORDOGA ČAKORA, Podgorica, 1913. godine, ima je u knjižarama u Plavu, na Racini, Murini, na Limskome mostu u Brezojevicama). Koristio sam njegove (poprilično nepouzdane, tj, na mnogo mjesta „frizirane“) memoare i obimnu arhivsku građu, među kojom i knjigu Šemsovoga sina dr Zeća (Od Jakpa do Šemsa Ferija, Priština,2008.) Ali, Novica, koji je za ratnoga zločinca proglašen zato što je organizovao ubistvo Petra Dedovića (čije ime nosi škola u Murini), koji je bio obavještajac Pavla Đurišića i Draže Mihajlovića,te uz pomoć stranih obavještrajnih službi izbjegao smrt na Zidanome mostu, iako je bio Veličanin (iz zaslužne prosvjetiteljske porodice Popovića) nije imao uoprište u Velici, još od prije rata, pa je djelovao i boravio uglavnom u Šekularu, u tamošnjoj ujčevini. Otuda je i sarađivao s Šemsom i S. Nikočevićem, Prek Caljem, Muharemom Bektešijem, Bajramom Meklijem i dr. Inače, u i u toj mojoj knjizi ima mnoštvo do sada nepoznatih detalja o njemu, itd.
No, kada govorite o (ne)toleranciji, moram Vam reći da njen akter ne mora da bude pojedinac, ona se javlja spontano, ali često i bez razložnoga povoda. Navesću takav primjer mojih Veličana, iz sredine 90-tih godina, kada su podizali spoemnik žrtvama Drugog svjetskog rata na Čakoru.
Na tamošnjem planinarskome domu bila je ploča na kojoj su se (kao moto) nalazili „optimistički“ stihovi srpskoga pjesnika Jovana Jovanovića Zmaja: Ti grobovi nisu rake, već kolevke novih snaga. Kada je, 1971. godine, tu mermernu ploču, sa imenima žrtava i boraca, trebalo premjestiti na novu lokaciju (jer je zgrada bivšega planinarskoga doma bila u fazi oburdavanja) na spomeniku su se (po predlogu SUBNORA u Plavu, umjesto Zmajevih, našli stihovi tadašnjega predsjednika opštine Huseina Bašća. Radi se o njegovoj pjesmi VELIKA 1944. koja glasi:
„Juče je svitalo crveno sunce s južnih
mora
još juče je život bio ratnički grub i
posan
jutros su krvnici ušli u mirni dječji san
jutros je sve mrtvo pod vjeđom od
Čakora.

Jutros je ovdje život stao.
Sve je bez glasa, bez vida…
u domu svakom po buket dječaka gori
plače Velika pusta – tuga je kida i mori
šetaju leleci prazni od zida do zida“.

Dakle, uprkos tome što je u pitanju izvanredna pjesma, u čiju je sažetu sliku zbijena velička drama, a njen autor (i političar) iz partizanske porodice, to je izazvalo (nerazumno) negodovanje Veličana (valjda samo zato što je „Turčin“, a „oni su nas klali…“), pa su, nakon izmještanja, na spomenik vraćeni Zmajevi stihovi…
Ali, valja reći i da se, na drugoj strani, nijesu ni muslimanski intelektualci, posebno istoričari, ponijeli kao Bašić. Kada u svojim knjigama (primijetno nevoljno) pominju genocid u Velici, kažu kako je “šačica Muslimana uzela obraz Plavu” (Bejto Redžepagić: Sjećanja iz zavičaja, i dr). Međutim, nije tako. Da se ne radi ne radi se o “šačici” govore i nesporni podaci i njihove površne analize.
Od 1912-godine, kada su Plav i Gusinje oslobođeni/pripojeni, do uoči Drugoga svjetskoga rata, na području sadašnjih opština Plav i Gusinje, bilo je pet: Gusinjska, Vojnoselska, Plavska, Polimska i Velička (koja je, sa Polimskom, najstarija, postojala je od 1856.godine). Na početku četvrte decenije 20 vijeka sve skupa su imale 15.351 stanovnika (kasnije su “nestale”, ukinute, upravo Vojnoselska, pa Velička i Polimska, a da to nije bilo slučajno – sumnju izaziva i činjenica da je u njima pravoslavno stanovištvo bilo dominantno…) Pravoslavaca je na području tih pet opština bilo 7.717, islamske vjeropispovijesti (Muslimana i Albanaca) 7.366, a katolika 238. Prosječno stanovništvo brojalo je nešto više od pet “statističkih” članova…. Oko polovina je bilo muškoga pola, pa bi se moglo zaključiti da je “za pušku” bilo stasalo i blizu dvije hiljade Muslimana i Albanaca…
Poredeći ove i podatke koje su iznijeli mnogi istoričari, kao i one koje ističe dr Zećo Ferović (koji piše da je njegov otac komandovao s 15 četa, navodeći i imena njihovih komandira…), ispada da je veoma visok procenat (preko 80 odsto) Muslimana i Albanaca pripadao fašističkim formacijama. Na spiskovima Državne komisije za ratne zločoine (koji su objavljeni u mojoj knjizi) nalazi se preko 400 imena…
Ili, prema Spomenci crngorskim antifašistima 1941/45 (Cetinje, 2001), tokom Drugog svjetskog rata na području optine Plav poginulo je 814 osoba, od kojih su 746 Srbi i Crnogorci, a od njih blizu 600 Veličani (uzgred: na području cijele opštine Ulcinj stradalo je 182 stanovnika, Rožaja 108, Tivta 130, Andrijevice 565, itd).
Dakle, ne radi se samo o netoleranciji, nego o još goreme: minimiziranju, nipodaštavanju, pa čak i negiranju. Koje, na žalost, traje i danas. Bošnjački inteketualac i funkcioner prof. Rizah Gruda je izričit: “Ponovo jasno naglašavam da pod bajrakom islama niko nikada nije izvršio nikakav genocid, zato što je taj neko pripadnik druge vjere ili nacije.“ (Sandžačke novine, Novi Pazar,1.okt.2013)
Lijep pozdrav

koljindar99@yahoo.com
104.162.233.119 Objavljeno 2014/09/05
Mi se bas siti napricasmo.
Ali, ono sto nije zapisano i dokumentovano prekrice trava, ruzmarin i sas. Mnogo toga sto sam procitao na Vasoj stranici ja nikad nijesam ni cuo ni procitao. Ja mislim da vecina mojih sunarodnika nijad nije cula o genocidu u Veliki 1944. osim kao ” neki patrioti branili vatan i iman”, kao sto su Vasi sunarodnici za genocid u Plavogusinjskoj ljugi 1913 culi kao “oslobadjanje sjeveroistocne Crne Gore od Turaka”. Iz ovog ili onog razloga postojao je plan da muslimana (Bosnjaka i Albanaca) nestane iz Plavogusinjske ljuge. Iz ovog ili onog razloga postojao je plan da pravoslavaca nestane iz Velike. A nijesu postojali samo planovi, nego i organizacija, metodika i sistem izvodjenja. Uz sve sporedne motive i dodatke uocljiva su dva glavna pokretacka razloga u srzi izvodjenja genocida : Velikosrpski zlocinacki plan u genocidu u Plavogusinjskoj ljugi i Velikoalbanski u genocidu u Veliki.
Navescu tri podatka u korist te teze: plagusinjski Bosnjaci nijesu imali svoju sopstvenu nezavisnu vojnu formaciju; plavogusinjski Bosnjaci nijesu imali programe sa politickim ciljevima; Ferovicu su bili albanski nacionalni junaci i agenti fasisticke Velike Albanije, sluge fasisticke Italije i nacisticke Njemacke. Plavogusinjski Bosnjaci su u 2 sv. ratu bili “slamka medju vihorove”. A oni koji su vrsili zlocine nad neduznim i nejakim, ako vec nijesu platili poslije rata, nebi im ni mi trebali oprostiti. Vrlo je vazno odvojiti one koje su u vrtlogu rata branili svoju nejac od onih koji su u zaru “odbrane” ubijali tudju nejac.
Nesto su nam se intelektualci i “intelektualci” posakrivali pi nacionalnim ili, jos gore, po klero-naci bunkerima te iz sigurnih zaklona ispaljuju corke. Koliko ja znam, Rizo Gruda nihe intelektualac a mozda je nekog intelektualca slucajno sreo, gredom id Pazara do Gusinja. Mislim da je Gruda nastavnik geografije sa izrazitom ljubavlju za “istoriju”. Kad citam njegove pisanije vidim da je njegova ljubav ka istoriji ostala neuzvracena, jer istorija, kao egzaktna nauka nije htjela da ima ista sa njim. Tesko bi se mogao utvrditi zanr onoga sto pise Gruda. Uostalom, tesko mozemo govoriti o intelektualcima kad su u tranziciji izbaceni na ledinu i pokusavaju se svidjeti tranzicionim pobjednicima, tajkunima i bogatunima koji su se snasli, za koju mrvicu. Nedostatak slobodnih intelektualaca oslobodjenih interesnih sfera i “patriotske zakletve” se porazno odrazava na nas narod u Crnoj Gori.

Voljeo bih da vise ljudi iz nasih krajeva, a zasto ne i sire, zna za Vasu stranicu. Onoliko koliko je u mojoj moci uradicu da se za nju zna, kao i za Vasu knjigu -”Pokolj u Velici”.

S postovanjem, A. K.

Objavljeno 2014/09/06
G. Adnane,
Ovo oko oslobađanja/osvajanja Plavske ljuge u balkanskim ratovima, svakako je (i dalje) zanimljiva i, po mome mišljenju, u istoriografiji nedovoljno rasvijetljena tema. Moguće je da se kralju Nikoli zaista italo da prigrabi zemljište pored Lima, oko jezera, u Plavu i Gusinju… A moguće je i ono drugo: da su se plavski muslimani uplašili osvete Crnogoraca za zločine koje su počinjeli nad pravoslavnom nejači, od Berlinskoga kongresa do balkanskih ratova (kao što sam napisao, samo u Velici su u tome perodu ubijene 74 osobe), pa su „skočili u zagrljaj“ Crnogorcima. Uostalom, ostalo je nerazjašnjeno i ono što je o svemu tome tvrdio Marko P. Cemović, brat Avrov, što ističe Novica Popović, koji je tada bio jedan od sekretara Oblasne uprave u peći (vidi moju knjigu SIN GORDOGA ČAKORA)… Čini se da su neke stvari namjerno potiskivane, jednostrano tumačene, nijesu dovoljno jasni (prikazani činjenicama) uzročno-posledična zbivanja, itd. Evo, na primjer, jedno od pitanja: kako to da se još uvijek ne zna broj žrtava „crnpgorskih nasilnika“(po imenu i prezimenu, nego se samo „licitira“ raznim brojkama)? Šta znamo o tadašnjoj oružanoj pobuni Plavljana i Gusinjana? Da li je baš tamo, kako to tvrde neki muslimaski istoričari, pokršteno najviše muslimana, ii je to bilo bilo na području Peći? Zašto se malo piše o ulozi Sefedin-bega Mahmutbegovića (koji vodi prijeklo od Crnojevića, čiji se potomak nedavno, kod Amfilohija, „vrnuo u prađedivsku vjeru“), itd. itd. Ta zbivanja nijesu bila tako davno – svega prije sto godina – da se sve to ne bi moglo precizije utvrditi (kada već znamo sve o starome Rimu, otrkiva se šta se zbivalo prije nekolko milenijuma ovdje ili onndje)…
Oko genocida u Velici nema mnogo nepoznanica. U dobroj mjeri uklonjena je i poslednja prepreka da se sve oko toga događaja preciznoje utvrdi: pritisak na pamćenje, prećutkivanje, zabrana pisanje o tome. Na žalost, prije toga su sklonjena i neka dokumenta, ali mnoga su i sačuvana (u arhivima u Podgorici, Prištini, Beogradu, Tirani, Rimu). Nijesam u njima našao povoda da se objašnjavaju neki „planovi“, a posebno da se za taj genocid okrivljuju samo Albanci sa Kosova i katolici iz Sjeverne Albanije, a ne i velički južni susjedi. Naprotiv, dokumenta govore da je Prek Calja, koji je u početku, kako je to i sam volio da ističe, bio fašistički komandant „od Skadra do Čakora“, bio milostiviji za pravoslavno stanovništvo (moguće i zato što je bio kum s vojvosom Đurišićem…) Kada je, 20.januara,1943.godie, došao u Gusinje oštro je zaprijetio plavsko-gusinjskim vođama fašista „da ne diraju srpski živalj“… Na internetu možete pogledati Zbornik dokumenata NOR-a, tom prvi, knjiga 19, strana 709, dokument br. 201, u kojem komandant partizanske brigade Đakovačke malecije V.J. Dočaj, i komesar Nuri Arapi, početkom novembra,1944.godine, izvještavaju pretpostavljene o dominantnom profašističkom opredjeljenju Plavljana i Gusinjana, pa pišu i ovo: „U ovim krajevima ima jedino balista… Narod ovoga kraja je prepreden: kada dođu crnogorski partizani, on bježi navodno iz straha, a u stvari da ne bi išao u partizane, a kada dođu albanski partizani, onda govore da će ići u partizane s crnpgorskim brigadama…“ Dakle, ne radi se samo o pojedincima, vođama i „grupicama“…
Onda kažete: da je „važno odvojiti one koji su u vrtlogu rata branili svoju nejač…“ Nije baš jasno: od koga? Ko je to napadao Plavljane (ni četnici tamo nikada nijesu doprli, a ni jedan Veličanin nije tokom rata ubio ni jednog Muslimana)? Zar upravo Plavljani i Gusinjani nijesu bili pod faširtičkom zaštitom pa su odlazili u okolna pravoslavna sela tokom cijeloga rata da ubijaju, odvode ovce i krave i nose ponjave i drugo pokućanstvo (u dokumentima nalazimo da su čak i žene išle u pljačku). Nije riječ samo o porgomu 0d 28. jula,1944.godine. U Velici je do tada (tokom 1941,42,43) stradalo preko sto osoba i njihove ubice (iz Plava, Meteha, Jara, Hota, Vojnoga Sela, Novšića i Ržanice) znaju se po imenu i prezimenu.
Što je dobro. Jer, ne može se nametnuti „sunarodnička krivica“ onima koji su sliedili Beća Bašića, Alja Hota,Džafera Nikočevića,Zufera Musića (koji je na izborima uoči rata u Velici dobio više glasova nego Novica Popović, iakomu je otac sado na Racini strijeljan kao „krvnik“…),Saliha Radončića, Saliha Šujaka,Osmana Čekića,Jusufa, Mustafe, Omera, Ibrahima, Emina i Ahmeta Redžepagića,Bajrama Metovića, Hajra, Bejta i Halima Šahmanovića, Alja Avdića i još nekoliko plavskih i gusinjskih Muslimana (mnogi od ih skrivali su se od sopstvenih fašista baš u Velici)
Pozdrav, Branko Jokić

Adnan Koljindar
koljindar99@yahoo.com
Objavljeno 2014/09/06
Ja ne okrivljujem Albance, albanske katolike niti velicke juzne susjede. Ja okrivljujem njemacku faisticku okupaciju, ideju Velike Albanije i one licnosti koje su Plavogusinjane gurnuli u zlocine “u ime cuvanja vatana i imana”, a u stvari za cuvanje interesa fasistickog okupatora i u sjenci toga Veliku Albaniju, svoje beneficije i svoju kozu.
Treba biti totalno neobavijescen o kontekstu, prosecima i politiki kad su genocidi izvrseni da bi se Plavogusinjani optuzili za genocid u Veliki i Velicani za genocid u Plavogusinjskoj ljugi. Ta oni su bili samo voljni ili nevoljni ucesnici i statisti gdje su glavni akteri negdje daleko.
1912. Plav i Gusinje su, de fakto, bili u sastavu Peckog sandzakata, Kosovskog vilajeta, Turske carevine. De jure su bili u Kraljevini Crnoj gori. U planovima Albanske lige su bili u (buducoj) Albaniji. Sve se dalje odvija sa ove tacke i nemoguce je shvatiti ako se ne krene odavde. Veoma je banalno kade se procita “opceprihvacena definicija od cuvara genocida u Plavu i Gusinju 1912/13″: Nas su ubijali samo sto smo muslimani.
Velika je 1944. de fakto bila u sastavu Pecke perfekture, Velika Albanija (nijesam ovdje siguran za nazive okupacionih oblasti). Velika je de jure bila u Kraljevini Jugoslaviji jer Saveznici nijesu priznavali granice promijenjene u ratu. Velika je bila, po AVNOJ-u, u Crnoj gori, federativna Jugoslavija. Banalno je tvrditi da se u tom kontekstu, interesima i odnosu snaga mogao svesti na stare mrznje i razmirice. Ne stoji!

Ima tu jos nekoliko interesantnih pitanja koje treba razjasniti da bi se izbjegla moguca zloupotreba istorijskog pamcenja. Sa dokazima i dokumentima je vec malo teze manipulisati. Ali, mi znamo da u narod puno brze silazi i hvata korijena populisticka, nacional-romanticna nego naucna istorija.

O genocidu u Plavu i Gusinju 1912/13 (zvanicni naziv) sam vrlo puno slusao a malo citao. U romanticno-nacionalnoj predstavi cuvara Genocida: nije se smjelo, kaznjavalo se, skriveni su i unisceni dokumenti, mrski komunisti, toboznje “bratstvo jedinstvo itd. Tako su nabrajani razlozi zasto je sve ostalo u prici a nesto malo napismeno. U kolektivnom narodnom
pamcenju naseg kraja i potomaka zrtava ti su dogadjaji ostali zapamceni kao Krscenje i musketanje (strijeljanja) 13. godine. Za krscenje znam iz jedne prodicne price. Za svako selo ili bratstvo (?) bio je odredjen kum. Rahmetli stric mojeg sada rahmetli oca se sjecao kako se kum popeo na drvenu stolicu i obratio okupljenim muslimanima: O turci, ne dajite glavu za kapu! Prilikom promjene vjere se mijenjala kapa. Umjesto “resmalije” oko koga je vezan sal stavljana je na glavu crnogorska kapa. Slusao sam i kakva su im imena dali, ali se toga ne sjecam tacno.
Sto se strijeljanja tangira…Ja sam slusao legendu da su na Previju sprovedeni u lancima i konopcima i strijeljani 800(osam stotina) najboljih muskara’.
Naravno, najveca manjkavost i hendikep “cuvara genocida u Plavu i Gusinju 1912/13″ je da znaju za ubistvo ali “fali fes i les”. Ja sam sam izucavao, o mom vaktu i harcu, istorijsku, ideolosku i kulturolosku pozadinu “krscenja i musketanja 1913″, koje izvrseno za-ozbiljno, a nimalo me ne interesuje licitacija i nadgornjavanje brojem genocida. Na zalost ovdje je “uciteljica” sasvim zakazala. Da ne ponavljam sad: pametan covjek se uci na tudjim greskama a glup na svojim. Nejse sad. Kad pametni zacute a budale progovore proslost im se ponovi.

S postovanjem, A. K.

Objavljeno 2014/09/07.
G. Adnane,

Činjenice su neprikosnovene a komentari slobdni. Bez činjenica, najčešće su proizvoljni… Da još malo „filozofiram“: jalova su i bez efekta sva uopštavanja, floskule, držanje pridika, poređenja, prizivanje velkih tema i zbivanja i sl. Tako, i kada je u pitanju genocid u Velici, bespredmetni su pokušaji da se traže i uzrok i krivac tamo đih nema. Ovdje nema svrhe prizivati „učitelicu živita“ (sa širih prostora), jer su ionako polovična dokumenta neumoljiva…
Naime, niko ne može da ospori da je glavni krivac fašistička okupacia… Rat je prilika da se pokažu sve (najčešće izopačene) strasti. Ali, za znatno dublju (ozbijniju) analizu, oko čega se u suštinii nas dvijica u ovom pričanju vrzmamo, jeste: da li su, kako kažete, Njemci i Italijani zaista glavni „krivci“ što su Plavljani, Metešani, Novšićani, Hoćani, Prnjavorčani, Martinićani i Vojnoseljani (Gusinjani manje), svo vrijeme rata (1941-1945) hrlili u klanja po Velici i Polimlju? Uostalom, zanimljivo je da, na drugoj strani, ti isti Njemci i Italijani nijesu uspjeli da „gurnu“ veličke i polimske četnike (koji su takođe bili pod njhovom zaštitom) da pođu na Plav i Gusinje…
Tačno je da je Velika je bila u sastavu pećke perfekture. Ali, ne i kada je izveden genocid. Jer, dva dana prije toga Plav je i zvanično „oslobođen“ i taj datum je (do prije neku godinu) prolslavljan kao Dan opštine (zašto je promijenjen – samo se može nagađati…)

* * *
Još malo o „dugovima“ iz ranijih perioda. Da ponovim: Veličani ne samo što nijesu učesvovali u pokrštavanju Muslimana u balkanskim ratovima, nego su se ponašali suprotno. Već sam naveo primjere a sada želim da istaknem još zanimljiviji, koji suštinskije ukazuje na njihovu toleranciju i suživot, to jeste ilustrtivno (dokumentarno) svjedoči o njhovome poštovanju sugrađana islamske vjeroispovijesti.
U Velici je živjela (jedina) islamska familija – od sredine 19 vijeka, pa sve do iza Drugog svjetskog rata, kada je nestala zbog toga što nije imala muških potomaka da nastave lozu… Njen rodonačelnik (H)Alil Kasumović (koji je, kao dovodak, u Veliku došao iz susjedne Ržanice) bio je velički barjaktar u boju na Novšiću i dva puta odlikovan. Nije to bilo od nužde, jer Veličani su radovno, u dvije do tri čete, imali najmanje 200 boraca (naravno, to nije bila redovna vojska, već su se naoružani ludi, sve do početka 20 vijeka, okupljali „po potrebi“). (H)Alilu je ta časst dodijeljena što je bio junak, cijenjen i što se osjećao kao i komšije – da pripadaju Crnoj Gori…
Nijesam sliguran da sličan primjer postoji bio đe, a posebno ne u islamskim sredinama. Naprotiv, Ali-beg (kasniji Ali–paša) je u pljačke u Veliku slao jednog pravoslavca, koji je inače živio preko sto godina (kod Gusinja i sam o tome pričao…) Nije mu davao barjrak ili ga na drugi način uvažavao… Uzgred: toga nasilnika su Velčlani svezali, postavili na baglljivu kobilu i otpratili do na dno Velike, pa od tada više nije dolazio, ali mu je ostao nadimak Andri-kobila…
A što se tiče pokazivanja suživota i (ne)pripdništva Crnoj Gori od strane Plavljana i Gusinjana – kako ukazuju primjeri (ustanci 1913 i 1919, odmetništva, masovno šurovanje s Pašićem, enormno pripadništvo vulentarskim jedinocama, itd) sve do iza Drugog svjetskog rata – to je druga šriča…
Nije ovdje riječ o anadolskim ili drugim „Turcima“ (koji su, kako to piše M. Memić, napustili ove krajeve, to jeste Pećki i Skadarski sandžakat, još sredinom 19. vijeka, nego o susjedima-savremenicima (iz 19 i 20 vijeka).

***
Budući da se, u traženju uzroka za pokolj u Velici, vrtimo i oko nasilnoga krštenja i neljudskih ponašanja Crnogoraca u balkanskim ratovima – još malo o tome.
Naravno toga je bolo, a ja ću naveti i ovakav, veoma drastičan primjer. Jedan Ržaničanin, pravoslavac (ćije ime Z. Musić pogrešno navodi, a ja to prenio u knjizi o N. Popoviću, jer se radi o njegvome rođaku, koji je zato osuđen na 20 godina…) bez ikakvoga razloga poubijao je u Jarima osam članova familije svojega „kuma“…
Ali, osim ranije pomenutih, još neki Veličani su se pokazali drugačije: Musa Rakuš (Knežević,kasnije je prešao u islam), bio je jedan od glavnih svjedoka pred komisijom koja je (1913.godine) istraživala zlupotrebe crnogorkih vlasti i potvrdio da je Milan (Milutinov) Vešović, komandir crnogorske žanrdarmerije u Plavu, pljačkao i zlostavljao više Musimana…

***
Na kraju, kada pominjete „pamcenje potomaka žrtava“, pri čemu najverovatnije mislite na Muslimane, čini mi se da je ono neobično: ističete da su „na Previju sprovedeni u lancima i konopcima i strijeljani 800 najboljih muskara“. Čudim se: zašto, do dana današnjega, niko ne zabilježi njihova imena?…
Takođe mi je pomalo čudno, da musimanski istoričari „kritikuju“ (to jeste, ističu kao najlošiji primjer ponašanja Muslimana) samo Balšu Bašića. Bilo je još neobičnih istupa, takođe drugih viđenijih Muslimana. Nijesam primijetio da se, na primjer, pominje mula Redžepagić, koji je 1919. godine (dakle sedam godina poslije balkanskih ratova i samopokrštavanja Balše Bašića), podržavan od okupljenih vjernika, u Gusinju, zborio: „Mi nijesmo do sada poklanjali pažju krvnoj vezi, da rasudimo da je krv najača veza između braće i naroda, kako to lijepo kaže naša narodna srpska poslovica: „Brat je mio ma koje vjere bio!“ Da smo jedne vjere to svjedoči naša prošlost, a svi znamo ko smo i gdje su naša bratstva… Šta još imamo zajedničko? Imamo srpski maternji jezik, jedne običaje, jednu nošnju. Vi ne znate ni riječ turskim jezikom prozboriti ni poslužiti se, pa zašto bi se zvali Turcima. Kad nas krv i sve ono što nas veže i samo nam se kazuje, da smo Srbi muhamedovske vjere…“
Ili, Bejto Hadži-Hajrović, za razliku od drugih koji su brzo vrnuli ranije ime, dugo je zadržao ime Milan, a onda bio jedan od predvoinika pobune u Plavu 1919. i 1928. godine, a u Drugom svjetskom ratu od najžešćih krvopija pravoslavnih susjeda…

Lijep pozdrav

Adnan Koljindar
koljindar99@yahoo.com
Objavljeno 2014/09/07
Ko razumije karakter 2 sv. rata on zna da snagu kvislinzima nije davao narod nego okupatori. Semso Ferovic, prije rata Srbin, a ratu Shqiptar, je glavnu snagu crpio iz pomoci okupatora i sjevernoalbanskih i kosovskih barjaktara a ne iz Bosnjaka Plava i Gusinja. Koje su bile metode drzanja naroda u pokornosti poznate su. Opasnost od upada cetnika je bila sasvim realna. Odbrana od cetnika su prvo bili italijanski okupatori jer nijesu dozvolili Djurisicu da on sredi prilike u Plavu i Gusinju. Huso Basic nije izmislio “tursku corbu”. Postoji u narodu predanje o cetnickom planu da uz pomoc Prenk Calja i malesijskih katolika pokolju Plavogusinjane i bace u Plavsko jezero. Velicani sve i da su htjeli nijesu mogli nista da urade jer su granice “velike Albanije” stalno branili vulnetari, albanski zandari, kasnije balisti…Dobro ste primijetili: Plavogusinjana je u ratu poginuo mali broj za razliku od Bihoraca. Rat ne daje puno izbora. Valja i prezivjeti. Dal’ je cijena prezivljavanja Plavogusinjana sa osloncem na “istorijske prijatelje” kostala skupo neke druge? Jeste, bas zbog toga i pretresamo ovu pricu vec nekoliko puta. Velicani su se “nasli na putu” zlocinackom projektu Velike Albanije, kao sto su se Plavogusinjani 13.”nasli na putu” velikosrpskom zlocinackom projektu.

Kao sto sam napisao, ja se nijesam bavio otkopavanjem kostiju i brojenjem, nego samo istorijskim ideoloskim i kulturoloskim aspektima “krscenja i musketanja 13.” Dok Dr. Smail Cekic ne zavrsi projekat naucnog istrazivanja “zlocina protiv humanosti i medjunarodnog prava 12/13″ ja bih to nazivao onako “naski”. Ja sam govorio o “legendi” koja je prepricavana o 800 (osam stotina). Pretpostavljam da nijesu bile povoljne okolnosti da se istraze i zabiljeze imena ubijenih tokom bjezanije prema Kosovu i Albaniji, po potocima i lazima, a i onih strijeljanih na Previji, Nizamskom groblju, Lipovici, Lugama… Za one na Racini je znano. Vjerujem da ima jos podataka, ali meni nijesu bili dostupni. Da je postojala genocidna namjera meni govori izreka koja je cesto izgovarana prilikom price o ” krscenju i musketanju ’13.: Oni su shcelji da u Plavogusinjskoj ljugi ne ostane ni jednoga musljimanskog uha”. Kad se sve sabere i oduzme svi putevi vode k’ “Nacertaniju”. Sa kulturoloskog aspekta mi je jedan dogadjaj ostao u pamcenju. Tokom borbe na Visitoru jedan Plavljanin je tesko ranjen i ostao da lezi. Protivnicki borac mu prekinuo nos i usi. Kad se osvijestio ranjen je sisao sa Visitora u Plav, i da ne duzim, ostao ziv. Interesantno je da su crnogorski borci, kad je postalo nemoderno i neprakticno nositi glave, ubijenim protivnicima kidali nos i odnosili sobom. Nijesu pomagale ni opomene oficira. Interesantan je i jos jedan digadjaj sa kulturoloskog aspekta. Poslije osvajanja/oslobadjanja Plava dovedena je “vojska” Avra Cemovica da cuva red i mir. Jednom su prosli albanski svatovi iz Martinovica koji su vodili mladu. Cuvari reda i mira su mladu oteli, silovali i ubili. Zatim su dovukli les nekog starca, osvukli ih oboje i goli les starca polozili na les mlade. Nekoliko dana su lezali tu a niko nije smio da ih pomjeri. To je bilo na brdascu kod danasnje poste.

Znao sam jos nekih primjera, ali cu ih radije zaobici. Govore o ljudskoj podlosti, bijedi i pokvarenosti. Ali tu je rijec o pojedinacnim primjerima necojstva i nejunastva. Nas trebaju intepresovati pokreti, ideologije, procesi i interesi. Mali ljudi su prosto uhvaceni u te mreze i zavisno od licnosti i snage uspijevaju ili ne uspijevaju da se oslobode.
Ja pravim neke paralele izmedju proslosti i sadasnjosti. Gledam na tv-liziji, citam u novinama… Mijesaju mi se proslost i sadasnjost. Cini mi se da vidim kako se drmaju govornice, subare i cvece. Cini mi se da vidim kako hodze i popovi zapisavaju svoje teritorije. Nijesam vise siguran zivim li u proslosti pa sanjam sadasnjost ili zivim u sadasnjosti pa sanjam proslost. Ne smijem da pogledam prema Vrmosi, jer bih sigurno vidjeo Pr’k Calja sa kaljavim culahom, kako javi prema Gusinju na talijanskoj kobili.
Okrecem se lijevo i gledam…Nidje partizana! Okrenem li se desno, svi su tu…

S postovanjem, A. K.

Objavljeno 2014/09/08 .
G. Adnane,
Ovo nijesu moji odgovori. Već jednostavo pričamo…
Šemso, koji je (zajedno sa S. Nikočevićem) odlikovan, obezbjeđivao glasove N. Popoviću itd, kao pojedinac, svakako ne bi mogao da opstane da za takvo (šičardžijsko-prevtljivo) ponašanje nije imalo podršku. Nesporno je i da je blefirao (i) sopstveni narod, izmišljajući navodnu opasnost od četnika… Ali, ovdje se radi o kraju rata (kraj jula 1944), kada je muslimanskome narodu bilo jasno da je lažna priča o „dolasku četnika“, koji su inače bili daleko od ove teritorije…
Da je Calje bio prijatelj s Đurišićem (pobratim, od koga je primio i Dražino odlikovanje) jeeste poznato, ali prvi put čujem da je imao plan (?!) da pobije Plavljane i Gusinjane. On se, oko komandovanja, sukobio s Rizom Ferovićem (koji ga je na neki način protjerao iz Plava), štitio je pravoslavni živalj (Ali Šaban, je to i direkno uradio, u Vojnome selu), ali nije (mi) poznato da je na bilo koji način maltretirao, a još manje ubijao Muslimane. Istovremeno, Caljini nijesu ni jednom tokm rata dolazili u Veliku, dok ju je nekoliko stotina Muslimana redovno obilazlilo (kao i Polimlje). To nije samo priča: njihova imena je zabilježila Komisija za ratne zločine (sadržana su i u mojoj knjizi). Ne vidim da je moguće, sada, poslije sedam decenija, praviti reviziju tih spiskova ili negirati bilo šta.
Nijesam mislio da je „malo Gusinjana i Plavljana poginulo“. Prema knjizi „Vatre sa Komova“, poginulo je 108 boraca sa toga podrućja, među njima i jedan broj Muslimana. Ali, u toj knjizi nije zabilježena ni jedna muslimanska (civilna) žrtva, dok ih je samo u Velivi prreko 600.Nije nikakvo licitiranje, nego, na žalost, realnost koja se ne zaboravlja.
Kao što vidite, preskačem vaše opservacije vezane za tzv. velikosrpski projekt (1913. godine), Garašanina i sl. Ne čine mi se ubjedljivijim, jer je Plav oslobodila/okupirala crnogorska vojska. Plavljani su se u nstavku brzo sprijateljli sa Srbima i već nakon desetak godina, na čelu sa Jakup-begom i Šaban-begom (Redžepagićima) i uticajnim hodžom novšićkim (Smailem Mekulovićem), kličući kroz varoš „Živio Pašić“, to pokazali masovnim prihvatanjem njegove Narodne radikalne stranke (vidi prilog „Ko su plavski radikali“). Neuvjerljivo je i što sada neki muslimanski intelektualci nastoje ta do objasne „strahom da se ne ponovi 1913 gidina“…
Kidanje noseva, izgleda da je bila obostrana praksa. Prema zapisnicima Komisije za ratne zločine, Mazo Jadadić je, 24. jula 1941 godine (dakle tri godine prije genocida), u Velici, ubio 50-godišnjega Vukadina Živaljevića, odsjekao mu nos, unakazio ga, zapalio mu kuću i štale, opljačkeo stoku i pokućanstvo… Ali, (bar na mene) jeziviji utisak ostavlja Vaša priča o slučaju albanskih svatova i njhove nevjeste. Još kada se (ako to nije sam A. Cemović) ne bi skirvala (ili „zaboravljala“) imena njenih aktera…

***
Ovo oko povlačenja partizana je tačno (i to je u mojoj knjzi opširno i dokumentovano objašnjeno). Bilo je (u „izvidnici“) i četnika, na čelu s Radonjom Labovićem, učiteljem iz Junika, rodom iz Kralja… Velačani toga dana nijesu bili u kosidbi, već prethodnog dana (u Novšiću je Radisav Živaljević kosio pobratimu Imeru Malićiju, a kod Dema Muratahića, u Hotima je kosilo tri-četiri Vučetića i Tomovića)…
Ali, to ne mijenja suštinu „dugačke“ priče, psvega o izvršiocima genocida – Albancima i južnim komšijama. U njemačikim izvještajima se pojašnjava da je, osim ranijih balističkih jedinica, u sastav 21. Skendeerbeg divizije (u čije su komandnom dijelu bili vojvođanski folksdojčeri), pored Albanaca s Kosova i juga Srbije, angažovano i nekoiko stotina novoregrutovanih plavsko-muslimanskih vulentara… Ponavljam: ta imena su poznata.
I još ovo: zabilježeno je da su Njemci (folksdoččeri) bili misrdniji, da su pucali iznad glava žrtava i tjerali ih da bježe. Takođe da su metohijski Albanci, nakon aprilskog rata 1941. godine, dopratili nekoiko svojih susjeda Veličana do Čakora, ćuvajući živote jihovih familija kroz Rugovu. Kada je riječ o južnim susjedima poznat je samo slučaj da je Smaka Redžepagić, komandir vulentarske jedinice, poštedio je tri velička mladića, te da Imer Malić, poznat kao ratni zločiunac (likvidiran 1947) nije ubijao Novšićan, svoje susjede…

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *