IZ NAŠE PROŠLOSTI

 

PROPUTOVANJE BRAČNOG PARA GORDON KROZ VELIKU 1915.godine

 

Piše:Marko Jokić

 

Veliki je broj putopisaca i drugih namjernika koji su proputovali kroz Veliku,prelazeći čakorski prevoj i pri tom ostavljajući zapise koji će svjedočiti o njihovim doživljajima,ali koji će ostaviti i svjedočanstva o selu Velika i stanovništvu ovog podčakorskog naselja.Na ovom portalu posjetioci imaju priliku(možda po prvi put) da pročitaju kratki opis bračnog para Gordon[1],koji su na putu iz Podgorice,preko Lijeve Rijeke,Mateševa,Trešnjevika i Andrijevice nastavili svoj put prema Peći preko Velike i Čakora. U knjizi THE LUCK OF THIRTEEN [2]ovaj bračni par početkom novembra 1915.godine opisuje svoje doživljaje na ovom dijelu puta.Dvoje engleskih humanitaraca su bili članovi engleske kraljevske bolnice,kao dobrovoljci koji su pošli da pomognu vojnicima i civilima na putu povlačenja srpske vojske preko Čakora prema Albaniji 1915.godine.Njihovo putešestvije uz Veliku,pa dalje prema Peći je išlo u susret tim stradalnicima.Načelnik te dobrovoljačko-volonterske medicinske misije je bio dr Berry James.Misija je bila formirana od ljekara,medicinskih sestara i raznih volontera.Beri Džems (Berry James)[3] je takođe ostavio pisani trag o svojoj ulozi tokom odstupanja srpske vojske 1915.godine.Iz njegove knjige se zapaža da je pratio odstupanje srpske vojske trasom Novi Pazar,Sjenica,Rožaje,Berane,Andrijevica i dalje preko Trešnjevika za Podgoricu (nije prolazio preko Čakora,kako zapisuju neki hroničari gornjeg Polimlja).

     Bračni par Gordon je od Podgorice za Andrijevicu putovao novoizgrađenim kolskim putem.Svoje prve impresije o Andrijevici Jan Gordon oduševljeno zapisuje da su “…stigli u najljepše crnogorsko selo Andrijevica…Jedan dječak na ulici nas je usmjeravao u jedan hotel Radojković.Hotel je bio pun,jer je stigao neki paša iz Skadra sa tri svoje žene i drugim članovima porodice.Stigli smo do hotela.Primila nas je jedna žena,koja je ispoljavala nezadovoljstvo prema nama,ali kada je stigla Džo (žena Jana Gordona-prim.M.J) promijenila je raspoloženje.Jedan šarmantan oficir je ponudio rakiju u našu čast.Naišao je “gradonačelnik” sela i došao da nas pozdravi…Znao je govoriti francuski i bio je mlad.Požalio nam se odmah da ima stomačne tegobe…Rano smo pošli na spavanje,kako bi smo nadoknadili slabo spavanje prethodne noći.Ujutru smo ustali rano.Dok smo doručkovali,prišao nam je naš budići pratilac sa konjima koji nam donese da potpišemo neki papir.Zatražio sam objašnjenje,jer sam mislio da hoće neki bakšiš.Prethodnog dana je na kocki izgubio 10 kruna,koje mu je dao poslodavac za neke potrebe.Kolebali smo se da li da mu potpišemo taj papir,jer je dan prije odbio da nam kofere unese u hotel.Gazda se umiješa u cijelu stvar i kaže-potpišite mu to,jer je on ionako prljavi Turčin.Gradonačelnik je za nas naručio konje,koji će stići popodne,a u međuvremenu je dogovorio ručak u 12 sati”.Dok je Jan čekao dogovoreni ručak paša se pripremao za nastavak puta prema Peći,što će Jan zabilježiti:”Na dva konja će u korpama sa strane ubaciti četvoro đece,a on će sa tri žene krenuti pješke”.Njegove žene su bile posebno odjevene “…kako bi ih paša mogao razlikovati, jedna je imala zeleni,a druga braon ogrtač,a preko lica su imale crni veo…Čini nam se da je paša bio pristojan momak”.

Stiglo je vrijeme ručka,kojem prisustvuje i “gradonačelnik”,ali za čovjeka “koji ima hroničnu anemiju stomaka,dezinteriju i zapaljenje crijeva,on je najslobodnije jeo,ako mu je to svakodnevna navika,on je zaslužio sve što je dobio”.

Jan sa suprugom će odmah iza ručka nastaviti put od Andrijevice prema selu Velika,gdje je planirano noćenje.Interesantno će opisati svog novog pratioca koji “rukuje” konjima na ovom putu.”Naš vodič je bio Albanac sa obrijanom glavom,na kojoj je ostao samo jedan čuperak uzdignut prema nebu,mala bijela kapa kao tanjir,preko koje je bila umotana prljava bijela marama,kratki bijeli kaput jako izvezen gajtanima crne boje,uske pantalone,takođe puno izvezene,koje su pozadi dosta povučene nisko ispod pojasa,samo što nijesu pale.Širok pojas između pantalona i kaputa je pokriven umotanim crvenim i narandžastim pojasom.Zvao se Elmaz.”Na samom početku puta prema Velici zapisuje susret sa radnicima koji su radili na novom putu prema Peći,zapisujući (vjerovatno po odjeći ili ?) da su Albanci.Bračni par Gordon bilježi susret sa Albancima i u Velici u jednoj od veličkih kuća[4].

 Putovanja od Andrijevice do Čakora Jan je zapisao:

Jahali smo preko škripućeg mosta, ali je moj konj odbio, uputivši se pravo kroz rijeku i tako stigao do novog puta koji se pravio prema Peći. Muškarci i žene, skoro svi u Albanskoj nošnji[5], su na putu razbijali, kopali, bušili i raznosili u vazduh; neke od žena nosile su odjeću koju do tada još nismo vidjeli, veoma kratke pamučne suknje do iznad koljena, i duge, nekakve izvezene helanke. Prošli smo pored ovog potencijalnog glavnog puta,i ždrebad koja su galopirala za nama, sada su uspjela da pronađu trag koji su ostavili magarci, čiji je vlasnik bio Ramasesov prijatelj – čovjek sa licem koje je podsjećalo na post – impresionističku skulpturu.

Mimoišli smo se sa magarcima i stigli do već nama uobičajenog takoreći kafića – trošne kolibe od pruća sa zapaljenom vatrom na podu – ipak jedna od žena unutar nje dala je Džou svoju posljednju jabuku – zasigurno smo bili daleko od Poda[6].

Nastavismo put i krenusmo po dolinama u blizini rijeke. Janovo sedlo imalo je čvor na sjedištu koji je počeo da se opušta. Na svakom brdu su bili proplanci sa požnjevenim kukuruzima, čije su crvene stabljike na zalasku sunca izgledale kao polja od krvi.

Stigli smo u Veliku kada se već smrkavalo, to je bilo selo drvenih kuća nalik na vještice, gdje smo trebali da provedemo noć, i gdje je, kako smo i očekivali, naš Paša stigao deset minuta prije nas i već iskontrolisao sve vezano za naš smještaj.Paša je, na iznenađenje, bio veoma dobar, i pronašao policajca koji će nam pomoći da nađemo mjesto gdje ćemo prenoćiti. Za to vrijeme već je uveliko pala noć. Odveo nas je do puta gdje je bio mrkli mrak i gdje je blato bilo toliko duboko, da je dosezalo i preko naših čizama, a zatim smo se nespretno penjali uz strmu i nestabilnu zemljanu „liticu“ i kada smo stigli na vrh te litice imali smo pogled na sobu čiji je jedini izvor svjetlosti bila mala vatra za ogrijev, koja je po običaju gorjela na zemljanom podu. Iznad vatre bio je pozamašni lonac, a pored žena upalog lica koja je miješala čorbu u njemu. Iza vatre bila je mala beba u crveno-bijelom prekrivaču na štrafte, zamotana tako da su joj i ruke i noge iz njega izvirivale. U mračnom uglu mali dječak vodio je brigu o crnoj mački.

„Možete li naći krevet za ove Engleze?“ pitao je policajac.

Žena je nevoljno odmahnula glavom. „Može“, reče ona, što bi značilo „Moguće je.“

Nakon obroka, „Bovrila“ – napitka od goveđeg koncentrata razblaženog vrelom vodom i omleta sa sirom, izašli smo vani u potrazi za kafićem. Opet smo sa mnogo napora prolazili kroz blato i naišli na kuću koja je svojim eksterijerom podsjećala na kinesku radnju sa zidom napravljenim od letvica raspoređenih dijagonalno jedna na drugu, koje su među sobom pravile te karakteristične šupljine u obliku romboida. Ipak, odlučili smo da nastavimo da tragamo dalje za nečim drugim. Ovoga puta stigli smo u štalu. U njoj su bile merdevine koje su vodile ka gornjem spratu sa osvijeteljenom sobom, pa nas to natjera da nastavimo da istražujemo. Uspeli smo se i ušli u veliki prostor u kome je oko vatre sjedjelo šest dugonogih Albanaca gustih dugih brada; Ciganka sa neukrotivom zamršenom kosom i palim grudima bila je u ćošku ognjišta i pričala im je neku dugu monotonu bajku. Albanac, koji je govorio srpski, rekao nam je da uđemo i popijemo kafu. Sve je izgledalo kao ilustracija neke priče iz „1001 noći“. Poslije nekog vremena opet smo izašli u noć i vratili se kući. Ramases je samo stidno stajao sa strane i ništa nije radio, a žena nam je objasnila da je to zbog toga što nije imao nigdje da prespava; pa smo se nekako organizovali da i on može da prenoći kod nje.

Dovoljno obećavajuće da nas čeka lijep dan bilo je kada smo provirili naše noseve ispred vrata. Ispod nas mogli smo vidjeti Pašu koji je bio uveliko budan, nadgledajući pakovanje putnika i njihovih stvari. Naš dalji put i polazak smo slavili tako što smo otvorili našu zadnju teglu džema, koju sa sobom pažljivo nosimo cijelim putem, čekajući posebnu priliku. Ostatke džema ostavili smo za malu porodicu, i dok smo to izgovarali mogli smo vidjeti kako se svakom ponaosob lice ozarilo i nasmijano prihvatilo teglu najkvalitetnijeg „Damson“ džema. Naše penanje započeli smo skoro odmah. Rana jutarnja magla prodirala je kroz prozorske otvore i obavijala crni krov svake kućice i kolibe; ponegdje su se nazirali tragovi radova na putu, a mi smo se s vremena na vrijeme susretali sa grupama albanskih radnika raštrkanih bez naročitog reda po izrovarenom zemljištu. Kao da smo ušli u „oblak“, magla nas je obavila i imala je blagi miris dima. Nakon nekog vremena, popeli smo se iznad nje, i bacivši pogled ka dolje mogli smo vidjeti te iste oblake dima koji su na nekim mjestima zaklanjali pejzaž, i kroz male šupljine u njima djeliće sunca koje je obasjavalo polja i drveće koji su izvirivali poput očiju Turkinje kroz njen jašmak.

Naši konji su dahtali i znojili se uz taj dugi i naporni uspon koji je trajao dva razarajuća sata, penjanja i vječitog penjanja; ali sve stvari dođu kraju, i tako i mi stigosmo konačno do vrha (Čakora-prim.M.J). Spustili smo se na tlo da bi naše izmorene životinje napravile pauzu. I gle! Pored nas je prošla dugačka kolona mazgi i ponija koji su prenosili baš onaj benzin oko koga su se vodile brojne diskusije u Cetinju. Još jedan argument za našu tvrdnju da smo mi zapravo čudotvorci!“

Ovo je bio dio zapisa bračnog para Gordon koji se odnosi na dio njihovog proputovanja od Andrijevice do Velike.Iako je zapisano malo teksta,ipak ostaje nešto značajno za taj dio prošlosti.Konačno saznajemo da su radovi na izgradnji puta od Andrijevice prema Čakoru očigledno trajali do pred sami početaka Prvog svjetskog rata.Sem toga,prmjećujemo da ovaj bračni par pominje u Velici Albance „koji govore srpski“,što potvrđuje njegovo poznavanje stanovništva na ovom prostoru.U daljem tekstu ove knjige ovaj bračni par će “naići na ogromni broj radnika” na putu niz Rugovu (str.143).

NAPOMENA:U skladu sa Zakonom o autorskim pravima (Službeni list CG,br.37/2011 i br.53/2016)  nije dozvoljeno preuzimanje i objavljivanje ovog teksta ili njegovih djelova bez saglasnosti autora.

[1] Napomena:Jan Gordon(1882-1944) engleski crtač,slikar,grafičar i novinar.Kao dobrovoljac se prijavio u volontersku medicinsku misiju čiji je načelnik bio dr Berry James.Njegova supruga Cora(Jozefin) Gordon (1879-1950)koja se pridružila svom suprugu,bila je engleski pisac,muzičar i umjetnik.

[2] Jan Gordon, THE LUCK OF THIRTEEN,Toronto,1916.g.,str.135-138.

[3] Berry James,The story of a Red Cross unit in Serbia,London,1916.g

Napomena:Berry James(1860-1946),bio je hirurg u Kraljevskoj bolnici u Londonu.Tokom Prvog svjetskog rata je u Srbiji osnovao šest bolnica.Za ukupni doprinos je odlikovan od tadašnjih srpskih vlasti ordenom Svetoga Save ,trećeg reda.Pri povratku u Englesku je biran za predsjednika Londonskog,a kasnije I Kraljevskog medicinskog društva.

[4] Interesantno je pisanje Jana Gordona da je sreo Albance odmah nakon polaska iz Andrijevice na gradnji puta prema Velici i Peći,ali ih je sreo i u samom selu Velika u kući gdje su boravili te večeri na proputovanju!Autor ovog teksta,smatra da je istina da se Gordon sreo sa radnicima na gradnji puta od Andrijevica prema Peći,koji su nosili odjeću kakva je bila u to vrijeme kod Albanaca.No,i Mari Edith Durham 1909.godine putujući iz Podgorice preko Andrijevice za Berane je zapisala da su Vasojevići muškarci i žene bili odjeveni identično kao Arbanasi iz sjevene Albanije.Takođe mi je poznato od najbližih srodnika,da su neki od mojih bližih bratstvenika obučeni u odjeću Arbanasa odlazili noću u Rugovi(krajem XIX i početkom XX vijeka) da pljačkaju stoku Rugovcima.Apsolutno je tačno da narativi nekih Veličana,ali i nekoliko sačuvanih fotografija s počeka XX vijeka potvrđuju da je arbanaška nošnja (posebno muška) bila prisutna na podčakorskom prostoru.Radi pojašnjenja,sve zapadne misije pri polasku na daleki put su podrobno prikupljale podatke o stanovništvu krajeva kroz koje treba proputovati,te je moguće da je Jan Gordon imao valjane podatke o stanovništvu Velike i njegovom porijeklu.

[5] Jan Gordon,THE LUCK OF THIRTEEN,Toronto,1916.godine,str.135-138.

[6] Najvjerovatnije,po opisu puta,Jan je očekivao dolazak u ravnicu (Luge i Ulotina) na izlasku iz  tjesnaca Sućeska,zato je koristio naziv(ime) Poda (ravnica).

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *