Drugi pišu: ISTINE O NJEGOŠU

Piše: Miroslav ĆOSOVIĆ

Jedan od najvažnijih zadataka koji je vladika Amfilohije Radović sebi odredio je širenje srpstva među Crnogorcima, odnosno – posrbljavanje Crnogoraca. Sve što radi, izgleda da radi u skladu sa tim zadatkom. Umjesto učenje Hrista i pravoslavlja, iskrenim vjernicima je pružio srbovanje promovišući Kosovsku mitomaniju, veličajući Karađorđa, rehabilitujući četnike i Dražu Mihailovića i promociju raznoraznih likova iz srpske istorije koji nikakve veze sa Crnom Gorom nemaju.

Bjesomučno ponavlja – i falsifikovane i prave – izjave: vladike Danila, kralja Nikole, Njegoša, Petra I… Ali, samo ako u tim izjavama ima i samo asocijacija – na ono što on misli da je srpstvo. U posljednjih dvadesetak godina imao je stotine nastupa, što takozvanih besjeda, što intervjua, konferencija za štampu, predavanja… Ne znam da je ikad pomenuo kraljeve Mihaila i Bodina, dinastije Balšića ili Crnojevića.. S razlogom: time što ne pominje crnogorske dinastije prije Petrovića on jednostavno – kao i skoro svi srpski nacionalni radnici – sugeriše da je srpstvo u Crnoj Gori nastalo u 19. vijeku.

Bizarna ideja mitropolita Amfilohija: Prije neki dan Amfilohije je predložio da se veliki pjesnik Petar II Petrović Njegoš proglasi za svetitelja. Jedini razlog zbog kojeg Amfilohije Radović želi da Njegoša promoviše u svetitelja je to što je Njegoš otac Kosovskog mita u Crnoj Gori i Amfilohije računa – ako se Njegoš prihvati kao svetac – onda se kao svetinja mora poštovati i njegova posveta Karađorđu; kao svetinja se mora poštovati bajkoviti Obilić, kao na svetinju ćemo morati gledati i na “nepobjednog mladog Dušana”.

Njegoš i njegova verzija istorije (istorija koja se nije desila), koju je Njegoš izmaštao i ispjevao, treba da budu čvrsta kopča koja vezuje Crnogorce sa srpskom istorijom. Istina, ta kopča je ustanovljena odavno: i dan danas bar pola Crnogoraca vjeruje da je “Gorski vijenac” istorijsko djelo. Amfilohije “kopču” koja vezuje Crnogorce sa Kosovskim mitom, sada hoće da učvrsti, jer vidi da je “kopča” sve labavija; želi da Njegoševa verzija istorije iz Gorskog vijenca postane svetinja. Dakle: isključivo zbog političkih potreba želi da Njegoša proizvede u svetitelja i ovim je konačno dokazao da mu je politika ispred Hrista i pravoslavlja.

Koje će biti Njegoševo zvanično svetačko ime? Npr. Justin Popović je sv. Justin Ćelijski jer je živio u manastiru Ćelije. Sveti Simeon Dajbabski je živio u manastiru Dajbabe. Sveti Stefan Piperski je živio u manastiru Ćelija Piperska. Njegošev prethodnik je već zauzeo ime – Cetinjski (Sveti Petar Cetinjski), a pošto je Njegoš živio u Biljardi, onda bi trebao biti – sveti Njegoš Biljardski? Ili. Što bi rekao Amfilohije – Lovćenski tajnovidac!?

Porijeklo imena Njegoš: Moram dati nekoliko napomena u vezi imena Njegoš. Tako Čedomir M. Lučić piše: “Sporiće se istraživači i zašto Petrovići za nadimak uzeše ime planine Njegoš (koje je vlaškog porijekla)? Njegoš se sreta u Egejskoj Makedoniji, a i drugdje gdje je bilo Vlaha.” U fusnoti Lučić je napisao: „Riječ ’Njegoš’ u vlaškom jeziku povezuje se sa sezonskim staništem – katunom.” (Čedomir M. Lučić, Sloboda, vjera i nacionalni duh vladajuće loze Petrovića, zbornik radova Dinastija Petrović Njegoš, tom I, CANU, Podgorica, 2002, strana 274)

Ko može biti proglašen za sveca? Postoje pravila – koga crkva može proglasiti i ko se uopšteno smatra za svetitelja. Svetiteljima može biti pribrojan samo čovjek koji je vodio asketski i neporočan život, savršeno moralna osoba, koja je primjer drugima.

Ali, to nije dovoljno. Jedan od uslova da bi neko bio proglašen za svetitelja je i da ima netruležne mošti. Sa Njegošem to nije slučaj. Ali, ni to nije dovoljno za beatifikaciju. Da bi neko bio proglašen za sveca potrebno je da se zahvaljujući njemu dešavaju takozvana čuda; ili za života, ili poslije njegove smrti. Na primjer, neophodna su svjedočenja da je tokom svog života svetitelj čudesno iscijeljivao ljude. Znamo za priču kako je svojevremeno niz Ostroške litice majci iz ruku ispala kolijevka sa đetetom, ali se đetetu ništa nije desilo. To je kao čudo pripisano Svetom Vasiliju Ostroškom.

Zašto se – sto šezdeset godina poslije Njegoševe smrti – Amfilohije Radović se dośetio da ga treba kanonizovati? Vjerovatno misli da su njegovi prethodnici bili neznaveni; da nijesu ni slutili da Njegoš to zaslužuje, nijesu znali da ga treba kanonizovati? Zašto takva ideja nije sinula ni Mitrofanu Banu ni Varnavi Rosiću, Gavrilu Dožiću, Germanu i Pavlu…

Svetac mora imati i svoje zvanično žitije (opis života). Moguće je da lično mitropolit Amfilohije napiše Njegoševo svetačko žitije. Valjalo bi mitropolitu SPC u Crnoj Gori pomoći da u to buduće žitije uvrsti i neka istorijska Njegoševa “čuda”.

Prilog žitiju broj 1: Godine 1851. Srbin Ljubomir Nenadović sreo se sa Petrom II Petrovićem u Italiji; kasnije je svoje susrete sa našim pjesnikom opisao u čuvenoj putopisnoj knjizi “Pisma iz Italije”.

U aprilu je sa Njegošem posjetio Baziliku Svetog Petra u Rimu. Tamo im je kaluđer, kao veliku svetinju, pokazao lanac kojim je bio vezan apostol Petar. Kao posebnom gostu iznio je Njegošu lanac iz škrinje. Priča Nenadović: “Kaluđer kad ga pokazuje otmenim putnicima, sa velikom pažljivošću otvara skrinju, vadi lanac iz pamuka i sa osobitom pobožnošću i smirenošču prinosi ga poklonicima, te ga oni, klečeći, sa skrštenim rukama, celivaju. Kad je kaluđer prineo Vladici ove verige, Vladika ih odmah uzeo u svoje ruke, rasteže ih da vidi kolike su, i čudeći se kako su dugačke, reče: ‘Ala su ga dobro vezali!’. Zatim ih vrati odmah kaluđeru, koji od čuda jedva je mogao zapitati: ‘Zar ih neće Vaša svetlost celivati?’ – Vladika mu, polazeći, odgovori: ‘Crnogorci ne ljube lance’!” (Ljubomir Nenadović, Pisma iz Italije, knjiga Odabrana dela, Novi Sad, 1971, str. 146).

Čuvena epizoda, koja prija svakom nacionalnom Crnogorcu, no, što se teologije tiče, kako će srpska crkva protumačiti to što budući svetitelj ne poštuje najveće relikvije hrišćanstva – ne poštuje apostola Petra?!!

Prilog žitiju broj 2: Bosiljka Čelebić-Mitrović piše: “Austrijski komesar Eduard Grij je došao krajem marta 1842. godine u Crnu Goru da preda Njegošu krst sa brilijantima koji mu je darivao Njegovo Cesarsko i kraljevsko Visočanstvo. O tome je 5. aprila podnio opširan izvještaj. . . Na Cetinju ga je dočekao Vladika sa senatorima uz paljbu topova. Primio ga je u bilijarskoj sobi sa uobičajenom ljubaznošću. Dodijelili su mu sobu u kojoj je spavao saksonski kralj Fridrih Avgust. Vladika se izvinio što ne može sa njim da ruča jer mu post ne dopušta ni ribe da jede, nego samo pasulj, zelje i slično. Tako je Grij na Cetinju jeo jela sa mesom zajedno sa Vukovićem, Njegoševim učiteljem njemačkog jezika i crtanja topografskih karata, i sa svojim pratiocem Vuletom. Vladika je povremeno dolazio kod njih na nekoliko trenutaka da popije čašu šampanjca ili vina. Kada je Grij napomenuo da bi i on rado postio nekoliko dana Vladika mu je na francuskom rekao: ‘Kad već ja moram da činim tu glupost, nije potrebno da i Vi to isto radite’.” (Bosiljka Čelebić – Mitrović, Njegoševi inostrani gosti, www.montenegrina.net).

Vidimo da se Njegoš nije baš divio osnovnim pravilima kojih se mora držati jedan episkop, prezire post. Hoće li u Njegoševo žitije ući ovaj podatak, kako je post smatrao za glupost? Jesu li i drugi svetitelji post smatrali za glupost?

U emisiji “Istorijske paralele” emitovanoj 13. maja 2013. na NTV Montena u kojoj je gostovao književnik Milorad Popović, istoričar Novak Adžić je rekao: “Njegoš kaže jednom i Vuku Karadžiću – ‘Ti kakav si, ti bi od mene i kaluđera napravio’.”

Prilog žitiju broj 3: Krajem 1836. godine Njegoš se u Beču sreo sa ruskim predstavnikom, knjazom Aleksandrom Gorčakovom. Carskom predstavniku je iznio razne zahtjeve, ali su odgovori uglavnom bili negativni.

Akademik Branko Pavićević nam dalje pojašnjava Njegoševu reakciju: “Razočaran odgovorima ruskog diplomatskog predstavnika, crnogorski vladar je iznio posljednji zahtjev: da se njegovom domu sa još 15 crnogorskih porodica dozvoli preseljenje u Rusiju, pošto drugog izlaza nema. Zaprepašćen ovakvom izjavom, Gorčakov nije želio o tome ni da razgovara, napominjući da imperator ne bi mogao da shvati takvu želju poglavara jedne nezavisne zemlje. Na to je crnogorski vladika dodao: „Mi i sami osjećamo da je to nizko, ali je bijeda velika!” (Branko Pavićević, Sazdanje crnogorske nacionalne države (1796-1878)”, www.montenegrina.net).

Potom je Njegoš uputio memorandum Ruskom caru u kojem je iznio raznorazne zahtjeve, i opet, ukoliko mu ne budu ispunjeni zahtjevi, traži da se sa još nekim porodicama preseli u Rusiju i ostavi svoj narod! Ruski vicekancelar Neseljrode: “…o zahtjevu za preseljenje jednog broja crnogorskih porodica, zajedno sa Petrovićima, Neseljrode je iskazao istinsko zaprepašćenje, pitajući se: ‘kako povjerovati da arhijerej koji je dao zakletvu Svevišnjemu da pazi svoju pastvu i crkvu Hristovu, može riješiti da ostavi i jedno i drugo na milost i nemilost… naročito sad kad vas svud okružuje samovolja’.” (ista knjiga akademika Pavićevića).

Vicekancelar je bio zaprepašćen kad je pročitao što naš genijalni poeta traži, Neseljrodeovim riječima koje je citirao Pavićević, nema se što dodati. Što se tiče ove epizode, vjerujem da će vladika Amfilohije naći birane riječi da opravda to što je Njegoš htio da svoj, ionako izmučeni narod, ostavi na cjedilu.

Prilog žitiju broj 4: Kako je kod Njegoša bila razvijena saośećajnost prema pripadnicima svog naroda? U “Gorskom vijencu” kroz lik brata vladike Danila pjeva – ‘Nego udri dokle mahat možeš, a ne žali ništa na svijetu!’, i znamo da su ga početkom devedesetih neki u našem regionu u potpunosti poslušali, ništa nijesu žalili. Sudeći po ovim stihovima nije bio ni malo saośećajan, no, je li i u stvarnom životu bio ovako surov?

Istoričar Živko Andrijašević je 26. februara 2008. godine u emisiji na TV Crne Gore ispričao Njegošev odnos prema Crnogorcima koji su umirali od gladi: “Njegoš je trošio ogroman novac… na putovanja, nije bio čovjek kojemu je bio stran luksuz. Čovjek, koji recimo, u vrijeme najveće gladi u Crnoj Gori ide u inostranstvo, kaže ‘Da ne gledam ovu muku’. . . Kada je umro u njegovom testamentu tačno se našlo koliko je novca ostalo na Petrogradskim bankama. . . preko 100.000 fiorina. To je naravno državni novac. A znate što je on uradio. On je od tog državnog novca dao penzije svojim sestrama, svojim rođacima, i kad je knjaz Danilo došao, sve je ukinuo to, jer je to privatizovanje državnog novca. Pazite, u vrijeme najveće gladi, on taj novac nije iskoristio da bi kupovao žito. Nego je tražio od Rusije pomoć u žitu, jer je ovaj novac bio stavio pod interes. I to je Njegoš.

Potpuno u skladu sa onim kad je od Ruskog cara tražio da izbjegne u Rusiju, tako i kad Crnogorci umiru od gladi, Njegoš odlazi na – neko turističko putovanje.

Prilog žitiju broj 5: Cetinjanin pop Lazo Popović Jabučanin je u svojim Memoarima ovako zapisao: “Crnogorci pod vladom Svetoga Petra, bijahu se između sebe, bijaše se kuća s kućom, bratstvo s bratstvom, pleme s plemenom, nahija s nahijom, kradijahu se između sebe, paljahu jedan drugome kuće itd. Pa i opet sirotinja živijaše pod Svetijem Petrom bolje, nego pod vladikom Petrom II. . . Kad se predstavi Sveti Petar, Crnogorci ufatiše vjeru na prsi Svetoga Petra da neće više bit zla među Crnogorcima, nego da se sve smiri i da sud između sebe postave. Izabraše za gospodara i vladiku Rada Tomova i nađenuše mu ime Petar II. . . No sudnici bjehu oni isti ljudi kojizi su činili najvišu mutnju i najviše zla u Crnu Goru; prijed ovoga ovi ljudi suđahu sirotinji. A bolji i jači činjaše što hoćaše, a sirotinja ne smijaše da se brani od suda, a bolji i jači koji bjehu, ne marahu za sud, nego kad oćaše skrivit oni bolji, on nešto mitom, nešto hajterom izlazaše vazda prav, a sirotinja plaćaše. Zato sirotinja živjaše grđe pod Petrom II, nego pod Svetim Petrom.” (Pop Lazo Popović Jabučanin, Memoari, CID, 2004, strane 71 i 72).

Lazo Popović Jabučanin rođen je 1797. Dobro je zapamtio posljednje decenije Petra I; propratio je i kao neposredni svjedok posmatrao – i Njegoševu vladavinu i vladavinu knjaza Danila, a živio je i u prvo vrijeme vladavine knjaza Nikole. Od ova četiri Petrovića, pored kojih je na Cetinju živio i koje je sve lično poznavao, najlošije mišljenje ima o vladici Radu. O sudovima u Njegoševo vrijeme još negativnije piše serdar Rade Turov Plamenac.

Prilog žitiju broj 6: Njegoš je 1837. Austriji prodao manastir Maine, a u maju 1839. za 17.000 srebrnih fiorina i manastir Stanjevići. Što se Stanjevića tiče, nije Njegoš prodao neki nepoznati i nevažni manastir, prodao je rezidenciju svojih predaka: vladike Danila, vladike Save i Petra I. U “Istorijskom leksikonu Crne Gore” urednika Šerba Rastodera i Živka Andrijaševića, na strani 1120. za Stanjeviće se kaže: “Stanjevićku školu pohađao je i Petar I Petrović, za čije vrijeme je manastir i dalje značajan duhovni i politički centar Crne Gore”.

Serdar Rade Turov Plamenac u Memoarima piše: “Vladika Rade dobio je veliku mrzav i nepovjerenje kod naroda što je popuštio od crnogorskog zemljišta Austriji i kad je primio novac za popuštanje zemlje a ne dao ga za naknadu uzetih zemalja onijema čije su zemlje bile, zato je narod uzeo da ih je Vladika proda za svoj lični interes.” (Rade T. Plamenac, Memoari, CID, Podgorica, 1997, strana 443).

Zaista je ovo čudo, stvar za čuđenje.

Prilog žitiju broj 7: Postoji nebrojeno mnogo svjedočanstva o velikom gostoprimstvu Crnogoraca kroz istoriju. To i Njegoš prikazuje u “Gorskom vijencu” kroz lik Vuka Mićunovića, koji ovako govori neprijateljskom izaslaniku Ridžal Osmanu: “Da nijesi u kuću došao, znao bih ti odgovorit divno”. Za Crnogorce je gostoprimstvo i zadata vjera, ono što Albanci zovu besa, bila svetinja.

Kako je Njegoš iskazivao taj prastari crnogorski običaj? U ljeto 1843. Njegoš je na pregovore u Ostrog zvao 20-ak Nikšićkih i hercegovačkih aga i begova i naravno, dao im je vjeru da im se ništa neće desiti. Kad su Turci došli u Ostrog, Njegoš nije htio da ih primi, već je naredio perjanicima da ih pobiju, kad se budu vraćali. Perjanici su poslušali naređenje, te su na Bašinoj vodi ubili 12 od 20 turskih plemića; preostali su uspjeli da pobjegnu.

Varaju se oni koji danas misle da je ovo bilo moralno prihvatljivo Crnogorcima. Današnji čovjek može lakše da razumije ovaj Njegošev postupak nego čovjek 19. vijeka. Zato vojvoda Ilija Plamenac (rođen 1821. g.) u svojim Memoarima ovako komentariše događaj na Bašinoj vodi: “Ovi nečovečki događaj u Ostrog bi godine… Iza ovoga nepoštenoga djela veliki ijed ulježe u svu Crnu Goru i učini se Crnogorcima za tu prijevaru i voljeli bi bili da je u bitki kakvoj poginulo pet stotina Crnogoraca, pa makar birania. I na svaki kraj Crne Gore izgubi se riječ poštena i vjera pred svakim. Do ovoga vremena bješe obratio oči svaki prekograničar na Vladiku kao na gospodara Crne Gore. Krajina, Zeta, Arbanija davahu po nekoliko dacije. Bjehu iz Hota dva perjanika kod Vladike. Zvahu se Đeda i Leka i svi drugi kraičnici iđahu kod vladike sasvim veselo, iz srca… Pošto se ovo dogodi u Ostrog vladika ot onda poče gubit zdravlje i počeše se svi krajevi od njega odbijat. Mogu uvjerit čitaoca da je mene sve ovo dobro poznato, i za njekoliko godina hodio po Beču i Italiji poradi zdravlja kod doktora. Ali sve je bilo uzalud.” (Vojvoda Ilija Plamenac, Memoari, CID, Podgorica, 2004. strane 45 i 46)

Prilog žitiju broj 8: Vojvoda Ilija Plamenac je u svojim Memoarima ispričao kako je Njegoš pokušao na prevaru da likvidira Ali-pašu Rizvanbegovića. Priča je jako zanimljva. Njegoš i Ali-paša su trebali da se sastanu u Dubrovniku. Ali-paša je pristigao u blizinu Dubrovnika, na Brgat. U međuvremenu, Njegoš je počeo da nagovara svog perjanika i dobrog junaka Jagoša Milića iz Bjelica da ubije Ali-pašu, riječima: “Bi li ti Jagošu poša da ubiješ Ali-pašu. Učiniću ti čestitu familiju da i’ nikad neće majkat ništa, no ću i’ kupit zemala koliko gođ hote a tako i para dosta. A tebe ću tvoje ime odugovječiti kai ikome što se je ime spominjalo!”

Jagoš je pristao, ali je rekao da ga neće Turci puštiti kod paše. Njegoš mu je na to odgovorio da će poslati svog ađutanta Filipa Vukovića na preliminarni sastanak sa Ali-pašom, te da Jagoš ide u pratnji Vukovića, kobajagi kao tjelohranitelj. Ličanin Vuković ništa o Njegoševom planiranju atentata nije znao. Vuković i Njegošev perjanik su se potom i sastali sa Ali-pašom u njegovom šatoru, ali Jagoš nije ubio pašu. Kad su se vratili, Njegoš je, da ne čuje Vuković, pitao perjanika: “Što bi, te prevari, te si dao riječ poštenu i junačku?” Perjanik mu je odgovorio: “Bogomi ne smjeh nikako ot straha. Ne bješe mi milo umrijet”. (link: http://i42.tinypic.com/33zaeeu.jpg).

Tako je Njegoš htio da potroši ova dva svoja čoeka, a poslije niza ovakvih njegovih vjerolomstava on se u Italiji pred Ljubom Nenadovićem iskreno čudio – zašto se Omer-paša Latas sprema da udari na Crnu Goru! Serdar Rade Turov Plamenac je u Memoarima, koje je pisao tokom I svjetskog rata, ovako prokomentarisao ovu Njegoševu zavjeru, za koju je naravno znao: “I tako se ovi dvojica povrate sasvim bez uspjeha Vladičinog za ovu cilj koja bi stidna bila i za razbožnika a kamoli za Mitropolita i Gospodara jednoga naroda u jednoj državici.” (Rade T. Plamenac, Memoari, CID, Podgorica, 1997, strana 446).!

Prilog žitiju broj 9: Budući svetitelj Njegoš, ubio je, na žalost, puno Crnogoraca, svojih podanika, bez sudske optužbe i bez suđenja. Nije lično ubijao, već je naređivao ubistva koja su izvršavali njegovi perjanici, ali na kraju se svodi na isto: naručiti ubistvo ili lično ubiti, nema velike razlike.

Znao je i žestoko da kazni neposlušne. Nije, kao svetac, baš bio oran da oprašta. O tome svjedoči i sljedeći primjer. Vasojević Nikola Milošević Vasojević, imao je plan da napravi državu Vasojevića i okolnih brdskih plemena koja bi se zvala – Holmija. Naš budući svetitelj ga je zbog ovih planova likvidirao. I to kako: pozvao je Miloševića na razgovor na Cetinje i potom ga ubio. Ovako piše Ljubomir Durković-Jakšić, istoričar srpske crkve: „Njegoš je pozvao Vasojevića da dođe na Cetinje, i odlučno se rešio da pripremi da se ubije. Na putu za Cetinje, u selu Donji Zagarač, 30. maja 1844, ubili su Vasojevića perjanici Vuko i Todor Toromani i njihov rođak Mića Toroman, svi iz Njeguša. Sahranio ga je Petar Ćupić iz Zagarča. Knez Danilo je naredio 1857. da se Vasojevićev grob poravna, tako da se ne bi više znalo za njega” (Ljubomir Durković-Jakšić, Srbijansko-Crnogorska saradnja (1830-1851), SANU, Beograd, 1957, strana 56).

Ovo je bio uobičajen način na koji je Njegoš “odstranjivao” ljude koji mu nijesu bili po volji. Pozove ih na Cetinje, dâ im vjeru, pa zatim naredi perjanicima da ih ubiju, kao što je to uradio i sa agama i begovima u Ostrogu. Serdar Rade Plamenac koji je još kao dijete bio paž kod knjaza Danila i bezbroj puta bio na dvoru Petrovića, opisuje Njegošev način likvidacije ljudi koji bi mu zasmetali: “… pozovi ih da se povrate sa izrukom njegove zakletve ‘da se povrati na Božju vjeru pa ću mu oprostit sve’. Onda ovi svaki kad se povrati na ovu zakletvu budne prevaren i predat na mušketariju, pa njemu taj uspjeh njegove mudre ‘pulitike’ bješe osobito prijatan i svijem mogućim služaše se i širaše ga kao svoj najviši vladalački uspjeh ‘sve na svojoj strani pa ma koim bilo sredstvom’.” (Rade T. Plamenac, Memoari, CID, Podgorica, 1997, strana 445). Serdar Plamenac još piše kako je Njegoš naredio da se ubiju Petar Kršikapa, pop Toma Davidović, pa Vukić Popović i Džudžo Čejović iz Kuča, Luka i Andrija Kaluđerović sa Ljubotinja, zatim je serdar prestao da nabraja i kaže: “Mnoge je krivce pozva na vjeru i svoju zakletvu da im neće životima ništa bit, pa kad su se povraćali na njegovu vjeru on ih dao perjanicima da ih mušketaju. On je uživa s krvoprolićem i drža je da se s tijem načinom zemlja steže…” (ista knjiga, strana 455).

Povodom ovakvog Njegoševog načina vladanja Živko Andrijašević piše: “Rade T. Plamenac je u svojim memoarima najprije pokušao da skine pozlatu sa neprikosnovenog ljubimca svih priglupih nacionalnih ideologija – vladike Petra II (Njegoša). Serdar Plamenac tvrdi da je vladika Petar II bio nemaran vladalac, da je bio srebroljubac, prevarant, egoista… Vladika je, kako tvrdi serdar Plamenac, dobijao dio lopovskog plijena koji su Crnogorci ugrabili preko granice, obožavao je spletke, naručivao ubistva, a likovao je kada bi stradao neki od onih koji bi se po bilo čemu isticali. Uvidio je serdar Plamenac i da je u Gorski vijenac upletena žica vladarske ideologije. . . Sva vlast koju je uspostavio bila je provizorij za jednu trgovačko-nasilničku družinu, koja je upravljala Crnom Gorom i koja je kod Crnogoraca stvorila uvjerenje da je pravedniji turski sud u Podgorici, nego crnogorski na Cetinju. Ovaj veliki moralista u poeziji namoravao je Crnogorce da žito i so kupuju samo kod trgovačkih ortaka njegovog brata Pera, a uspio je i da uštedi nekoliko stotina hiljada fiorina! Njegov brat, Pero Tomov koji se bavio trgovinom, i to monopolskom, mogao je izdržavati čitavi crnogorski državni aparat od svog novca…” (Živko Andrijašević, O jednom aspektu Memoara Rada Turova Plamenca, zbornik radova Crmnica – nasljeđe i budućnost, Podgorica, 2002, strane 93 i 94).

I vojvoda Marko Miljanov daje prilog saznavanju načina vladavine Petra II Petrovića Njegoša: “U narod se broji da je vladika Rade pobio 83 biranije ljuđi Brđana, Crnogoraca i Primoraca. U prvinu se Kučima prestavljalo koji ne bi sve učinio što mu Vladika reče da će boža kazna panut’ na njega i da će ga Vladika proklet’, ka što je sv. Petar prokleo one prijed rečene; jer u to je vrijeme narod i kaluđere i popove smatra ka svece, a kamo li ne vladike. No pošto Kuči viđeše kako se Bog razgnjevi na poslušnike Vladičine i ubice Vukićeve i Džudžove, uvjeriše se da nije Bogu ugodno sve ono što Vladika reče” (Marko Miljanov, Pleme Kuči u narodnoj priči i pjesmi II, Titograd, 1967, strane 102 i 103)

Zloupotrebama Njegoša nema kraja: Pobrojani detalji iz života Petra II Petrovića Njegoša ukazuju da je pozadina ideje mitroplita Amfilohija nije duhovne, nego – dnevnopolitičke prirode. Ukoliko, zaista, SPC u dogledno vrijeme kanonizuje Njegoša, velikog crnogorskog pjesnika, moraće da promijene način biranja svetaca.

Oni svetitelji što su skrušeno, asketski, bezgrešno i u molitvi proveli život, biće prevrednovani, a njihovo mjesto zauzeće naš svetac koji je: prodavao manastire, javno prezirao neka od osnovnih pravila hrišćanske crkve kao što je post, čovjeka za čije vladavine je mnogo ljudi likvidirano…

Njegoš je, nema u to nikakve sumnje, pjesnik nevjerovatnog talenta. On je i pjesnik i čovjek. Nepobitna je činjenica da je svim srcem za svoj narod želio – slobodu, prosvećenost, civilizovanost, progres. Ali, do te slobode on je bio spreman da dođe ne pitajući ponekad za cijenu, poput surovog makijaveliste. Spreman je bio na svako sredstvo da bi ostvario svoje ciljeve i konačno zbacio turski jaram na Balkanu.

Pred smrt, Njegoš svoju vladavinu nije ocijenio vrijednom; ovako je govorio Matiji Banu: “Prijatelju moj, duša mi ubija tijelo. Ne žalim što ću umrijeti, ali žalim što u mome životu ništa znamenito nijesam učinio.” (Matija Ban, Poslednje viđenje sa vladikom Radom, “Politika”, broj 6251, 19. IX 1925).

Prevario se: njegova uloga u proćerivanju Turske sa zapadnog Balkana je ogromna. Njegovi stihovi bili su na umu pobjednicima Grahovca, Vučjeg Dola, Fundine… Svi učesnici balkanskih ratova i u Srbiji i u Crnoj Gori prije 100 godina znali su bar neke stihove iz Gorskog vijenca. Balkanski narodi, nošeni ogromnom mržnjom koju je generisao Njegoš, napravili su – ne mali podvig i sami se oslobodili od Turaka.

Poslije balkanskih ratova Njegoševo djelo je mnogo puta zloupotrebljavano i njegovo sjajno pjesničko umijeće je korišćeno kao opravdanje za mnoge zločine. Amfilohiju Radoviću, Matiji Bećkoviću i sličnima Njegoš je i dalje potreban – i kao novovjerni svetac – za zloupotrebe u budućnosti.

Komentari

Njegoš je bio sjajan pisac, svetovni vladar, legenda svog vremena, a i ovoga, ali je bio i .ebac,

***

Knjaz Danilo, 12. novembra 1852, na Rijeci:

– Znate li, Ceklinjani, što bih ovđe sad najradiji?

-Ne, gospodare.

– Najradiji bih da mi je među vama oživjeti Śalu Đurišina Strugara, kojega je moj veliki stric na božju pravdu izgubio…”

***

Ovo ne treba da cudi . Pa Amfilohije je jednog KLASICNOG masovnog ubicu , cuvenig koljaca popa Macu iz Pljevalja proglasio za sveca pa sto ne bi i Njegosa . Pop maca je ovicno volio da ubija zene . Ili klanjem ili udarcima “mace” . Po cemu je i dobio slavni nadimak .Danas u Pljevljima zivew desetine porodica kojima je Maca ubio najblize . I savrseno su upoznati sa svetackim ” vrlinama ” cuvenog popa . Zalili su se i tzv. Sv . Sinodu SPC , ali nikad nijesu dobili odgovor .

A Amfilohije o tom … cinu cuti .

***

Pop MACA je srpski svetac. Shvatate li vi sta to znaci ???? Pop Maca !! Ubica , koljac pa vas svetac !! I jos hocete da odbranite to . Ili cutite o tome sto je jos gore .

Znaci da uskoro vasi sveci mogu postati , Kacavenda , Pahomije , Filaret , Amfilohije , Artemije , Atanasije , Irinej backi , Arkan , Mladic , i najvjerovatnije sv. Batko Vlahovic sarajevovidac . Sramota jedna . Ima li ijedan vjernik ili svestenik SPC da ga je stid od ovih cinjenica ??????

***

Vasojević:

Kamo sreće da je knež Nikola Milošević Vasojević uspio u svom naumu da osnjuje autonomnu državu.Danas možda ne bi morali trpjeti zulum crnogorski kao što ga sad trpimo.

***

Njegoš je prije svega pjesnik. On je za nas važan u tom kontekstu, a ne kao vladar. Njegoševo djelo se uči na katedrama po svijetu. Po njemu je nazvana najaveća književna nagrada. Znači, zbog svih tih činjenica, koje nemam prostora da ovdje objašnjavam, on ne treba da bude kanonizovan, jer je on kao stavralac na neki način svet u svojim mislima pretočenim u djelima. Samo Crnogorci mogu u svojim primitivnim podjelama da iz rukava vade argumente koje jedan Amfilohije uopšte ne zaslužuje. Ponavljam,ko je on da ga kanonizuje i ko smo mi da sudimo Njegošu. To treba da rade istoričari. Njegoš prije svega pripada svijetu književnosti i filozofije. Gledajući istorijski kontekst, on je i zbog svog života bio samo jedan njen…

***|

Bravo g. Ćosoviću! Pošto naša vlast neće da zaustavi đavolju misiju mitropolita Amfilohija (nego mu svojim ćutanjem daje podršku), Vi će te na ovaj način, pišući i ne skrivajući istinu, možda osvijestiti bar dio crnogorskog naroda u odnosu na lik i djelo dotičnog mitropolita. Jer izgleda, u Srbiji mu sve više narod i SPC okreću leđa. To će se kad-tad desiti i u Crnoj Gori, što prije to bolje.

***

|Misliš li ti anonimuse da SPC ne zna ove podatke iz Njegoševog života. Ako misliš da ne znaju onda si naivan. Suština je da ovakvi argumenti nisu potrebni da bi se opravdao stav da Njegoša ne treba proglašavati za sveca.

Ne mogu se djela i nedjela nijedne istorijske ličnosti, pa ni Njegoša, tek tako nizati, a da se ozbiljno ne stave u kontekst u kome su se odvijala. Ovo samo govori o našoj površnosti i potrebi da bez i malo zazora pljujemo po svemu, olako iznosimo sudove, čas nekoga kujemo u zvijezde, da bi ga sad zbog nekog Rista Radovića, bacili pod noge. Priča o Njegošu je kompleksnija od Adžićeve parole da je on samo pjesnik romantičar i od ove priče o njegovoj surovosti. Istina je uglavnom negdje na sredini. Zbog Ristove bolesne ideje o kanonizaciji ne pristajem i ne mogu da prihvatim površnost i olake ocjene.

***

Ove činjenice nam ukazuju da je Njegoš bio čovjek od krvi i mesa, sa svim svojim ogromnim vrlinama i manama, daleko od svetačkog oreola i guslarske mitomanije. Sve ovo nije u koliziji sa činjenicom i da je bio veliki crnogorski pjesnik, mislilac i vladar.

KUKUTA ZA MRTVOGA NJEGOŠA
Vijesti,1.juna,2013.
Piše Marjan Mašo Miljić

Ni ove 2013. godine, u kojoj se obilježava 200 godina od rođenja Njegoša, crnogorskog vladara, duhovnika i najvećeg pjesnika, nije se moglo proći bez nasrtaja na Lovćen

U Njegoševo doba vrh Lovćena je nadvisivao sve visove crnogorske, ali je kasnije, kako se Crna Gora oslobađala i širila, imalo mnogo viših. Međutim, Lovćen je zahvaljujući Njegošu, njegovom pjesničkom i državotvornom djelu i besmrtnoj slavi prerastao u simbol slobode. Neko je s pravom rekao da je Sloboda najviši vrh Crne Gore. Mitropolija crnogorsko-primorska i njen čelnik, mitropolit Amfilohije, pokreću, po ko zna koji put, inicijativu za rušenje Mauzoleja na Lovćenu
Petar II Petrović Njegoš je, u stvari, pjesnik slobode. Lovćen je lijepa, ćudljiva i zanimljiva planina koja spaja Crnu Goru s morem od stvaranja svijeta, ali je slavu stekao zahvaljujući Njegoševoj slavi i veličini. Zapravo, Njegoš je Lovćen častio svojom zaživotnom zavjetnom željom da vjekuje na Jezerskom vrhu, kao što je najslavnija planina crnogorska zaslužna za njegovo postojanje.

Nemoguće je zamisliti Lovćen bez Njegoša i Njegoša bez Lovćena.

Oni su simbol Crne Gore, mjera njene veličine, slobode i nezavisnosti. Zato se o njih toliko i otimaju, najviše oni koji obožavaju da se kite tuđim perjem i sve čine da što više posvoje, prisvoje i otmu iz tuđih istorija i baština.

Ni ove 2013. godine, u kojoj se obilježava 200 godina od rođenja Njegoša, crnogorskog vladara, duhovnika i najvećeg pjesnika, nije se moglo proći bez nasrtaja na Lovćen i na Njegoševu pjesničku veličinu i besmrtnu slavu.

Mitropolija crnogorsko-primorska i njen čelnik, mitropolit Amfilohije, pokreću, po ko zna koji put, inicijativu za rušenje Mauzoleja na Lovćenu i, što je novina, za proglašenje Njegoša za sveca Srpske pravoslavne crkve što je dvostruka glupost, a što nije dobronamjerno ni prema Njegošu, ni prema Crnoj Gori, ni prema Crnogorcima. Nažalost to ima svoju predistoriju. Iako je to rušenje Mauzoleja i vraćanje Kapele iz 1925. neostvarljiv san, na tome pored Amfilohija istrajavaju najopskurnije snage iz Crne Gore i okruženja
Jedan dio Crnogoraca se nakon 1918. godine pretvorio u preprodavce i nakupce nacionalnog identiteta pa bi da što više proda, utrapi ili pokloni iz crnogorskog nasljeđa – čak i Njegoša i Crnu Goru. To se i danas čini.

Austrija je 1912/13. htjela da Lovćen licemjerno trampi za Skadar, a početkom 1916. kad su pali i Lovćen i Crna Gora, a Njegoševe kosti nasilno ekshumirane na Cetinje, Crno-žuta monarhija je imala namjeru da na najslavnijem crnogorskom vrhu podigne spomenik Pobjedniku, u čast cara Franja Josifa, ali se to, srećom, nije ostvarilo.

A nakon Prvog svjetskog rata Crna Gora je prisajedinjena Srbiji i nestala u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca.

Da bi se nestanak Crne Gore pritvrdio, nova država, na čelu sa dinastijom Karađorđevića i kraljem Aleksandrom, uz logističku podršku Srpske pravoslavne crkve, koja je dekretom toga navodnog „kralja ujedinitelja“ kanibalski progutala viševjekovnu Crnogorsku pravoslavnu crkvu – odlučila je da poruši u ratu oštećenu autentičnu Njegoševu Kapelu i umjesto nje postavi svoje crkveno zdanje, slično onome porušenom, što je učinjeno 1925. godine. Od tada Njegoševe kapele nema! Međutim, i danas se manipuliše i kapelom i Njegošem.

Iako je to rušenje Mauzoleja i vraćanje Kapele iz 1925. neostvarljiv san, na tome pored Amfilohija istrajavaju najopskurnije snage iz Crne Gore i okruženja. A to su, u stvari, biološki, duhovni ili politički potomci onih čiji je kredo bio: „Gospodo, mi od danas nijesmo više Crnogorci, mi smo Srbi“.

Ili malo dalje, na prelomu 19. i 20. vijeka, preci ovih današnjih „Srba iz Crne Gore“ smatrali su Petroviće i Njegoša izdajnicima i neprijateljima Srpstva.
O tome postoje brojna svjedočanstva u srpskoj štampi (naročito beogradskoj), pamfletistička i slična literatura, knjige, brošure i druge publikacije. Od emigrantskih i drugih publikacija pamfletističkog i sličnog karaktera pomenuću samo nekolike knjige: Marka Backovića (1864-1896) Crna Gora pri kraju devetnajestog vjeka (1894) u kojoj autor bespoštedno i ne bez odioznosti kritikuje crnogorskog suverena i nosioce vlasti u Crnoj Gori.

Smatra se da je autoru u pisanju ove knjige pomogao Pera Todorović, srpski novinar i političar. Obimna monografija Nekoliko krvavih slika iz albuma Petrović – Njegoševog doma, u izdanju Glavnog odbora crnogorske emigracije (sv. I na 320 str, Beograd 1898) takođe je kolektivno djelo, mada se pripisuje Savu Ivanoviću. Među ovakve publikacije spada i dio Memoara Rada Turova Plamenca (1997). Sve one i njima slične imaju negativan odnos ne samo prema dinastiji i knjazu Nikoli, nego i prema Njegošu.

Dok danas iste te Petroviće obogotvoruju i nazivaju Amfilohije, njegovi epigoni i sljedbenici „svetorodnom dinastijom“, Njegoša „najvećim srpskim pjesnikom“ i kandidatom za svetitelja, aktuelni jezik „Njegoševim jezikom“, a crnogorski narod „Njegoševim narodom“ – njihovi preci su ih svojevremeno čašćavali epitetima: „lacmanski Njeguši“, „njeguški čarapaši i palinoge“, „narodna kuga“, „božja kazna“, „Pilati“, „otrovi“, „zvjerad u čovječjoj koži“, „otužni i prepredeni zlikovci koji su krv zločinački na svako crnogorsko ognjište prosuli“, „sramotna i hajdučka kuća“, „fiksirani balkanski carevi“ koji rade protiv srpstva i njegove zavjetne misli – ujedinjenja, itd. Preci današnjih potomaka su optužili Njegoša da je tvorac crnogorske „tajne policije“
U tom duhu je (sic!) Petar II Petrović Njegoš (aktuelni kandidat za srpskog svetitelja), kao vladar i utemeljitelj Senata, Gvardije i perjanika, centralizovane državne upravne, sudske, izvršne i vojne vlasti, a uz to i crkvene, po njima – „grobar srpskog imena“, jer navodno od njegove vladavine cijela kuća Petrovića kroz Crnu Goru čini bezakonja i pljačkanja, ali je uz to i „krvožedni mitronosac“, „franzavi krvolok pod mitrom“, „krivokletnik“, „okoreli zlikovac pod mitrom“, “vjerolomni mitronosac“, „glava pod bradom bez obraza“, „glava pod mitrom bez časti“, „glava u mantije bez pojma o Bogu“, „najsramniji hrišćanski sveštenik koji je do sada zemlju gazio“, „franzavi bezakonik u mantije“, „vtori Aleksandar Bordžija“, „vladika koji je svojim postupanjem uspio da okalja čast srpskog naroda u Crnoj Gori“, „koji je nanio ljagu srpskom narodu u Crnoj Gori“.

Pitamo se da li su to isti oni Petrovići koji su kod potomaka svetorodni, da li su isti oni koje su preci tako lijepo „čašćavali“ i je li to isti ovaj Njegoš, Amfilohijev kandidat za srpskog sveca u Crnoj Gori.

Ali eto to ga presvučeno potomstvo, uprkos amanetu predaka, kandiduje za svetitelja i ukazuje mu čast da bude barabar sa sv. Macom (Vukojičićem) i njemu sličnim.

Preci današnjih potomaka su optužili Njegoša da je tvorac crnogorske „tajne policije“ i kasnijeg policijskog sistema koji je on „na nesreću Crne Gore i na porugu Boga i ljudskog roda zamislio, da od prljavih njeguško-kotorskih kaluđerština i proskuraša… stvori jednu koliko skorovečernju i skandaloznu, toliko naduvenu i po srpske interese ubitačnu dinastiju!!!“

Bogami, ako se preci išta budu pitali nikad ništa od proglašenja Njegoša u svetitelja! Ni indulgencija ga ne može spasiti. Preci su potomstvu poručivali, ali ono za to očito ne haje, da je stanje crkve i religije u doba Petra II bilo katastrofalno.

Po njima, on je glavni krivac za užasno nedopustivo stanje vjere u Crnoj Gori. Vele da je taj „krvavi mitronosac“ „redovno poslje službe božje davao svome keru (koji se Dragon zvao) naforu tijelo Hristovo, na samim vratima crkve, koji ga obično tu čekaše“. To je poznata alhemija pretvaranja tuđih veličina u srpske i neodoljiva potreba kićenja tuđim perjem
Takođe, Njegošu se ne prašta ni što je pred sami svoj polazak u Italiju na liječenje (po precima „na kurvarenje“) zapopio jednog istog jutra, „na samu službu božju, a sa jednom samom riječju 72 budale i od svake uzeo 42 talijera u zlato“. I baš kad je „viknuo u crkvi ono sakramentalno dostoin, odgovorio mu je njegov rođak Đorđije Savov iz pjevnice: „Jesu za goveda!“

Ovo je, navodno, za „časne pretke“ krunski dokaz na koji je način kod „ovog bogohulnika“ bio razvijen pojam o religiji.

Njegošu se nije praštalo navodno „bogohulno djelo“, koje je napravio po uputstvu Sime Milutinovića Sarajlije, „da balsamira svoga strica Petra I i oglasi na onakav bezbožni način za svetitelja“… „kojim se i danas prosti narod kune, kao, oprosti Bože, sa samim Bogom“. I nazivaju ga „Sveti Petar Njeguški“, „šareni svetac bez nosa“.

Za kandidata Njegoša u svetiteljsko dostojanstvo nije baš afirmativan sud predaka današnjih potomaka, koji ga predlažu: preci vele da je „posvećenje“ Petra I bilo „podvala Crnoj Gori i Srpstvu“ i da Petrovići nijesu „sveta kuća“. Čak je, navodno, zadugo upravo zbog njih monaški čin u Crnoj Gori bio prezren.

Čini se da se Njegošu nikako ne piše dobro, još ako potomci pročitaju šta su sve njihovi preci rekli ili napisali o „krvožednom mitronoscu“ i njegovim „užasnim zločinima“ koje je počinio po Crnoj Gori uvodeći državni poredak i uspostavljajući organe centralne vlasti i boreći se za crnogorsku slobodu, slavu i nezavisnost.

Matija Bećković iz neke urođene pizme, kao i Amfilohije i većina klera SPC, sasvim apstrahuje da je Njegoš, ipak, Crnogorac, da je bio vladar Crne Gore, vladika i njen najveći pjesnik. Po njemu je Njegoš sve to ali samo sa neprikosnovenim srpskim pečatom, kao da smo takvu veličinu dali u najam ili da smo ga prodali.

Ali to je poznata alhemija pretvaranja tuđih veličina u srpske i neodoljiva potreba kićenja tuđim perjem. Nesrećni Njegoš će izgleda i mrtav morati da, bar na nivou Mitropolije crnogorsko-primorske, ispije spremljenu mu kukutu
Tako su stari Rimljani od tuđih vitezova pravili svoje gladijatore, dok srpska alhemičarska manufaktura pravi od njih svoje velikane i svetitelje.

Matija Bećković je izgleda, uz Amfilohija i Koštunicu, spiritus movens kampanje da se Njegoš proglasi za sveca i tvorac sintagme Lovćenski tajnovidac, što više liči na sofističku floskulu nego na svetački oreol.

Inače, povodom dva vijeka od rođenja Njegoša M. Bećković je napisao sofističku aposteozu u kojoj ga obogotvoruje i posvećuje ali ga lišava svoga crnogorskog. Međutim, Njegoš i njegova slava će nadživjeti i Matiju, njegovo djelo i povampireno srednjovjekovlje.

Njegoš i njegovo djelo se ne mogu oteti! Proglašenje za sveca za Njegoša bi bilo uvreda i poniženje.

Iako je Sveti arhijerejski sabor Srpske pravoslavne crkve zvanično saopštio da je donio odluku da se prijedlog o proglašenju Njegoša za sveca povuče iz procedure i da se Sabor time neće baviti, mislim da je to samo za privremeno odloženo da će se taj predlog s vremena na vrijeme obnavljati, kad političke prilike budu povoljnije.

Nesrećni Njegoš će izgleda i mrtav morati da, bar na nivou Mitropolije crnogorsko-primorske, ispije spremljenu mu kukutu koju su mu pripremili navodni prijatelji i sljedbenici, prepodobljeni potomci surovih i „nepotkupljivih“ predaka, koji su se sami predstavljali kao Njegoševi neprijatelji i negatori njegove dinastije i svega onoga što je činila i učinila za Crnu Goru za dva vijeka njene vladavine.

Ali to je duga priča! Za ovu priliku napravićemo samo osvrt na zadivljujuće suludu ideju da se najveći južnoslovenski pjesnik proglasi za sveca. Mitropolit Amfilohije hoće da kanonizuje Njegoša za sveca (to je već učinio na nivou svoje Mitropolije) iz svoje lične sujete i nekog neobjašnjivog kaprica
Da se radi o apsurdu svjedoči i to da velikoj Rusiji i njenoj Ruskoj pravoslavnoj crkvi ne pada na pamet da, recimo, za sveca proglasi: Puškina, Ljermontova, Tolstoja, Dostojevskog i tolike druge. Ali im ne smeta da se sa Crnom Gorom i njenom crkvom poigravaju kao u doba Petra I kad su htjeli da crnogorskog Vladiku strpaju na brod, a potom u Sibir.

Ali ta komedija je samo kod nas moguća, samo zahvaljujući Srpskoj pravoslavnoj crkvi, njenoj pohajdučenoj Mitropoliji crnogorsko – primorskoj i njenom samovoljnom mitropolitu Amfilohiju čiji je ćef jedini zakon i kanon.

Ta Mitropolija je silom nametnuta Crnoj Gori 1920. godine, kao što joj je i mitropolit Amfilohije silom nametnut, pored živog vladike Danila Dajkovića, nakon AB – revolucije.

Ta mitropolija je, kao i cijela Srpska pravoslavna crkva, uvijek u funkciji srpske države, zato nije čudno što je otvoreno protivna postojanju samostalne i nezavisne Crne Gore. Ona se više ponaša vojnički nego crkveno.

Crnogorsko – primorska mitropolija se sve više miješa u sve pore života crnogorskog društva, nastojeći da utiče na državnu politiku, na crnogorsku budućnost i sudbinu. Ona smatra da je bezrezervna odanost Srpstvu najpreča hrišćanska dužnost, a borba za „zavetnu srpsku ideju“, državu svih Srba, svetinja nad svetinjama.

U tome se ne biraju sredstva. Ona se ponaša kontinuirano kao organ druge države i državne vlasti u Crnoj Gori. Crnogorsko – primorska mitropolija ne propovijeda izvorno hrišćanstvo nego velikosrpstvo u formi svetosavlja. Njegoš je pomoću crkve učvršćivao crnogorsku državu, dok je mitropolit koji ga kandiduje za sveca ruši i osporava sve crnogorsko
Mitropolit Amfilohije hoće da kanonizuje Njegoša za sveca (to je već učinio na nivou svoje Mitropolije) iz svoje lične sujete i nekog neobjašnjivog kaprica, više iz taštine nego iz pobožnosti. Da je pobožnost u pitanju shvatio bi koliko je to apsurdno i to ne bi nikad učinio. Zašto to čini, samo on zna.

On vedri i oblači, a može mu biti pored ovako indiferentne države i uspavane savjesti i hipokrizije njenih građana. Očito, mitropolit Amfilohije bi da, u srednjovjekovnom duhu, spoji crkvenu vlast sa državnom u Crnoj Gori. Zato su on i njegova Mitropolija stalno u nekoj vrsti zavjere protiv Crne Gore i njenih čelnika na vlasti, ko god bio.

Njega ne interesuje „pravo hrišćanstvo“, već integralno srpstvo. Tako je Crna Gora od 1989. pod nekim vidom stalne inkvizicije, kao da se desio neki zilotski prevrat. Za razliku od aktuelnog mitropolita Amfilohija, kod Njegoša nije bilo ništa nametnuto. I on i njegova vjera i crkva su poticali iz naroda.

Njegoš je pomoću crkve učvršćivao crnogorsku državu, dok je mitropolit koji ga kandiduje za sveca ruši i osporava sve crnogorsko ako nije pod srpskim znakom.

Optuživali su Njegoša za “šarlatanstvo, laži i zločinstva”

S kakvom mržnjom su se odnosili preci (politički emigranti, dio opozicije, srpski krugovi, indoktrinirana crnogorska omladina u Beogradu) današnjih obogotvoritelja prema Njegošu ogleda se i u tome što ga nazivaju „začetnikom krvavog crnogorskog separatizma pogubnog po srpske interese“.

I dalje, ta patološka odioznost prema Njegošu vidi se i po tome kako su preci današnjih presvučenih potomaka tumačili njegovu potonju volju: „Neka počiva na Lovćenu, jer, zbilja, kao da mu je sam Bog naredio da na samrtnom času izabere to mjesto za vječiti boravak među zvjerovima i na tom svijetu, kao što je sam bio razvratnik i zvijer na ovome“.

Po istoj ovoj svijesti kaže se da je Njegoš, čije je djelo vremenom dobijalo na cijeni a on sam rastao kao pjesnik i mislilac, Gorski vijenac pisao „u ono vrijeme, kad je svaki Crnogorac manje-više glup, prost i fanatik bio, te nije znao i umio da ocijeni šarlantarstvo, laži i zločinstva Vladike Rada, koji je pokušao da pisanjem Gorskog vijenca ukrije od potomstva svoja gnusna izdajstva i zločinstva“.

Nastavak iz prologa broja:

Njegošev spomenik na Lovćenu (Foto: Arhiva “Vijesti”)U Njegošu se svojevremeno „pobunio Crnogorac“, valjda će se sada u Crnogorcima pobuniti Njegoš? Njegoš je prevashodno pjesnik slobode. On i duhom i fizičkim rastom nadmašuje i prevazilazi one koji ga kandiduju za sveca. Da je besmrtni Vladika živ, ovi sadašnji inkvizitori se ne bi baš dobro proveli za ono što čine, već bi bili njegovi pripuzi i pristavi.

Na potonjoj uri, kad je tražio pričesnu čašu, jedan sveštenik je požurio da ga pričesti, a njega je onako slaba i iznemogla podigla neka viša sila, zgrabio je putijer i sjeknuo: „Ti ćeš mene da pričešćuješ“. Danas bi, nesporno, povisio intonaciju, samo da mu se dići: „Ti ćeš mene da posvećuješ!“

Pored tzv. žute literature sa ozbiljnim pamfletističkim i makijavelističkim pretenzijama i ciljevima, postoji i ona koja Njegoša „nije izvrtala na postavu“ već se ozbiljno, naučno, objektivno i kritički bavila Njegoševim državničkim i pjesničkim djelom, njegovim životom i ličnošću.

Tako je nastala cijela jedna nauka – Njegošologija i cijela jedna biblioteka sa preko 100 hiljada bibliografskih jedinica.

Još od sredine 19. vijeka o Njegošu su pisane knjige, studije, rasprave, članci i kritike, a publikovana su i njegova pojedinačna i cjelokupna djela, pisma i poslanice.

Njegoš je jedan od najvećih pjesnika evropskog romantizma. Matija Bećković je govorio kako nema većeg čuda „no što pišu poslije Njegoša“
Međutim, i pored zadivljujuće akumuliranih saznanja, Njegoš je ostao velika zagonetka. Između istorije i legende – Njegošem, njegovim djelom i ličnošću su se bavili književni istoričari, teoretičari i kritičari, filozofi, teolozi i drugi naučnici i stvaraoci. Međutim, kao i sve genijalne ljude i njegovu ličnost pokriva izvjesna koprena misterioznosti.

Samo pojedinim hiper taštim smrtnicima, kao što je mitropolit Amfilohije, i pojedinim sveznajućim i svemoćnim institucijama, kao što je Crkva, pada na pamet da na Njegoša polažu apsolutno pravo, na njegovu „besmrtnu dušu“ koju je on na potonjoj uri predao Bogu, bez posrednika i tumača. Svaki naraštaj Crnogoraca upoznajući se sa Njegošem divi se njegovoj incidentnoj pojavi a odboluje njegovu smrt.

Samo mitropolit Amfilohije na terazijskoj Tajnoj večeri sa svojim krugom Njegoševih utamničitelja i istomišljenika smatraju da imaju tapiju i nad mrtvim i nad besmrtnim Njegošem. To bi, nakon ispijanja kukute, bila druga Njegoševa smrt.

Ko je Juda u toj Tajnoj večeri za beogradskom trpezom?!

Njegoševo hrišćanstvo i ono koje propovijeda Amfilohije se apsolutno isključuju.

Međutim, to aktuelnom mitropolitu na stolici crnogorskih vladika nije smetalo da Njegošev jubilej – 200 godina od rođenja pretvori u svetosavski.

Kao da Amfilohije i njegovi ziloti žele da proglašenjem Njegoša za sveca ponište vjekovni duhovni i ontološki individualitet Crne Gore, čija je najviša i najveća potvrda njegovo državničko i pjesničko djelo, njegova neponovljiva ličnost. Đe su sad pisci i intelektualci, slobodomisleći filozofi i teolozi, branioci Kapele i rušitelji Mauzoleja?!
Njegov lik se ne može svesti na onaj predstavljen na ruskoj kič-ikoni koja je 19. maja unijeta u Cetinjski manastir. Uzalud se nastoji da se Njegošu amputira sve crnogorsko, čak i narodno nošivo. Zaista, nemoguće je Njegoša odvojiti od Crne Gore i Crnogoraca.

A Crne Gore nema bez Crnogoraca. Čast svima drugim koji u njoj žive i doživljavaju je svojom domovinom.
Matija Bećković je govorio kako nema većeg čuda „no što pišu poslije Njegoša“. Nije čudo što je i on nastavio da piše, ali je čudo da podržava ovaj suludi čin proglašenja Njegoša za sveca, bez obzira na njegovu odioznost prema Crnoj Gori i Crnogorcima i opčinjenost svetosavljem i, nadasve, kao veliki Vladičin poklonik i zatočenik.

Šta bi bilo milije Matiji, da u budućnosti on sam bude doživljavan kao svetac ili veliki pjesnik? A veliki pjesnik i svetac ne idu zajedno.

Shvatiće da su to samovlasni protagonisti posvećenja učinili i radili zbog sebe a ne radi Njegoša. On je bio samo sredstvo u postizanju zavjetnog, neostvarljivog cilja.

I Njegoš će se smijati grohotom.

„Rođeni da gmižu, letjeti ne mogu“, kazao je jedan ruski pjesnik.

I zaista čudi da skoro niko van Crne Gore (čast izuzecima) ne reaguje na ovo svetogrdno (iako crkveno) namjeravano proglašenje Njegoša za svetitelja. Nevjerovatno da se skoro niko ne pobuni u Srbiji i diljem Srpstva. Njegoš je prije svega veliki genijalni pjesnik, zato se drugi o njega i otimaju i koriste u dnevnopolitičke svrhe
Đe su sad pisci i intelektualci, slobodomisleći filozofi i teolozi, branioci Kapele i rušitelji Mauzoleja?!

Ovdje se ruši Njegoš, skrnavi njegova državnička i hrišćanska veličina, vladičansko i ljudsko dostojanstvo. Đe su Ćosić i ostali dušebrižnici, dežurne savjesti nacije u dva vijeka? Zar niko ne vidi ovu neviđenu ludost? Zar niko ne osjeća ovo perfidno poniženje Njegoša i njegove Crne Gore?!

Mitropolit Amfilohije je ne samo podnio zvanični prijedlog Svetom arhijerejskom sinodu SPC da pokrene proceduru za kanonizaciju Petra II Petrovića Njegoša, nego je on to u svojoj mitropoliji već oposlio i to je, izgleda, za njega gotova stvar.

Istina, oprosti mi Bože, to liči na mapet-šou, kao apsurd nad apsurdima.

Za smrtnike je proglašenje za sveca velika čast, za besmrtnog Njegoša je sada i uvijek to sada neviđeno poniženje.

Ono sa čime se jedni ponose, drugi se stide. A jedan dio Crnogorac je uvijek „tuđa večera“. Nepopravljivo.

Ako bi se poštovala izvorna hrišćanska pravila Njegoš, bez obzira na svoju veličinu i višu religioznost, ne bi zasluživao da bude proglašen za sveca: nije bio ni isposnik ni bogomoljac, niti je mnogo mario za mitropolitske odore, za života nije nazivan svetim, a nakon upokojenja nije za 200 godina učinio nikakva čuda, osim što je dozvolio da mu se sada i mrtvom sprdaju i svete. Nije bio podvižnik u vjeri nego u poeziji. Njegoš se ne može ni posvojiti, ni oteti, ni utamničiti
Njegoš je prije svega veliki genijalni pjesnik, zato se drugi o njega i otimaju i koriste u dnevnopolitičke svrhe, za učvršćivanje svetosavlja i srpskog velikodržavlja u Crnoj Gori.

A Sveti Sava i Njegoš su antipodi.

Zaista, Njegošu nije mjesto ni pored Svetog Màce i drugih sličnih svetitelja, niti mu je mjesto gdje se raspravlja o episkopima kojima se gleda kroz prste kao pedofilima i onima drugim nastranostima.

Šta je, u stvari, cilj ove kanonizacije Njegoša?

Osjećamo da bi njome Njegošu bila nanijeta velika šteta, moralna i svaka druga, ali i to će proći.

Sramota će ipak pasti na one koji su pod vidom kanonizacije htjeli da naprave ovu neshvatljivu glupost, neviđenu bruku i beščašće.

Najviše bi izgubila Srpska pravoslavna crkva u cjelini. U Crnoj Gori bi bila samo omrznutija i ozloglašenija. Oni koji bi to učinili stavili bi sebi trnovi vijenac na glavu i navukli Njegoševu anatemu. Jer, napravili bi ne samo zemaljski nego i kosmički hibris. Zato bi ih i na onom svijetu gonile Erinije.

Njegoš se ne može ni posvojiti, ni oteti, ni utamničiti. To samo misle tašte, podle, sitne i male duše. Njegoša prevazilazi samo njihova niskost.

Ko je dostojan da Njegoša proglasi za sveca, pa bio čak i vaseljenski patrijarh?! Pita li iko i za što Crnu Goru i Crnogorce? Otac Džomić jasno veli da je to trenutna odluka, ali da to ne isključuje da se prijedlog Njegoševe kanonizacije ne obnovi na nekom do narednih sabora
SPC se u potonje vrijeme u Crnoj Gori ponaša u duhu austrougarske okupacione vlasti. Otomansko carstvo je bilo dobronamjernije i demokratskije. Otkud ovoliko crkava i manastira, bez obzira na porušene?

Ona potire Crnu Goru, negira Crnogorce, podiže kumire na brdima, obilježava teritoriju, ruši i devastira pod vidom obnavljanja, proizvodi u svece, piše indulgencije…

Pjesnik i vladar ne mogu voditi svetački život i ne mogu biti bez poroka, strasti i želja, niti neki sluđeni bogomoljci.

Niko ozbiljan ne bi mogao Njegoša smatrati više svetiteljem nego pjesnikom. U stvari Njegoš je Njegoš kao pjesnik. Svetac ruši njegov kult. Svetaca danas ima svakakvih, a Njegoš je samo jedan!
A ko može pjesnika – genija doživljavati kao sveca. Samo oni koji ne znaju da je pjesnik demijurg stvoritelj estetskog svijeta, a ne bogomoljac. Skoro ravan Bogu.

Svi smo mi brašno iz iste crnogorske vreće – žao mi je i krivo što nam se zbog ovakvih stvari sprdaju i rugaju, što činimo sprdnju od sebe i svojih velikana. Ovo je zaista bilo ruganje sa Njegošem.

Što ne ide, ne ide. Zato razumno odbijanje prijedloga od strane Svetog arhijerejskog sabora SPC svjedoči koliko je bio besmislen Amfilohijev prijedlog.

To pokazuje da i u SPC ima episkopa koji dalje i vide od mitropolita Amfilohija i da ih ne rukovode ni taština ni inat. Oni izgleda neće, bar zasad, da se „tope u crnogorske nesreće“, kao što se mi topimo u srpske“. Zato razumno odbijanje prijedloga od strane Svetog arhijerejskog sabora SPC svjedoči koliko je bio besmislen Amfilohijev prijedlog
Međutim, glasnogovornik Mitropolije crnogorsko primorske, sveštenik Velibor Džomić, svjestan poteškoće ovoga problema, poslužio se zenonovskom aporijom kako, navodno, odluka Svetog arhijerejskog sabora SPC „ne negira Njegoševu duhovnu pojavu, niti to da je svet“.

Otac Džomić jasno veli da je to trenutna odluka, ali da to ne isključuje da se prijedlog Njegoševe kanonizacije ne obnovi na nekom do narednih sabora. U što ne treba sumnjati. Sabor se samo privremeno ogradio od Amfilohija, ali Amfilohije neće baš tako puštiti Njegoša kad mu je dopao šaka.

Njegošu ne trebaju nikakvi posrednici, poslanici i fariseji kod Boga, pa bili oni dušebrižni mitropoliti ili patrijarsi.

Još davno Petar II je u svojoj poeziji i životu, naročito u Luči mikrokozma i Testamentu (20. maja 1850) dobio od Boga i krunu demijurga (stvoritelja) a ne svetitelja.

Što ne ide, ne ide. Zato razumno odbijanje prijedloga od strane Svetog arhijerejskog sabora SPC svjedoči koliko je bio besmislen Amfilohijev prijedlog. To pokazuje da i u SPC ima episkopa koji dalje i vide od mitropolita Amfilohija i da ih ne rukovode ni taština ni inat

Zamislite pjesmu „Noć skuplja vijeka“ i njenog tvorca kao sveca. Milorad Medaković, Njegošev ađutant i prijatelj, pratio je Njegoša kada je ovaj 1846. sišao u Boku da se kupa i nastani u Perastu. Poslije kupanja Njegoš je odmarao.

Medaković piše: „Vladika sjedeći u svojoj sobi, po svojem običaju ili čitaše ili pisaše što; a kako je u drugoj kući bila jedna đevojka, koja pogledaše na njega ili iz ljubopitstva ili što se zagledala u vladiku – sva je prilika da se njojzi vladika dopadaše, a zaista imala se u što i zagledati, jer to bješe jedan od najljepšije ljudih – pa često bacaše svoj pogled na vladiku; a ovaj još u mladijema i najsnažnijema godinama ne preziraše ove umiljate poglede.
U takvijema prijatnijema časovima, đe priroda sve nadmašuje, đe se sva čuvstva pokreću, a poetična sila leti po vasionama, napiše vladika, taj pjesnik, pjesmu ljubavi. Ovu pjesmu nosaše vladika jednako za kolanom, pa kad se povrati na Cetinje, jednog dana izvadi je iza kolana pa je pročita ađutantu.

Ta se pjesma odlikovaše od sviju njegovih pjesama; ona predstavljaše živu silu ljubavi, u njoj su se okupile sve miline i dražesti i ta bi se pjesma morala nazvati krunom njegovije pjesama.

Iskaše mu je ađutant, da mu je dade; a on se nasmija umiljato pa će reći: ’A kako da ti dam? Zar da pečataš u novinama? ‘Zaslužuje da se svuda pečata’, odgovori mu ovaj. ’A kako bi to izgledalo: vladika pa piše pjesmu o ljubavi? – ne dam!’ Amfilohijevog i Bećkovićevog kandidata za svetitelja nadahnjivala je i Francuskinja Franciska Žom, supruga Antida Žoma, Njegoševog učitelja francuskog jezika
Opet ađutant moli da mu je dade, da je prepiše, a vladika će reći: „Nećeš da đavolju!’ – Smijući se savije pjesmu te je opet zađene za kolan. Ne zna se što je šnjome učinio, ali je sva prilika da je izgorio“. (P. P. Njegoš – posljednji vladajući vladika crnogorski, Novi Sad 1882).

Srećom pjesma je mnogo decenija kasnije nađena i objavljena pod naslovom „Noć skuplja vijeka“. Danas se zna da je Njegoš boravio u palati Balović a da je đevojka bila iz porodice i vile Mazarović.

Amfilohijevog i Bećkovićevog kandidata za svetitelja nadahnjivala je i Francuskinja Franciska Žom, supruga Antida Žoma, Njegoševog učitelja francuskog jezika.

Takođe, Njegoš je bio fasciniran jednom tršćanskom balerinom, kojoj se, dok je s Novicom Cerovićem pio kafu na terasi hotela u kome su boravili, poklonio dubokim naklonom i ukorio drobnjačkog bana i senatora: „Zašto si ti, klado drobnjačka, ne pokloni onoj gospođi!?“ A Noko mu je odgovorio: „Bogami, Gospodaru, ja sam se stidio što si se i ti klanja“.

Vuk Karadžić je zabilježio da mu je Njegoš nekom prilikom kazao: „Ja nijesam kaluđer, već vladika. Vladar!“ Po svjedočenju Milorada Medakovića, Njegoševog sekretara i ađutanta, koji je na Cetinju uz Njegoša bio četiri godine i dobro ga poznavao, on je u dužnosti arhijerejskoj bio zaostao u odnosu na prethodne vladike, jer je suviše mlad primio dvostruko breme uprave u Crnoj Gori – da „upravlja crkovnijema i narodnim poslovima“.

„Vladika Rade nije mario za arhijerejski čin, pa zato se nigđe nije ni potpisiva’ do prosto „Vladika“ držeći da u tome imenu ima i značenje svjetskog vladaoca, koje mu je bilo milije od prvoga.

On priznavaše da ne razumije arhijerejsku dužnost, pa mu se činjaše i krivo i dosadno, zašto da je taj čin na njemu, kad on nije za to. On se nigda ne oblačaše u crne mantije, već nosaše neprestano crnogorsko ođelo, samo što nosaše bradu, a i tu potkidaše i bješe mu dosadna, pa bi govorio: ’Dâ bi sve što imam, samo da mi je obrivati ovu bradu.“

6 mišljenja o “Drugi pišu: ISTINE O NJEGOŠU

  1. Čudo neviđeno: čovjek (Dejan) kaže da LIČNO ZNA da je Njegoševa desna ruka netruležna? Molim čovjeka (Dejana) da kaže: je li bio Njegošev savremenik, ili je, kao nekrofil, neđe otkopao Njegoševu desnu ruku i ubijedio se (pa LIČNO ZNA?!) da je netruležna?
    Jer, za sada je poznato da su samo dovojica naučnika ispitivali posmrtne ostatke Njegoševe: istoričar i jedan od najvećih poznavalava Njeopša i istorije SPC, dr Ljubomir Durković Jakšić i antrpolog dr Božina Ivanović. Koji su utvrdili da je Njegoš bio visok “samo” 192.santimetra. Ali o nikakvoj “netruležnoj” ruci nijesu ništa saopštili.
    O onome što kaže jedan komentator da je Njegoš, kao “svetac”, bio j.bač, ima više potvrda, a neke je ostavio i sam pjesnik.
    On je napisao najljepše ljubavne (ako hoćete i erotske) stihove u crnogorskoj književnosti, a to nije mogla da piše osoba koja nema i ljubanvoga iskustva. U GORSKOME VIJENCU Vuk Mićunović, za snahu Milonjića Bana kaže: “Kad je viđu đe se mlada smije / svijet mi se oko glave vrsti”. A u pjesmi NOĆ SKUPLJA VIJEKA, Njegoš ovako opisuje prsa (to jeste, da prostite, sise) svoje “divotnice”: “Njena prsa gordija su pod crnijrm valovima / neg planina gordeljiva pod vječnijem snjegovima…” U (proznome) “prijevodu”: “Njene sise su snažno nabujale i štrče pod crnom kosom, kao planinski vrhovi iz snježnijeh nanosa…”. Pa, još jednom: mogu li ovako osjećati i opisivati ljubavnu požudu popovi-pederi, kakvi su Kačivenda, Pahomije, onaj iz Prijepolja, ili onaj iz Vasojevića i njima slični?
    I još nešto, Dejane: jeste li viđeli onaj Njegošev portret (mislim da je autor Vlaho Bukovac) na kome iznad oka (na čelu) Njegoš ima onu ranu, to jeste zaraslu masnicu. Znaš li odakle mu? Evo: jedna Cetinjanka (udata u Martinića) mlatila ga je pločom kada je pokušao da ju pritisne, u jednoj čevskoj vuđenici…
    Ima još mnogo toga sličnoga i istinitoga, pa te pitam: da li to rade i sveci?

    • Nije naše da sudimo brate, puno smo grešni, otpali od Boga i vjere pofino, da uzmemo jevandjelje svi pa da čitamo svaki dan u postu to bi nam bolje bilo.Za Njegoša ima dosta projava svetosti, pa me zato logično djeluje da ga Bog zaista jeste posvetio, ali Bog zna i Njegova je potonja.Ima knjiga Odkrovenje Njegoševo , čitao sam je skoro, ne svu jer je velika ali skoro sve, ima zanimlijvih momenata,Svako Dobro od Gospoda

  2. Pa dobr, sve raumem. Samo sto je covek voleo zene i sto je o njima lepe stihove pisao nije u neskladu sa svetiteljstvom, mogao je i daoseca strast i da voli zene, a i da se pokaje i prevazidje te zemaljske izazove. Mislim da bi od svega sto ste ovde nabrojali, veliki i jedini Bog prvo oprostio Njegosu zanesenost zenama. Veliki pozdrav

  3. Njegoš nije naredio i organizovao ubistvo Ali-pašinih izaslanika na Bašinoj Vodi. To su na svoju ruku uradili Crnogorci koji su ih pratili, izrevoltirani saznanjem da su Turci pripremali Njegoševo ubistvo prilikom pregovora. Postupak Crnogoraca je bio neviteški, ali se može shvatiti.

  4. Znaju li istraživači napisa i dokumenata iz prošlosti pouzdano ko je od Petra I određen za njegovog nasljednika i od kolikog uticaja na karakter zbivanja u Crnoj Gori je bila djelatnost Sime Milutinovića? Jesu li zbivanja uspješno preusmjerena od prilično, zloupotrebom slobode, nehumanih ka otvoreno prosekularnoj makijavelističko-tajkunskoj tiranidi? U kolikoj mjeri, eventualno, je situacija Radivoja Petrovića bila da nije mogao da ne vodi dvostruki život?

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *