STANJE NA GRANICI VELIKE OD 1890-1912.GODINE

 

 

Piše:Marko Jokić

 

     Velički učitelj Špiro Srzentić u Glasu Crnogorca 1892.godine[1] izvještava o problemu oko ispaše stoke veličkih stočara na području Čakora.U dopisu Srzentić konstatuje da se stoka može kretati na ispaši samo do granice koju je utvrdila crnogorsko-otomanska komisija.Zbog problema ispaše i otimanja stoke je upravo 1892.godine izašla i komisija vlade Crne Gore da zajedno sa carsko-otomanskom komisijom utiče na uspostavljanje mira na granici.Prema pisanju Srzentića “s naše strane,vladanju naših vojnika pograničnih ne bi imao ni najmanju stvar primijetiti,a što se tiče s Turske strane to je sasvim različito”.U tekstu se posebno potencira “rđavo ponašanje” vojnika turskih podanika.Pri tom konstatuje da takvim ponašanjem turskih podanika iz Rugove se “mogu rđave posledice navući”.Istina,s jedne i druge strane su prema raznim pisanim tragovima vršeni upadi preko granice s ciljem otimanja stoke.Uobičajeno je bilo da su jedna ili druga strana energično odbijale da priznaju učešće u takvim ekscesima.Nekada su jedni i drugi upućivali zvanične žalbe o upadima i pljački stoke,ali bi se kasnije ukradena stoka ipak ”nekako” pronašla na njihovoj teritoriji.Iz pisanih svjedočenja se da zapaziti  da je nakon žestokih reakcija sa Cetinja prema Veličanima ili Porte prema svojim podanicima stoka stizala do vlasnika na nepoznat način.Turski podanici-Rugovci su svakako imali razloge da izmišljaju upade Veličana sa stokom na prostor Bjeluhe,kao bi držali nategnutu situaciju oko razgraničenja,jer je Bjeluha sa okolinom ostala u Turskoj teritoriji,odnosno kao ljetnja ispaša rugovskih stočara.

     Tako Srzentić zapisuje da su navodno Veličani 27.juna 1892.godine ukrali dvoje jagnjadi Rugovca Alila.Vlasnik Alil će u potragu poslati “svog bratanića Sokolja sa još jednim mladićem da kod crnogorskih vlasti traži jagnjad.Zanoćili su u Velici,što će izazvati sumnju da su ih Veličani ubili”.Takav glas će uznemiriti Rugovce koji su imali ljetnje stanove u Bjeluhi.Njih 40 će uzeti puške i uputiti se na Čakor,ne bi li u znak osvete ubili nekog našeg vojnika ili namjernika koji je pošao za žito u Peć-zapisuje Srzentić.Dolazak naoružanih Rugovaca na vrh Čakora s iznenađenjem će dočekati četiri crnogorska graničara,moleći ih “da malo stanu,ne znajući razloge njihove iznenadne posjete”.U jednoj mučnoj atmosveri,kako bilježi Srzentić,Rugovci će zahtijevati da im se odmah pruži odgovor o dvojici njihovih mladića koji su krenuli u potragu za nestalom stokom.Stvar će se brzo umiriti,nakon saznanja da su živi i zdravi i kod Veličana lijepo ugošćeni.

Već sjutri dan (na Petrovdan) ista dva mladića će od crnogorskih graničnih službi tražiti da im se vrate dva konja koje su im opljačkali Veličani.U razgovoru ovih Rugovaca na katunu kod stana oficira Baca Martinova (Jokića) su dobili čvrsto uvjeravanje da će sve brzo provjeriti.I ovog puta će se ispostaviti “da konji nijesu ukradeni,već su sjutridan pronađeni u planini,gdje su zamrkli”.Kako piše Srzentić “ovakvih rasprava nakon 1878.godine je bilo u izobilju,ali je poznato da su zaista i jedni i drugi (i Veličani i Rugovci) upadali na tuđe teritorije i pljačkali stoku”.

     Autor ovih redova se ne može oteti utisku da je bilo pljačke s obje strane,što su zapazili i crnogorski oficiri iz pograničnog komesarijata u Andrijevici.Vrlo ozbiljno su poslata upozorenja s Cetinja za ovakvo ponašanje Veličana koji su stanovništvo Velike dovodili u opasnost od upada turskih podanika iz Rugove.Veličani su pod pritiskom vlasti opljačkanu stoku noću vraćali u planinu.

   Uprkos čestim upozorenjima sa Cetinja upućenim Veličanima preko graničnog komesarijata u Andrijevici,incidenti su se ponavljali.Turski podanici iz rugovskih sela se takođe nijesu mnogo obazirali na upozorenja osmanskih vlasti,te je bilo čestih incidenata i sa njihove strane.

Jasno je,da su obje strane planirano izazivale incidente kako bi držali “pod posebnom pažnjom” problem razgraničenja na području s one strane Čakora,tj.predjela Bjeluhe i okolnih graničnih teritorija za kojima su i jedni i drugi iskazivali posebni interes zbog bogatih pašnjaka i drugih prirodnih resursa.Istine radi,prema pisanim dokumentima Klimenti su počeli naseljavanje doline Lima još oko 1660.godine,a prema podacima italijanskih arhiva u popisima 1703.godine ih je bilo naseljenih u Vusanju,Martinovićima,Novšiću,Gornjoj Ržanici,Pepiću,Ulotini,Mašnici,Gračanici i nizvodno tokom Lima s jedne i druge u pravcu  Berana.

 Područje Rugove se takođe počeo naseljavati stanovnicima plemena Klimenta,Škrelja,Šalja,itd. krajem XVII  i početkom XXIII vijeka.

Dio stanovništva sa područja Sjeverne Albanije je doseljen na područje današnje Rugove u selo Štupelj još polovinom XV vijeka,što je zabilježio Franz Nopča.Ovo stanovništvo je prema dostupnim istorijskim izvorima izvjesno pripadalo etničkim Vlasima.Takođe je poznato da su Klimenti znatno prije kraja XVII vijeka koristili prostor Rugove za ljetnju ispašu stoke,a tokom zime su sa stadima boravili u okolini Skadra.”Malisorci su iz okoline Skadra su najprije dolazili i zakupljivali paše u Rugovi,a potom počeli da otimaju i prisvajaju neke planine” [2].Iako će nakon Balkanskih ratova pitanje granice oko Bjeluhe,Mokre,Vaganice,Šipovica,postati ponovo aktuelno,konačno razgraničenje između veličke i rugovske opštine će se dogoditi tek u Kraljevini Srba,Hrvata i Slovenaca,kada je granica utvrđena u Kotlovima.Ta granica će kasnije postati i granica između republike Srbije i republike Crne Gore.

     Vratimo se pitanju razgraničenja nakon Berlinskog sporazuma,tj.spornim granicama Velike na istoku,s one strane Čakora.Neriješeno granično pitanje je bilo uzrok konstantnim čarkama i sukobima uz graničnu linuju Velike prema Turskoj.Vrlo je vjerovatno da je staro veličko stanovništvo (prema više pisanih tragova vlaško-prim.M.J) koristilo za ispašu prostor Bjeluhe (prema mapi Gavra Škrivanića prostor Dragoile,kojoj je pripadala i današnja Bjeluha)[3].Velikom seobom je to stanovništvo napustilo Veliku (izuzev Živaljevića),kojih je bilo samo par kuća,a Šaljani,Crnogorija i druga velička bratstva su se doselila,ne prije 1710.godine.Kako su Klimenti već naselili rugovska sela,ali i dio doline Lima bar 40-50 godina ranije od veličkih doseljenika,prirodno je bilo da su već zaposjeli sve kvalitetne pašnjake,pa i pašnjake Bjeluhe.Konačno i velički učitelj Špiro Srzentić evidentira stanove Rugovaca u Bjeluhi u navedenom dopisu Glasu Crnogorca.O naseljavanju Arbanasa iz sjeverne Albanije u gornje Polimlje i dalje prema Rugovi,Rožajama i Pešteru je ostavio dragocjene podatke katolički sveštenik Frok Zefiq (Frok Zefi) u katoličkom časopisu Diacovensia.Prema pouzdanim izvorima koje navodi ovaj autor,prvi pisani trag o iseljavanju Klimenta sa matičnog plemenskog područja,po izvještaju misionara fra. Gracinta da Sezza od 7.oktobra 1661.godine.Ovaj misionar javlja Kongruenciji u Rim da su Klementinci preselili u okolinu Plava,a da je njihov plemenski poglavar pošao u Carigrad da od sultana izmoli dozvolu njihovog stalnog boravka na tom području.U drugom dopisu od 22.oktobra 1667.godine upućenom u Rim,koji potpisuje franjevac fra.Antonio da Spolleto je zapisano da se veliki broj Klimenćana vratio u stari zavičaj u albanska Brda,a da je ostalo u okolinu Plava tridesetak njihovih porodica.Već 1669.godine u iscrpnom opisu albanskih plemena,isti misionar izvještava da se u okolini Plava nalazi dijaspora Klimenta u dva naselja.Jedno naselje su članovi roda Martinaj (30 kuća),a drugo naselje je rod Nikči (10 kuća).Dalje,autor Zefiq nastavlja:”Čini mi se da su ovi Martinaj slovenizirani,prelaskom u pravoslavlje,te tako ušli među crnogorske rodove”.Rugova je naseljena Klimentima 1702.godine[4].Ubrzo nakon naseljavanja Porta je uspjela da dobije saglasnost od pećkog Paše da obnovi dozvolu (1721.godine) da u Rugovu nastavi sa radom franjevačka misija,te su tamo stigla i dva franjevačka misionara koji su znali albanski jezik[5].Ako je suditi po jednom izvještaju Marina Bolice iz 1595.godine u kojem govori o Plavu,opisujući ga kao “jednu ravnicu vanredn široku i ima mnogo velikih sela…Jedno selo se zove Plav,a naseljeno je velikim brojem bogatog stanovništva,ali koje je sada većinom razoreno usled toga što ga pljačkaju i ucjenjuju susjedi Klimenti[6]”.Na isti način su nešto kasnije postupali i Vasojevići prema starinačkom stanovništvu naseljavanjem doline Lima.”Surovo su se ponašali prema slabijim,ratovali su protivu komšija,otimaljući im planinske katune,zabranjujući im prilaz svojim pasištima i vodopijama[7].

Nakon što su opustjela gornjepolimska sela,došlo je do naglog pokreta sjeverno-arbanaških plemena prema dolini Lima.Najprije su naseljeni Vusanje i Martinoviće,a zatim oko Plava i Gusinja naselili su se u Novšiće,Gornju Ržanicu i Pepiće.U Ržanici se naselilo pleme Plejnčori,na koje podsjeća i toponim naziva jednog dijela ovog sela.Prema pisanim dokumentima bilo ih je i u Mašnici,Murini,Ulotini,Gračanici,…što se zapaža iz popisa koji se čuvaju u italijanskim arhivima,a koji je urađen 1703.godine.     Naseljavanje Klimenta u to vrijeme se bilježi i u potkomovskim selima:Rječici,Konjusima,Đulićima,Cecunima,Bojovićima,Andželatima,Sućeski,Kraljima i Slatini[8].

Iz Murine su protjerani Klimenti koji danas žive u selu Murići kod Rožaja.Ovi Klimenti su se prema pisanju Milisava Lutovca doselili na prostor Rožaja prije sedam pasova iz Murine blizu Plava,a tamo su stigli iz Murinja(okolina Skadra) [9].Nadam se da je podatkom konačno odgonetnuto pitanje nastanka toponima Murina (ne Murino,kako je izmijenjeno krajem prošlog vijeka.Namjerno ili slučajno,manje je bitno.-prim.M.J).

O pravima na ispašu na katunima prokletijskim vijencom planina od Gusinja do Zeletina i Komova piše i Franc Nopča u svojoj dosta obimnoj studiji Aus Šalja und Klimenti.Nopča zapisuje:”Kada sam 1907.godine prolazio Gusinjem i okolinom,rečeno mi je da su najprije Klimenti plaćali ispašu za stoku (turskim vlastima-prim.M.J),a zatim se polako nastanjivali.U to vrijeme je bilo nestabilno vlasništvo,tako,naprimjer barjaktar Nikaja je 1907.godine napasao svoja stada na Zeletinu (lično sam ga upoznao).Tada nije bila upitna imovina.Mnogi Klimenti su protjerani sa planina koje su koristili (nijesu bile crnogorske),ali su ih Crnogorci protjerali.Nekoliko godina su Klimenti potiskivani u manjim ili većim grupama sa ispaša svojih predaka sa šireg područja Prokletija.Inače su se Klimenti na područje Plava i Gusinja počeli naseljavati početkom XVII vijeka”,zaključuje Nopča[10].I Budimir Dragović u knjzi Đulići bilježi interesantane detalje oko razgraničenja za vrijeme Kraljevine Srba,Hrvata i Slovenaca.Spor je nastao u razgraničenju po kojem su tadašnje vlasti Kraljevine SHS smatrale da Vrmoša treba da uđe u sastav ove Kraljevine,navodeći podatak da je bila posjed manastira Dečani.Komisija za razgraničenje je ipak prihvatila dokument Vrmošana iz kojeg se vidi da su Plavljani ustupili Vrmošu Albaniji radi “umira krvi”.Iz dokumenata koje su Komisiji uručili Vrmošani se jasno vidjelo da je Ded Coka raspolagao kao vlasnik sa 100 hektara zemlje u Vrmoši i sa mnogim pašnjacima na Zeletinu i Murinskoj Rijeci,sve do 1912.godine.Zeletin je bio vlasništvo muslimanskih porodica Ceković(Cekaj),Elezović(Elezaj),Đerjukovića(Đerjukaj),itd…koji su sve morali prodati budzašto[11].

Prema dostupnim dokumentima Albanci koji su naselili prostor Rugove su sve do polovine XIX vijeka bili latini,tj.hrišćani katoličke vjeroispovijesti,o čemu svjedoče ostaci crkava,katolička groblja i neki toponimi..Nakon prelaska u islamsku vjeru su vjerovatno “nagrađeni” od strane Osmanskog carstva dodjelom šuma i livada na prostoru Bjeluhe,iako su i prije toga,nakon doseljenja koristli taj prostor u ljetnjim,ali jedan dio i u zimskim mjesecima.Zajedno sa njima su koristili Bjeluhu za ispašu i neki od osmanskih podanika iz Plava,koji su bili i vlasnici dijela zemljišta s duge strane Čakora.

Navedeni podaci su vjerovatno novi za mnoge Veličane i Gornjepolimljane,ali ukazuju dokumentovano na stanje u tadašnjoj granici sa Turskom.Očigledno je sada jasnija etnička struktura stanovništva na spornim teritorijama oko razgraničenja,ali i imovinska prava tadašnjih naseljenika,što je dodatno komlikovalo rad komisija za razgraničenje,stvaralo tenzije na granici,ali i svakdnevno ugrožavalo mir i živote veličkog stanovništva.

     Želja Veličana da steknu vlasništvo nad Bjeluhom,ali i osmanskih podanika da zadrže “stečena” prava će stvarati konstantne tenzije na granici.U jednom dopisu gusinjskog kajmakana Ibrahim bega,koje je uputio Kostadinu Mikiću stoji da je “konj koji je ukraden” nekoj ženi iz Velike (po tvrdnjama i pisanju Mikića),pronađen sa žitom i vraćen vlasniku,ali istovremeno kajmakan zahtijeva da Mikić “naredi da se vrne ona vo Rugovski što su ga ukrali Veljičani i da se od pomenutija Veljičana ta Rugovski vo da njima (Rugovcima-prim.M.J)”[12].

Neizvjesnosti,incidenti i strah veličkog stanovništva će biti svakodnevni.Uopšte,život Stanovništvau pograničnim oblastima je bio izuzetno težak.Radi održanja mira na važnim strategijskim tačkama na granici su nicale nizamske kule,ali i kule crnogorske straže.Iako je bilo formalno razdoblje mira,Veličani se nijesu odvajali od puške.Do 1903.godine su bili naoružani puškama,tzv.”sistemama” ili kako su ih još nazivali “vanderelovkama”,a od septembra mjeseca 1903.godine su dobili modernije puške “moskovke” koje su imale daleko veću probojnu moć.Nove puške su privremeno izazvale strah kod Turaka,jer od novog oružja “koje su nabavili Crnogorci nije se moglo zakloniti”.U periodu od boja na Novšiću do Balkanskog rata 1912.godine je poginulo 97 Veličana,a152 stanovnika ovog sela je ranjeno,zapisuje Čedo Ćulafić u neobjavljenom rukopisu[13].

     Na širem lokalnom pojasu granice sa Turskom je takođe bilo stalnih čarki,pucnjavi i osveta.Sve su to bili ekscesi lokalnog karaktera.Stanovništvo Velike je u saznanju da je došlo do sukobljavanja u širem graničnom pojasu reagovalo je pucnjavom u vazduh,što je bio znak da je negdje izbio sukob.Tako je 1905.godine pucnjavom Vuksan Šaljić “objavio na glas”da je došlo do pogibije na planini Mokra.Ako je neko bio na njivi ili livadi,ostavljao je alat i uzimao pušku,hitajući prema mjestu pogibije.Ostajali su na položaje sve dok se ne “umiri situacija”.Žene su im donosile hranu na položaje.U okolnim selima je bila istovjetna situacija kao duž granične linije Velike.Tako je zabilježen i slučaj kada su Milan i Vukajlo Rajković ubili jednog Arnauta na Visitoru,što će za posledicu imati represalije prema stanovnicima Brezevica.U znak osvete će Arnauti ubiti Miletu Sekulova Radenovića,a sa sobom će u nizamsku kulu na Glavici u Plavu povesti Boža Radenovića.Radi ovog ubistva će se organizovati Radenovići i napraviti odmazdu napadom na nizamsku kulu jedne julske noći iste godine.Sedam-osam Radenovića su napravili “specijalne ćese” od goveđe kože,koje su napunili sa tri kilograma baruta.Pod okriljem noći su iz neposredne blizine”aktivirali ćese” i ubacilli u nizamsku kulu.Kula je djelimično srušena a nizami u kuli su poubijani[14].Iako je od Berlinskog kongresa tada već prošlo cijelih 30 godina,ekscesi nijesu prestajali.U sačuvanoj arhivskoj građi je 1908.godine zabilježen i sukob Novšićana sa Radenovićima.Naime,Rustem i Ethem Suljmehovići (Suljmehaj,alb.) iz Novšića “izdadnu” sestru Trifuna Radenovića nekom Seljim Šutri iz Đurakovca kod Peći.Trifun im poruči da će sestru osvetiti,ali Novšićani “ugrabe” prije Trifuna i ubiju ga.To je učinio Abdulj Arif iz Novšića rođak Suljmehaja koji je nekog dana na livadi u Metehu primijetio Trifuna đe na guvnu posmatra krstine žita.Arif potegne pušku i jednim metkom usmrti Trifuna.Ovaj sukob Novšićana i Radenovića će se nastaviti.Otac Trifunov Milun,zvani Mulja,“dobije glas”da će iz Novšića krenuti za Peć u trgovinu Šaban Suljmehaj,te ga sa bratom Sekulom sačeka u zasjedi iznad Ječmišta i ubije ga.Po Šabanu se to mjesto i danas zove Šabova glava[15].Albanski izvori bilježe da je Šaban Suljmehaj poginuo kod Ječmišta od ruke Radenovića,putujući iz Novšića prema svom katunu u Vraćevo.Radenovići se neće zadovoljiti ubistvom Šabana,smatrajući da osveta još uvijek nije bila potpuna.Od ruke Radenovića će biti ubijen još jedan Novšićanin-Din Suljmehaj.Ovo ubistvo će izazvati novi talas osveta.Tako će grupa Novšićana upadom u Meteh kod Donjih livada likvidirati Arsenija Radenovića.Istovremeno je druga grupa Novšićana opkolila jednu kuću Radenovića.Kako navodi Ćulafić u kući je bilo osam naoružanih Radenovića koji su pružili snažan otpor grupi od 70 Novšićana,koji su stigli od još neohlađenog tijela Dina Suljmehaja.U žestokom sukobu koji je trajao pola dana poginula su dva Novšićanina Sulj Malići i Bajram Šalja,dok je na drugoj strani ranjen samo Miko Radenović.Prema pisanim dokumentima je bilo još sukobljavanja Radenovića i Novšićana.Po tvrdnji Ćulafića ovi sukobi će trajati sve do polovine XX vijeka[16].

     U periodu od 1880. do 1912.godine na liniji od Lipovice-Visitora i Čakora se bilježe dva vida organizovanja stanovništva u odbrani od mogućih sukoba.Jedan od oblika odbrane se zasnivao na stalnoj opreznosti uz pripremljenost i mobilnost za brzo pružanje otpora.Onaj drugi oblik su bila četovanja (s jedne i druge strane),gdje su manje grupe upadale na teritoriju Plava i Gusinja ili obrnuto vršeći otimačinu stoke,osvete i pljačke imovine.Takva četovanja su vodili i Arbanasi iz sjeverne Albanije i Rugove u predjelu Zeletina,Mojana,Visitora i Čakora,sukobljavajući se veličkim i drugim četama na pomenutom terenu.Po sačuvanim dokumentima na području Zeletina,Mojana i Visitora su sjeverno-arbanaška plemena imala katune sve do Berlinskog kongresa,kada je dio te granice takođe postao sporan.Iako je bilo i vlasništva posjeda arbanaških pastira,sve od Kuti do iznad Gusinja.Nove istorijske okolnosti nijesu išle na ruku arbanaškim stočarima,te je dolazilo do čestih sukobljavanja sa stočarima iz gornjeg Polimlja koji su pokušavali da ih potjeraju sa planinskih pašnjaka i imanja.Bilježe se tužbe upućene knjazu Nikoli od strane skadarskog vezira i predstavnika sjeverno-arbanaških plemena,koji traže da se “sa praksom protjerivanja albanskih stočara prestane”.Zbog sve češćih incidenata koje su izazivale crnogorske čete knjaz Nikola i Ilija Plamenac su pozivali “na raport” crnogorske prvake iz Polimlja upozoravajući ih na posledice zbog upada na turske teritorije u sjevernoj Albaniji,Metohiji,ali i na području plavsko-gusinjske regije.Čete Veličana su stoga bile u stalnoj pripravnosti plašeći se odmazde.Istovremeno su nizami pojačali aktivnosti na izrgradnji novih karaula i utvrđenja.Tamo gdje nije bilo čvrstih objekata nizami su postavljali šatore kako bi sigurnosno pokrili graničnu liniju[17].

     U jednom pismu datiranom od 1899.godine je zapisano“da je stigla carsko-otomanska komisija,koja će sa našom komisijom otpočeti rad sa izviđanjem i mirenjem krvi među pograničnim stanovništvom”.Pismo je lokalnom komandiru uputio brigadir i vojvoda Lakić Vojvodić posebno zahtijevajući od komandira da “svaki područni bataljon strogo naredi da ne bi koji vojnik se usudio izaći na put Turčinu i turskom podajniku,pa ma okle ovi bio i učini mu ma koju bilo uvredu za živu glavu jer bi mu se svestrano kuća iskopala,a vi strogoj kazni podvrgnuli.Ovu naredbu ne smijete zanemarivati za cijelo vrijeme rada komisije”[18].Ovakva pisma nijesu bila rijetkost,što ukazuje na česte ekscese i sa crnogorske strane.Oštro upozorenje Vojvodića ostavlja dilemu,da li je u planiranju ekcesa od strane lokalnog stanovništva učestvovala i crnogorska zvanična politika,te je prijetnja imala za cilj stvaranja drugačiju poruku prema Osmanlijama.Izvjesno je,da su provokacije i ekscesi sa crnogorske strane dovodili do homogenizacije i brzih organizovanja turskih podanika,posebno sa terena Metohije,sa prijetnjama da će napasti i spaliti Veliku.U strahu od takvog napada Kostadin Mikić se pismom obraća 6.marta 1899.godine Vojvodi Lakiću Vojvodiću informišući ga “da ima saznanje da će na granicu u predjelu Čakora stići oko 300 vojnika iz pravca Kosova i zametnuti bunu”.U odgovoru Kostadinu Mikiću,4.aprila 1899.g.,Vojvodić sugeriše da se “narod,čobani,putnici i radnici dobro paze,a posebno noću,neka ima svako na umu da ga ne ugrabe”,jer Ferović hoće na svaki način da napadne i što više ubije[19]. Pokazalo se da je “saznanje Mikića bilo netačno” te će ga vojvoda Lakić kasnije upozoriti da dobro provjerava informacije i “u obzir uzima samo ono što se od istine dokaže”.

   Iz sačuvane dokumentacije je vidljivo da je komunikacija i prepiska Mikića sa Pograničnim kmesarijatom u Andrijevici i obrnuto bila vrlo intezivna,što potvrđuje i pismo od 24.jula1901.godine u kojem Lakić Vojvodić zahtijeva da Kostadin Mikić uputi “jedno pismo barjaktaru i glavarima Vusanjskim”,imenujući u pismu izvjesnog Sejdiju iz Vusanja kojega su “naši puštili za hajtar,jer su oni iz Vusanja spašavali našu sirotinju od nasilja Plavsko-gusinjskih zlikovaca”[20].Očito je pismo imalo namjeru da se zahvale glavarima Vusanja i poprave odnosi sa njima.

     Bojazan da može doći do novih sukoba je bila svakodnevna.Dezinformacije koje su stizale do pograničnog komesarijata u Andrijevici su zahtijevale konstantnu budnost i spremnost na terenu.Lakić Vojvodić će 8.jula 1902.godine u pismu Kostadinu Mikiću iz predostrožnosti ukazati da raspolaže neprovjerenom informacijom po kojoj “je došlo nekoliko Arnautske vojske u Gusinje,s tijem da namjeravaju napasti na granicu,zato vam se naređuje da se dobro postarate i izvijestite istinito,da li je i koliko došlo njihove vojske i šta im je namjera…”.U pismu Vojvodić upozorava Mikića da “to ne radi prifatnim riječima…već uzmite u obzir samo ono što vam istina dokaže”.Granični komesarijat u Andrijevici će pismom upozorati na stalnu opreznost i spremnost Veličana na mogući napad na granicu.Kako će izvijestiti Kostadina Mikića pismom Miculja J.Radenović u Gusinju je “bilo okupljanja kod mosta na rijeci Ljuči,gdje su stizale poglavice,ali smatram da u narednih dva-tri dana neće biti napada,a kada budem bolje razumio ova okupljanja ja ću javiti”[21].Ne čekajući novo javljanje Radenovića Mikić je izvijestio vojvodu Lakića da su se “svi glavari arnautski okupili na Ljučki most s namjerom da među sobom stvari urede i postave besu na međusobne krvove za neko vrijeme”.Do napada na Veliku je ipak došlo 14.jula 1902.godine.Prema sadržaju pisma koje je Mikić uputio Vojvodiću,informiše ga da je veća grupa dobro naoružanih plavsko-gusinjskih Turaka izvršila napad u kome su ubijena dva velička graničara (jedan ubijen i jedan posječen) i zapaljeno 15 stanova.Dalje,Mikić piše Vojvodiću da su plavsko-gusinjski Turci imali 12 poginulih vojnika,dva posječena,15 ranjenih[22].Prema sačuvanim dokumentima pritisci na ovaj dio crnogorske granice će biti kontinuirani,što se vidi iz pisma Lakića Vojvodića kojim obavještava komandira Mikića 9.avgusta 1902.godine “da je dobio informaciju da se skuplja velika vojska iz Gusinjskog okruga Malesoraca i jedan tabor nizama u Vrmoši i da namjeravaju udariti na našu granicu….Napad bi mogao biti izveden na dijelu granice od Velike do Mokre”.Vojvodić “savjetuje” Mikića da bi bilo “dobro da neko pođe do Peći i izvidi da li i sa te strane postoji namjera napada.O svemu me odmah obavijestite i dobro otvorite oči da vas đe ne prevare i ugrabe[23]”.Da je bilo problema oko granice potvrđuje i pismo Gusinjskog bimbaše Dever bega koji u cilju rješavanja ovih pitanja predlaže Mikiću sastanak na Pepiću kako bi se dogovorili oko prevazilaženja graničnih pitanja[24].U jednom pismu Kostadinu Mikić je zabilježio da je postavljen novi kajmakan Gusinjskog okruga Daver.Novi kajmakan se zahvaljuje Mikiću za čestitku koju je ovaj Daveru uputio za novo postavljenje.Mikić je vrlo brzo nakon uspostavljanja komunikacije sa novim kajmakanom zamolio Davera da pomogne “carskim podajnicima Vučetićima” nakon što je “Cuba Vučetić ubio Elmaz bega Redžepagića…Vučetići su izbjegli svuda,a kod svojih familija se ne smiju povratiti u Brezevice”[25].Nepoznato je,da li je kajmakan uvažio molbu Mikića da se izbjegli Vučetići vrate u Brezevice,ali se u drugim pisanim tragovima bilježi da su neki Vučetići izbjegli sa ovog terena i nastanili se u okolinu Rožaja u selo Crniš[26].

   Mnoga neriješena granična pitanja će biti predmet neposrednih razgovora predstavnika crnogorske i osmanske strane.Predmet razgovora je 1904.godine bila i fortica na Čakoru.O tome svjedoči faksimil pisma od 1.juna 1904.godine kojim Šućro-beg predlaže komandiru Mikiću da se sastanu na Čakoru radi rješavanja ovog spora[27].I u narednoj 1905.godini se stvaraju stalne napetosti na granici,o čemu Kostadin Mikić 27.maja izvještava Lakića Vojvodića,pozivajući se na informaciju koju je dobio od učitelja Mihaila Novićevića,koji prenosi vijest kada je iz Gusinja stigao u Gornju Ržanicu.U toj vijesti stoji da je “prošle noći od pećkog Mutašerifa stigao brzojav kajmakanu gusinjskom u kome javljaju da će ujutro na granicu doći dva tabora askera i 200 Arnauta.Za ovaj telegram u Gusinju osim kajmakana zna samo pet lica.Da li je ovo istina ne znam,ali vam dostavljam” piše Novićević.Mimo ovog obavještenja od Novićevića,Mikić upoznaje Vojvodića “da je u akšam noćas došlo iz Peći na Čakor oko jedne čete askera,ali pušku nijesu isturivali na naše,no su počinuli oko kule bez da su se od naših čuvali,a i naša straža se pred noć nije zaklanjala od askera niti ju je asker gađao[28]”.Bez obzira na opravdan strah i predostrožnost Mikića na pokrete askera,ipak su se oni kretali legitimno u dijelu turske teritorije,s one strane Čakora i takvih pokreta je bilo svakodnevno i uglavnom nijesu bili incidentni.S druge strane turski podanici sa prostora plavsko-gusinjskog i rugovskog terena su sa razlogom izražavali ljutnju na Veličane koji su prihvatili “ulogu neutralnosti” pred sukobe na Novšiću1879.godine,što je zabilježio i Pavel Apolonovič Rovinski u Zborniku radova Ruska Misao 1880.godine.Ta izigrana neutralnost će dugo držati Veliku i Veličane “na nišanu” komšija.

     Interesantno je ovdje pomenuti i izvještaj koji je Pograničnom komesarijatu u Andrijevici uputio komandir Vukajlo Laban.U izvještaju je dat “pregled nasilja koje su pripadnici redovne carske vojske i Arnauti uradili u krajevima u turskoj granici prema pravoslavnom stanovništvu”.U tom izvještaju se konstatuje (Izvještaj iz 1906.godine):

1.“Da su Arnauti udarili na Vojno selo,zapalili nekoliko kuća i ubili šest vojnoseljana,bez krivice i nastavili i dalje da im čine zulume”.

2.“Nakon toga su Turci udarili na selo Brezevice gdje su popalili nekoliko kuća,pohvatali devet ljudi i poslali u ropstvo,od kojih se vratilo samo troje”.

3.“Prošle,1905.godine Aso Ferović sa komšijom je dozvolio Milovanu Škuntiću da im gradi džamiju u Plavu.Ubili su ga pri početku radova bez razloga”.

4.“Prošlog proleća 1905.g.sveštenik gusinjski je pošao na put do Brezevičke crkve da pričešćuje narod…Kada je bio podno Martinovića uzeli su mu knjige,pocijepali ih,oteli mu krst i odeždu a njega izbili,a Curu Lončara ubili”.

5.“Uhvatili su Sima Šoškića iz Vojnog sela i odveli ga u tamnicu u Prizren,gdje i sada staje”.

6.“Prošle 1905.godine je Sejdi Zeka na svoje imanje na Pepiću naselio jednog pravoslavca,kojemu su askeri na silu oteli i odveli maloljetnu šćer negdje preko turske zemlje.Ovome pravoslavnom su poslije kuću namazali gasom a zatim pucali iz pušaka đe se nalazila cijela porodica koju su pobili bez krivice”

7.“Ustref Vusanjin uzeo je dvije pravoslavne đevojke iz Đuricke rijeke za svoje žene,a iste su đevojke sestre za jednim čoekom”.

8.“Mirko Popović iz Gornje Ržanice kako je slavu slavio,askeri s kule Pepića ubili su mu u njegovu kuću jednog gosta na mrtvo,jednog mu ranili i njega ranili i sve mu stvari po kući oštetili pucanjem iz pušaka”

9.“U Brezevice je došao bimbaša kajmakanski Mehmed beg iz Gusinja s juzbašom iz Pepića Muljazimom Ljubovićem u selo Brezevice s četom nizama đe su u selo učinili nasilje prema hrišćanima (bili su ih puškama),nejači sedamnaestoro muških i ženskih,kao i popa Radosava,te ženu Boža Radenovića tukli.Tukli su na mrtvo Boža i Miletu Radenovića,te ih nakon toga proćerali iz Brezevica”.

10.Nakon ovoga su nizami uhvatili i Mića Rajkovića iz istog sela kojega su ubili iz puške na mrtvo,zaklali ga i oba mu uva odsjekli i ponijeli”.

Ovo su zabilježena nasilja i zločini koji su 1905. i 1906.godine učinjeni u neposrednom okruženju  Velike.Bilo je i drugih nasilja koja su manjeg značaja,kao naprimjer nasilno uzimanje psa Simoni Turković u Vojno selu.Ovo nasilje se 1905.godine pripisuje Asu Feroviću.

Zabilježeno je da je na ovom terenu u tom period ubijeno 90 stanovnika ovih sela.U jednom izvještaju koji je Mikić poslao Gavru Protiću pograničnom komesaru u Andrijevici se prenosi optužba Asa Ferovića kako se u organizaciji crnogorske vlasti preko Mikića i Protića priprema njegova likvidacija.Navodno su Mikić i Protić tajno dostavili dinamit koji je pronađen u kuću Murat bega Redžepagića,a koji će poslužiti za ubistvo Ferovića.Dinamit je prema tvrdnji Ferovića u Plav tajno donio Murat beg,koji je protjeran iz Plava i predat osmanskim vlastima u Prizrenu,ali je oslobođen nakon 15.dana i vratio se u Plav.Murat beg je poručio da je ovo sve bila velika podvala Mikića i Protića,te će poslati aber Mikiću da će se za ovo osvetiti, “tako što ću u Veliku podmetnuti neki šer ili ću Mikiću slomiti rebra”.Prema pisanim izvorima Ferović je “dao Pepićanima 100 napoleona a oni su se potfatili da ga neđe sačekaju kada bude prolazio kroz Ržanicu i ubiju ga.Ovo je fakat,piše Mikiić,jer sam doznao sa pouzdane strane[29]”.Koliko je bilo pouzdano Mikićevo saznanje teško je reći,ali izvjesno ni jedan izvještaj ne potvrđuje da je bilo pokušaja ubistva Mikića,kako on “pouzdano” navodi u pismu.Iako je bilo kratkih zatišja bez pucnjave i topovskih plotuna,ipak se povremeno bileže ekscesi s jedne i druge strane.Crnogorske vlasti su preko svog diplomatskog predstavnika u Carigradu pokušavale da riješe određene probleme koji su uzrokovali sukobe na granici Velike.Prema pisanim izvorima turska strana je gradila svoje kule uza samu granicu,a nekada su nizamske kule dijelom prelazile na crnogorsko zemljište.Takav odnos turskih vlasti je dovodio do sukobljavanja,te je oružje bilo djelotvornije od diplomatije.Sukoba je bilo i na planini Mokra,kako javlja pogranični komesar iz Andrijevice Gavro Protić,kada su Rugovci krajem avgusta 1908.godine ubili Sima Vukašinova Dašića iz Zagorja.Ubistvo se dogodilo u planini“Laze zagorske[30]”.

U isto vrijeme kako bilježe izvori velički kapetan Mileta Stamatović je “bezpotrebno sa svojim društvom u Velici”umalo izazvao ozbiljan incident na granici ispaljujući plotune “danju i noću”,iako je pograničnim komesar u Andrijevici nastojao da se održi red na granici.Neki od Veličana će obavijestiti 20.avgusta 1908.godine vlasti na Cetinju o šenlučenju kapetana Stamatovića sa grupom Veličana[31].Nakon žalbe Veličana na ponašanje svog kapetana vlasti sa Cetinja su u Veliku poslali Živka Nikčevića,oblasnog sekretara u Kolašinu kako bi istražio ubistvo dva turska podanika na Čakoru.Prema pisanim izvorima na terenu Čakora su ubijeni turski podanici Halil i Kasum,ali se bilježi i ranjavanje izvjesnog Rame (ili Rama) kod kule na vrhu Čakora [32]                                                                                    

Sva nastojanja pograničnog komesara u Andrijevici Protića da održi mir na granici su bila bezuspješna.Bilježe se česti ilegalni prelasci granice kod Ržanice,sa raznim povodima,što će zasmetati gusinjskom komesaru,koji će tim povodom organizovati sastanak sa Protićem u Ržanici.Gusinjski komesar će saopštiti Protiću da su osmanske vlasti odlučile da na granici oko Ržanice sagrade još 3-4 granične kule,jer “Crnogorci neote putem da idu”,već koriste ilegalne puteve da kradu i pucaju na komšije.Crnogorski komesar će prihvatiti namjeru turskih vlasti,ali samo uz pisanu garanciju da će crnogorski vojnici i Veličani moći da koriste legalni put kroz Ržanicu prema Polimlju.Dogovor dvojice komesara nije zaustavio nasilja i ekscese na granici.Komesari su pokušali da nekako zbliže crnogorske i turske podanike,što bi moguće smanjilo napetost na granici,pljačku i čestu upotrebu oružja.Osmanski komesar je kao jedan od razloga sukobljavanja vidio i problematične imovinske odnose uz samu granicu,predlažući da se sporovi oko vlasništva zemljišta što prije riješe.U telegram G.Protića ministru predsjedniku L.Tomanoviću,ovaj ga izvještava o dogovorima sa otomanskim komesarom.Tomanović izražava zadovoljstvo Protićevim dogovorima,ali mu savjetuje da ipak “na lijepo”pokuša ubijediti turskog komesara da odustane od gradnji kula”jer tamo još nijesu posve riješene granice”[33].

Upravo,dok su se komesari dogovarali oko ovih pitanja u Ržanici,askeri s kule iznad Novšića su izvršili upad na prostor Velike,zaplijenivši desetoro veličkih goveda.Iako su askeri očekivali da će na ovaj način uvući Veličane u sukob,ipak su oni ostali mirni plašeći se da će eventualna pucnjava sa njihove strane biti protumačena kao crnogorski napad na turske vojnike.Turski komesar je obećao da će oteta stoka biti odmah vraćena Veličanima,ali se to nije dogodilo do jutarnjih sati drugog juna 1909.godine.Ovakav postupak osmanskih vlasti će vidno uznemiriti crnogorskg pograničnog komesara Protića,koji će izvijestiti nadležne na Cetinju da neće biti lako kontrolisati Veličane ako se stoka ne vtari za tri dana.Revoltiran ovakvim postupanjem turskog komesara Protić je obavijestio presjednika vlade na Cetinju “da neće činiti smetnje Veličanima da ubiju deset nizama zbog otetih goveda”.Vraćanjem otete stoke nije se stabilizovalo stanje na granici.Sudeći po telegramu Protića od 4.juna 1909.godine,koji je uputio predsjedniku crnogorske vlade,nizami su učvršćivali svoje položaje na granici sa Velikom,kopajući šančeve i “razapinjajući čadore na sledećim mjestima:U Šume iznad crnogorske kule,zatim na vrh Glavice,na Kunj,na vrh Štita i Prijedola,potom kod česme na Štitu (i to povrh puta koji ide od Polimlja za Mokru i Veliku,kako bi spriječili da Mašničani dolaze na Mokru)[34].Sve ove aktivnosti će vidno uznemiriti zvanično Cetinje,strahujući da može doći do novih incidenata na granici.Sa Cetinja će biti upućeno upozorenje da se i pored gradnji pograničnihkula od strane osmanskih vlasi “mora održavati mir po svaku cijenu[35].

Na ovakve poruke (naredbe) sa Cetinja crnogorski podanici se nijesu posebno obazirali,ponašajaući se na granici po sopstvenom nahođenju.Iz telegrama kosovskog valije,koji se žali na nekolicinu Veličana,zapažamo da je jedan broj Veličana prešao osmansku granicu kako bi napao na selo Novšiće.Napad se desio,ali je osujećen zahvaljujući stanovnicima Novšića.U ovom napadu nije bilo žrtava.O ovim sukobima javlja i vojvoda Lakić u telegramu upućenom Lazaru Tomanoviću,20.juna.Vojvodić izvještava “da su se 3.jula 1909.godine čuli plotuni pušaka kod Velike ispod Čakora”,gdje se dogodio sukob Veličana i askera.O tom sukobu je Vojvodića izvijestio serdar Miloš Tomović,kojeg je vojvoda Lakić uputio u Veliku da održi red na granici.U izvješataju koji Tomović šalje Vojvodiću se navodi da su u ovom sukobu” askeri ubili Milića Vučetića,troje goveda,tri koze i jednok konja.Radi prekida neprijateljstava Tomović je zatražio da se na vrhu Čakora sastane 5.jula iste godine,sa turskim komesarom.Interesantno je “saznanje Tomovića”do kojeg je došao “prifatnim kanalima” da je osmanski komesar napravio dogovor sa albanskim prvakom Asom Ferovićem,da treba izazivati nerede na granici,kako im turske vlasti ne bi oduzele oružje[36].U istom dokumentu je zabilježeno da su askeri u razmjeni vatre ubili Veličanina Milića Vučetića,kao i ”troje goveda,jednog konja i tri koze”.Radi predostrožnosti da ovo puškaranje ne eskalira u veći sukob,serdar Miloš Tomović je osmanskom komesaru predložio prekid vatre i sastanak na vrhu Čakora 5.jula 1909.godine[37].Da su askeri sa Arbanasima izazvali sukobe na ovom području,izvijestio je vojvoda Lakić Vojvodić u svom dopisu 4.jula 1909.godine,kojim informiše predsjednika crnogorske vlade Lazara Tomanovića,tvrdeći u dopisu “da je tog dana čim je stoka izašla iz torova” asker otvorio vatru na sve živo što uoči.Pucnji su ipak privremeno utihnuli,nakon sastanka crnogorskog i osmanskog komesara.

Nakon uspostavljenog primirja na Čakoru,pogranični komesar Protić će se 9.jula 1909.godine uputiti na planinu Mokru (mašničku-prim.M.J),kako bi pokušao riješiti spor oko katuna koji su koristili Mašničani i Ržaničani [38].   

Istog dana pri povratku u Andrijevicu Protić izvještava Tomanovića da je uspostavljen mir na ovom dijelu granice,izražavajući pritom bojazan da primirje neće dugo trajati,jer su Osmanlije zauzele gotovo sve vrhove koji su u crnogorskoj teritoriji.Protić bilježi da su Osmanlije na Čakor kod kule podigli dva šanca.Oba šanca su “ako ne cijeli,ono bar pola”na crnogorskom zemljištu.Protić takođe saopštava  da su Crnogorci srušili šanac koji su Osmanlije podigle na Malom Čakoru.Pored ovog šanca crnogorski vojnici su porušili još nekoliko šančeva u Polimlju[39].

Tokom jula mjeseca iste godine je stiglo još jedno naređenje sa Cetinja da crnogorska vojska koja je bila raspoređena uz granicu “za živu glavu ne smiju opaliti pušku na Turke”,izuzev ako dođe do “napada turskog i prelaska na našu granicu”.I u ovim okolnostima askeri su nastavili sa provokacijama,što potvrđuje ubistvo Radovana Mijovića iz Murine “koji je čuvao stoku u Zapareniku na crnogorskom zemljištu[40].

Crnogorstvo ministarstvo inostranih djela će izraziti protest turskom poslanstva na Cetinju zatražiti izjašnjenje radi utvrđivanja činjenica o navedenom ubistvu.Tursko poslastvo će iznijeti svoja saznanja da je Mijović “priješao granicu sa nekoliko svojih drugova i pucao iz zasjede na patrolu,koja je prolazila,te da je patrola odgovorila i pogodila pomenutog na osmanskom zemljištu[41]”.

 Nakon ubistva Mijovića askeri će i dalje narušavati primirje u Polimlju.U arhivskoj dokumentaciji je zabilježena i plotunska vatra askera sa Pepića u pravcu Gornje Ržanice kada je umalo stradala jedna grupa ljudi koji su se kretali kroz ovo selo[42].

Krajem avgusta mjeseca 1909.godine Glas Crnogorca će izvijestiti da su askeri konstantno izazivali incidente na području Velike.Zabilježeno je tada ranjen i velički kapetan Stamatović i još dvije osobe.Iz dopisa pograničnog komesara u Andrijevici Protića,koji je upućen ministru predsjedniku Lazaru Tomanoviću se bilježi da su kapetana Stamatovića ranili turski askeri,koji su prešli graničnu liniju,ušli u Veliku zajedno sa Novšićanima i pucali na Stamatovića.Dokument bilježi da je na osnovu nađenih fišeka utvrđeno da je na Stamatovića pucano iz “mavzerke turske”.Stamatović je saopštio Proiću da Veličani neće ostati dužni,jer će narediti Veličanima”da ko god od Turaka prođe putem preko Ivanpolja oni će ga ubiti”.I pored upozorenja Protića “da je ovo vrijeme mira i da je put slobodan za svakoga”,Stamatović je ostao pri svojoj odluci da će se osvetiti[43].

Iz više izvora se zapaža “da su velike zasluge”za stalne incidinte na granici oko Velike bili odgovorni neki vasojevićki prvaci,podstičući neke emigrante iz Vasojevića koji su bili u neposrednoj blizini granice sa Turskom da vrše napade na osmanske organe bezbjednosti.Posebno se u destabilizovanju stanja na granici isticao Avro Cemović,koji je produkovao niz ekscesa čime je dovodio veličko stanovništvo u težak položaj.Perfidne radnje Cemovića je primijetio i nedozvoljene upade na tursku teritoriju je zapazio i serdar Tomović,žaleći se predsjedniku vlade Lazaru Tomanoviću na Avra Cemovića kako je pripremao upad na tursku teritoriju,čime bi izazvao nerede.Prema pianju Tomovića ova namjera Cemovića je pravovremen spriječena.Ostala je sumnja Tomovića da će Cemović uspjeti da ostvari svoj cilj kada procijeni da je oslabljena kontrola na granici.Da je Protić bio u pravu,potvrđuje i slučaj ranjavanja jednog askera u Vinickoj,ali i paljenje 500 oka sijena u selu Novšiće 1.februara 1910.godine za koje je trebalo okriviti Veličane.Crnogorska istraga oko paljenja sijena u Novšiću,koju su sproveli kapetan Labović i kapetan Laban “je potvrdila” da navodno nije bilo paljenja sijena u Novšiću.Itovremeno,ova dva kapetana će izvijestiti da u “potonja dva mjeseca iz pravca Velike nije pukla ni jedna puška”[44].Prema tvrdnji Veličana 1.februara askeri su pucali na veličku stranu počev od Ivanpolja do Kodre[45].

Analizirajući ova dokumenta i postavljajući ih u uzročno-posledičnu vezi,čini se da je ipak bilo paljenja sijena,kao znak odmazde Veličana za napad askera “od Ivanpolja do Kodre” koji se prema tvrdnji Veličana dogodio 1.februara.No,desetak dana kasnije,tj.u noći između 11. i 12.februara “Turci novšićski”su pucali na kuću kapetana Stamatovića “u kojoj nije bilo srećom nikoga.”[46]

Sumnju za tvrdnje Veličana će iskazati i zvanično Cetinje,tvrdeći da su ipak Veličani dali povoda askerima i Novšićanima da ih pucaju.Zaista je teško pretpostaviti da su baš toga dana kada je beranski osmanski komesar prijavio paljenje sijena dođe do pucanja na Veličane.Crnogorska vlast ipak je smatrala da se i u noći između 11.i 12 februara kada su Novšićani napali kuću Stamatovića da je tome prethodio neki eksces Veličana.Zaista je nelogično da askeri i Novšićani čekaju do 11-12 februara da pucaju na Veličane,a paljenje sijena je bilo 2.februara 1910.g.Na Cetinju će se procijeniti da izjave Veličana date crnogorskim kapetanima su bile ciljane,kako bi se izbjegla odgovornost.Za česte incidente na veličkoj granici kao razlog se navodi da u Velici nije bilo ni jednog crnogorskog žandara.Protić je smatrao da je ipak bilo neophodno prisustvo žandara,iako je to na mjesečnom nivo državu koštalo 30 perpera[47].Prijedlog Protića da se za žandara postavi Veličanin Mihailo Gojković,Tomanović je prihvatio,te je i taj problem riješen,sa ciljem boljeg praćenja događanja na granici.Rješenjem od 29.marta Gojković je postavljen za žandara na Ivanpolju,sa platom koju je predložio Protić.Postavljenje Gojkovića na ovoj lokaciji je imalo za cilj da prati i obezbjeđuje kretanje ljudi putnim pravcem od Ivanpolja prema Ržanici i obrnuto[48].

Vrijeme će potvrditi da su bila uzaludna sva dogovorena primirja između Veličana i njihovih susjeda-podanika Osmanskog carstva.Tako se tokom 1910.godine bilježi još niz provokacija na granici Velike koje je uzrokovala jedna ili druga strana.Komandir Labović i komesar Protić će izvijestiti vladu na Cetinju da se dogodio novi eksces na granici,za koji su optužili”tursku stranu”.Kako izvještavaju,pronađeni su fišeci i fišečine od “nekih novih pušaka” koje su posjedovali”turski korduni”.Puškaranje koje se desilo noću između osmog i devetog marta,prema pisanju Labovuća i Protića je trajalo cijelu noć.Tokom sukoba su ranjena dva crnogorska vojnika,dok je turska strana prijavila ranjavanje jednog Pljenčora iz Gornje Ržanice.Iznenađuje,pak pisanje Labovića i Protića da crnogorska strana “niko nije odgovarao na njihovo puškaranje(misli na puškaranje Osmanlija-prim.M.J.),jer su crnogorski graničari bili”svak svojoj kući”.Interesantno je,ko je onda ranio turskog vojnika,ako nije bilo pucnjave sa crnogorske strane.Crnogorska strana će za ovaj incident okriviti “Arnaute iz plavsko-gusinjskog okrug[49]”.Često narušavanje mira na granici je uticalo da stanovništvo Velike nije prihvatalo naloge Cetinja”da se izbjegavaju sukobi”,već su iskazivali neposlušnost i često uzimali “stvari u svoje ruke”.U nizu dokumenata se mogu zapaziti uzročno-posledične veze sa “radnjama Vasojevića” i remećenja reda na granici od strane Veličana.Tako,npr.osmanske vlasti prijavljuju da je došlo do pucanja Vasojevića na turske patrole kod jezera Šajsi,ali će Protić izvijestiti da mu nije poznato “gdje je jezero Šajsi”,ali ne sporeći da je do takvog napada ipak došlo.Nedugo zatim,26.maja (po starom kalendaru) 1910.godine će kosovski valija izvijestiti svoje poslanstvo na Cetinju,da je početkom juna 1910.godine sa crnogorske strane bilo pucanja na osmanske vojnike koji su bili u patroli u blizini “kule na Nokšić”.Turska strana je uzvratila pucajući na crnogorske vojnike.Istovremeno su Vasojevići napali i selo Martinoviće (nap utu Plav-Gusinje,prim.M.J).Osmanskoj vojsci je brzo stiglo pojačanje iz Gusinja i nakon sukoba koji je trajao oko pet sati Vasojevići su se povukli.U šenlučenju tokom povlačenja Vasojevići ranili dijete od 14.godina i “nešto stoke”[50].Po izvještaju Protića događanja su bila drugačiji od pisanja kosovskog valije.Naime,kako piše Protić “korduni sa kule Novšićke” su 5.juna počeli sa pucnjima na stanovnike Velike u ranu zoru oko sedam sati.Pucnji su trajali cijeli dan.Sa crnogorske strane nije bilo odgovora,te se i nije ulazilo u bilo kakve sukobe sa osmanskom vojskom[51].

Protićevu izjavu je potvrdio i komandir Petar Đurašković,koji je izjavio da su tog dana pucali sa osmanske strane granice,kada je ranjen Veličanin Ilija Bošković u mlinu na udaljenosti od oko jedan kilometer.Đurašković bilježi da je tog dana iznad Ivanpolja ranjen jedan carski kordun a drugi ubijen.Prema tvrdnji Đuraškovića na njih su pucali Novšićani,jer su im korduni navodno dan prije silovali žene.Međutim,bila je prisutna i druga verzija ovog događaja,da su Feroviće koji su trgvali jagnjadima na putu za Veliku,na Ivanpolju presreli carski korduni tukli ih i oteli novac.Zbog toga će navodno albanski prvak Aso Ferović poslati svoje rođake da izvrše osvetu nad carskim kordunima[52].

Sačuvani dokumenti ukazuju,da istog dana kada je ranjen Ilija Bošković korduni su sa Ravni (Novšićke) iznad Ivanpolja,ali i iz šančeva sa Pepića pucali na crnogorske čobane koji su čuvali stoku na crnogorskoj zemlji[53].

Kako sukobi na granici Velike nijesu jenjavali,na teren Velike i Polimlja crnogorska vlada je poslala Janka Vukotića.Kao iskusni oficir i političar Vukotić je bio veoma energičan,te je za desetak dana uspostavio red na granici.Ranije sumnje da su Veličani,ipak izazivali incidente,su uticale na Vukotićevu odluku da se crnogorskim podanicima iz Velike oduzme oružje.Oružje je oduzeto “I ustašama koji žive u Veliku,bilo stalno bilo od vremena na vrijeme”.Oduzimanjem oružja Veličanima Vukotić je napravio drugačiju vojnu organizaciju na terenu.Oko stotinu vojnika je redovno patroliralo duž granice.Ilija Vujačić je ostao na mjestu najodgovornijeg komandira straže,zajedno sa potporučnikom Perom Vukotićem i jednim oficirom zaduženim za komandu čete na straži.Istovremeno je bilo oduzeto oružje i svim ustanicima koji su se nalazili u Polimlju,a koji na ovom terenu nijesu imali nepokretnosti.Vukotić je udaljio sa terena “i sve one za koje se ne nađu sigurni jemci da će se sigurno vladati[54]

Oblasni upravitlj u Andrijevici Radomir Vešović je radi očuvanja mira na terenu,organizovao sastanak sa gusinjskim kajmakanom,o čemu je 31.maja 1911.godine izvijestio ministra vojnog Marka Đukanovića.Gusinjski kajmakan je čvrsto obećao da nizami neće pucati na crnogorska sela i stoku,izuzev ako Crnogorci ne budu izazivali askere[55].Događanja na terenu neće potvrditi obećanje gusinjskog kajmakana.Samo četiri dana kasnije osmanlije su napravile dva šanca na Čakoru,na zemljištu koje pripada crnogorskoj strain.Vešović je ovakvu radnju Osmanlija protumačio kao odustajanje od postignutog dogovora sa gusinjskim kajmakanom,te će o tome odmah izvijestiti i ministra unutrašnjih djela Đukanovića,tražeći da se obave konsultacije sa ministrom vojnim kako bi se izbjegli eventualni neredi[56].

Zbog usložnjavanja situacije na terenu minister unutrašnjih djela Dušan Gregović je naredio oblasnom upravitelju u Andrijevici Vešoviću da emigrante udalji sa granice,ako nijesu u mogućnosti da se vrate na svoja ognjišta[57].Svi pokušaji da se održi mir na granici Velike su bili bez uspjeha,zato je minister unutrašnjih djela Gregović uputio protest Porti preko crnogorskog poslanstva u Carigradu zbog konstantih napada na Veliku od strane”askera,korduna i bijelih Turaka”.Tokom ovih napada u zadnje vrijeme je “smrtno ranjeno četvoro crnogorskih podanika”[58.Na veličku stražu se bilježi pucnjava i 10.septembra 1911.godine,kada je grupa askera ušla na teritoriju Velike nekih 600-700 metara,pripucala i odmah pobjegla[59].

Dva dana kasnije prema izvještaju kapetana Dragovića će se dogoditi i napad askera na crnogorsku graničnu stražu na Vaganici.Pucnji su se dogodili u trenutku kada su četvorica crnogorski vojnika htjeli uzeti vodu sa obližnjeg izvora[60].Prema sačuvanim depešama sa terena zapaža se da je tokom jeseni 1909.godine pojačana koncetracija nizama u Gornjoj Ržanici.Takođe se bilježi povećan broj osmanskih vojnika na Visitoru.Zbog nepovoljne situacije na terenu Polimlja Jovan Plamenac će zvanično Cetinje izvijestiti da će put preko Ržanice,koji su koristili Veličani i Polimljani biti prekinut zbog opasnosti da će nizami i askeri pucati na eventualne putnike[61].

Iz navedenih izvora se zapaža da je bilo dosta kontradiktornosti u izvještajima koje je zvanično Cetinje dobijalo sa terena Velike u ovom periodu.Crnogorska strana (odnosno Veličani i emigranti koji su boravili u Velici) su često izazivali sukobe,iako su crnogorski komandiri sa terena izvještavali da su “prvi počeli oni” (misleći na osmanske vojnike).Upravo,netačno izvještavanje sa terena je primoravalo crnogorsku vladu da naredi razoružavanje Veličana i izvrši promjenu komandnu strukturu na veličkoj granici. Veličani su posjedovali i oružje u rezervi,te su i dalje nastavljali sa provokacijama.Od izazivanja incidenata na granici,svakako ne treba amnestirati ni komšije u turskoj granici.Stalna nestabilnost na granici je nastavljena i napadom na Veliku 4.oktobra 1911.godine.Kao uzrok napada je bila pogibija Feriza Kadrije u Gornjoj Ržanici.Feriz je poginuo ispred svoje kuće,ali je ostalo nepoznato ko je izvršio ubistvo.Itog dana askeri su pucali na Krivačama (između Ržanice i Murine-prim.M.J),ali i u Ržanici,kada je ranjen izvjesni Popadić iz ovog sela.Na stanovnike Velike i njihovu stoku askeri su otvarali vatru i 29.oktobra 1911.godine.Razlog za ovaj napad askera je za crnogorsku stranu ostao nepoznat.Kasnije će se ispostaviti da su askeri,navodno,pucali zbog pobjede nad Italijanima u Libiji.Kakva god bila motivacija askera,Veličanima su u ovim pucnjavama oštećeni krovovi na nekoliko kuća(oštećen jei krov kapetana Stamatovića) i pobijeno nešto stoke[62].

Pred početak Prvog Balkanskog rata se bilježi pojačana napetost na dijelu crnogorske granice u predjelu Velike.U jednom dopisu iz Velike u osmom mjesecu 1911.godine se bilježi napad od “strane Turske,pred samu zoru,na jedan šanac na dnu Velike,kada su smrtno ranjeni vodnik Radule Novović i vojnik Gavro Vučeljić iz Cecuna.Njima se ne može prići prije noći bez velike sile te će skapati”.Velički oficir Gavro Jokić dalje u pismu informiše da Turci”neprestano napadaju sa jačom paljbom,a naši im ne odgovaraju,osim ponekad pogranične straže.Veličani nemaju oružja.Šta Turci namjeravaju sa ovakvim postupkom nije nam poznato,a naši im nijesu dali povoda.Ovo je po drugi put njihov napad.Donji dio Velike je potpuno zatvoren.Turski podajnici sve biju što vide u naše zemljište…[63].Zbog čestih incidenata na granici oblasni upravitelj u Andrijevici Radomir Vešović će okriviti osmanske vlasti,koji na terenu nemaju bar jednog ovlašćenog komesara “već ga zastupa neki Faik major,… koji sam čini zaplete”.Radi smirivanja situacije na Pepiću je održan sastanak crngorskih i osmanskih predstavnika u proleće 1912.godine.Vešović je za stanje okrivio zastupnika komesara”koji se povukao za savjetima lupeža gornjoržaničkih,pepićkih i novšićkih”,te mu nije stalo do mira. Vjerovatno je razlog za provokacije otomanskih podanika mogao biti i to što već šest godina Ržaničani nijesu mogli izdizati na Mokru.S toga su tražili da im se isplati odšteta,jer šest godina nijesu mogli izdizati na svoje katune na Mokri(koja je i dalje bila u turskoj teritoriji-prim.M.J),što se mora “pismeno garantovati”.Sem toga,da im se obezbijede stanovi,ispaša i mogućnost da mogu naouružani izdizati.Vešović se nije složio sa ovakvim zahtjevom,već je saopštio turskom zastupniku da će ga optužiti kao uzročnika nereda pred crnogorskom vladom[64].Stanje duž čitave veličke granice se intezivno usložnjava.Bilježmo da je 25.juna 1912.godine smrtno ranjen na Tetrebinjaku četni barjaktar Vučko Knežević.Pucnji su došli sa kule na Šabovoj glavi,kada je trubom dat znak da se puca na crnogorske podanike.Odmah nakon pucnjave sa Šabove glave su se čuli turski plotuni sa Planinice,Čakora i sa šančeva kod Jezerskog vrha i Šupljeg krša.Tog dana su je pucano i na stoku Veličana,kada je ubijeno sedmoro govedi,dok je 39.njih pobjeglo u tursku granicu u Bjeluhu.I sjutri dan,26.jula 1912.godine je nastavljena pucnjava,kada je ranjen jedan vojnik na crnogorskoj straži[65].

Nemiri na granici su zahvatili i planinu Mokra.Prema dopisu iz Kolašina 4.jula 1912.godine poslije incidenta došlo je do razmjene vatre u kojo su ranjeni vojnici polimskog bataljona Ratko Zogović i Vukota Krdžić.Pucanja na ovom dijelu granice je bilo i nakon osam dana,tj. 12.jula.Prema crnogorskim izvorima četiri sata popodne su askeri iz kula na Mokri ušli na crnogorsku teritoriju pucajući na crnogorsku stražu i stoku.U sukobu je poginulo šest askera,dok su na crnogorskoj strani smrtno stradali Miladin Komatina i Maksim Krdžić.Pucnjava na granici kod planine Mokra su prestale nakon dva dana,14.jula dolaskom Vešovića na mjesto sukoba[66].Ovakav razvoj događaja na granici sa osmanlijama se bilježi i na širem području Crne Gore.Stalni neredi na granici i primjetna koncetracija turskih vojnih snaga na granici će opredijeliti crnogorsko kralja da donese naredbu o mobilizaciji crnogorske vojske.Naredba je donešena 1.oktobra 1912.godine.Osam dana nakon toga,9.oktobra 1912.godine će početi Prvi balkanski rat.

Šta pišu turski izvori o stanju na granici Velike u ovom periodu

U raznim pisanim dokumentima turskih istoričara je podosta zapisano o problemima na granici i graničnim incidentima na prostoru plavsko-gusinjskog okruga.Čini se da turski istoričari daju cjelovitiji presjek događanja,sa svim uzrocima i posledicama stanja na ovoj granici nakon Berlinskog sporazuma.Iz dostupne istorijske građe se može kompletirati i dodatno sagledati stanje i procesi na ovom prostoru nakon 1878.godine.Turski autori bilježe nevolje sa kojima se suočavaju turski podanici nakon oslobađanja Nikšića,Spuža i Podgorice i ukazuju na nasilno preseljavanje velikog broja muslimanskih porodica prema Skadru,Makedoniji,Kosovu,BiH, Sandžaku,pa čak i Turskoj.Ista sudbina je zadesila i stanovnike Ulcinja,Kolašinskih polja,Gornje Ržanice,Pepića i Novšića.Kako pišu ovi izvori,Crna Gora se po Berlinskom ugovoru obavezala da garantuje prava na ostanak nehrišćanskog stanovništva na ovim prostorima,kao i pravo raspolaganja imovinom.Takođe se Crna Gora obavezala da obezbijedi povratak protjeranog stanovništva na svoja imanja u Pepiću,Gornjoj Ržanici i Novšiću,za one stanovnike koji su iskazivali želju za povratkom.Turski istoričar Bilal Šimšir navodi da je “Crna Gora bila žestoki zagovornik politike protjerivanja”,ilustrujući to primjerom Podgorice kada je za dva dana 1880.godine nasilno iseljeno 600 porodica muslimana[67].Isti autor bilježi da je“Crna Gora naoružavala hrišćanski narod u Beranama i okolini i podsticala ih da napadaju muslimane na tim područjima.Crnogorska vlada je počela i regrutovanje muslimana u svoje vojne jedinice i pri tom im je nasilno oblačila crnogorsku odjeću“.Narod je zbog pritiska počeo napuštati svoja ognjišta i imanja i seliti prema Kosovu (gdje je najviše iselilo-prim.M.J),Skadru,…Procjenjuje se da je nakon 1878.godine broj izbjeglica u kosovske provincije,koji su stigli iz Crne Gore dostigao cifru od 26000 stanovnika[68].Drugi turski autor Muahedat Mecmuasi podsjeća na odredbe Berlinskog ugovora “da se garantuje parvo na imovinu svim stanovnicima koji su morali emigrirati…Oni koji su imali nekretnine u područjima koja su pripojena Crnoj Gori,a žele se odseliti van kneževine Crne Gore,moći će da sačuvaju svoja imanja,plaćajući redovno porez za poljoprivredu ili ustupajući imanje na privremeno korišćenje drugome “.U Berlinskom ugovoru je takođe preciziran “da se imovina emigranata ne smiju otuđivati,tj.da ih niko ne može kupiti,ako to nije u skladu sa zakonom o javnim interesom,kada se imovina mora unaprijed platiti”.Prema ovom ugovoru prava emigranata na imovinu su trajna[69].Iako je Berlinski ugovor garantovao prava na imovinu,ipak u praksi to nije bilo tako.Crnogorska strana je radila po vlastitom nahođenju,ne poštujući međunarodne ugovore koje je prihvatila,dijeleći imovinu muslimana i Albanaca svojim oficirima i vojnicima (što je posebno zabilježeno u Podgorici,Nikšiću,Baru i Ulcinju,ali i na drugim teritorijama u manjem obimu).Nakon pobune u Podgorici crnogorska vlada je morala formirati komisije koje su vršile procjene imovine 1881.i 1882.godine kojom je raspolagalo stanovništvo koje je emigriralo.Na osnovu urađene procjene Crnogorska vlada je preuzela obavezu da isplati naknade za imovinu u četiri jednake rate,ali je nakon potpisanog sporazuma odmah počela isti izigravati neplaćanjem dogovorenih iznosa[70].Vlada sa Cetinja je pribjegla novoj igri,obećavajući da će imovinu platiti izbjeglim vlasnicima kad se izvrši njihova prodaja,pri čemu je imovina procjenjivana na izuzetno male novčane iznose.Kako bilježe turski istoričari,namjera je bila jasna da se ovakvim prodajom u bezcijenje emigranti što prije izmire iz kase Crnogorske vlade.Autor bilježi da je istovremeno vršen veliki pritisak na albanske porodice da se sele.Poznato je,da je knjaz Nikola u Ulcinju kasnije podijelio imovinu crnogorskim hrišćanima,uglavnom iz stare Crne Gore.I u drugim graničnim pojasevima Crne Gore je bilo imovine emigranata muslimana i Albanaca koju nijesu mogli obrađivati.S toga su turske vlasti sa crnogorskom vladom dogovorile da se daju određene kompezacije ugroženom stanovništvu koje nije moglo obrađivati svoja imanja iz bezbjedonosnih razloga.Iako je ugovor sklopljen u skladu sa Berlinskim sporazumom,crnogorska strana je ponovo počela izbjegavati prihvaćene obaveze dogovorenih novčanih kompezacija izbjeglom stanovništvu.

Osmansko carstvo je prihvatilo crnogorski prijedlog da plaćanja budu kvartalna,na osnovu procijenjenih prihoda koji bi se ostvarivali na imanju.Kako je crnogorska vlada nastavila sa opstrukcijom potpisanog ugovora,mješovita komisija formirana od obje strane se ponovo sastala i napravila novu procjenu zemljišta i prihoda od obrade imanja.I nakon ovog dogovora je došlo do nesuglasica,te su članovi komisije obišli sva imanja i ponovo pravili procjene.Ovakvih dogovora i procjena sa vlanicima zemlje bilježimo takođe i 1893.i 1895.gofine,gdje su sa članovima komisije učestvovali i vlasnici imanja iz Plava,Gusinja i Polmlja.Namjera je bila da se zajednički utvrdi visina naknade za korišćenje imanja.Konačno je odlučeno da se vlasnicima zemljišta,emigrantima koji su nastanjeni u Plavu i Gusinju isplati naknada od 40 hiljada kuruša.Ovaj iznos će biti plaćan privremeno,do konačnog rješavanja ovog pitanja.Takođe,crnogorska vlada je prihvatila da isplati i 28.000 kuruša emigrantima koji su nastanjeni na Kosovu,a nijesu u mogućnosti da obrađuju svoja imanja[71].

Nakon izvjesnog perioda,1904.godine je izvršeno poravnanje kvartalnih cijena,ali će Crna Gora nastaviti sa nepoštovanjem novopreuzetih obaveza,jer „nije finansijski mogla ili nije htjela platiti“,što je izazvalo ogromno ogorčenje ljudi,navodi turski izvor.Podsjećajući se na period prije 1904.g.turski autori navode da je novac koji su emigranti dobili u tri rate do 1890.godine bio nedovoljan za egzistenciju.Zbog izuzetno velikog nezadovoljstva tada su “stanovnici Plava,Gusinja,Peći i Đakovice planirali i napad na crnogorsku granicu“.Da bi se umanjilo akumulirano nezadovoljstvo,vlada osmanske države je 1891.godine odlučila da lično isplati iznos koji je dugovala crnogorska država[72].

Crna Gora će nastaviti i dalje da izbjegava svoje finansijske obaveze prema protjeranom stanovništvu,tako da je dug 1895.godine dostigao iznos od 180 hiljada kuruša,od čega 110 hiljada kuruša za emigrante na području Gusinja i preostalih 70 hiljada emigrantima u Plavu.Od ovog iznosa je naknadno uplaćeno samo 18.000 kuruša za Gusinje i jedan neveliki iznos emigrantima iz Plava.Imajući u vidu ovako stanje Osmanska država je još jednom pritekla u pomoć svojim uplatama stanovništvu koje je moralo emigrirati[73].

Dugovanja Crnogorske vlade vlasnicima koji su protjerani sa svojih imanja su se sve više uvećavala.Osmanska država je radi egzistencije prognanog stanovništva izvršila isplatu iz svoje blagajne 1905.godine,kako bi olakšala veoma teško stanje izbjeglica na prostoru Plava i Gusinja[74].Odmah nakon ove isplate narod Plava i Gusinja je telegramom izvijestio Istambul da crnogorske vlasti nijesu izmirivale svoje finansijske obaveze izbjeglim domaćinstvima koja su boravila na prostoru Plava i Gusinja za period za 1902-1903. godinu.U telegramu se bilježi da je izvršena samo jedna uplata u ukupnom iznosu 22.000 kuruša.

Zbog izigravanja svih pređašnjih sporazuma od strane Crne Gore,osmanske vlasti su sa crnogorskom stranom potpisale novi,revidirani sprazum 18.juna 1905.godine,kojim je crnogorska strana prihvatila da emigrantima isplaćuje godišnji iznos od 60 hiljada kuruša za korišćenje zemlje,dok će osmanka država isplaćivati 40 hiljada kuruša za isti period.Ranije neisplaćene obaveze od 60 hiljada kuruša,za prethodnu godinu je vanredno isplatila turska strana,ali u iznosu od 50 hiljada kuruša[75].

Iako je crnogorska vlada potpisala revidirani sporazum 1905.godine,preuzimajući obaveze uplata za korišćenje zemljišta emigranata u Pepiću,Ržanici i Novšiću,ipak je nastavila ponovo sa opstrukcijama,uplativši samo 20 hiljada kuruša od obaveznih 60 hiljada.Intervencijom turskog sultana Abdulhamida turska vlada je usmjerila svoja sredstva preko banke u Prištini radi isplate predviđene potpisanim ugovorom,jer je zvanično Cetinje izbjegavalo svoje obaveze[76].

Kako je izbjeglo stanovništvo ostajalo bez sredstava za život,turska vlada će nastaviti sa novčanim uplatama,jer se crnogorski dug ponovo nagomilao na 70 hiljada kuruša.Tako je vlada Turske u budžetu za 1906.godinu predvidjela da se uplati pomoć stanovništvu u iznosu od 60 hiljada lira.Sredstva su pravovremeno uplaćena[77].

Neizvršavanje preuzetih obaveza od crnogorske vlade i konstantna akumulacija nezadovoljstva kod protjeranog stanovništva uz podršku turskih podanika u turskoj teritoriji je značajno uticalo na bezbjednost stanovništva u graničnom pojasu[78].

Osmansko carstvo je,vidjevši da se crnogorska strana ne pridržava ugovorenih obaveza,prihvatilo na sebe sve obaveze oko isplata raseljenom stanovništvu za korišćenje imanja,opredjeljujući za tu namjenu sredstva koja je Crna Gora morala platiti za korišćenje ispaše na planini Mokra(crnogorskih stočara iz Mašnice,Ržanice Šekulara-prim.M.J).Osmanske vlasti su dozvolile crnogorskim stočarima da mogu koristiti ovu planinu za ispašu (obzirom da nije pripadala Crnoj Gori),ali samo pod uslovom da Crna Gora izmiruje redovno Turskoj dogovorenu taksu o korišćenju Mokre.Turska je tako ostvareni prihod odmah prosleđivala emigrantskom stanovništvu u plavsko-gusinjskom okrugu[79].

Turski sultan Abdulhamid je tolerisao ponovne opstrukcije crnogorske strane,obrazlažući svoje odluke “dobrim odnosima sa crnogorskim knjazom Nikolom”.Uprkos svim nastojanjima,ovaj problem nastao raseljavanjem muslimana nije nikada riješen.Odnos Crne Gore prema svojim podanicima koji su izdizali na planinu Mokra neuplaćivanjem dogovorenih novčanih iznosa je stvarao lošu klimu i dovodio crnogorske stočare u sukobljavanje sa “legalnim korisnicima” ovih pašnjaka.Kako bi se izbjegli mogući sukobi na planini Mokra,zbog neredovnih uplata crnogorske strane,turski sultan i dalje nalazi “razumijevanje,da siromašni Crnogorci ne mogu priuštiti da izvrše sve uplate”(radi se o uplatama za korišćenje Mokre od strane crnogorskih stočara-prim.M.J)[80].Crnogorska strana će,prema turskim pisanim izvorima,nastaviti sa opstrukcijom potpisanih sporazuma,uplaćujući povremeno manje novčane iznosi kako bi na taj način izbjegla pravne sporove sa Osmanskom državom[81].

Crnogorska dugovanja prema raseljenim muslimanima i uopšte njihova prava nikada nijesu riješena,uprkos pritiscima osmanske države i obećanja crnogorskih vlasti[82].

Izigravanje preuzetih finansijski obaveza Crne Gore prema iseljenom stanovništvu je konstantno produkovalo tenzije na granici i prijetilo krvoprolićem.S toga je 1906.godine Enver paša zajedno sa crnogorskim generalom Vukotićem,ministrom spoljnih poslova Crne Gore uradio uredbu u cilju spriječavanja incidentata na granici,posebno na granici sa Pepićem.Imenovani su povjerenici za granicu sa zadatkom da se obezbijedi sigurnost lokalnog stanovništva i bezbjedan prelazak granice[83].

Uredba je predviđala ukupno devet graničnih prelaza (kapija),od kojih je jedan prelaz bio na putnom pravcu Gusinje-Plav-Andrijevica na Pepiću[84]. U graničnim pojasevima oko Velike se bilježi stalna napetost”jer Crnogorci čestim upadima na tursku teritoriju napadaju stočare Plava.Puštali su svoju stoku koja je “uništavala” njihova pasišta”.U jednom pisanom dokumentu iz 1906.godine se navodi da su Veličani “napali stočare Plava i Gusinja u turskoj granici,što je izazvalno burnu reakciju tog stanovništva.Narod Plava i Gusinja je zatražio da se problem odmah riješi.Zbog toga je Fevzi beg dobio naređenje od Osmanskog carstva da odmah pođe u region.Fevzi beg je posjetio region decembra 1906.godine,nakon još jednog novog incidenta.Organizovan je sastanak i formirana komisija sa predstavnicima crnogorske vlasti oko “sređivanja stanja na granici”.Crnogorski dio komisije je predvodio “major Vešović,a osmansku Fevzi paša”.Na osnovu već ranije utvrđene granične linije,komisija je izvršila obilježavanje granice stavljanjem predviđenih oznaka.Na dogovorenim graničnim pozicijama su obje strane počela je gradnja osmatračnica,a Crnogorci su odmah 1906.godine počeli i gradnju graničnih kula u obliku dvoraca.Jedna od osmatračnica za put Gusinje-Plav-Andrijevica je bila na dnu sela Velika,ali ih je bilo još nekoliko kje su sagrađene na na nekim dominantnim pozicijama[85].U nekim od turskih izvora se pominju i razlozi izazivanja ekscesa od strane veličkih stočara.Kako navodi jedan izvor “crnogorski stočari na ovom terenu uglavnom žive od stočarstva,te pašnjaci zauzimaju vrlo važno mjesto u društvima gdje je stočarstvo glavni izvor prihoda[86]”.

Narušavanje mira na granici se uglavnom adresira na veličke stočare,ali se dio odgovornosti odnosi i na stočare sa dijela turske teritorije.Kako bilježe pisani izvori “ crnogorski stočari se tokom ljeta šire po planinskim pašnjacima,ne vodeći računa o granici,što je dovodilo do krvavih sukoba i ubijanja čobana.Neodgovornosti i upada je bilo i od strane albanskih čobana,tvrdi isti izvor.Sa stadima se na planinske pašnjake ostajalo sve do prvog snijega,jer u selima nije bilo dovoljno pašnjaka za velika stada,ali su se stočari suočavali i sa manjkom sijena tokom zimskih mjeseci.Silaskom stočara sa planinskih katuna u selo nastavlja se sa incidentima,te se bilježe slični ekscesi kao na planinskim pašnjacima.”U selu Velika je zabilježeno otvaranje vatre na turske podanike-stočare sa kule na Ivan-polju.Čak se bilježe i pucnjave na osmanske kule u blizini sela Velika.Tako je dolazilo do sukoba zbog provokacija Veličana”-bilježe turski izvori[87].

O neodgovornosti veličkih stočara na granici piše i engleski istoričar Roy Trevor,ukazujući na njihov odnos prema komšijama nakon silaska sa planinskih pasišta u selo.“Crnogorci nijesu mnogo vodili računa o granici.Silaskom sa planinskih pašnjaka su puštali stoku preko granice što je normalno dovodilo do narušavanja odnosa sa komšijama…Širenje stoke na tuđa pasišta je korišćeno kao sredstvo za stvaranje problema.Puštanjem stoke na imanja Albanaca je pokazivana snaga i hrabrost Crnogoraca[88]“.Turski izvori bilježe i česte incidente na granice prema selu Gornja Ržanica,iako su postojale granične kule sa graničnim stražama radi održavanja reda i mira na granici.Zbog niza incidenata turska uprava je vršila i naoružavanje svojih podanika u Ržanici,donoseći oružje preko turske teritorije iz Pepića preko Lima do Ržanice.Očito je izazivanje incidenata planirano negdje izvan Velike i Veličana,gdje je stanovništvo ovog sela bilo holaterala i na duži period suočeno sa teškim i krvavim osvetama.Incidenti su se posebno uvećavali početkom 20.vijeka,kada je veličko stanovništvo bilo u stalnoj pripravnosti od mogućih sukoba.

Istina,Veličani su uz „asistenciju“ Vasojevića često provocirali sukobe na granici,vjerujući da stalnim provokacijama mogu uticati na izmještanje granične linije preko Čakora.Bjeluha je bila veoma važna za Veličane zbog livada bogatih travom,ali značajan je bio i prostor obrastao šumom,koji je predstavljao ogromni kapital za stanvnike Velike.Ipak,na reviziju granice koja je bila utvrđena Berlinskim sporazumom će se čekati sve do 1926.godine,iako su neki Veličani imali kuće i ljetnje stanove preko Čakora i prije konačnog utvrđivanja i pomjeranja granične linije.Ta postupna naseljavanja i korišćenja pašnjaka i šuma od strane Veličana će početi odmah nakon Balkanskih ratova,kada je albansko stanovništvo iz Rugove protjerano sa tog prostora.

NAPOMENA:U skladu sa Zakonom o autorskim pravima (Službeni list CG,br.37/2011 i br.53/2016)  nije dozvoljeno preuzimanje i objavljivanje ovog teksta ili njegovih djelova bez saglasnosti autora.

Korišćeni izvori:

[1] Glas Crnogorca,br.28,subota 11.jul 1892.godine,str.2-3

[2] dr Milisav Lutovac,Privreda,saobraćaj i naselja u Bihoru i Rožaju,str.23

[3] dr Gavro Škrivanić,Imenik geografskih naziva srednjevjekovneZete,Titograd,1959.godine.

Napomena:Na kraju knjige je kao dodatak data mapa tadašnje Zete,na kojoj se jasno vidi da Dragoila (ne Dragojla kako pišu neki hroničari)zahvata pojas od prevja Čakor i Babe,pa zapadno zajedno sa Lijepim dolom,planinicom,Vaganicom,..Kako saopštava autor,karta se odnosi na period s krajaXIV i početka XV vijeka.Sudeći po podacima sa karte,toponim Bjeluha još uvijek nije postojao,te bi moglo biti da je taj naziv nastao kasnijem period.

[4] Frok Zefić(Zefi),260 godina od doseljavanja Albanaca Klimentinaca u ove krajeve.Objavljeno u katoličkom crkvenom časopisu Diacovensia V,1997.godine,Karlovac.

Napomena:Naslov rada Froka Zefiqa se odnosi na 260 godina od doseljavanja Albanaca Klimenti u Hrtkovce i Nikince.U dijelu tog teksta je sadržaj koji je saopšten u ovom radu o naseljavanju u dolinu Lima,Rugovu,Rožaje i Pešter.

[5] Isto,str.114

[6] Budimir Dragović,Đuliće,Novi Sad,2009.str.32.

[7] Isto,str.47

[8] Isto,str.50

[9] dr Milisav Lutovac,Rožaje i Štavnica (Objavljeno u Srpskom etnografskom zborniku,knj.LXXV,Beograd,1960.godine),str.378.

[10] dr Franz Nopcsa:Aus Šalja und Klimenti,Sarajevo,1910.,str.95-96.

[11] Budim Dragović,navedena knjiga,str.207

[12] Polimski muze,Dopis kajmakana Ibrahim bega Kostadinu Mikiću,Gusinje 16.jula 1900.godine.

[13] Čedo Ćulafić,Prokletijski meterizi,str.126.Neobjavljeni rukopis.

[14] Isto,str.128.

[15] Isto,str.129

[16] Isto,str.131

[17] Isto,str.132

[18] Polimski muzej,Pismo vojvode Lakića Vojvodića lokalnim komandirima,3.januara 1889.godine,dopis br.67

[19] Isto,Dopis br.432,od 4.aprila 1899

[20] Ćulafić,str.135,navedeni rukopis.

[21] Isto,pismo Miculje Radenovića Kostadinu Mikiću,str.136.

[22] Isto,pismo Mikića Lakiću Vojvodiću,str.137.

[23] Polimski muzej,Pismo brigadira Vojvodića komandiru Kostadinu Mikiću,Andrijevica,9.avgusta 1902.g.,dok.br.802.

[24] Ćulafić,navedeni rukopis,str.138.Faksimil pisma Dever bega Kostadinu Mikići,7.nov.1902.godine.

[25] Isto,str.140-141.

[26] dr MilisavLutovac,navedena knjiga,str.393.

[27] Ćulafić,navedeni rukopis,str.14.

[28] Polimski muzej,Pismo Kostadina Mikića vojvodi Lakiću Vojvodiću,27.maja 1905.godine,dok.br.130.

[29] Ćulafić,navedeni rukopis,str.147-148.

[30] DACG,MID,1908,f-157a,document 2823,telegram pograničnog komesara u Andrijevici G.Protića upućen ministru unutrašnjih djela L.tomanoviću 19.avgusta po starom kalendaru 1908.g

[31] DACG,MID,1908,f-157a,document 2883-a.U ovom dokumentu koji potpisuju sveštenik Popović,glavni velički kmet Knežević i drugi Veličani ukazuju na samovolju grupe Veličana i veličkog kapetana Stamatovića.

[32] DACG,MID 1908,,f-157-a,dok.2976

[33] DACG.MID 1909,f-167-a,dok.697/2,17.maj.1909.

[34] DACG,MID 1909,f-167a,dok.702,Protićev telegram Lazaru Tomanoviću,ministru predsjedniku,9.maj 1909.g

[35] DACG,MID 1909,f-168,dok.749,Telegram Lazara Tomanovića,ministra predsjednika vojvodi Lakiću Vojvodiću,24.maj 1909.g

[36] DACG,MID 1909.g,f-168a,dok.914-9,telegram Lakića Vojvodića upućen Lazaru Tomanoviću,20.jun 1909.

[37] Isto

[38] DACG,MID 1909,f-168-a,914/12.Dopis vojvode Lakića,zastupnika pograničnog komesara upućen Lazaru Tomanoviću, ministru predsjedniku,24.jun/7.jul)

[39] DACG,MID 1909,f-168-a,914/2.Dopis,G.Protića pograničnog komesara upućen Lazaru Tomanoviću,ministru predsjeniku 26.jun/9.jul)      

[40] DACG,MID 1909,f-170/a,1233/3.Dopis Jovana Plamenca,ministra unutrašnjih djela upućen ministaarstvu inostranih djela,30avgust/12 septembar

[41] DACG,MID 1909,f-170/a,1233/77.Dopis ministarstva inostranih djela upućen ministaarstvu unutrašnjih    djela,23.septembart/6.oktobar)

[42] DACG,MID 1909,f-170/a,1233/14.Dopis pograničnog komesara Gavrila Protića upućen L.Tomanoviću ministru pravde,30avgust/12 septembar)

[43] DACG,MID 1909,f-170/a,1233/114.Dopis pograničnog komesara Gavrila Protića upućen L.Tomanoviću ministru predsjedniku,23 oktobar/5 novembar

[44] DACG,MID 1910,f-176/a,192/2.Dopis komandira serdara Tomovića upućen L.Tomanoviću ,ministru predsjedniku 31.janur/13.februar.

[45] DACG,MID 1910,f-176,192/2.Dopis komandira serdara Tomovića upućen L.Tomanoviću ,ministru predsjedniku 21.janur/3.februar.

[46] DACG,MID 1910,f-176,192.Dopis komandira serdara Tomovića upućen L.Tomanoviću ministru inostranih djela31.januar/13 februar)

[47] DACG,MID 1910,f-178,597.Dopis pograničnog komesara Protića upućen L.Tomanoviću ,ministru predsjedniku 8/21 mart.

[48] DACG,MID 1910,f-178,597/2.Dopis pograničnog komesara Protića,L.Tomanoviću ,ministru predsjedniku 27.mart/4.april.

[49] DACG,MID 1910,f-178,494/6.Dopis komandira Labovića i pograničnog komesara Protića,brigadiru Mitru Martinoviću,ministru vojnom 9.mart/22.mart.

[50] DACG,MID 1910,f-180,978/3.DopisL.Tomanovića,ministra predsjednika, pograničnom komesaru Protića,28.maj/10.jun

[51] DACG,MID 1910,f-180,978/8 Dopis Ministarstva inostranih djela,poslanstvu u Carigradu. 24.maj/6.jun..

[52] DACG,MID 1910,f-180,978/5.Dopis ministarstva inostranih djela crnogorskom poslanstvu u Carigradu,26.maj/8.jun.

[53] DACG,MID 1910,f-180,978.Dopis ministarstva inostranih djela crnogorskom poslanstvu u Carigradu,26.maj/8.jun.

[54] DACG,MID 1910-1911,TF,f-186,2286/29.Brigadir serdar Janko Vukotić javlja Lazaru Tomanoviću,ministru predsjedniku,22.decembar /4.januar.

[55] DACG,MID 1911,f-193,1514.Dopis oblasnog upravitelja komandira R.Vešovića ministru unutrašnjih djela M.Đukanoviću,18/31.maj.

[56] DACG,MID 1911,TF,f-193,1475/2.Dopis oblasnog upravitelja komandira R.Vešovića ministru unutrašnjih djela M.Đukanoviću,22.maj/4.jun.

[57] DACG,MID 1911,f-196,2393.Dopis ministra unutrašnjih djela D.Gregovića oblasnom upravitelju komandira R.Vešoviću.

[58] DACG,MID 1911,f-196,2413 Dopis ministra unutrašnjih djela D.Gregovića crnogorskom poslanstvu u Carigradu,20.avgust/2.septembar

[59] DACG,MID 1911,f-197,2642.Dopis R.Vešovića,Oblasnog upravitelja u Andrijevici serdaru Janku Vukotiću,ministru vojnom i zasupniku ministra unutrašnjih djela 31.avgust/13.septembar

[60] DACG,MID 1911,f-197,2641.Dopis R.Vešovića,Oblasnog upravitelja u Andrijevici serdaru Janku Vukotiću,ministru vojnom i zasupniku ministra unutrašnjih djela 31.avgust/13.septembar

[61] DACG,MID 1909,f-170/a,1233/46.Dopis Jovana Plamenca,ministra unutrašnjih djela upućen ministaarstvu inostranih djela,18/31 oktobar)

[62] DACG,MID 1911,f-198,2957.Dopis komandira Vešovića,oblasnog upravitelja u Andrijevici upućen M.Đukanoviću,ministru unutrašnjih djela,20.oktobar/2.novembar).

[63] Dopis Ministarstvu vojnih djela u kojem oficir Gavro Jokić iz Velike,preko graničnog komesarijata u Andrijevici i kapetana Dragovića informiše o stanju na granici.Velika 18.avgusta 1911.g.,dokument.br.953,Polimski muzej,Berane.

[64] DACG,MID 1911,f-202,706.Dopis komandira R.Vešovića,Oblasnog upravitelja u Andrijevici D.Gregoviću,ministru ministru inostranih djela,28.mart/10.april.

[65] DACG,PC(Poslanstvo Carigrad) 1912,f-24,114.Dopis ministra inostranih djela brigadira M.Martinovića crnogorskom poslanstvu u Carigradu,22.jun/5.jul.

[66] DACG,MID 1912,f-204.Dopis komandira R.Vešovića,oblasnog upravitelja u Andrijevici,M.Martinoviću,ministru inostranih djela 30.jun/13.jul).

[67] Bilal Şimşir,Rumeli’den Türk Göçleri:Bergeler,II,Ankara 1989.godine,str.156-157.

[68] Isto,str.185

[69] Muahedat Mecmuasi,Türk Tarih Karumu,V,Ankara 2008.,str.129

[70] Muahedat Mecmuasi,Türk Tarih Karumu,V.,Ankara 2008.,str.188.

[71] BOA.TER.I.kv.,52/5134(BOA=Başbakanlik Osmani Arşivi,tj.Državni arhiv Turske).

[72] Ugur Özcan,II,Abdülhamid Dönemi Osmanh-Karadag Syasi Alşkileri,str.322

[73] BOA,BEO.4001/300055,22 Safer 1330-11, Şubat 1912.

[74] Ugur Özcan,II,Abdülhamid Dönemi Osmanh-Karadag Syasi Alşkileri,str.323

[75] BOA.A.MKT.MHM.,526/27,(14 Rebiülahir 1323-18,Haziran,1905

[76] BOA.TFR.I.KV. 102/10135,6 Rebiülahir 1326-6,Eylül,1905.

[77] BOA.BEO,2783/208700,21 Muharem 1324/17.mart 1906

[78] BOA.BEO.,3526/264434,10 Rebiülahir 1327-1.Nisan 1909.

[79] Meclisi Mebusan,Zabit Ceredesi,II,str.126

[80] Ugur Özcan,II,Abdulhamid Dönemi Osmanh-Karadag Siyasi Alişkileri,str.322

[81] BOA,BED.,4001/300055

 [82] Ugur Özcan,II,Abdulhamid Dönemi Osmanh-Karadag Siyasi Alişkileri,str.321-322

[83] BOA,IEE.,100/45

[84] BOA,Y.E.E.,100/45,BKZ.Ekler,Hapcita-1.

[85] Süleyman Külçe,Osmanlı tarihinde Arnavutluk str.268,str.317.

[86] BOA,DH.MKT,1528/109

[87] BOA,Y.PRK.UM,50/84.

[88] Izvor:Roy Trevor-Montenegro a land of warriors,…London 1913,str.38-39.

 

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *