NEMIRNA ČAKORSKA GRANICA(3)

Bojevi kod Velike,Pepića i Murine

Piše:Marko Jokić

 

     Boj na Novšiću je bez sumnje bio veliki politički udarac za Crnu Goru.Nesumnjivo je crnogorska vlast tada previše potcijenila ulogu i značaj Albanske lige,te samim tim i imala potcjenjivački odnos prema vojnoj snazi tadašnjih protivnika.Ovakav odnos Crnogoraca prema Ligi je zapazio i zastupnik Temelea na Cetinju Kućanski,koji je bio obaviješten od turskog poslanika na Cetinju „da Crnogorci isuviše potcjenjuju Albansku ligu“[1].No,iako je crnogorska vojska u boju na Novšiću pretrpjela poraz,nije se mirila sa postojećim stanjem,već je ponovo počela pripreme za novu mobilizaciju,suočena sa veoma lošim vremenskim uslovima,nedostatkom hrane i smještaja za anvgažovanje velikog broja vojnika u pograničnoj oblasti prema spornoj Plavsko-Gusinjskoj kotlini.Konačno su crnogorski knjaz,vlada i vojna komanda shvatili da je potrebno napraviti ozbiljnije pripreme,te je odmah nakon boja na Novšiću(već sjutradan) „poslat raspis komandantima 14 bataljona,da kroz četiri dana,tj.9.decembra(po novom kalendaru-prim.M.J),po cijenu života svi budu u Podgorici“.Svaki vojnik je trebao znati da „ide na daleki put“,te da je potrebno da se opremi odjećom,obućom i hranom.Iako je bio period zime sa velikim hladnoćama,naređenje je „da vojnik ne smije da zna ni za kakve prepreke,nego da kroz sve teškoće ide naprijed“[2]

Sam knjaz je preko Vojvode Sima Popovića ozbiljno skrenuo pažnju „da svaki popisani vojnik mora biti u Podgorici 9.decembra,ukjlučujući i one koji su dan prije na Cetinju primili orden Svetog Đorđa za zasluge u minulom ratu[3].

Gotovo panična žurba crnogorskog knjaza je bila uslovljena realnošću na terenu,zbog same pretpostavke da bi snage Albanske lige mogle zadati presudan udarac crnogorskim vojnim snagama kod Andrijevice.Crnogorska vlada i knjaz su bili opsjednuti daljim namjerama Arbanasa na tom području.Računalo se i na mogućnost novog i brzog napada na terenu prema Andrijevici,te je Marko Miljanov predložio knjazu da bi već 7.decembra trebalo da se dva bataljona nađu na straži kod Andrijevice,kako bi se izbjeglo svako iznenađenje.[4]

Kako je i bilo predviđeno,crnogorske vojne snage su se 9.decembra okupile u Podgorici i već sjutradan je Lazar Sočica sa četiri bataljona krenuo prema Andrijevici,kako bi  12.decembra bio na planiranom položaju.Bataljoni pod komandom Lazara Sočice su bili iz sjevernog dijela Crne Gore.Radi ishrane svojih bataljona Lazar Sočica je sa sobom poveo 2000 ovaca.Brigada od pet bataljona pod komandom Đura Petrovića,sa 2500 vojnika,je iz Podgorice krenula prema Bratonožićima,gdje će se stacionirati u selu Brskut i biti rezerva za slučaj potrebe snagama kod Andrijevice.Prema pisanim dokumentima,crnogorska vojska je aktivirala 23 bataljona sa 11500 vojnika i starješina,od čega je na liniji Andrijevica-Plav neposredno koncetrisano 8000 crnogorskih vojnika.Ovo je bio ukupan broj angažovanih vojnika,zajedno sa onim bataljonima koji su već bili u zoni budućih ratnih dejstava[5].

Najveći problem,kako će se pokazati je bio transport hrane i municije u vanredno teškim uslovima.Svaki bataljon je morao sam obezbijediti transport municije za svoje potrebe.Kako je zapisano „bilo je i krađe municije,gdje se u sanducima umjesto municije nalazilo kamenje“.U Andrijevici je u selu Cecuni već bilo izgrađeno nekoliko pekara,čiji je dnevni kapacitet bio 8000 komada hljeba.

Nakon boja na Novšiću su nastavljene diplomatske aktivnosti sa ciljem da se izvrši primopredaja Plava i Gusinja Crnoj Gori,shodno odlukama Berlinskog sporazuma.Vidjevši da su uzaludni svi pokušaji crnogorske vlade,knjaz i vlada su 18.decembra 1879.godine zaključili „da im nema zasad puta na Gusinje“.Sem toga boravak diplomatskog izaslanika Crne Gore u Carigradu je više bio bezpredmetan,te je tamošnji crnogorski poslanik S.Radonjić 26.decembra odlučio da napusti diplomatsku misiju u Turskoj.U Carigradu se  zadržao i dalje Gavro Vuković,kao otpravnik poslova[6].

     Jalovost diplomatisanja će učiniti da je ipak sve bliži oružani okršaj između Crnogoraca i Arbanasa.Polovinom decembra 1879.godine je došlo do intezivnije koncetracije Arbanasa u Plavu i Gusinju.Prema crnogorskim izvorima turske vlasti su pružale veliku pomoć Arbanasima u snabdijevanju oružjem i municijom.Prema obavještajnim podacima do kojih je došao Marko Miljanov 12.i 13 decembra ( po starom kalendaru) u pravcu Gusinja je primijećen karavan od 2000 konja koji su dopremali hranu za potrebe tamošnjih dobrovoljaca[7].Prema crnogorskim izvorima,Albanci se pripremaju za odlučujući sukob sa crnogorskom vojskom.Po procjenama crnogorske vojne komande za napad na crnogorske položaje je bilo već spremno oko 10.000 pripadnika Albanske lige,koji su bili raspoređeni u Plavu i Gusinju[8].Broj vojnika Albanske lige na području Plavsko-Gusinjske oblasti je zbog kontroverznosti podataka,ipak ostao nepouzdan.Vojvoda Gavro Vuković će izvijestiti diplomatska predstavništva velikih sila u Carigradu „da se u ovoj regiji koncetriše 15-16 hiljada vojnika Albanske lige“,što će osporavati Savat-paša i veliki vezir,navodeći da je taj broj „svega 9000 Arbanasa“[9].

Kako je Rovinski opisao raspoloženje uoči boja i sami boj

     Pavel Apolonovič Rovinski je stalno bio na terenu od Andrijevice do Murine uoči početka novih sukoba.On će ostaviti svoja svjedočenja o ovom sukobu u Zborniku:Русская Мыслъ(Москва,июн 1880).Neki hroničari gornjeg Polimlja opisujući boj na Novšiću će se pozivati na Rovinskog kao svjedoka tog događaja,iako će ovaj znameniti ruski hroničar zapisati:“Dok sam bio u Polimlju dogodila su se dva boja,od kojih sam imao priliku da posmatram samo ovaj poslednji.Za prvi boj ( na Novšiću-prim.M.J) nijesam znao,već sam čuo u ponoć da se dogodio strašan boj.Prije toga sam čuo da su Arnauti napali našu stražu i bili odbijeni,zbog čega sam smatrao nepotrebnim da tamo idem istog dana…Moja posmatranja se ograničavaju samo na jedan boj i pretežno na jednoj strani.Posmatraje ni izdaleka ne daju punu predstavu šta se odigralo na mjestu.To zna samo onaj koji je učestvovao u boju.Nama sa strane,iako dosta bliskim posmatračima ostalo je samo da sakupimo pojedinosti po vrućem tragu iz prvih usta…“ U ovom tekstu ću posebno koristiti zapise Rovinskog,koji su objavljeni u navedenom zborniku.Čini se da je njegov izvještaj o boju na Murini i Pepiću najcjelovitiji i najobjektivniji,iako se zapažaju određene protivurječnosti,koje su moguće nastale na osnovu različitih“kazivanja“ učesnika u boju.

Korica Zbornika Ruska Misao ,gdje je Rovinski objavljivao tekstove o navedenim bojevima

     Sama atmosfera i raspoloženje na Murini u hanu,gdje je boravilo nekoliko stratega crnogorske vojske,prema pisanju Rovinskoga je bila puna optimizma pred novi boj.O opuštenosti svjedoči i nedostatak predostrožnosti-primjećuje Rovinski.Pepićki i Ržanički Arnauti su slobodno šetali i „bilo im je dozvoljeno prisustvo u vojsci“,iako se znalo da su bili u vezi sa Plavom i Gusinjem.Opuštenost vojske i vršljanje Arnauta po Murini Rovinski će ocijeniti da se „nije imalo baš nešto kriti.U Gusinju su znali gotovo sve o našoj vojsci.Plan je uglavnom bio poznat,jer on nije bio ništa naročito….u odnosu na ranije bojeve.Svi su bojevi u Polimlju,uglavnom,vođeni po istom planu.Jedino se razmišljalo o mogućem pravcu napada Arbanasa..“.Crnogorski vojni stratezi su zaključili:“Sada imamo dovoljno vojske-stigli su Lješkopoljci,Kuči,Bratonožići,…“.

     Crnogorska vojska je često mijenjala položaje,“čas tamo,čas ovamo“.Nekoliko puta sam to vidio-piše Rovinski.Nakon poraza na Novšiću,ponovo su „vojnici i oficiri gledali potcjenjivački na strategiju,snagu i hrabrost Arnauta“.Očigledno su zaboravili upozorenje Šuja Šćepanovog Dragovića pred boj na Novšiću,koji ih je još tada upozoravao:“Još vi dobro ne poznajete Arnaute…Ne daj bože samo malo da popuštimo,tada će nas poćerati do Sućeske…“.Mnogima se tada,prema pisanju Rovinskog“nijesu dopale Šujove riječi.Neki su se odmakli od njega i neko dodade:E,šta je Šujo?Bio Šujo i prošao“.Ipak je Šujo bio u pravu,vrijeme će to pokazati-zapisuje Rovinski.

     Dan prije boja u Murinskom hanu je veselo.Tokom dana je mnogo radoznalog naroda bilo po Murini.Stigla je noć.U hanu su samo oficiri,nešto vojske i dosta naroda.“Dok se sprema večera,vidi se dobro raspoloženje.Kuva se meso u velikim količinama.U dva lonca.Na tri pruta nanizano meso i džigerica i peče se na žaru…“.Ostala vojska nema ovu privilegiju.Oni su na položajima.Hladna je noć.Pitanje je koliko imaju hrane.U ovoj grupi koji čekaju kuvanu jagnjetinu uz „izobilje rakije“ Rovinski zapaža neke koji su zamišljeni u očekivanju sukoba.Kako zapisa ovaj ruski hroničar „u Polimlju su svi bojevi počinjali četvrtkom“.Jedan od komandira je bio obuzet nekom mišlju“nalaktivši se,vukao je čibuk,narušavajući na kratko opšte raspoloženje prijedlogom da se napravi dogovor oko rasporeda snaga u slučaju boja“.

Rovinski bilježi i raspored vojske u okolini Murine:

„Ti Vuksane(bratonožićki komandir) bićeš na Krivače.Odatle se može vidjeti kojoj će strani biti teže,toj ćeš pomoći sa svojim sokolovima.Todor (Miljana Vukova) od Murine nema gdje.Od njegovoga bataljona treba odvojiti bar 200 i postaviti ih na džamiju (utvrđenje iznad Pepića).Glavna vojska će ostati na Baći iznad Murine.Tada propustiti Arnaute do hana u udariti odmah naprijed…“.Iz određenih razloga su ipak odlučili „da se svi sakriju na Baći,dok ne stignu Arnauti“.

     Puna trpeza će prekinuti dalje dogovore o rasporedu vojske.“Čorbe i mesa do mile volje,a hljeba dvije vrste.Dosta sira i alkoholnog pića.Večera je bila carska“,zapisuje Rovinski.Uz kuvanu ovčetinu i rakiju,počinju gatanja.Šta kazuje plećka?Jedan od prisutnih „koji zna da gleda u plećku“ će sa velikom ozbiljnošću „predvidjeti“ buduće događaje.“Pogledajte gore crnu mrlju,to je neka velika skupština(misleći na evropski kongres).Naša vojska se mora sudariti sa latinima na turskoj zemlji.Poginuće nekoliko uticajnih ljudi bliskih austrijskom caru…Evo i naše budućnosti…Vidite li ugao?Malo dima,malo pogibije i poslije dobro..“.I tako će plećaka nastaviti „šetnju“ još kod nekih znalaca,koji će sa nje očitavati buduća događanja…“.Uz obilatu večeru i dosta rakije neko uze i gusle.Opuštenu atmosveru će prekinuti dolazak dva glasnika iz Brezevica,koji su donijeli vjest „da je juče oko 500 Arnauta stiglo u Brezevice da ih zauzmu,ali su se povukli.U Plavu je veliki pokret,sigurno će sjutra udariti“.

Nakon ove ozbiljne najave će gusle utihnuti.Komandir će izdati naređenje“odmah na spavanje“.Straža dobija naređenje da organizuje jutarnje buđenje u četiri sata ujutro.Naredni dan,prije zore na Murini je veoma živo.Prepričavaju se različiti snovi.Svako ih tumači na svoj način.Jedan od komandira se u snu „uhvatio za rogove dva vola na Pepićkom polju i odveo ih..“.Neki drugi će „uhvatiti za noge i repove bijele sokolove“,što će neko od prisutnih protumačiti „da su bijeli sokolovi neki značajni turski ili arnautski glavari…Jedan je možda Ali-beg“.

     U svitanju će mnogi zaboraviti snove,razmišljajući,kako zapisa Rovinski „da li će udariti Arnauti.Nema više one sigurnosti da će uništiti Arnaute“.Ima i onih drugih,koji očito ohrabruju sebe:“Ne smiju udariti Arnauti“.Komentarišući sva događanja i opuštenost crnogorske vojske Rovinski će zabilježiti,da ipak“niko nije htio da pripodigne zavjesu koja sakriva od nas tamnu budućnost…“.

     Osvanuo je četvrtak,27.decembar 1879.godine(po starom kalendaru).Oko osam sati ujutro“javljaju straže da od Gusinja i Plava kao lavina idu Arnauti s obje strane Lima.Jedan bataljon se penje na Baću.Crnogorska vojska je zauzela svoje pozicije prema utvrđenom rasporedu.Na Murini pusto…“.Velika ponovo gori“.Gore ostaci objekata koji nijesu spaljeni za vrijeme boja na Novšiću.Gore stogovi sijena,slame,…Velika se pretvara u pusto zgarište.Nejač sa nešto pokretnog imetka,sa stokom je na vrijeme izbjegla prema Andrijevici.Izbjeglo stanovništvo Velike se tokom zime više nema gdje vratiti.Sve je u pepelu.Novi boj će se brzo dogoditi.Crnogorska vojska se „dobro utvrdila“ nadomak Murine,sa postavljenim barikadama,meterizima (šančevima),zaklonjena kroz šumu na Baći i uz Murinsku rijeku.

Dalja događanja Rovinski je posmatrao sa Baće,gledajući zajedno sa vojskom nailazak Arnauta.“Sa Baće se u daljini više ništa ne vidi,samo se povremeno čuju plotuni…Nazire se kod Novšića vojska Arnautska…“.Vrlo brzo Arnauti su stigli na Murinu.Ispred je bila grupa Arnauta na konjima,a za njima pješadija.Prema pisanju Rovinskog,bilo ih je oko 300.Dok je ova grupa bila na Murini,odzgo sa kose iznad Pepića se pojavila druga grupa Arnauta koja je „počela napad na kuće.Gore kuće u ravnici.Gore i bivše arnautske kuće sa stajama oko njih,stogovi sijena i slame spremljenih za ishranu stoke…“.Na Murini će svakog trenutka početi boj.Crnogorci iz meteriza(rovova) ispaljuju prve hice na Arbanase po Murini,koji se brzo sklanjaju na „terasu“ iznad hana i zauzimaju zaklone.Crnogorska vojska je znatno bolje pozicionirana u zaklonima i ima izvanredan pregled terena.“Oko 300 Arnauta je bilo na brisanom prostoru,suočeno sa rafalima odozgo sa Baće,tražeći zaklone oko drveća i objekata na Murini.Arnautska vojska je bila prikovana iza zaklona…kao prirasla za svoja mjesta.Bila je to beznačajna gomila,koja je krenula na šančeve crnogorske vojske“.Tu će i započeti pravi boj,koji je trajao oko jedan sat.Juriš Arnauta prema relativno malom broju crnogorskih vojnika u rovovima će zaustaviti topovska granata sa Baće.Arnauti će kao pogubljeni početi pucnjavu prema Baći.Crnogorska vojska je iz rovova krenula na juriš,pod zaštitom bataljona s Baće.Kako je zabilježio Rovinski“ tu na terasi iznad hana će doći do krvavog obračuna“.Prema svjedočenju Rovinskog „nije se znalo ko će pobijediti“,ali su Arnauti koji su najzad „slomljeni napuštali poprište dajući se u bijeg uz planinu,sakrivajući se u šumarcima…“.Kako zapisa ovaj ruski publicista,na Murini je blizu hana vidio najprije dva leša,a malo dalje još tri.Glavna masa poginulih je bila na terasi iznad hana,gdje je bio najjači boj.Interesantno je,da Rovinski ne daje podatke o broju poginulih na „terasi“,iako je neposredno vidio sve leševe silaskom sa Baće.Ovaj sukob na Murini Rovinski će nazvati prvi boj (jer je istog dana bilo još tri sukoba).Šta je zatekao na Murini nakon silaska na Šeremet i dolaska na mjesto obračuna je dosta detaljno opisao Rovinski u navedenom zborniku.Opisujući susrete sa crnogorskim ranjenicima on bilježi:“Skinuo sam prljavu krpu kojom je previjena rana,isprao hladnom vodom…i previo ranu lanenim platnom“.Na Murini je sreo veliki broj ranjenika,koje „naši ne nose na nosilima,već na ramenima“.Bio je iznenađen nailaskom na „veliki niz“ranjenika.Vojnici koji su nosili ranjenike vidjevši da ih Rovinski broji će mu reći:“Pričekaj to je samo početak…Naši su slomljeni.Moračani su izdali.Svi bježe i ne znamo gdje će se zaustaviti“.Vidjevši kakvo je stanje u crnogorskoj vojsci,Rovinski je konstatovao da ih je“uhvatila panika“,pravdajući takvo stanje dolaskom pojačanja Arnautske vojske.Naime,nakon trenutnog povlačenja Arnauta od Murine prema Brezevicama,zabilježeno je da se crnogorska vojka brzo morala povuću prema Pepiću zbog susreta sa znatno jačim neprijateljem.Kako crnogorska vojska nije dobijala pojačanje „tom bataljonu nije preostalo ništa nego da se spašava u bjekstvu.Uzalud je komandirov trubač neprekidno trubio i uzvikivao:naprijed,naprijed,naprijed!Vojska je ostavila svog komandira Boža Radulovog i dala se u bjekstvo“.Tokom bjekstva crnogorske vojske prema Pepiću,ponovo su“zagrmjeli neprijateljski plotuni“.Crnogorska vojska je,vidjevši da u pomoć stiže Polimski bataljon,sa mladim komandirom Trifunom Radulovim,se ponovo pokušala konsolidovati i pružiti otpor.U pomoć je tada krenula i „jedna stotina“ Cecunjana,dok druga grupa s desne obale Lima,gazi preko rijeke i udara s boka na Arnaute.Stiže i još jedan bataljon kojim komanduje pop Đuka.Tu je „proključao“ drugi boj toga dana.Prema pisanju Rovinskog,boj je trajao oko jedan sat.Tokom boja stižu Arnautima svježe snage iz pravca Velike i Ržanice,udarivši na bataljone popa Đuke i Trifuna.Tog trenutka će se uključiti,po prvi put toga dana,Kuči i Bratonožići “koji su čuvani,jer su u prethodnom boju (na Novšiću) izgubili trećinu,što ubijenih,što ranjenih“.Od dva bataljona Kuča i Bratonožića,kako je zapisao Rovinski,sada ih je bilo“jedva 500“.I ovaj boj će crnogorska voska napustiti,dajući se u bjekstvo.Prema izjavi jednog od vojnika koji bio u povlačenju sa fronta:„Naši odstupaju i penju se više,popuštajući pred žestinom pritiska…Razbježali su se po šancima i brdima“.Ovako ponašanje crnogorske vojske Rovinski će posebno okarakterisati u svojim izvještajima:“Nijesam mogao shvatiti kakvi su to ljudi,kojima ovlada panika i očajanje,u vrijeme kada se njihova braća hrabro bore ne pomišljajući o odsupanju“.Zabilježeno je da su tri bataljona crnogorske vojske stajala nedaleko,ne učestvujuću u ovom krvavom boju.

Na početku ove strane Rovinski zapisuje da je masa ranjenih u crnogorskoj vojsci.Malo niže na istoj strani zapisuje kako trubač poziva” naprijed,naprijed,..ali se crnogorska vojska dala u bjekstvo

Inače,tog dana su se dogodila „četiri boja“,od kojih svi nijesu imali isti intezitet i žestinu.U zadnjem,četvrtom boju je bilo samo manjih puškaranja,kako je zabilježio ovaj ruski hroničar.

Prema pisanju Rovinskog bojevi su prestali isto dana „sat i po prije akšama“.U redovima crnogorske vojske je ubijeno 35 vojnika,dok je 75 ranjenih.Međutim u dopisu Ruskom kuriru Rovinski daje podatak da je ubijeno 32 Crnogorca.Pri tom konstatujući”da je to neznatan gubitak imajući u vidu surovost boja i nadmoć neprijatelja”.Po prikupljenim podacima u ovom sukobu od 27.decembra 1879.godine Crnogorci su donijeli”220 odsječenih noseva”Arnauta.Ovaj podatak je diskutabilan,jer u jednom telegramu iz Andrijevice od 30.decembra 1879.godine Rovinski piše:” Bio sam dvadeset sedmog decembra očevidac žestoke bitke između Albanaca i Crnogoraca ispred Gusinja.Više od 14 hiljada Turaka je napalo 3000 Crnogoraca,koji su zauzimali odbrambeni položaj,s obje strane Lima blizu sela Murina,Mašnica i planine Sjekirica.Bitka je počela u 9 sati ujutro.Turci su napadali žestokom razjarenošću.Bitka je trajala do tri sata popodne.Boj je prestao tek u mrklu noć,kada su Crnogorci isukanim jataganima u rukama jurnuli na neprijatelja sa svojih pozicija natjeravši ih na bjekstvo.Crnogorci su imali ubijenih i ranjenih do 160,a Turci više od 1000”.Zapaža se da izvještaji Rovinskokg u Ruskom kuriru i Ruskoj misli značajno odudaraju,posebno kada opisuje tok borbi i “bježanju” vojske. Sem toga je vidljivo i odstupanje u podacima o broju ranjenih i poginulih s obje strane koje je saopštio u ova dva glasila.

     Dio teksta iz Zbornika Ruska misao (str.10),gdje se takođe govori  o bježaniji crnogorske vojske u šume

U dva obimna teksta koje je Rovinski objavio u Ruskoj misli je zabilježio “da je selo Velika bilo žrtvovano”,kako prije boja na Novšiću,tako i u boju od 27.decembra iste godine.Iako ovaj autor smatra da se ovo selo moglo braniti,ne ostavlja nam podatke ko je donio odluku ”da se Velika žrtvuje i spali”,odnosno ostavi nezaštićena.U dokumentima iz 1880.godine i nakon tog perioda,kada su vođeni diplomatski pregovori o razgraničenju,crnogorska vlada je na pisani prijedlog,da će Turska “Veliku ostaviti” Crnoj Gori,zvaničan odgovor biti:“dajete nam sprženu Veliku”.Očigledno je da Velika nije bila od posebnog interesa za Crnu Goru.Osnovno je pitanje,ko je učinio Veliku sprženom?Da li komanda na terenu,što bi moglo biti izvjesno,imajući u vidu strategijske greške tadašnjih crnogorskih komandanata na tom području,ili prisutna želja Vasojevića,a uz to i Crne Gore da ovladaju plodnom plavsko-gusinjskom kotlinom,ko glavnim i jedinim ciljem.

I pored svih strateških grešaka i uništenog sela,ostaće zabilježeno kod Rovinskog“da su Veličani i Šekularci ispoljili veliku hrabrost i žestoko se klali…”.[10]

     O bojevima na Murini i Pepiću daje svoj osvrt i dr Novak Ražnatović,konstatujući da su“ noću 7-8 januara 1880.godine(po novom kalendaru-prim.M.J) Albanci,i po svoj prilici sa njima veliki broj nizama u albanskoj nošnji napali sa oko 8000 vojnika crnogorske predstraže na liniji Velika-Ržanica-Pepiće.Isturene crnogorske snage su se povukle uz puškaranje.Sela Veliku,Ržanicu i Pepiće su zapalili 8.januara.Istog dana crnogorske snage su zauzele nove položaje ispred Murine.Tog dana je ljevorečki bataljon pod kmandom Todora Miljanova odbio napad Albanaca i dao se u gonjenje neprijatelja sve do iza Pepića i Ržanice…Kada su na Todora Miljanova napale velike i svježe snage on se mudro povukao“.Ražnatović navodi da je Marko Miljanov odmah uputio u pomoć i nove snage od dva bataljona crnogorske vojske (Pješivački i Vasojevićki).Albanski protivnapad je bio suzbijen.U datom trenutku je,prema pisanju Ražnatovića,na desnoj strani Lima bilo četiri crnogorska bataljona.Prema tvrdnji ovog autora obje strane su nakon sukoba ostale na svojim ranijim položajima.O gubicima na obje strane,autor kao izvor navodi pisanje vojvode Gavra Vukovića,koje je Vuković dobio u „jednom privatnom pismu“.Prema tom izvoru „Crnogoraca je poginulo 37,dok ih je 75 ranjeno.Turskih glava je 300 posječeno.Ljevorečani (Vasojevići) Todora Miljanova su sami posjekli 150 glava“.I ovaj izvor će zabilježiti junaštvo Šekularaca i Veličana,zapisujući da „su se junački klali da se je svak začudio“.[11]

     U svojim Memoarima crnogorski knjaz Nikola je zapisao da su „drugi dan Božića (po starom kalendaru) crnogorske predstraže opazile da se velika turska vojska kreće na njih,odmah jave glavnom zapovjedniku vojvodi Božu Petroviću kojega je knjaz poslao da primi Gusinje…“.Prema pisanju crnogorskog knjaza,vojvoda Božo je naredio da se predstraže povuku prema središtu vojske“koje je bilo na Sjekirici“.Albanska vojska je bez borbe ušla u sela Velika,Ržanica i Pepiće i „zaždila ih“.Crnogorska vojska je zauzela nove položeje „u središtu,u grlu Polimlja između Mašnice i Murine,gdje je čekala tursku vojsku.Jedno odjeljenje je bilo u Cecunima radi sprečavanja ulaska albanske vojske preko Lipovice,dok je drugi dio vojske bio raspoređen nad Velikom prema Rugovi.“Turci su započeli boj treći dan Božića u devet sati i to na lijevoj strani Lima kod Murine,gdje je stajao samo jedan bataljon vasojevićki pod komandom Todora Miljanova.U blizini je bio i jedan morački bataljon kao rezerva.Nakon dvije ure najžešćeg boja Crnogorci potisnu Turke do iza Pepića.Tu ih dočeka turska rezerva i Crnogorci se povukoše opet na Pepiće“.Po pisanju knjaza na Pepiću će doći do direktnog sukoba Turaka i Crnogoraca.Marko Miljanov će poslati u pomoć bataljon Trifunov,dok će u isto vrijeme i Đoko Mijušković sa pješivačkim bataljonom,gazeće Lim priskočiti u pomoć.Svježe crnogorske snage će pomoći da se albanska vojska protjera prema Brezevicama.Istovremeno kada su se albanske snage povlačile prema Brezevicama stiže im u pomoć pojačanje iz pravca Velike i Ržanice.Knjaz Nikola će ustvrditi da je tada arbanaška vojska odstupila prema Novšiću,kada se i prekinuo boj.Kako tvrdi knjaz:“ To je bio dokaz svršenog poraza turskog,iako je turske vojske bilo 14.000 a crnogorske samo 4000,od kojih hiljada i nije učestvovala u boju“.Intersantan je zaključak knjaza Nikole,koji će ustvrditi da je crnogorska vojska dobila oba boja (misleći na Novšiću i Murini),te da „ su Arnauti izginuli i izgubili volju na boj s Crnogorcima.Crna Gora je mogla zauzeti Gusinje i Plav.Što se na to nije odlučila,razlog je da su se plašili pošledica“[12].

U neobjavljenom rukopisu Čeda Ćulafića je zabilježeno “da je Ali-paša kao vrhovni zapovjednik išao pred vojskom,dok je Plav sa okolinom ovoga puta ostao po strani,ne uzimajući učesšće u ovom pohodu niz Lim…”.Početak sukoba na Pepiću Ćulafić opisuje kao “neočekivani prelaz granice” koji se na Suvovari pretvorio u krvavi pokolj dvije vojske.”Crnogorska vojska,malobrojna i slabo naoružana i bez municije(!) je morala odstupiti pred najezdom znatno brojnijeg neprijatelja.Ali-paša je poslije proboja na Pepiću stigao do Murine i Zorića,a njegove prethodnice čak do Sućeske(Hodžin krš),paleći uzgredno polimska sela.U tim napadima izginulo je oko 60-70 ljudi iz Gusinja i okoline,dok se Ali-paša vratio sa svih svojih sedam barjaka i jednim zarobljenim,kao i 30 crnogorskih glava.Zarobljeni barjak na Murini je bio ruski,što je Ali-paši služilo kao izgovor velikim silama da su u borbama kao pomoć učestvovali i Rusi”.Nakon ovog boja Ćulafić navodi da je definisana nova granica na terenu,koja je išla od Lipovice preko Zeletina,Visitora i Velike do Mokre planine koja je ostala u turskoj teritoriji.Crna Gora je kao nadoknadu za Plav i Gusinje dobila Bar i Ulcinj” zapisuje ovaj hroničar[13].

     Prateći pisanje različitih autora o ovom sukobu oko Murine nailazimo na različite zapise.Budimir Dragović će u svojoj knjizi Vasojevići u istoriji Crne Gore,ovom boju dati naziv“Drugi boj na Novšiću“.Navodeći datum početka boja po starom kalendaru (27.decembar 1879.godine) Dragović zapisuje da se oko Novšića i Murine „skujekalo“ oko 15000 „razjarene albansko-muslimanske vojske,naspram 4000 crnogorskih vojnika.Autor dalje iznosi podatak da je Velika bila „žrtvovana“ iz „taktičkih razloga“(!),što je omogućilo Rugovcima da „opet sprže ispražnjenu Veliku“.Dragovićevo pisanje o mjestu glavnog sukoba se razlikuje od izvještaja Rovinskog,koji je bio neposredni posmatrač boja na Murini.Kako je zabilježio Dragović „Glavni boj je vođen oko Murine,na obje strane Lima,i od Mašnice do Gornje Ržanice…Neposredno uoči boja na Murini je stiglo nekoliko četa ispod Potkomlja…“.Posebno ističući hrabrost i junaštvo Cecunjana,ali i udar s boka prema Arnautima „koje je napravila druga stotina sa obala Zlorečice“.Prema pisanju Rovinskog,kao neposrednog očevica ovih sukoba Cecunjani su pristigli u pomoć tek u „završnim operacijama“ na Pepiću.Na osnovu pouzdanih pisanih izvora oni nijesu učestvovali u sukobu na „Murinskoj terasi“ koju je Rovinski direktno posmatrao s Baće.Iako Rovnski bilježi da se krajem dana „crnogorska vojska dala u bjekstvo“,Dragović će zapisati drugačiji razvoj događaja „da Crnogorci uoči noći jurnuše na Arnaute na čitavom frontu sa isukanim noževima,rastjeraše ih i sjekoše sve do Pepića i Gornje Ržanice.Arnauti su spašavali pod okriljem noći“.Za svoje tvrdnje Dragović ne navodi izvore,a autor ovog teksta nije naišao nigdje na ovako zapisano svjedočenje.[13a]

     Ukazujući na hrabrost i junaštvo bataljona Miljana Todorova Miodrag Joksimović u knjizi Narodna vojska Vasojevića bilježi da su pripadnici ovog bataljona nakon boja „donijeli svom komandantu 221 nos“[14].

     Vladino zvanično glasilo Glas Crnogorca će u svom izdanju od subote,5.januara 1880 godine izvijestiti da su“Arnautski Turci i Turski Arnauti“ treći dan poslije Božića (po starom kalendaru-prim.M.J) rano u zoru krenuli da udare na Crnogorce.Kada su prema crnogorskim predstražama kod Velike,Ržanice i Pepića krenule velike snage,naše predstraže su dobile naređenje da se povuku prema središtu svoje vojske.Prema pisanju Glasa Crnogorca u ova sela je ušla tursko-arnautska vojska koja je brojala oko 14.000 vojnika i potpuno ih spalila.Crnogorska vojska je tada „bila u grlu Polimlja između Mašnice i Murinja[15] (podvukao-M.J.);jedno odjeljenje je stajalo u Cecune,a drugo nad Velikom da bi spriječili pridolazak Turaka od Rugova.Dok je naša vojska izmicala do određenih joj pozicija,Turci započinju treći dan Božića u devet sati paliti Veliku,Ržanicu i Pepiće.No,još prije toga je započet boj na lijevoj strani Lima kod Murinja,gdje ih je sreo jedan bataljon vojske Todora Miljanova.U rezervi je bio još jedan bataljon Moračana.Iza dvije ure najžešćega boja,naši slome Turke i protjeraju ih iza Pepića.Tamo našu vojsku susrete turska reserva,te se naši polome i vrate na Pepiće,gdje se boj nastavi“.Prema pisanju ovog glasila u ovom strašnom boju ,“pristiže vojvoda Marko sa Kučima i Bratonožićima i oslobodi naše.Turci biše slomljeni i u bjekstvo nagnani…prema Novšiću“.Podatak je potpuno kontradiktoran u odnosu na pisanje Rovinskog,koji tvrdi upravo obrnuto da su se naše snage dale u „bjekstvo“ nakon pojačanja koje je Arbansima stiglo na Pepiću.Čudni su podaci koje daje Glas Crnogorca da je „na Pepiću naših bilo 600 a Turaka i Arbanasa nekoliko hiljada“.Izvjesno je Rovinski i kao direktni posmatrač boja dao tačne podatke,jer je apsolutno nemoguće povjerovati da će opkoljenih 600 vojnika uspjeti da natjera u bjekstvo nekoliko hiljada protivničke vojske.Dajući podatke o brojnosti vojske,list navodi da je u ovo, boju ukupno bilo angažovano 4000 crnogorskih vojnika,od kojih je 32 poginulo i 75 ranjeno.Suprotna strana je „imala 1300“ poginulih,a najviše iz Gusinja i okoline.[16]

Šta su o boju zapisali albanski i drugi strani izvori

   Neki albanski istoričari su zabilježili da je crnogorska vojska u ovom boju angažovala oko 7000 vojnika,dok su se Albanci oduprli sa 3500 vojnika.O broju poginulih,ranjenih i zarobljenih albanski istoričari Xhemal Punavia i Skender Isaku će u članku objavljenom u zborniku Studia Albanica zapisati da su boju Crnogorci imali 3500 ubijenih,ranjenih i zarobljenih,dok je ta broj kod Albanaca bio oko 1750.[17]

     Austrijski poslanik na Cetinju Temel je u svojim izvještajima ustvrdio da je Turska pomogla Albansku ligu u pomenutim bojevima.Sem toga,Temel je izvještavajući svoju vladu zapisao da su Albanci bili napadači u oba boja.Zahvaljujući pomoći Muhtar-paše,Albanci „su ipak ostvarili prevagu“nad Crnogorcima,iako su Crnogorci poznatiji ratnici od Albanaca.

     U knjizi Prizrensaka liga autora Krista Frasheria je zapisano da je u pripremi za novi boj (27.decembra 1879.g.) crnogorska vojska brojala 9000 boraca koji su se na dan prije početka boja nalazili na području budućeg sukoba.Nastupanje albanske vojske će opisati ovako:“Desno krilo albanskih jedinica je zauzelo Veliku i Ržanicu,dok je lijevo krilo nastupalo prema Pepiću i dalje prema Murini,gdje su bile snage Marka Miljanova.Bitke kod Velike i Pepića su bile najžešće,iako su Crnogorci htjeli predstaviti kao takvu boj na Murini,da bi umanjili svoj poraz.Nakon jakih udara arbanške vojske,crnogorska vojska je odstupila prema Sućeski,gdje su bili odlučili da pruže odlučujući otpor.Albanske snage su odlučile da ne vrše dalje napade,obzirom da su protjerali crnogorsku vojsku dalje od svoje granice,te su se povukle prema svojim teritorijama“.O broju poginulih,autor navodi sadržaj pisma Ali-paše Gusinjskog koje je uputio barjaktaru Hota u kojem stoji:„U sukobu koji smo imali sa Crnogorcima prošlog četvrtka (8.januara 1880.g po novom kalendaru) oni su pretrpjeli velike gubitke i potpuno su slomljeni.Tri njihova sela su spaljena.U naše ruke su pale 37 glava,zastava i sedam sanduka municije.Hvala bogu naša strana je imala samo nekoliko ubijenih i ranjenih (ne navodeći broj-prim.M.J).Poslije ovog boja albanske snage su se povukle na svoje teritorije…“.[18]

U tekstu Lidhja Shqipetare e Prizrenit konstruktoj shtefim komb (Albanska liga u Prizrenu je izgradila nacionalnu državu),koji je objavljen u reviji BILD (10.januar 2020.g) autor Agzan Haklaj pozivajući se na Shabana Balë Nokshiqia[19], bilježi da je u boju od 8.januara 1880.godine (po novom kalendaru)  „učestvovalo 12 hiljada Crnogoraca i osam hiljada Albanaca.Crnogorci su imali 2500 poginulih i ranjenih i 1200 zarobljenih.Albanske snage su u ovom boju izgubile 1000 vojnika,a bilo je i 600 ranjenih“.[20]

   Poznati austrijski diplomata i profesor univerziteta Theodor A.Ippen piše o povodima za izbijanje sukoba,opisujući kratko boj na Pepiću 8.januara 1880.godine (po novom kalendaru).Ovaj autor konstatuje da su u ovom boju „Crnogorci bili prisiljeni na povlačenje prema Andrijevici.Ali-paša je na ovaj način postigao da ovaj okrug ostane u sastav Turske,što je kasnije prihvatila i crnogorska vlada memorandumom od 12.04.1880.godine,koji je potpisan između Crne Gore i Turske,te je na osnovu njega trebalo utvrditi novu granicu“[21]

     Dobar poznavalac područja Albanije i susjeda dr Ludwig von Thalloczy konstatuje da je nakon boja na Novšiću i jalove diplomatije došlo do novoga boja 8.januara 1880.godine(po novom kalendaru).Opisujući početak sukoba Thaloczy bilježi da su „Crnogorci krenuli iz Pepića prema Metešanima (kod Plava).U sukob su se uključile i jedinice Albanske lige.U boju je učestvovalo osam crnogorskih bataljona i oko 10 hiljada Alnanaca.Pobjedu su proglasile obje strane,ali je činjenica da crnogorska vojska nije obavila zadatak,već se povukla prema Sućeski kod Andrijevice.Albanci su spalili tri sela:Veliku,Ržanicu i Pepiće.Crnogorska vlada je nakon ove bitke odlučila da se uzdrži od projekta okupacije…“[22]

     U knjizi Lidhja e Prizrenit e veprimit e sajë (Prizrenska ljiga i njene aktivnosti 1878-1881.) autor Xhafer Belegu zapisuje” da je čitava štampa svijeta izvještavala o porazu crnogorske vojske kod Velike i na Pepiću i veličanju pobjede Arbanasa.Posebno su u tome prednjačile italijanske i austrijske novime“.Nakon poraza na Pepiću crnogorska vlada je poslala depešu britanskom konzulu Grinu u Skadru,zahtijevajući od njega da utiče na Plavljane i Gusinjane da ne započinju nove sukobe,jer je Crna Gora odlučila da obustavi sve vojne aktivnosti prema toj oblasti.Autor ove knjige citira i izvještaj koji je austrijski konzul poslao svojoj vladi,izvještavajući ih „da su snage Albanske lige slomile crnogorsku vojsku…Albanci su bili izuzetno jaki,boreći se za nacionalnu ideju stvaranja Albanske države… Plavsko-Gusinjska kotlina je veoma plodna,te tu treba tražiti veliku pohlepu Crnogoraca da ovladaju ovim prostorom“.[23]

     U knjizi Istorija Albanaca je zapisano da je nakon boja na Novšiću crnogorski knjaz pripremao novi plan za vojno zauzimanje Plava i Gusinja.Albanska liga je počela sa pripremom i preduzimanjem svih mjera.Pozivom lige hiljade dobrovoljaca je mobilisano iz cijele Albanije,Plava,Gusinja,Peći,Đakovice,Skadra,Dibre i drugih krajeva južne Albanije.Vojni štab Ali-paše je tada raspolagao sa 4000 lokalnih boraca i 3000 dobrovoljaca.U pripremi za vojne aktivnosti u prvoj nedjelji januara 1880.godine(po novom kalendaru) Crnogorci su angažovali 25 bataljona sa 9000 vojnika koji su bili stacionirani u blizini Gusinja.Crnogorske trupe su uglavnom bile koncetrisanje na liniji Velika-Pepiće,sa planom da prvim napadom potisnu Albance prema Plavu.Albanski vojni štab je je neočekivano preuzeo inicijativu i 6. i 7. januara i poslao male jedinice sa namjerom da privuče pažnju crnogorske vojne komande,izvršivši napade na sjeveroistoku.Crnogorska vojna komanda je shvatila da će Albanci početi napad otuda,te je povukla svoju vojsku sa juga prema sjeveru.Iskoristivši ovu okolnost albanske snage stacionirane u sektoru Plava započele su 8.januara žestok napad na neprijateljske položaje u Velici,Pepiću i Ržanici.Napad su započeli novšićki borci Nurë Kurti i Kurt Aslani…Sukob je bio žestok.Albanske snage su potisnule crnogorsku vojsku i zauzele sela Velika,Pepiće i Ržanica i krenule prema Murini.Tog dana,8.januara,najžešće borbe su vođene kod Velike i Pepića.Crnogorci su se povukli prema Sućeski kod Andrijevice.Pobjeda Albanaca je imala snažan odjek u međunarodnoj javnosti.Austrijski konzul u Skadru Šmuker će izvijestiti svoju vladu da    „su se Albanci u sukobima kod Velike i Pepića hrabro borili i odnijeli pobjedu“.[24]

U diplomatskoj depeši od 17.januara 1880 (po novom kalendaru) koju šalje M.Furnie,diplomatski predstavnik Francuske u Konstatinopolju svom ministru vanjskih poslova M.de Freycinetu,izvještava ga „da je došlo do ozbiljnog sukoba između Albanaca i Crnogoraca…Britanski ambasador i ja smo imali iste informacije 10.januara(po novom kalendaru-prim.M.J),da je sedam bataljona crnogorske vojske napalo albanske snage kod Novšića i Velike,pri tom im zaplijenivši dva topa.Naš otpravnik poslova na Cetinju je prenio sasvim drugačija tvrđenja knjaza Nikole.Mi smo dobili informaciju da su Crnogorci napali 26.dec/6.januara selo Meteh i oteli 200 grla stoke.Sjutradan su krenuli sa velikim snagama u pravcu Plava i Gusinja.Stanovništvo je pružilo snažan otpor.Poslije krvave bitke Crnogorci su imali dosta poginulih i ranjenih(Da li je možda ovo bio taj krvavi boj kod Veluke,o kome Rovinski ništa ne zapisuje?-prim.M.J).Nakon toga Albanci su zauzeli sela Veliku,Ržanicu i Pepiće koje su kontrolisali Crnogorci.Iz Berana smo takođe dobili identičan izvještaj…Potvrđujuće informacije su povoljne za Albance,a ne za Crnogorce,a za pretpostaviti je da su približno tačne.Ono što potkrepljuje ovu tvrdnju je i slanje Memoranduma crnogorskog potpisnicama Berlinskog spotazuma.Ovakav memorandum ne šalju pobjednici,već oni koji vide da im se stvari komplikuju…[25]

O početku sukoba će vitez Kuczynski svojom depešom od 8.januara,upućenoj sa Cetinja, šalje potpuno drugačiji izvijestaj zvaničnom Beču,odnosno baronu von Haimerleu.U telegramu stoji da su“ danas (8.01.1880.) Albanci krenuli iz Gusinja da napadnu položaje crnogorske vojske.Svakog časa se očekuje početak sukoba.Albanaca je navodno oko 12 hiljada..“[26]

     Još nekoliko diplomatskih prepiski otvaraju dilemu ko je započeo sukob 8.januara 1880.godine.Prema depeši Kosjeka upućenoj 14.januara 1880.godine baronu von Hamerleu“crnogorske snage su 7.januara 1880 izvršile napad na predstraže Albanaca…Naredni dan su nastavile napredovanje prema Plavu i Gusinju.Poslije žestoke borbe albanske snage su ih potisle i zauzele sela Velika,Ržanica i Pepiće.Veliki su gubici na obje strane“.[27]

     Istog dana će Hamerle odgovoriti Kosjeku depešom u kojoj navodi da ga je Porta izvijestila „da su Crnogorci izazvali sukob u selu Velika.Budući da se Velika nalazi nateritoriji Gusinja,Crnogorci su u nju ušli ranije“.[28]

     Pored navedenih diplomatskih prepiski vrijedno je pomenuti i depešu koju je Savas-paša uputio Edhem-paši u Beč,kojim ga izvještava o najnovijim događajima kod Velike.Istom depešom ga informiše da je crnogorski knjaz nakon ovog sukoba uputio Memorandum velikim silama u vezi rješavanja pitanja Plava i Gusinja.Prema pisanju Savat-paše knjaz Nikola „optužuje Portu da je kriva što nije spriječila stanovništvo Peći i Đakovica da pomaže albansko snage na granici sa Velikom…“.[29]

     Niz je diplomatskih depeša kojim su ispraćena događanja na spornom području.U vrlo opširnoj depeši viteza od Temelea (austrijski diplomata-prim.M.J.) upućenoj baronu von Haimrleu sa Cetinja 25.januara 1880.godine,Temele piše „da ne isključuje to da Muktar-paša snabdijeva vojsku Prizrenske lige oružjem,municijom i hranom,dajući na taj način posebni duh otporu.Crnogorci su bili svaki put napadnuti i morali ustuknuti pred brojčano nadmoćnijim i bolje organizovanim Albancima…Crnogorci su imali 8 bataljona (sa po 500 ljudi) i još četiri u rezervi,na dan marša i pripreme boja.Prema informacijama Crnogoraca,Albanci su računali na 6000 vojnika,ali su 8.januara 1880. imali 10000-12000 pušaka…“.Obavještavajući o gubicima Temele piše da su „Crnogorci u zadnjem boju imali 37 mrtvih i 75 ranjenih,dok su navodni gubici neprijatelja znatno veći (prema informacijama Crnogoraca-prim.M.J)…Posebno ističe „da su Albanci i Albanska liga na ovom terenu imali znatno više uspjeha,te da je autoritet Porte ovdje bio izuzetno mali…“.[30]

     Po osmanskim izvorima,kako piše ABDÜLHAMID DÖNEMI „Marko Milajnov je napao Ali-pašu snagom od 10-15 hiljada vojnika,dok je na drugoj strani bilo 12 barjaka(otprilike 12 bataljona-prim.M.J)…Nakon velikog sukoba Albanci iz Gusinja su protjerali crnogorsku vojsku sve do Andrijevice..[31]

     Nakon još jednog sukoba (8.januara 1880. po novom kalendaru),izvjesno je da crnogorska vojska nije uspjela da vojno zauzme Plav i Gusinje.Tri dana nakon boja na Murini vojvoda Božo Petrović je je napustio Andrijevicu,ostavljajući svu komandu vojvodi Marku Miljanovu.Kako bilježi Ražnatović vojvoda Božo Petrović se vratio na Cetinje „tužan i zlovoljan“.Obzirom da su postojale i dalje opasnosti od napada iz pravca Plava i Gusinja,povratak vojske kućama je bio sukcesivan.Prateći brojno stanje vojske u Plavu i Gusinju,preko svojih izvora,Marko Miljanov je 17.januara 1880.godine imao podatak“da je tamo ostalo vrlo malo jabane (izvanjaca)“.I crnogorska vojska je uveliko napuštala područje na kojem je bila stacionirana,što se vidi iz depeše Jevrema Bakića upućenoj Mašu Vrbici,gdje ga ovaj obavještava da na kazanu ima samo 840 vojnika i ranjenika.[32] U blizini granice je ostalo nešto malo crnogorske vojske.Pokazaće se da je nakon zadnjeg sukoba granica ipak bila mirna.Nakon ustupanja Ulcinja Crnoj Gori kao kompezaciju za Plavsko-Gusinjsku dolinu je došlo i do izmjene Berlinskog ugovora,te je Crna Gora konačno izgubila to područje.Novšiće sa dijelom teritorije s one strane Čakora (zajedno sa Bjeluhom),Vaganica i Mokra će ostati u turskim granicama.

     Čitajući više izvora,crnogorskih i albanskih istoričara,diplomatske prepiske,pisanje Rovinskog, Theodora Ippena i Ludviga Talocija,osatje nekoliko nepoznanica i dilema koje se odnose na broj učesnika u ovom sukobu,s jedne i druge strane.Takođe je kontroverzan i broj poginulih i ranjenih,imajući u vidu različite podatke iz više izvora.Ostavljam to čitaocu da sudi.Jedna od dilema je svakako gdje se dogodio glavni boj ili bojevi (od četiri koliko pominje Rovinski)?Prema nekim autorima i diplomatskim depešama najžešći sukob je bio kod Velike i Pepića,a ne kod Murine!Čudno je da je ovaj boj ostao poznat kao boj na Murini,iako je izvjesno po pisanju Rovinskog da se tu nije dogodio „strašan boj“.Zapravo,poslije sukoba „na murinskoj terasi“ i odstupanja Arbanasa „koji su se razbježali prema šumama“ Rovinski silazi sa Baće i zapisuje susret sa velikim brojem ranjenika“koje njihovi saborci (iz redova crnogorske vojske) nose na leđima preko limskog (Đolevog)mosta.Ovi saopštavaju Rovinskom da je bio veliki sukob i ima ih na stotine ranjenih…Rovinski zapisuje „da se svuda vide krvavi putevi“ od ranjenih Crnogoraca.Ti ranjenici su pristizali s desne obale Lima,a boj na Murini je bio na lijevoj obali.Dakle,dogodio se negdje žestok sukob odakle „pristižu ranjenici“.Da li su to ranjenici iz boja“ kod Velike“,kao tvrde dipolmatske depeše i albanski ivori?Jedan od albanski istoričara će zapisati „da su najžešći sukobi bili kod Velike i Pepića,a ne na Murini.Crnogorci su htjeli sakriti ovu činjenicu,kako bi umanjili svoj poraz“(Kristo Frasheri).Slične tvrdnje sam naveo u ovom tekstu i iz drugih izvora.

   Ponovo se postavlja pitanje:Ko je pobijedio?Interesantno je,da je crnogorska vojska odmah iza boja na Novšiću krenula sa oko 8000 vojnika da „riješi problem“ pripajanja Plava i Gusinja Crnoj Gori.Iz obilja izvora je jasno da su potisnuti do Sućeske ili kako će zapisati Rovinski „dali su se u bjekstvo po šumama“.Pisanje stranih diplomata i albanski izvori su mišljenja da su Crnogorci poraženi i u ovom boju.Autor ovog teksta dijeli njihovo mišljenje,pažljivom analizom događanja i konačnim ishodom borbi.Ono što je Rovinski pratio i zapisao:Od Murine Crnogorci su potisnuli Arbanase prema Brezevicama..“,ali isto tako nastavlja „kada su Crnogorci vidjeli da ovima dolazi pojačanje dali su se u bjekstvo do Pepića“,gdje će se zaustaviti i tu će „nastati žestoki sukob“.U ovom sukobu će uzaludno crnogorski trubač trubiti „pozivajući Crnogorce:naprijed,naprijed,…Oni su se dali u bjekstvo“(!)

     Konačno,Velici i Veličanima su svi ovi sukobi donijeli ogromne nevolje i stradanja.To je sasvim sigurno.Povratkom u Veliku odbjeglo veličko stanovništvo je zateklo samo zgarišta.Popaljene su sve kuće,štale,stogovi sijena,slame,lista,koševi sa kolomboćom,..

     Po nekim izvorima u ovim bojevima je poginulo sedam Veličana (postoji podatak devet).Nepoznato je koliko je bilo ranjenih i kasnije preminulih zbog teških ranjavanja.Autor ovog teksta ima podatak samo za svog prađeda oficira Milonju Martinovog,kojeg pominje Rovinski u pismima Ruskom kuriru.Milonja je teško ranjen kod Murine i nakon nekoliko dana preminuo od zadobijenih rana.Sahranjen je na Mašničkom groblju,jer je preminuo u kući svoje sestre udatoj u Mijovića u Mašnici.

Uskoro slijedi nastavak o daljim događanjima oko razgraničenja.Čije su bile Vaganica,Bjeluha i Mokra?Kada  su Vaganica i Bjeluha ušle u sastav Velike?Šta se događalo sa Mokrom do 1912.godine?

NAPOMENA:U skladu sa Zakonom o autorskim pravima (Službeni list CG,br.37/2011 i br.53/2016)  nije dozvoljeno preuzimanje i objavljivanje ovog teksta ili njegovih djelova bez saglasnosti autora

Korišćeni izvori:

[1] Actenstucke aus den corespondenzen…,Wien,1880;Depeša zastupnika Temelea Kućanskog upućena Hajmerleu,10.dec.1879.216-7.

[2] DACG,MUD,f/4 Mašo Vrbica –„Gospodine komandire (Ovim raspisom naredbe za pokret dobili su preko komandira tri bataljona Katunske nahije,dva bjelopavlićka,piperski,komansko-zagarački,rovački,ceklinski i ljubotinjski,a preko Lazara tri bataljona njegove brigade.

[3] Isto,f/4,Depeša vojvode Sima Popovića,Rijeka Crnojeviča,vojvodi Mašu Vrbici,Cetinje,23.novembar(5.decembar) 1879,br.dok.46.

[4] Isto,f/4,Depeša Maša Vbice upućena Simu Popoviću,25.11.(5.12.) 1879.broj dok. 858.

[5] Izvor:Isto,f/4, depeša Vrbice(Cetinje),Simu Popoviću,(Podgorica).Riječ je o snabdijevanju vojske mesom.Brigadi vojvode Lazara Sočice koja je pošla za Andrijevicu 7.decembra je naređeno da sa sobom povede 2000 brava.Kućinski je javljao Hajmerleu o pokretu crnogorskih bataljona za Podgoricu i dalje (Actenstucke…11.dec.1879.,dok.33,217)

[6] Izvor:Muzeji Cetinja,Arhivsko odjeljenje,Mememoari vojvode Gavra Vukovića

[7] Izvor:DACG MUD,f/4 Depeša kojom Božo Petrović obavještava Maša Vrbicu,po informacijama od M.Miljanova 14.i 16 decembra 1879,broj.dok.1667 i 1634.

[8] Izvor:Dr Novak Ražnatović,Sukob Crne Gore sa Turskom i Albanskom ligom oko izvršenja Berlinskog ugovorao predaji Plava i Gusinja,Glasnik cetinjskih muzeja,Tom VI,str.66

[9] Izvor:ADSIP PO,c/4,f/3,depeša Gavra Vuković upućena Radonjiću,26.12 1879 (7.01.1880).

[10] Русская Мысль,годь первый,Iюнь,Москва,1880.,Черты изь боевой жизни Черногорiи стр.9-28.

[11]Izvor: dr.Novak Ražnatović-Sukob Crne Gore sa Turskom i Albanskom Ligom oko izvršenja Berlinskog ugovora oko predaje Plava i Gusinja,str.68-69

[12] Izvor:Knjaz Nikola Petrović,DJELA,CID,Podgorica 1997.,str.718-719

[13]  Izvor:Čedo Ćulafić,Prokletijski metrerizi,Andrijevica,avgusta 1965.,str.125-126).

[13a] Budimir R.Dragović-Vasojevići u istoriji Crne Gore,Nikšić,2001.,str.282-283.

[14] Izvor:Miodrag S.Joksimović-Narodna vojska Vasojevića(1858-1918.),Andrijevica,Stupovi 1997.,str.151

Napomena:Autor navodi korišćeni izvor-pisanje Pavla Rovinskog u Ruskoj Misli iz 1880.godine,koje je objavljeno u Pobjedi 17.marta 1992.godine u feljtonu Gusinjska ekspedicija.

Autor ovoga teksta koji je pred vama je koristio originalne tekstove Pavla Rovinskog koji su objavljeni u dva Zbornika Ruske misli,za maj i jun 1880.godine

[15] U dopisima Glasa Crnogorca se ne koristi naziv mjesta Murina već Murinja.Autor ovog teksta zapaža da se isti naziv koristi i u otomanskim dokumentima u vrijeme razgraničenja nakon Berlinskog ugovora.Takođe sam zapazio da su naziv Murinja (Murina) koristili i turski popisivači kada su popisivali ovo mjesto.Imajući u vidu,da su dio doline Lima (od Vusanja nizvodno dolinom Lima) naselili Klimenti iz mjesta Murinja početkom druge polovine XVII vijeka,treba i pretpostaviti da su toponim Murina (Murinja) upravo oni donijeli.Na ovakav zaključak nas upućuje i pisanje dr Mirka Barjaktarovića,dr Jagoša Vešovića,a posebno dr Milisava Lutovca.Naime dr Lutovac u knjizi Rožaje i Štavnica prateći porijeklo stanovnika posmatranih regija zapisuje da su tamošnji Klimenti doselili iz mjseta Murinja u limsku dolinu,a zatim pod pritiskom Vasojevića su morali napustiti te predjele i preseliti se prema Rožajama.

U albanskom jeziku ima više mjesta sa nazivom Murinja ili Morina.Naziv potiče od riječi mur,što u prevodu znači zid.Neki gornjepolimski hroničari su vrlo površnim zaključivanju presudili da naziv Murina ne može biti od riječi mur-zid,vjerovatno misleći na ostatke nekih zidina ili slično.Ovdje se radi o figurativnom značenju,gdje se zidom smatra zapravo udolina(predio) smještena izmađu planina,koje je kao zidovi štite od vjetrova.Upravo ovako se u albanskim etimološkim rječnicima i objašnjava etimološko porijeklo ovakvih naziva.

Ovako tumačenje daje i akademik dr Alija Džogović, u knjizi Onomastika severoistočnih ogranaka Prokletija 1986.godine.Neki gornjepolimski “akademici” će zaključiti da naziv Murina potiče od riječi mur,ali ne “zid” već “pečat” ili štambilj.Moguće da je u pitanju elementarno neznanje,ali možda i nije sličajno izbjegnuto parvo tumačenje porijekla naziva ove male varošice.

[16] Glas Crnogorca,subota 5.januara 1880,str.2

[17] Studia Albanica- Xhemal Punavia i Skender Isaku (članak u ovoj Studia Albanika),str.72-75.

[18] Kristo Frasheri-Lidhja Shqipetare e prizrenit 1878-1881,Tirana 1989.,str.207-210

[19] Shaban Balë Nokshiqi je rođen u Novšići 1930.godine.Nakon Drugog svjetskog rata je prema sopstvenom katzivanju iseljen iz Novšića 7.avgusta 1944.Naselio se u Tropoju u Albaniji,gdje i danas živi.Njegova kazivanja su zapisana u knjizi Shaban Balë Nokshiqi.

[20] Agzan Haklaj, Lidhja Shqipetare e Prizrenit konstruktoj shtefim komb,Revija BILD,10.jun 2020.

[21] Theodor Ippen.DIE GEBIRGE des Nordwestlichen Albaniens,Wien 1908.,str.5

[22] dr Ludwig von Thalloczy-Illyrisch Albanische forschungen I,Leipzig 1916.,str.373

[23] Xhafer Belegu- Lidhja e Prizrenit e veprimit e sajë 1878-1881,Tirana 1939,str.81-82

[24] Historia Shqiptare,Tirana1984.,grupa autora,str.132

[25] France Ministere des Affaires etrangeres documents diplomatiques affairesdu Montenegro,Nomer 1,Paris,Imprimerie nationale,MDCCCLXXX,str.22-24

[26] Actenstucke aus den corespondenzen…,Wien,1880,Depeša Kučinskog baronu von Haimerleu,8.januar 1880.(po novom kalendaru),str.237,doc.67

[27] Isto,depeša Kosjeka Temerleu od 17.januara 1880.godine,str.240,dokument br.75

[28] Isto,depeša Hamerlea upućena Kosjeku 17.januara 1880.godine,str.242,dokument 78.

[29] Isto,depeša Savat-paše Edhem-paši,od 19.januara 1880,str.242-243,dokument 79.

[30] Isto,Depeša Temelea upućena Haimerleu sa Cetinja,25.januara 1880.godine,str.244-245,dokument 80

[31] ABDÜLHAMID DÖNEMI-Osmanli-Karadağ   siyasi ilişkleri,Isparta 2009.,str.213.

[32] DACG MID, 3.(15.)januar 1880.,depeše broj 26,27,28,kao i depeša od 12.(24.)januara 1880.,br.42.

 

 

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *