Veoma plodni i daroviti Saša Smonović (1968), poslije pet romana (Kosovo jedna ljubavna priča, Ptica nad Bosforom, Laku noć, Nina, Predvorje – deveti krug i Krovovi od papira) objavio je i knjigu poezije Pesme o ljubavi, smrti i još nekim sitnicama.
O njenoj vrijednosti govori i činjenica da joj je izdavač Srpska književna zadruga, jedna od najuglednijih i najtsrijih izdavačkih kuća na Balknu.
Svaka Simonovićeva pjesma u ovoj knjizi sadrži posebno „provjereno“ iskustvo i neku vrstu „zaključka“ (saznajnu poruku) . Te bajkovite skaske su zanimljive, pa i humrno-bolne, posebno kada su kontradiktorne. Naime, ako poezija ima tzv. sadržaja i ako se on može prepričavati, to izgleda ovako: starija dama u iskustvu sa mlađim patnerom ima “naravoučenije” – da joj on “ne može ništa uzeti od starosti”, koliko ona može “uzeti od njegove mladosti”; gospodin Radovan, koji je straiji četiri decenije od svoje Bosanke, nevoljno saopštava da je sve “kratko trajalo” jer “nije bilo udvojeno kako treba”; za razliku od to dvoje starijih ljubavnika, Dušan Marčević je redovno “vodio ljubav” uspješno – kao da mu je “posednji put”, ali je, na žalost, imao mnogo teži, to jeste nenadoknadiv (mada, moguće – i slavan) hendikep – umro je u krevetu, baš pri takvim strastima i junačenjima…
Uprkos ovakvim “bizarnistima”, Simonovićeve pjesme su prijemčive. „Ispričane“ su u jednom dahu i karakteriše ih zgusnuta narativno-gradaciona struktura, u kojoj se zapaža i (podtekstualna) meteforičnost i šira asocijativnost.
Po motivima, gotovio sve su „ruralne“. Ali, među najuspješnijima i najpoetičnima su one koje kazuju nešto drugačije i surovije živoptne datosti, a čiji su korijeni u (pomalo emotivno-elegičnom) pamćenju i sjećanju. Mogle bi se nazvati “staro-zavcičajnima” – inspirisane su stvarnosnim i prepoznatljivim (veličkim) violentno-tragičnim ličnostima, živtnim sudbinama i događanjima (Zavičaj, Glad, Milika…) Umjesto (šumadijske) “vedre strane života”, prisutne u većem dijelu ove poezije, ovdje se baladično slažu sumrona sjećanja i patnje zbog vječnih odlazaka, ili prizori gubljenja glave “zbog parčeta krševitog zemljišta”, okrutog i beskrupoloznog ponašanja bližnjih, tegobnog života, itd. I zato su ove pjesme slojevitije i u svemu uspješnije…

Saša Simonović:

MILIKA

Miika je bio
Omiljen u selu
Zato što je bio sanjar
Zato što je svojim komšijama
U planinskoj zabiti podno Čakora
Pričom donosio nove svetove
I nova saznanja
Niko ne zna odakle mu se sve to kazivalo
Uglavnom
Govorio je
Kako će napraviti letilicu
Kojom će petkom
Odlaziti
U Plav
Da kupi brašno i gas
Kad zatreba
Da će napraviti oružje koje će
Ruse i Amerikance osdtaviti bez daha
A nejake braniti od jakih
Da će napraviti mašinu koja će preorati
Sve planinske livade
I na njima zasaditi papriku
I jagode
Od čega će svi dobro živeti
Podsmehivali su mu se
Ali su uživali u njegovim maštanjima
Ulepšavao je život
Svima zainteresovanima
A za uzvrat ništa nije tražio
Osim čašicu rakije
I šake rezanog duvana
Njegove priče su bile nepresušne
A spisak onih koji su ga slušali
Sve veći
U paninsku zabit doneo je
Vidike nekih novih svetova
Onakve kakve je sebi naslikao
I drugima prenosio
Svi meridijani sveta
Bili su premaleni
Da ograniče veličinu
Njegvog sanjarenja
Ubio ga je rođeni stric
Iz lovačke puške
Zbog međe
Parčeta kamenog zemljišta
Koje nikome nije trebalo.