” La verite doit prece der l’utilite-
Istina je preča od koristi”
Henri Poincare

Autor:Marko Jokić

•      Među Veličanima je već dugo prisutno pitanje o gradnji puta preko Čakora.Oko gradnje tog putnog pravca  se makar do sada nijesu koristili pisani izvori (izuzev pamfleta Steva Bogdanovića:Kako je Crna Gora zavedena za Goleš planinu, Njujork,1918.g.),već su u „nedostatku pisane građe“ slušali pamtiše,kao da se nije to dogodilo „juče“.Intresantno je da ta „sjećanja-pamćenja“ nekih Veličana su skoro u potpunosti suprotna sačuvanim arhivskim i drugim izvorima do kojih je došao  autor ovog teksta.Najprije,kod različitih autora imamo neslaganja oko projektovanja,a zatim i oko gradnje tog puta u tri perioda.Prvi period gradnje je odmah nakon Balkanskih ratova,do jeseni 1915.godine,zatim period u vrijeme Austrougarske okupacije i konačno finalizacija radova na tom putnom pravcu u Kraljevini Srba,Hrvata i Slovenaca ( od maja do početka septembra 1925.godine.U ovom tekstu,ono što sam smatrao značajnim i interesantnim za gradnju ovog puta podijelio sam u  nekoliko cjelina:

1. Podsjećanja na gradnju prvih puteva u Crnoj Gori (krajem XIX i početkom XX vijeka)
2. Prva faza  gradnje puta preko Čakora (1914-1915.godine)
3. Šta govore dokumenta srpske vojske koja je odstupala preko Čakora?
4. Austrougarska okupacija i nastavak gradnje puta
5. Pisani tragovi o gradnji puta poslije 1918.godine

Posebno je interesantno pitanje odstupanja srpske vojske preko Čakora,te u tom kontekstu i problemi sa kojim se ta vojska suočavala  tokom odstupanja.Neophodno je saopštiti istinu,isključivo zasnovanu na pisanim dokumentima srpske vojske i Državnog arhiva Crne Gore,kao i memoarskim  svjedočenjima vojnih starješina  Druge armije koji su preživjeli tu golgotu.Radi „otkrivanja“ istine neću koristiti  „sjećanja“ Veličana i pamtiše,koja se tokom vremena oblikuju,kako bi  se demantovala stvarna istina koju su zabilježili u dokumentima komande i oficiri srpske vojske i drugi pisani izvori.Autor ovog teksta se nije bavio „kisjelim kupusom“,kao esencijalnim dokazom o događanjima,smatrajući to neozbiljnim u disperziji sjećanja nekih Veličana radi opovrgavanja (?) dokumenata koje su ostavili ti stradalnici.Ozbiljnost pristupa jednoj ovako osjetljivoj temi se mora temeljeti na materijalnim izvorima,kako bi se ostavila stvarna slika o ovim stradalnicima (Istina je preča od koristi-kako reče Henri Poincare).Zato sam za ovaj tekst odabrao malo više dokumenata,kako bih ukazao nekim gornjepolimskim i veličkim prepravljačima istorije kako se treba koristiti građom i istraživanjem u skladu sa metodologijama  istraživanja.S toga,u podnaslovu broj.3 ovoga teksta ću sa zadržati kratko i na tom pitanju (pružajući čitaocu istinite zapise stradalnika i svjedoka tih događaja).

Podsjećanja na  građenje puteva u Crnoj Gori (XIX i početak XX vijeka

 Poslije Berlinskog kongresa 1878.godine  Crna Gora je postala međunarodno priznata država,te je nakon dugih ratovanja nastupilo vrijeme mira i period  za ono vrijeme velikih investicija.Sve do 1878.godine Crna Gora nije imala izgrađen ni jedan kilometar kolskog puta.Vlada  knjaževine Crne Gora je odmah nakon oslobođenja 1878.godine napravila program  za  ekonomski preobražaj Crne Gore,sa prioritetom izgradnje puteva (Izvor: Glas Crnogorca br.22,9.jun 1885.,str.1).Prvi putevi su bili projektovani sa širinom od 4m.Obzirom da još uvijek  nije bilo motornih vozila,izuzev dvokolica i zaprega,smatralo se da je za tadašnje potrebe ta širina puta bila dovoljna.

Siromaštvo i iscrpljenost naroda u dugogodišnjoj borbi za slobodu i nezavisnost su donijeli ogromne tegobe,koji nije mogao podnijeti nove nevolje i napore oko gradnje puteva kroz kamenite predjele Crne Gore.Ipak,Vlada je tada uspjela da angažuje stanovništvo na gradnji puteva,plaćajući njihov rad simbolično žitom koje je stizalo kao pomoć iz Rusije.Tako je narod,kako-tako obezbijedio hranu za najnužnije potrebe,a s druge strane se uključio i dao ogroman doprinos na gradnji puteva.Pojedini putevi,kako navodi inženjer Vojt. Bouček, rađeni su uz novčane nadoknade radnicima (ako je nedostajalo žita),a veliku je pomoć pružila i vojska,radeći besplatno na gradnji.

Zahvaljujući inženjeru Vojtilu Boučeku ostala su svjedočenja o gradnji prvih puteva u Crnoj Gori.Prema pisanim dokumentima u tom periodu (1879-1912) su izgrađeni ovi putevi: Granica Austrijska (Kotor)-Cetinje (1879.godine,dužine 26km);Cetinje-Rijeka(Crnojevića,prim.M.J.) (1882.g.,16km);       Rijeka (Crnojevića)-Podgorica(1880-1890.,30km);Podgorica-Plavnica(1885.g.,19km);Podgorica-Danilovgrad (započet 1885.g.,a završen 1886.g.,19km);Vir-Bar (počet 1880.g. a dovršen 1888.godine,40km),Čekanje-Čevo-Danilovgrad (1890.g.,46km);Danilovgrad-Nikšić (gradnja započeta 1886 i završena 1892.god.,32km);Rijeka(Crnojevića)-Vir (radovi počeli 1896.,a završeni 1905.g,26 km);Nikšić-Župa (izrađen 1891.god.,22 km);Cetinje-Lovćen (rađen od 1903 do 1906 godine,15 km);Nikšić-Šavnik (put započet 1905,a završen u toku Prvog svjetskog rata);Spuž-Ždrebaonik(počet 1905. a završen 1906.,5 km);Nikšić-Grahovo (gradnja započeta od 1905.g ,a završen tokom Prvog svjetskog rata);Bar-Ulcinj (rađen od 1903-1906.g.,32 km) i Podgorica-Tuzi-Skadar (put u dužini 25 km urađen tokom Prvog svjetskog rata (Izvor:Almanah–Šematizam Zetske banovine 1931.g.;ing.Vojt.Boučeak-Razvoj saobraćaja u Crnoj Gori,str.166).

Ovi podaci nam govore da je  pri gradnji prvih puteva dat prioritet na cestovnom  povezivanju varoši i naselja iz dijela stare Crne Gore.Povezivanje Stare Crne Gore sa teritorijama koje su ušle u  njen sasatv  poslije Berlinskog kongresa počinje početkom XX vijeka.Prvi putni pravac koji je građen prema sjeveroistoku Crne Gore bio je od Podgorice prema Kolašinu,preko Bratonožića,Veruše i Mateševa.Radovi na tom putu u dužini 75 km su započeti 1902.godine,a put je završen 1908 godine.Prije završetka ovog putnog pravca,1905.godine su započeti radovi na putu Mateševo-Andrijevica u dužini 37 km.Taj putni pravac je pušten u saobraćaj 1910 godine.Nakon završetka ovog putnog pravca,zbog problema oko realizacije odluka Berlinskog kongresa o pripajanju Plava i Gusinja  Crnoj Gori i još uvijek nedefinisanog statusa dijela teritorije preko Čakora prema Peći,crnogorska Vlada nije bila u situaciji da nastavi sa daljom gradnjom puteva uzvodno dolinom  Lima od Andrijevice.Problemi oko pripajanja Plava i Gusinja su riješeni tek 1912.godine,ali su i dalje bili prisutni na području Bjeluhe.O tom neriješenom pitanju Bjeluhe saznajemo iz dopisa ministra unutrašnjih djela Sava Vuletića br.5399,od 1914 godine (Izvor:DACG,dok.br.4866,1914.god,zaveden pod brojem 5399) u  kojem stoji:„Po rješenju Ministaskog savjeta ima se vratiti Bjeluha Veličanima  i Mokra sa Šekularskom rijekom Šekularcima,a Šipovica Polimljanima i to da svako tu primi ono što je bilo njegovo prijed našeg pošljednjeg  ograničavanja sa Turskom carevinom….“

Prva faza  gradnje puta preko Čakora

     Poslije perioda mira  koji je trajao nepunih 35 godina,Crna Gora je ušla u nova ratovanja-Prvi i Drugi Balkanski rat.Uz velike ljudske žrtve,glad i siromaštvo,uspjela je da  se proširi  i  pripoji nove teritorije (Metohija),koje su vrlo kratko ostale crnogorske.Crnogorski gospodar i Vlada će početi sa naseljavanjem Metohije siromašnim familijama iz crnogorskog krša.Počelo se sa uređivanjem vlasti  u Metohiji i formiranjem oblasnih uprava.Očekivanja su bila da Metohija bude crnogorska žitnica i izvor hrane za osiromašeno crnogorsko stanovništvo.Kralj Nikola je počeo sa izgradnjom novih škola na oslobođenoj teritoriji (Otvorena je gimnazija u Peći,Učiteljska škola i više osnovnih škola).Tada su stvoreni i uslovi za gradnju puta preko Čakora,kako bi se povezali “novooslobođeni” krajevi sa maticom.Taj put je trebao, između ostalog da posluži i za transport hrane prema staroj Crnoj Gori.

Treba napomenuti da je prije početka radova na putnom pravcu Andrijevica-Čakor-Peć postojao samo karavanski put preko Čakora,koji je od podnožja Bjeluhe dalje nastavljao obalom rijeke Bistrice prema Peći.O tom  putu su nam 1863 godine G.Muir Mackenzie i Adelina P.Ibry u knjizi Travels in the Slavonik Provinces of Turkey-in-Europe (Prevod Čed.Mijatović:PUTOVANJE PO SLOVENSKIM ZEMLJAMA Turske u Evropi,str.269-270) ostavile pisani dokument.Putujući od Novog Pazara za Rožaje i dalje za Peć,iz bezbjedonosnih razloga vodiči su ih poveli preko Hajle na Rugovska sela,pa prema Jusufovom hanu ispod Kućišta,što će one u knjizi zabilježiti:“… sa ove livade put se silazi dole u duboku jednu dolinu u kojoj Alagina rjeka utiče pod desnim uglom u Bistricu,i gdje se planinska putanja  iz Rožaja sastaje sa kamenom postavljenim konjaničkim putem koji vodi iz Peći za Vasojeviće… .Za ovaj kamenom postavljeni konjanički put rekoše nam da je tu nedavno sagrađen da bi se njime išlo za Crnu Goru;ali da su ga u novije doba opravljali.Tragovi starih utvrđenja pokazuju da su se njime služili još u ranija vremena:iguman jednoga manastira nas uveravaše da su ga još Rimljani pravili“.

     Prve podatke o namjerama gradnje puta preko Čakora bilježi Glas Crnogorca aprila mjeseca 1914. godine (Izvor:Glas Crnogorca br.23,od 30.04.1914.,str.3).Naime,na XLIV sjednici Narodne skupštine kraljevine Crne Gore od 18.04.1914.godine,kojom je predsjedavao Milo Dožić „…poslanik Nikola Vučinić je predložio da se  kod partije 140 ,kredit za dovršenje puta Nikšić-Šavnik  utroši za put Andrijevica-Peć-Đakovica“.Ministar finansija Risto Popović se usprotivio ovom prijedlogu sa obrazloženjem „…da se mora završiti započeti put (prema Šavniku-prim.M.J.),jer bi propalo i ovo što je započeto“.Konačno je dogovoreno,da se partija 140 utroši za nastavak gradnje puta prema Šavniku,ali je ipak započeta i gradnja puta preko Čakora ,očigledno ne kreditnim sredstvima,već kulukom,angažovanjem ratnih zarobljenika nakon Drugoga balkaskoga rata  i uvođenjem obaveznog rada za sve sposbne punoljetne muškarce u Crnoj Gori.Vjerovatno je i dio kredita opredijeljen za gradnju preko Čakora,jer je to postala prioritetna dionica za Crnu Goru.Ovo se da zaključiti iz razloga što su radovi na gradnji puta prema Šavniku bili veoma slabog inteziteta,a taj put će biti završen tek tokom Prvog svjetskog rata.

     O gradnji ta dva putna pravca nam svjedoči i oglas (Izvor: Glas Crnogorca 21.XII 1913 godine[1],br.59) o nabavci alata za oko 23 000 radnika,ne računajući intedante i kirijdžije( kojih je bilo na gradnji puta preko Čakora oko 2600).Kirijdžije su na konjima prenosili razne materijale i alate za gradnju puta,a služili su i za prenos namirnica za ishranu radnika na gradnji puta.

Da se gradnja puta  Andrijevica-Čakor-Peć 1914 godine odvijala predviđenom dinamikom sa velikim brojem radnika,potvrđuju nam i dva telegrma Oblasne uprave  Peć,upućena Ministarstvu unutrašnjih djela na Cetinju.U telegramu od  23.08.1914 godine (Izvor:DACG-1914,F-151,dokument br.3625/8,br.telegrama 4930) oblasni upravitelj J.Hajduković iz Peći se obraća Ministru unutrašnjih djela Savu Vuletiću: „Kao što vam je poznato radi se kolski put  Belo Polje (selo kod Peći),dio Čakor i ima namjeru dalje niz Polimlje.Put se radi kulukom,a kad bude gotov imaće da olakša ekspediciju hrane i dr. za tamo,da izbjegne tešku liniju i prelaze isključivo konjima uz Rugovu.Na toj novoj liniji puta rade svakodnevno po više hiljada,između pet i šest hiljada vojnika (radnika) svih vjerskih ispovijesti (među zarobljenicima je bilo pripadnika raznih vjera i nacija-prim.M.J.),i svi oni koji nijesu u intedantskoj službi i ne gone transporte na konjima.Za sve ove pošljednje zapošljene,predsjednici opština i vojna uprava  i brigadir Vešović traže pomoć na ime taina u žitu [2],jer se inače mora obustaviti gradnja puta  i ima nezadovoljstva kod ćirijdžija zbog gladi“.Bez obzira na trenutne probleme oko snadbijevanja žitom,gradnja puta nije prekidana do prvog snijega.Vojnici-zarobljenici su imali sva prava predviđena Ženevskom konvencijom o pravima zarobljenika,te su njihove dnevnice iznosile 60 para.

Problemi oko snadbijevanja žitom radnika na gradnji puta i njihovih porodica je bilo aktuelno,ali se rješavalo u kontinuitetu.Konačno,Vlada je imala alternativna rješenja-novčane nadoknade radnicima,što  je  koristila i pri gradnji puteva krajem XIX i početkom XX vijeka.

Oblasna uprava u Peći će još jednom reagovati na neblagovremenost  u slanju žita,ali nakon toga više nije bilo značajnih primjedbi na kvalitet snadbijevanja tainom i žitom.Takođe se ne bilježi problem sa angažovanjem radne snage.Naprotiv,na osnovu izvedenih radova se može zaključiti da je broj radnika bio veoma veliki.

Oblasna uprava  u ponovnom reagovanju telegramom od 29.08.1914.godine (Izvor:DACG-1914.F-151,broj dokumenta 3625/4,br.telegrama 3412)  upozorava Ministarstvo unutrašnjih djela  sa problemima oko ishrane radnika (na gradnji puta) i njihovih porodica.U  telegramu između ostalog stoji: „Pitanje pomoći u žitu radnicima na putu i njihovim familijama (radi mogućnosti šiljanja im taina) još stoji nepotpuno riješeno….“.Oblasni upravitelj Hajduković navodi  da je podijeljeno žita za oko 250 Rugovaca,jer bi inače bili u nemogućnosti da rade..“.Ne postoji nijedan pisani dokumenat koji bi potvdio proizvoljna kazivanja nekih autora da je rad prekidan ili obustavljen.   

     Dalje,u navedenom telegramu se predlaže Ministru unutrašnjih djela da se napravi određena selektivnost u redosledu davanja žita  „ …uz,prvo pomoć siromašnim familijama radnika,obveznicima na položajima i familijama doseljeničkim po varošima  i uopšte sirotinji po seoskim opštinama…“,stoji u navedenom telegramu.

Nakon zimskog perioda 1914-1915 godine radovi na gradnji puta su nastavljeni nesmanjenim intezitetom.Da je gradnja napredovala svjedoče nam i telegrami Oblasne uprave iz Peći Ministarstvu unutrašnjih djela,gdje oblasni upravitelj M.Petrović(iz Peći)  izvještava da su velike kiše oštetile put niz Rugovu,porušile mostove i onesposobile put  te da  je „…svo transportovanje Peć-Andrijevica prekinuto i dugo neće biti ustanovljeno:Jutros smo sve transporte uputili preko Rožaja i Berana za Andrijevicu,što ćemo i dalje šiljati,tj.dok ne bude gotova opravka puta Peć-Andrijevica“.U telegramu se traži dodatnih 1500 radnika koji bi pomogli oko popravki na tom putnom pravcu ,kako se nebi morali angažovati oni koji su radili na izgradnji (Izvor:DACG,MUD-1915,fascikla 162,br.1929/1,telegram od 28.05.1915.g., br.5900).

Nakon navedene komunikacije sa Ministarstvom unutrašnjih djela na Cetinju,oblasni upravitelj u Peći izvještava  „…Preduzeto je sve što treba za opravku puteva i naređeno je nastojniku Kaluđeroviću da sa potrebnim brojem radnih snaga učini hitno najnužnije opravke radi brzog uspostavljanja (saobraćaja) na gore navedenim linijama…“Izvještaj se prema ovom telegramu odnosio na popravke puteva Peć-Andrijevica,Peć-Dečani i Peć-Rožaje (Izvor:DACG,MUD-1915,fascikla-162,broj dokumenta  1929/2,telegram od 31.05.1915.,br.614).

Na osnovu ovih podataka se može zaključiti da je „nekakav“ saobraćaj na putu Andrijevica-Peć već postojao.Nepoznato je iz ovih dokumenata koliko je  trase puta probijeno,ali je izvjesno da se „uspostavljanje saobraćaja“ ne misli na karavanski način,jer ta vrsta transporta je postojala i prije početka radova na ovom putu.Ono što je sasvim sigurno da je put projektovan na 4m širine,kakvi su bili i već izgrađeni putevi u Crnoj Gori.Kasnije godine gradnje  pod Austrougarskom okupacijom će prema sačuvanoj građi imati standarde za šire puteve,te će austrougarska nastaviti sa gradnjom i rekonstrukcijom postojećih  puteva sa širom kolovoznom trakom.

     Interesantno je pomenuti,da je inženjer Smodlaka  kao stručnjak bio aktivno uključen na gradnji puta preko Čakora sve do jeseni 1915.godine,kada su prekinuti radovi.O tome nam svjedoči njegova komunikacija sa Oblasnim upraviteljem Petrovićem iz Peći,22.VII 1915.godine, gdje u telegramu iz Andrijevice Smodlaka odgovara na telegram Petrovića.U tom telegramu Smodlake stoji:“Za održavanje reda nad radnicima  koji rade na putu Peć-Andrijevica potrebito je staviti potpisatome na raspoloženje 10 žandarma iz  žandarmerijskog kora (Smodlaka je potpisati-prim M.J).Izvolite narediti komandiru žandarmerije da odmah pošalje šestoricu na Andrijevicu.Ostala četvorica da im se dodijele kada započne popravka iz Peći za Andrijevicu.O cijenjenom rješenju čekam odgovor“(Izvor:DACG,MUD-1915,fascikla-164,broj dokumenta 2518/3,telegram od 22.VII 1915.g.)

Nakon telegrama Smodlake već sjutri dan imamo reagovanje Ministarstva unutrašnjih djela,gdje u telagramu upućenom Smodlaki stoji:“ „Ova žandarmerija raspolaže sa stotinu kralj.žandarma i pedeset regruta,kao što će te i sami vidjeti to je vrlo mali broj da bi se na put stalo ubistvima.Kada se u obzir uzme da u tri kapetanije ove oblasti ima dvije stotine i šest sela što moraju neki obilaziti zbog čega sam i tražio  pomoć od komande st.srb.odreda koja mi je poslala stotinu vojnika sa kojima namjeravam pojačati žandarmeriju kao i …(nečitko) „ (Izvor:DACG,MUD-1915,fascikla 164,broj dokumenta 2518/4,telegram  od 23.VII 1915.g.).

 Jasno je,da je bezbjedonosna situacija na terenu pri gradnji ovoga puta  bila veoma složena,tako da je vlast morala redovno pratiti bezbjednost stanovništva u tim krajevima,a istovremeno obezbjeđivati i sigurnost radnika na gradnji puta.

Da se gradnja puta intezivno odvijala,čak i pred samo izbijanje Prvog svjetskog rata,svjedoče i pisana dokumenta koje su ostavili engleski humanitarci,bračni par Gordon koji su uz Veliku prema peći proputovali početkom novembra 1915.godine.Ovo svjedočenje nalazimo u knjizi Jana Gordona (THE LUCK OF THIRTEEN,Toronto 1916,str.135-138.),koji zapisuje da je odmah nakon izlaska iz Andrijevice putujući prema Velici zatekao veliki broj Albanaca koji su radili na trasi novog puta.Radna snaga je bila muška i ženska.Jahali smo preko škripućeg mosta, ali je Janov konj odbio, uputivši se pravo kroz rijeku i tako stigao do novog puta koji se pravio prema Peći. Muškarci i žene, skoro svi u Albanskoj nošnji  su na putu razbijali, kopali, bušili i raznosili u vazduh; neke od žena nosile su odjeću koju do tada još nismo vidjeli, veoma kratke pamučne suknje do iznad koljena, i duge, nekakve izvezene helanke-piše Gordon.Nakon jednog noćenja u Velici ovaj engleski humanitarac zapisuje još jedan intersantan podatak,da je sjedio u jednoj neurednoj kući u kojoj su živjeli “Albanci koji su govorili srpski”.Imajući u vidu temeljne pripreme za polazak na ovaj put,sasvim je sigurno da su ovi engleski intelektualci (fakultetski obrazovani) imali podatke o etničkoj slici Velike.No,sledećeg dana kada će se uputiti prema čakorskom prevoju oni će zapisati:”Naše penanje započeli smo skoro odmah. Rana jutarnja magla prodirala je kroz prozorske otvore i obavijala crni krov svake kućice i kolibe; ponegdje su se nazirali tragovi radova na putu, a mi smo se s vremena na vrijeme susretali sa grupama albanskih radnika raštrkanih bez naročitog reda po izrovarenom zemljištu“.I na putu kroz Rugovsku klisuru bilježe veliki broj radnika na izgradnji puta.Putujući niz tok rijeke Bistrice prema Peći ovaj autor bilježi:”Kada smo stigli do velikih travnatih padina zatekli smo ogromnu gomilu ljudi koji su radili na gradnji puta…” (Izvor:Isto,str.143.).

Izvjesni hroničari gornjeg Polimlja i Velike će ko zna iz kojih razloga za probleme na gradnji ovog puta iskoristiti samo apsolutno neprovjereno pisanje Steva Bogdanovića u pamfletu zvanom Kako je Crna Gora zavedena za Goleš planinu.U navedenoj knjižici,nažalost,Stevo Bogdanović kao jedan od nezadovoljnika i neprijatelja crnogorskih niže pamflet za pamfletom,nigdje ne nudeći ni jedan dokument,već,prije bih rekao nekakve“ lične impresije“ ili dojave istomišljenika,koje nemaju ama baš nikakvog utemeljenja zasnovanih na dokumentima,već po onoj narodnoj „ocrni ga što možeš više,pa neka se on brani“. Knjiga je pisana sa namjerom da postane navodno  istinski dokument o izdaji kralja Nikole,ali ipak sredstva Odbora za ujedinjenje (prisajedinjenje) kojim je finansiran ovaj pamflet su uzaludno utrošena.O tome je dovoljno imati uvid u dokumenta Državnog arhiva Crne Gore i dokumenta Druge armije srpske vojske u odstupanju,kako bi se utvrdila istina o gradnji ovog putnog pravca.

     Bogdanović direktno krivi Crnu Goru i kralja Nikolu za stradanje srpske vojske.Navodno je stradala zbog toga što nije završen put preko Čakora. Tako navodi: „ …Vlada kraljevine Srbije,još u proleće 1915.godine,imajući u vidu opštu srpsku stvar,računajući da je Crna Gora  sa vladom i upravnicima kakve je  u to vrijeme imala,nesposobna za ozbiljnija poduzeća,riješila da sa svojom snagom  i svojim sredstvima  sagradi put Peć-Andrijevica…I u tu je svrhu odredila radnu  snagu (8000 austrijskih zarobljenika ),alat i materijal… (str.18 pomenutog Bogdanovićevog (ne)djela).Kakva ironija.Crna Gora već 1914 godine je ušla u izgradnju tog puta (što se vidi iz arhivskih dokumenata,kupila alat za oko 23000 radnika),a Bogdanović pominje alat,zarobljenike,…Pa ako je sve znao,kako ne zapisa da je gradnja puta intezivno počela u proleće 1914.godine.No crnogorski bjegunac-neprijatelj i član Odbora za prisajedinjenje Crne Gore Srbiji,među iseljenicima u Njujorku je baš te godine patriotski provodio u Americi,baveći se isključivo izdajom domovine.Da podsjetim,da je 1914.god. bilo angažovano na gradnji puta oko 6000 austrougarskih zarobljenika,te dodatno građana i vojnika Crne Gore (autoru nepoznata tačna cifra učešća crnogorskog stanovništva iako se u dokumentima pominje da su radili kulukom ) i nešto  Rugovaca (oko 250) koji su takođe radili kulukom.Mimo njih,kako se navodi u dokumentima Državnog arhiva,bilo je oko 2600 kirijdžija i jedan veći broj intedanata.

Bogdanović dalje iznosi podatak da je Crna Gora dobijala tada i novčanu pomoć od 1,8 miliona dinara mjesečno od saveznika.Sličnu pomoć su dobijale Srbija i Belgija  (str.18 Bogdanovićeve knjige).

Dalje,Bogdanović bilježi,da je Vlada kraljevine Crne Gore odredila 40 stručnjaka 1915.god na čelu sa inženjerom Smodlakom da trasira put u dužini od 76 km,pa konstatuje: „Čim je izvršeno trasiranje puta Smodlaka je uputio izvještaj na Cetinje  i tražio 6-7 hiljada radnika,da odmah počne sa gradnjom…?!“.Navodno zvanično Cetinje mu nije odgovaralo(!?).No,ako je Bogdanović permutovao godine,pa je sve ovo bilo 1914. godine (trasiranje puta),onda je iz navedenih arhivskih dokumenata jasno da su na Cetinju prihvatili Smodlakin izvještaj,jer je počela gradnja sa znatno više radnika i nabavljenog alata.Kažu u narodu:Lažov izmisli priču i počne je pričati na početku sela (znajući da je laž),ali na kraju sela ubijedi i sebe da je to istina!No,evo poslije 100 godine neki „ozbiljni“ istraživači,bez provjere njegovih pamfleta nastavljaju sa takvim tvrdnjama,služeći se nedokumentovanim pisanijama Bogdanovića,kao krunskim dokazima o gradnji tog putnog pravca!?Ali je cilj izgleda ostao isti!

Na strani 20 Bogdanovićevog pamfleta čitamo „G-din Smodlaka,tada vidjeći  da se od Vlade i njenih oblasnih  namjesnika (u Peći i Andrijevici) već nema čemu nadati,uzima nakoliko seljaka i on lično sa njima traži radnike.Na taj način prikuplja oko 1300 radnika,većinom Arnauta i počinje gradnju puta… Alat nabavlja od seljaka.“Sve ovo pamfletista konstatuje za 1915.godinu!?

Sva ova neviđena laž bi ostala kao „istorijsko svjedočenje“,kao melem njegovim istomišljenicima,da nije sačuvana građa u Državnom arhivu Crne Gore.Ali njegovo „svjedočanstvo o gradnji puta“ u „grob će zakopati“ dokumenta Druge armije srpske vojske koja je odstupila preko Čakora.Ovdje je potrebno naglasiti da manipulacije Steva Bogdanovića koriste naučni radnici,za koje bi se moglo pretpostaviti da poznaju Metodologiju naučnog istraživanja,te nije za pohvalu njihovo preuzimanje tekstova iz Knjiga koje ne se ne pozivaju na izvore,te takvi radovi  o Veličkoj prošlosti samo štete utvrđivanju istorijskih istina ( U nekim hronikama o Velici ključna ličnost za utvrđivanje istine o gradnji ovog puta je  upravo Stevo Bogdanović.Iz kurtoazije neću navoditi imena tih hroničara,ali za potrebu bih i mogao to uraditi sa puno obrazloženja).

     I nije ovo kraj Bogdanovićevim lažima,već nastavlja:“Pa ipak,pored svega toga i smetnji sa Cetinja,Smodlaka nije malaksavao,on je,ukoliko je imao radnika(!?) i sredstava nastavljao svoj rad i put se probijao…“.U knjizi se konstatuje „da je  Smodlaka prekinuo gradnju puta,kada je već  bilo završeno i to najteža dionica od 23 km…“. Bogdanović nastavlja sa nesuvislim tvrdnjama,koje nikako ne mogu biti logična posledica njegovih prethodnih kazivanja,te konstatuje „…s obzirom  na sredstva i radnu snagu ,što je  Smodlaka imao,put je po njegovom proračunu  imao biti gotov 11 dana ranije  nego je srpska vojska  odstupala tim pravcem..“. No,još je interesantniji razlog prekidanja radova od strane Smodlake po kazivanju Bogdanovića „…ljut je bio na ministre Rista Popovića i Marka Đukanovića koji su poslati od strane Vlade na Cetinju u Andrijevicu da obiđu radove.Ministri će navodno „narediti Smodlaki  da grade most na Crnorečici,jednom malom pritoku Lima,…radi prolaska srpske vojske i artiljerije ..“.Apsolutno nejasno,kako je mogao Smodlaka zbog ove „naredbe“ prekinuti radove,a trebalo je na rječici izdvojiti jedva deset radnika da se za par dana sagradi mali drveni mostić (tumbin)!? Da li je zaista bio svjestan Bogdanović koliko je bio izgubio kompas i saživio se sa sopstvenim lažima? ( strana 21 knjige Bogdanovića).Kako je odluka o ostupanju srpske vojske donešena 24.11.1915. godine,a Bogdanović tvrdi da je Smodlaka dočekao u Andrijevici ministre sa Cetinja,koji su od  od njega tražili da povuče nekoliko radnika sa radova na trasi puta,za gradnju tog mostića,nejasno je da li su ministri znali znatno prije da će srpska vojska kapitulirati (da li je Cetinju poslat telegram od strane srpske vrhovne komande nekoliko mjeseci prije, da će Srbija bezuslovno kapitulirai ili se radi o mjesecu novembru 1915.g kada se već zvanično znalo da srpska vojska odstupa?Najprije će biti,da je sve Bogdanović izmislio).

Bogdanović nam  saopštava da je Smodlaka,navodno, sam angažovao 1300 radnika i prikupio alat (sve ovo 1915.g.),a iz arhivske građe imamo autentično svjedočenje sačuvanih dokumenata da se gradnja intezivno odvijala već 1914.godine.Drugo,Smodlaka je prema dokumentima 1915.godine bio na gradnji puta drugom polovinom ljeta (što tvrdi i Bogdanović),ali je nejasno kako je mogao završiti put sa 1300 radnika samo za par mjeseci,da nije morao ranije napustiti radove zbog opstrukcije zvaničnog Cetinja?U vrijeme nedostatka savremene mehanizacije,završiti put od  76 km za nekoliko mjeseci sa 1300 radnika,to je mogao samo pamfletista Bogdanović u svojim iluzionističkim razmišljanjima!

Tek koliko je iznio laži o broju „ ostavljenih nekoliko stotina hiljada pari volova i kola,nekoliko desetina hiljada konja,svu svoju komoru,4-5 stotina topova,nekoliko stotina teretnih automobila,…“(strana 22,Bogdanovićeve knjige).Sve ovo je navodno izgubljeno zbog nedovršenog puta preko Čakora.

Da bi sve „začinio“ reći će da je bio gotov put Peć-Andrijevica,vojvoda Putnik nebi ostario i izgubio na Kosovu 50.000 ljudi,da je bio gotov taj put nebi po crnogorskim i albanskim pustarama pomrlo 50.000 ljudi…“(strana 26. Bogdanovićeve knjige).Ovdje je bitno pomenuti da država Srbija ni poslije više od 100 godina nije utvrdila tačan broj onih koji su dezertireli,umrli od tifusa prije i tokom povlačenja,nestali ili poginuli u ovom ratu.Prema  dokumentovanoj građi u Srbiji je pri kraju utvrđivanje tih brojki.Svakako,treba istaći da bi Srbija znatno brže utvrdila ove brojke da je ostao živ Bogdanović,koji sve ova posmatrao iz Njujorka.

Evo još malo pojašnjenja koja demantuju Bogdanovića i sve „Bogdanoviće“ kojima je on bio izvor!? Prema  dokumentima iz knjige Veliki rat,( Izvor:Veliki rat,knjiga br.13,str 49.,na dan 24 XI 1915.godine),dakle kada je donijeta odluka o odstupanju,npr.Timočka vojska iz sastava III armije je brojala:40 oficira,100 podoficira,800 redova,500 konja,1000 pušaka,450 kola,2 automobila“ ili Kombinovana divizija prvog poziva:228 oficira,784 podoficira,10248 redova,2945 konja,2140 volova,5663 puške,100 sabalja,20 mitraljeza,osam topova,1091 kola i dva automobila.

Dalje,Krajinski odred:100 oficira,140 podoficira,2039 redova,576 konja,200 volova,1500 pušaka,dva mitraljeza,50 sabalja,dva topa,50 kola.

     Komandant Druge armije (koja je odstupala preko Čakora) na dan 23/24 novembar izvještava Vrhovnu komandu da  „Brojno stanje ljudstva (njegove) armije približno iznosi 30 hiljada,a stoke 20 hiljada.Tačno brojno stanje dostaviće naknadno“ (Izvor:Veliki rat,knj.13,str.51,dokument O.Br.10396 otpremljen u 23 časa).Još jedan od dokaza da je Bogdanović iznosio laži u svojem pamfletu.Ako je ovaj komandant tačno dostavio ove podatke,onda niko živ nije prošao Čakor,pa čak da bi se dostigla cifra koju pominje Bogdanović,pored kompletne vojske moralo je stradati još 20 hiljada civila!?

Samo  iz dva od ova tri primjera vidimo da su prije odstupanja imali:4 automobila,1591 kola,volova 1433,itd..,i oko 12000 vojnika i oficira.Podaci su uzeti nakon naredbe o povlačenju,nekoliko dana prije naredbe o uništenju viška oružja,autobila,zaprežnih kola,(23/24 novembar 1915),…itd.Ovo malo statistike,apsolutno govori sve o Bogdanovićevim izmišljotinama.Inače,II i III armija su uništile sav višak naoružanja iznad Pećke patrijaršije,pred samo odstupanje.Volove  koji se nijesu mogli zbog snijega vući zaprege su koristili za prehranu,po naredbi štaba II i III armije u Peći.

Slika 1:Uništavanje viška naoružanja iznad Patrijaršije u Peći .Fotografija preuzeta iz bibloteke Univerziteta u Kintakiju (USA).Snimio Samson Černov.

Teško je razumjeti da stradanja na Kosovu (ne Metohiji) imaju veze sa gradnjom puta preko Čakora.Razlozi u stradanju se moraju sagledavati u uzrocima tog rata,sposobnosti Srbije da se odupre velikoj Austrougarskoj,a nikako u gradnji jednog puta. Uostalom,srpska vojska je dugo odolijevala jednoj neuporedivo jačoj armiji i nanosila im velike gubitke na Ceru,odbrani Beograda,itd.Poslije uspješnih početnih otpora 1914.g i do kraja ljeta 1915.godine nije ni pomišljala o odstupanju.Bogdanović u svojem pamfletu optužuje kralja Nikolu za dvojnu ulogu,navodeći da je tražio da Narodna skupština  donese odluku o učešću Crne Gore u ratu.Pa,navodno ako Skupština odbije svoje učešće u ovom ratu,kralj Nikola će imati legitimitet za svoje odluke.No,Stevo bezprizorno iznosi laž jednu za drugom,te kaže:„Na vijest da je Austrougarska objavila rat Srbiji u narodu je nastalo veliko uzbuđenje:Seljaci su ostavljali svoje njive i stada,svoja sela i svoje domove i došli u varoši da traže municiju i oružje,bombe i druge vojne opreme…“.Poznato je,da Crnoj Gori je ovo bio rat od nevolje,jer srpska zvanična politika je izazvala rat,pa nakon toga čim prije donijela odluku bježanije, što dalje,napuštajući svoj narod i terutoriju,ostavljajući svoje sunarodnike na milost i nemilost Austrougarskoj“.U takvim okolnostima srpska vojska je u velikom dezerterstvu, „ne kapitulira“ već napušta svoju zemlju (!?).A šta je to nego kapitulacija.Istovremeno Crnogorci krvare na mnogim bojištima od Drine,Metohije,Pljevalja,Čakora,Mojkovca,…a samo da „pobjednici“ što bjezbednije prođu prema Albaniji.

O raspoloženju naroda,o kojem piše Bogdanović najbolje svjedoče srpska dokumenta,nastala pri ostupanju srpske vojske preko Čakora,gdje se jasno bilježi o velikom dezertestvu u srpskoj vojsci (što je zabilježio i Gerhard Gezeman u knjzi:Sa srpskom vojskom kroz Albaniju).Nejasno je da Srbi neće rat već dezertiraju,a po Bogdanoviu Crnogorci napuštaju imanja i traže oružje!?

Šta govore dokumenta srpske vojske koja je odstupala preko Čakora

U knjizi Veliki rat,knjiga  broj 13 imamo uvid u sva događanja,od donošenja odluke Vrhovne komande srpske vojske o odstupanju,sa planom odstupanja i suočavanjem sa svim problemima tokom odstupanja preko Čakora.Ova dokumenta su dragocjena za konačno saopštavanje istine o stanju puta preko Čakora u jesen 1915.godine i svim okolnostima koje su pratile odstupanje srpske vojske ovim pravcem.

Ovom prilikom ću fokusirati svoju pažnju na dio dokumenata koja se odnose na pitanja o kojim govorim u ovom tekstu.Inače,na osnovu ove dokumentacije  iz obilja materijala koji se odnosi na povlačenje srpske vojske pravcem  od Peći do Andrijevice (preko Čakora),može se napisati ozbiljna studija.O odstupanju srpske vojske preko Čakora ću vrlo brzo na ovom portalu objaviti  poseban zapis,šta je sve pratilo njihovo odstupanje od Peći do Andrijevice,pored snijega i leda preko Čakora,te šta su zabilježili preživjeli svjedoci tog odstupanja,a i šta je o tome sačuvano u Državnom arhivu Crne Gore.Tekst će biti zasnovan isključivo na dokumentima srpske vojske,Državnog arhiva Crne Gore i Memoarima sudionika ove tragedije.

     A sada o tome samo ukratko.Najprije,imamo podatak da je „Vrhovna komanda  24.ovog mjeseca (novembar 1915.g,prim.-M.J.) uputila naredbu  O.Br.54512 gdje naređuju:Da se evakuacija kolonskih vozova[3] produži na Crnu Goru,pošto je sa njome o tome pitanju postignut sporazum.

Povlačenje izvršiti ovako:

1. Prva armija i odbrana Beograda pravcem Peć-Rožaj-Berane-Andrijevica;
2. Druga armija pravcem Peć-Plav-Andrijevica (uz Rugovu,do dna Bjeluhe prema Rupicama i Dijel i dalje prema Plavu.Tada je II i III Armija srpske vojske u Peći ili u pokretu prema tom gradu,prim M.J)
3. Treća armija  pravcem:Peć-Rugovo-Andrijevica (preko Čakora i Velika,prim.M.J),
4. Itd…

Neka komandanti rekognosciranjem (izviđajem,premjerom,osmatranjem-prim.M.J.)utvrde mogućnost prevoženja vozova (misli na automobile,zaprežna vozila-kola i dvokolice-prim. M.J) na naređenim pravcima i neka preduzmu sve potrebne mjere.

Ako prevlačenje cijelih vozova bude nemoguće,tada za svaki način koristiti dvokolice.U krajnjem slučaju preformirati voznu komoru u tovarnu,a sve vozove skloniti,zakopati ili uništiti“(Izvor:Veliki rat,knjiga 13,str.40-41).

Radi utvrđivanja mogućnosti o kretanju uveliko urađenog i trasiranog puta preko Čakora,posebna komisija je obišla put i 25.11.1915.g. izvijestila komande II i III Armije,koje su se nalazile u Peći.

Slika 2:Tunel u Rugovskoj klisuri,udaljen oko 4 km od Peći.Urađen je prije odstupanja srpske vojske preko Čakora.(Izvor fotografije:AJ-3F-74)

U izvještaju stoji:“Put od Peći do Kućišta hana ide sve uz Bistricu,dobar je i može se ići svim vozovima.Odatle se put sužava i vodi uzbrdicom,moglo bi se ići tovarnim konjima,a moglo bi se ići i dvokolicama…Tek od Hanova Bjeluha  se odvaja put za Plav.Put od Bjeluhe hanova vodi preko planine Čakora,napravljen je u vidu serpentina,sa jakim usponima,mestimično širok,a mjestimično se pretvara u stazu,koja se usled smetova gubi zbog velikog snijega.Ovaj put je teško prolazan i za tovarne konje[4].Put od samog grebena planine Čakor do sela Velika …spušta se serpentinama u dolinu rijeke Lima.Ovaj put je dobar i upotrebljiv za tovarne konje,a mjestimično širok gdje bi se mogle kretati i dvokolice.Od sela Velika do sela Polimlja put vodi desnom dolinom Lima.Ovaj put je mjestimično širok,a negdje uzan,skoro se pretvara u stazu.Kod sela Polimlja put prelazi na lijevu obalu Lima preko drvenog mosta sa kamenim stubovima,pa sve lijevom stranom do Andrijevice.Ovaj put,mjestimično je uzan,a odprilike 7-8 km od Andrijevice ,a mjestimično,da nije odronjen mogao bi se upotrijebiti i za kretanje sviju vozova.Drugim riječima,put je svuda počet da se radi za sve vozove,ali nije dovršen,te ovakav kakav je sada (po snijegu) je upotrebljiv samo za tovarne konje,no i oni ne smiju biti mnogo natovareni“ (Izvor:Veliki rat,knjiga 13,strana 123).Dalje,na strani 124 iste knjige su pobrojani i hanovi na putu od Peći  do sela Velika.Ukupno ih je bilo 10 do 11.Najprije je pomenut Jusufov han u selu Drelje (na putu prema Kućištu),zatim dva hana u Kućištu, dva ili tri hana u Bjeluhi i pet hanova u samom selu Velika.

Slika3:Ova slika je negdje na dvanaestom kilometru od Peći prema Čakoru.Jasno se uočava put (dovoljne širine) kojim ide vojska,a lijevo od njih je rijeka Bistrica.(Fotografija preuzeta iz knjige Gerhard Gezemen,Sa srpskom vojskom kroz Albaniju).

Iz ovog izvještaja se može zaključiti da je do novembra mjeseca 1915. godine izvršen proboj trase i u nekim djelovima put je imao potrebnu širinu,a negdje je bio uži ili uzan.Svakako i iznenadni snijeg je učnio dodatni problem za planirano odstupanje preko Čakora.

• 

Slika 4:Ispod ove slike Černov je zapisao:Na putu od Peći prema Andrijevici.(Prema pisanim dokumentima je put od Kućišta prema Bjeluhi prelazio je tada više puta sa jedna na drugu stranu Bistrice.Slika bi mogla biti u predjelu Kotlova,nedaleko od planinarskog doma u Bjeluhi.U ovom dijelu je izvjesno put izmještan). Fotografija preuzeta iz bibloteke Univerziteta u Kintakiju (USA) .Snimio Samson Černov.

Komisija srpske vojske koja je trebala da utvrdi  u kakvom je stanju trasa puta Peć-Čakor-Andrijevica je predložila da se na određenim dionicama puta izvrše određene korekcije u smislu proširenja i kraćim izmjenama trase.Zato će komandi II i III armije u Peći saopštiti:“Poslovi oko popravke puta zahtijevaju da se odmah angažuje cijeli pionerski polubataljon,koji bi na 15 najtežih mjesta izvršio popravku puta,a na tri mjesta izmijenio trasu.Za izvlačenje poljske artiljerije treba imati rezervnu volovsku zapregu.Takođe se mora angažovati jedan pješadijski  puk za izvlačenje artiljerije“ (Izvor:Veliki rat,knjiga 13,str.124)

Slika 5: Put u blizini prevoja na Čakoru očigledno ima širinu 4 metra.Jasno se uočavaju konture probijenog puta. Fotografija preuzeta iz bibloteke Univerziteta u Kintakiju (USA) .Snimio Samson Čerov.

Put je po ocjeni srpskih vojnih stručnjaka  na nekim mjestima sa većim usponima nedovoljne širine (zbog urušavanja zemlje na putu),oštre krivine i što je bilo najteže  „ na najvećem dijelu puta snijeg i poledica“.Slični problemi su zabilježeni i na pravcu odstupanja Peć-Rožaje-Berane-Andrijevica.

• 

Slika 6:Na samom prevoju Čakora,širina puta izvjesno veća od 4 metra.U daljini,prema katunu Krlje (kanici od Krlja) se uočava kolona vojske(ili civila) u odstupanju. Fotografija preuzeta iz bibloteke Univerziteta u Kintakiju (USA).                                                    

U novom naređenju vrhovne komande od 25.11.1915 godine,O.Br.24942,svim komandantima armija se (ponovno) tačno precizira trasa povlačenja,gdje se naređuje da se pravcem Peć-Rugova-Velika-Andrijevica  izvrši povlačenje Druge armije (Izvor:Veliki rat,knjiga 13,str.72).

Komunikacija ove armije sa Vrhovnom komandom je bila telegrafska,zahvaljujući tome što je Crna Gora već  uspostavila telefonsku liniju preko Čakora za Peć 1913.godine.Jedna telefonska centrala bila je na Anovima u Velici.

Sa razlogom ili bez,izdata je i naredba ovim jedinicama (25.11.1915.g.) u kojoj stoji „ Pri prolazi kroz Crnu Goru i Albaniju po svaku cijenu spriječiti pljačku i nered,te time otkloniti neprijatnost  savezničkoj Crnoj Gori i spriječiti moguću pobunu Arbanasa..“ (Izvor:Veliki rat,knjiga 13,str.72).

Ova naredba je već 26.11.1915 godine potpuno narušena u Kućištima (Izvor:Politika 22.XII 1925.god,str.5,Vlastimir Petković,sudionik događaja,Feljton).Autor feljtona nam ostavlja svjedočanstvo  da je dio vojske boravio u Kućištima od 26-30 novembra 1915.g.,čekajući dalja naređenja,gdje između ostalog konstatuje: „Više bivaka bili su ostaci sela Rugova.Tu je bilo selo do 1912 godine.Što je pretvoreno u ruševine treba zahvaliti našoj i Crnogorskoj artiljeriji…sada novo Rugovo je s on strane Bistrice“.

      Iz bezbjedonosnih razloga,zbog malo dužeg boravka u Kućištima,komandant je poslao patrolu da „obiđe visove iznad starog Rugova.Nijesu naišli na ljude,već na velika stada ovaca,za koje su Arnauti tvrdili da su Crnogorske.Za nas nije bilo značajno čije su,jer nam je komora s mukon doturala po šaku kukuruza…Nijesu se dva puta smijenili stražari,a okolina bivaka je ličila na mjesto koje se sprema za vašar.Spremale su se ovce kao za svadbu.Pečenog mesa bilo je dosta.Niko nije pitao što nema soli..“.

     Nastavljajući put prema Čakoru,Politika od 24.XI 1925, u Feljtonu oficir Vlastimir Petrović nam ostavlja zapise o problemima srpske voske u odstupanju prema Čakoru:„Jugov snijeg ,koji je počeo da nas zasipa u trenutku kada se puk kratao od Rugova…Bjeluha bijedno crnogorsko selo na stazi za Čakor,kuće rasute.Kraj puta nekoliko baraka i jedna zidana velika pekara,ostaci radničke kolonije koja je počela da radi put preko Čakora“.U feljtonu  dalje možemo pročitati „ … da su bataljoni koji su stizali prije nas zauzeli i poslednji kutak:po kućama oficiri,po tavanima i šupama vojnici…Ispred pekare jedan sto je na juriš zauzet.Jer dobro je na njemi i pod njime.Zauzimamo još nezauzeta mjesta ispod streha…Nema nigdje drva da se založi vatra.Nešto građe i drva  čuvaju Crnogorci puškama…Ljute su ovdje zime pod Čakorom-pravdaju Crnogorci svoju bezdušnost.Čakor prelazimo kada je snijeg dostigao metar.Put je najprije vijugao šumaricom…Nailazimo na tragove trase puta preko Čakora“.(Izvor:Politika 24.XII 1925,Feljton- Vlastimir Petković)

Ovo je još jedno od svjedočanstava,da je ovdje,na dnu Bjeluhe bilo radničko naselje i pekara,koje su radnici napustili iz bezbjedonosnih razloga i mobilizacije za rat protivu Austrougarske.Svakako,ovdje treba tražiti i razloge da je izgradnja puta prekinuta nešto ranije,a ne nikako zbog opstrukcije crnogorskih vlasti,kako piše Bogdanović.

Srpski oficiri evidentiraju svakodnevne nevolje u snabdijevanju hranom,gdje se izvještava  po tom pitanju,posebno o problemima u nabavci hrane oko Berana,Rožaja i istočno od Plava (oko Čakora i Dijela) ,jer „…stanovništvo je više nego neprijateljski raspoloženo naspram nas,suvišnim cijenama koje dostižu nevjerovatnu visinu,o čemu je podnijet naročiti izvještaj..“(Izvor:Veliki rat,knj.13,12.dec.1915.,O.Br.25439.).

Sličan je  odnos stanovništva prema srpskoj vojsci bio u Bjeluhi,Velici i Gornjoj Ržanici ,gdje su „posebno Crnogorke“ bile grube prema vojnicima i oficirima.Hrana se nije mogla dobiti negdje ni za novac,ali prilikom noćenja u Gornjoj Ržanici su najprije odbili da daju hranu,no „kada su se pojavili srebrnjaci bilo je kukurznog hljeba,krompira,a za oficire i pršute“.(Iz feljtona  Politika 1925,Vreme 1933 ).

Slika 7:Fotografija je po dokumentu na putu Peć-Andrijevica.Jasno se vidi dobar put.Po četinarskoj šumi je u predjelu Čakora iznad 1400 metara.Čini se da se kolona kreće usponom.Ako je tako,onda je sa sigurnošću put koji je u blizini kanice Borovniče (zadnja kanica ispred prevoja Čakor).Međutim(kako izvanredno poznajem taj teren),moglo bi biti da je fotografisana vojska i ispod stana Gavrovića (ispod Tetrebinjaka) u pokretu prema Šipu.Fotografija preuzeta iz navedene knjige Gerharda Gezemana.

Iz različitih izvještaja,koji su ovdje navedeni,očito je da je putni pravac od Peći,preko Čakora  već bio u poodmakloj fazi gradnje,gdje se donekle mogu složiti sa Stevom Bogdanovićem „da je mogao biti završen 11 dana prije odstupanja,kako je (navodno) saopštio Smodlaka“.Međutim,teško se složiti sa tendecioznom tvrdnjom da je Crna Gora namjerno opstruirala gradnju.Konačno,Crnoj Gori taj put je bio prijeko potreban zbog komunikacije sa novim crnogorskim teritorijama.Razlog njegovog negativnog odnosa prema zvaničnom Cetinju treba tražiti u opisu Milana Piroćanca u knjizi Uspomene iz Crne Gore,gdje je Piroćanac obavljajući dobijeni   zadatkak od srpskih vlasti  regrutovao veliki broj Crnogoraca(među njima i Bogdanovića) koji će se zalagati za potrebe onih koji će raditi na ukidanju crnogorske države.Kako zapisa Milan Piroćanac,radili su to “…preko redovnih mjesečnih primanja“.Njihov  “rad“ će ostati kao svjedočanstvo velike nacionalne izdaje.

Austrougarska okupacija i nastavak gradnje puta

O nastavku gradnje ovog putnog pravca u vrijeme Austrougarske okupacije nema dostupnih arhivskih dokumenata,ali ima dovoljno svjedočenja od  sudionika koji su bili angažovani na gradnji puta.

      U časopisu Matice crnogorske dr Dragutin Papović (Izvor: Matica crnogorska,dr Dragutin Papović-Crna Gora u Prvom svjetskom ratu,str.168),navodi da su odmah nakon kapitulacije  Crne Gore,okupacione vlasti  „ …počele sa otvaranjem štamparije,škole,obuke građana za zanate,otvaranje radionica (na Cetinju-prim.M.J).Posebno treba istaći gradnju puteva pod Austrougarskom,jer su Austrougarske ceste kroz čitav dvadeseti vijek  u Crnoj Gori  bile simbol i primjer kvalitetnog graditeljstva“.

       U autorskom članku Marka Cemovića (Izvor:Vreme 15.11.1926.) se ukazuje na odnos okupacionih vlasti prema Crnoj Gori,gdje konstatuje:„Austrija za vrijeme okupacije od 1916.godine počinje da produžava puteve ondje gdje je stala Crna Gora“.Od Cemovića dobijamo i podatak da su Austrijanci izvršili projektovanje puta (vjerovatno misli na korigovanje trase koju je uradila stručna ekipa Crnogorske vlade sa inženjerom Smodlakom).Istina,u novini Vreme od 21.jula 1925.godine u reportaži:Tragovima Albanske golgote nalazimo podatak da su taj put trasirali Austrijanci,a da je pri odstupanju 1915.godine bilo potpuno završeno (sa normalnim kolosjekom) iz pravca Peći 21.300 metara,a iz pravca Andrijevice 26.500 metara.Dakle,pred Austrougarsku okupaciju je bilo potpuno završeno oko 48 km puta,što odbacuje tvrdnju dr Marka Kneževića i njegov izvor-Steva Bogdanovića da je urađeno 23 km.Podatak koji navodi Vreme potpuno korespondira sa podacima ekspertskog tima srpske vojske,koji je neposredno pred pokret iz Peći obišao ovaj put i podnio izvještaj Komandi.

Austrougarske vlasti su,dakle nastavile izgradnju puta Andrijevica-Čakor-Peć,koristeći zarobljenike i dovodeći stanovništvo Velike,Šekulara i gornjeg Polimlja na prinudni rad uz minimalne nadoknade za koje se moglo kupiti tek nešto malo kukuruza.

U neobjavljenom autobiografskom rukopisu pilota Milića Zakovog Jokića [5] imamo dragocjene informacije o nastavku gradnje ovog puta.

Milić nam ostavlja zapisana svoja sjećanja:“S proleća 1918 godine (Milić je inače rođen 1900.god.) ,po završetku škole,otac me nije htio davati,da idem da služim po kućama,već nas je poveo troje da idemo da radimo na džadu,koju je počela da radi još Crna Gora,pa su Švabe nastavile za prolazak preko Čakora za Peć.Tada je otac radio dolje u Bjeluhi,radio je na mostovima kao majstor,jer je tamo bilo ranije otvoreno veliko gradilište.Otac dođe jednog dana i povede mene,najstariju sestru Milicu i najmlađu Milku.Otišli smo u Bjeluhu,baš tamo đe je bio naš Han (to je bilo u Kotlovima).Tada je u našem hanu živio jedan Rugovac iz Kućišta Mica Drešaj.Sa njim je bio i njegov brat Arif.Otac toga Mice Drešaja i moj đed su bili veliki prijatelji i držali su besu [6] .

 Kad smo stigli u Kotlove,tamo je pored našeg hana bilo puno nekih velikih  šatora,pa je sve izgledalo kao neki mali grad od baraka,šatora i magacina.Nas su smjestli u jedan od tih šatora.Bile su to gladne godine,pa nas je otac poveo tamo,ne samo radi zarade od rada na putu,već i zbog stavljanja na spisak za ishranu.Dobijali smo puno sledovanje hrane-kilogram hljeba,neki čaj ili crna kafa.Za ručak ili večeru je bila neka supa.Ja sam morao raditi lopatom,bacati neku zemlju,a sestre su nosile vodu za radnike.Lopata mi je bila mnogo teška,pa sam zahvatao po malo zemlje i bacao niza stranu.Kad naiđe jedan švabo,ja zahvatim malo više i bacam.Švabe su za tu izgradnju angažovali puno radnika.Sjećam se da je na nekakvih 500 metara bilo toliko radnika,da je bio sve radnik do radnika.Sjećam se da smo tada radili na onoj zadnjoj okuci na dnu Bjeluhe,gdje se poslije nje prelazi most na Bistrici (prema Kotlovima).

Tu bi smo mi radili  možda i cijelo ljeto,da nas otac ne odvede dalje,dolje do Kućišta.Naime,njega su odveli dolje u ta Kućišta,da radi na nekim mostovima (prema Peći).I tamo je bilo veliko gradilište,mnogo radnika,pa su i tamo bili podignuti veliki šatori,puno baraka i ostalog.Tamo mi je bilo lakše,jer me odrediše da sa nekim švabom idem za sledovanja.To sledovanje smo išli da donosimo,dalje dolje (prema Peći) iz nekog centra za snadbijevanje cijelog ljudstva koje je radilo na tim radovima niz Rugovu.To je mjesto nalazilo udaljeno od Kućišta 10-tak kilometara i zvali su ga PODE (Albanska riječ poda znači ravnica-prim.M.J.).Ustvari,to je bilo ono mjesto gdje ima veliko proširenje,prije ulaska u klisuru.Tu su bili neki zaravci,koji su bili prekriveni samim barakama,magacinima,kancelarijama i dr.,što je ličilo na jedan mali grad (Radi se o ravnici pored rijeke Bistrice,nizvodno ispod sela Drelje,koja se nalazila na dvanaestom kilometru od Peći prema Čakoru-prim. M.J.).Tamo smo išli svaki dan za sledovanje hrane.Ovaj tadanji posao mi je našao neki,kako su ga zvali nastojnik,crnogorac Bulatović Radisav.On je bio ustvari neki tehničar,a nastojnik su ga zvali,zato što je on nadzirao gradnju puta i mostova na toj dionici.Hrana je bila ista kao u Bjeluhi,ali se otac snalazio pa nam je nabavljao pomalo kajmaka,sira,a ponekad i malo mesa.Na ovom putu kod švabe su dolazile i cijele familije,vjerujući da će tako najsigurnije prehraniti svoju familiju.Jesen je i kažu da je pao švaba.Mi pođosmo prema Čakoru,jer su se švabe razbježale.“

Dakle,očigledno po pisanju pilota Milića Jokića,kao učesnika na gradnji puta,može se zaključiti da je trasa s one strane Čakora do kapitulacije Austrougarske uglavnom bila završena,izuzev možda dijela puta u Kotlovima koji nije imao današnju širinu (a prema pisanim tragovima stranih diplomata,koji su ostupali sa srpskom vojskom u Kotlovima je bila i druga trasa u odnosu na današnju-Prim.-M.J.),ali je moguće prema nekim izvorima da je i u predjelu planine Čakor bilo nešto malo puta sa širinom od četiri metra ili manje,koji je kasnije proširivan.O tome je ostalo svjedočenje novinara Miloša B.Radonjića (Izvor:Vreme12.11.1934.g.),koji najprije  konstatuje da je Crna Gora od 1912-1915.mogla završiti put,jer je bilo dovoljno vremena,zaboravljajući pri tome da je 1912-1913. godine Crna Gora bila  učesnica Prvoga i Drugoga Balkanskoga rata,sa ogromnim brojem  mobilisanog vojno-sposobnog stanovništva u tim ratovima.Dalje,Radonjić iznosi interesantan podatak,da je do početka odstupanja srpeke vojske preko Čakora  „…put Murina-Čakor bio urađen,ali od Čakora do Peći,od nekih 35 km nije bio dograđen…“.Ova konstatacija Radonjića se u potpunosti ne podudara sa izvještajem srpske vojske,koji je naveden u ovom tekstu,jer je put od Peći do Kućišta bio završen,izuzev dva mosta koji su bili završeni sa drvenom konstrukcijom,a današnja kamena konstrukcija mosta u samoj Rugovskoj klisuri (tjesnacu) je završena tek  u vrijeme Kraljevine Jugoslavije,poslije 1925.godine (Izvor:Vreme 12.11.1934,str.7.).

No,nije Milić Jokić kako učesnik na gradnji ostavio jedini svjedočanstva o gradnji ovog puta.Autoru ovog teksta je dao svjedočenje i Vuksan (Miloradov) Radević iz Podgorice,star 85.godina.Naime,njegov otac Milorad je kao dječak,učenik IV razreda osnovne škole na molbu nastojnika-poslovođe Toma Raičkovića iz okoline Podgorice,nosio glijeta na klepanje,dolje ispod ceste u kovačnicu  ispod kuće Ramšića (Kneževića).Glijeta su služila za bušenje rupa u kamenu,radi miniranja na gradnji puta preko Čakora.Iako,Vuksan navodi da je to bilo u vrijeme kralja Nikole (dakle gradnja 1914-1915.god.),vjerovatnije je da se to odnosi na gradnju tokom okupacije,jer je Milorad rođen 1907.godine.Ovo svjedočenje o gradnji se potpuno podudara sa stanjem na terenu u tom vremenu.

Vreme od 9.12.1934.godine (M.Radonić:U Rugovskoj klisuri Mađari su Srbe pekli i žive sahranjivali,str.4) donosi nam svjedočenje Sulejmana Kočana,starog 35 godina koji je radio 1917.godine na gradnji puta Čakor-Peć:“…Bješe to u zimu 1917.godine.Digoše nas švabe na kuluk.Masa svijeta sa svih strana slegla se u Rugovu.Sve je radilo.Većina su bili Srbi (ili nepriznati Crnogorci-prim.M.J.).Meni je palo da mojih 20 dana odradim u Kućištima,gdje je sada žandarmerijska stanica.Zima je bila strašna ciča.Pod vedrim nebom rašireni su ogromni šatori.Po 80 ljudi pod šatorom.Zemlje nema.Pod nama se odkravljivao led.Mi bosi i goli.Hrane nema niotkud.Po tri dana ni da okusimo hljeba…“.

Iz ovih nekoliko svjedočenja se da zaključiti da je za vrijeme Švabe rađeno i na proširivanju puta niz Rugovu,iako je po izvještaju srpske vojne komande u Peći put imao „dovoljnu širinu za sve vozove..“.

Potrebno je naglasiti,da je o gradnji ovog puta uzgredno nešto zapisao i akademik Miomir Dašić (Izvor:Miomir Dašić-Šekular i Šekularci od pomena do 1941.godine,str.563.),navodeći da je „okupatorska vlast izvodila radove na više putnih trasa na kojima su pretežno radili Crnogorci.Ljudi iz Šekulara su  radili na putu Andrijevica-Peć (uz Veliku ka Čakoru),u početku  na dobrovoljnoj osnovi za platu,a kasnije i uz prinudu….Nijesmo mogli utvrditi koliko je Šekularaca i Rovčana bilo angažovano na tim radovima.Mnogi su bili prinuđeni  da rade za bijednu nadnicu,za koju se često nije moglo nabaviti ni kilogram kukuruznog brašna (na putevima se nekad radilo i za 250 grama kukuruznog brašna)“.Za navedene tvrdnje Dašić se poziva na izjavu  koju je dobio 1959.g. u Beranma od građevinskog tehničara Živka Đuranovića,nastojnika na izgradnji puta Murina–Čakor 1917. i 1918.godine.Ova tvrdnja uz one prethodno navedene,daju  nam  jasniju sliku o stanju puta u jesen 1918.g.,nakon kapitulacije Austrougarske.Ovi podaci,sa podacima koje nam je ostavila srpska vojska u odstupanju su dragocjeni,jer se može imati sasvim objektivna i dovoljno tačna predstava o stanju ovog putnog pravca krajem 1918.godine.Više je nego sigurno,da je put bio probijen, a sa preko 80 % završenih radova i ostatkom  puta koji se mogao koristiti za saobraćaj,što ćemo se uvjeriti dalje  u ovom tekstu.

Pisani tragovi o gradnji puta poslije 1918.godine

Nakon  završetka Prvoga svjetskoga rata,formirana je Kraljevina Srba,Hrvata i Slovenaca 1.decembra 1918.godine.Naredna godina je,koliko se može zapaziti po službenom glasilu te Kraljevine (Službene novine ili kako bi smo danas rekli Službeni list) bila uglavnom opterećena formiranjem institucija nove države,donošenjem zakona i drugih akata potrebnih za pravno funkcionisanje države.Očigledno je da nije bilo ni jedne značajne investicije tokom prve polovine fiskalne 1919. godine.Usvojen je budžet za 1919.godinu,koji je rađen po principu „dvanaestina“,a podijeljen na kvartalne periode.Prvo što se zapaža,tek poslije 1920 godine za sve investicije (i one najmanje) iz sredstava državnog budžeta je raspisivan STEČAJ (što bi odgovaralo današnjim tenderima).U pregledu tih tendera nigdje prije 1921.god. nema pomena o gradnji puteva,pogotovu ne u Crnoj Gori (Evo, npr.za veoma mali novčani iznos sredstva su predviđena u usvojenom budžetu za 1921.godinu.U razdjelu IV Ministarstvo vjera piše:“Po part.438.nagrada za administriranje Zadarske eparhije 6000 dinara“ ili po tadašnjem kursu oko 65 dolara-Izvor:Sl.novine 1921).

     Pisane tragove o stanju puta  Andrijevica-Čakor-Peć nalazimo kod Andrije Jovićevića u knjizi Plavsko-Gusinjska oblast,Polimlje,Velika,Šekular.Jovićević je građu za ovu knjigu prikupljao od 1914-1918.godine,po sopstvenim kazivanjima.U pomenutoj knjizi stoji:“Put za Peć (iz Polimlja) vodio je preko Sjekirice i Mokre,i bio je vrlo otežan,a sada vodi uz Veliku,preko Čakora i niz Rugovu,kuda je prokrčen dobar kolski put“ (Izvor:Etnografski zbornik XXI,Andrija Jovićević-Plavsko-Gusinjska oblast,Polimlje,Velika,Šekular,str.545,1921.g.).Iste1921.godine se po prvi put pokazuje interesovanje  Kraljevine za taj putni pravac.Naime,u Službenim novinama (Sl.Novine 11.06. 1921.g.) se jasno vidi da put preko Čakora postoji ( ali vjerovatno ga je trebalo rekonstruisati i doraditi,što ćemo naknadno vidjeti).Upravo te godine se po prvi put u novoformiranoj Kraljevini donosi odluka o proglašenju državnih puteva (državnih puteva je bilo u kraljevini Srbiji i ranije-prim.M.J.),u kojoj piše:“Na prijedlog Ministarstva Građevina i po saslušanju  Ministarskog savjeta,a na osnovu čl.2 i 3 Zakona o javnim suvozemnim putovima …riješili smo i rješavamo:„Da se s pogledom na poboljšanje saobraćaja i održavanja putova proglase za državne ovi putovi:..,Raška-Kos.Mitrovica-Peć-Murina-Andrijevica-Mateševo-Podgorica-Rijeka-Cetinje-Kotor“.Pored ovog putnog pravca za državne puteve je proglašeno još 31 putni pravac.Ukaz kralja je potpisan 14.maja 1921.godine.

Ovaj dokument nam potvrđuje pisanje Jovićevića,ali sasvim sigurno da je put imao dionica koje nijesu po tadašnjim standardima bile potpuno dovršene.Te dionice će se korigovati i proširivati kasnije od polovine maja do septembra 1925.godine u predjelu Kotlova,Čakora i prema Andrijevici (Izvor:Vreme 21.07.1925.g.,str.4).Proširivanje će biti neophodno završiti na nekih 27 kilometara,što će se potvrditi izvorima koje ću navesti.

      Nakon proglašenja ovog putnog pravca za državni,formirana je i uprava kolskog puta Andrijevica-Čakor-Peć.Za građevinskog nadzornika ukazom kralja Aleksandra  je postavljen  Mirko Dedović,sa godišnjom platom od 3600 dinara,a za pisara u toj upravi Radoš Vuksanović,sa godišnjom platom od 1800 dinara (O visini plata nam govori zvanični kurs dinara 31.01.1921.godine: 1 dolar-95 dinara ili jedna funta-446 dinara.Izvor:Sl.novine 31.01.1921.g.).Prema nekim novinskim izvorima 1921.godine je vršen prenos pošte na liniji Plav-Murina-Čakor-Peć dvokolicama,ali prema dostupnim dokumentimama taj prenos pošte funkcioniše 1922, 1923,..i narednih godina.

     Prema objavama u Službenim novinama (Izvor:Sl.novine 24.07.1922.godine) dolazimo i do sledećeg saznanja:“Na osnovu rješenja Ministarstva Pošta i Telegrafa od 21.aprila 1922.godine br.22547 održaće se na dan 6.08.1922.g. usmena javna licitacija o davanju pod jednogodišnji zakup za 1923.g. prenos poštanskih pošiljaka na sledećim linijama (navodi se 15 linija)…Plav-Peć i obrnuto (navedeno pod r.br.7)“.Dalje se navodi da se „za kočijaša  smije iznajmiti osoba  koja je navršila 18 godina,da je trezan i pouzdan“.Slična licitacija je bila i za 1922.god,po javnom oglašavanju iz 1921.godine.Ovo je još jedna potvrda da je dio puta od 27 kilometara (koji se smatrao nedovršenim)  bio osposobljen za saobraćanje dvokolica i zaprega,što znači da je imao adekvantnu širinu za tu vrstu saobraćaja.

     Prema pisanju beogradskog lista Vreme od 5.07.1922 godine “Ministarstvo građevina je odobrilo 1,5 miliona dinara za gradnju(!?) puta Peć-Čakor-Andrijevica.Za tu svrhu je odobreno i još 1,5 miliona investicionog zajma“.Radi ilustracije,o kojim se novčanim iznosima radi poslužimo se zvaničnim kursom koji donose Službene novine 30.08.1922.godine,gdje imamo precizno dato da je 1 dolar vrijedio 82 dinara ili jedna engleska funta 373 dinara.Vrijednost kredita od 1,5 milona dinara je iznos od 18292,68 dolara ili 4021,44 engleske funte.Ove podatke je značajno dati u protivuvrijednostima tada stabilnih valuta,jer se radi o državnim investicijama u to vrijeme,te je lako zaključiti koliko se radova moglo završiti,obzirom da su i tada radovi obavljani preko odabranih  izvođača koji su se priajvljivali na javne licitacije,prema objavama u Službenim novinama.Očigledno je da su ova sredstva utrošena na popravkama na putu,radi već ustanovljenog saobraćaja (prenos pošte).

Zakonom o budžetskim dvanaestinama je odobren kredit  Ministarstvu građevina za rekonstrukciju nekoliko puteva za radove u julu,avgustu i septembru,za 1923.godinu u iznosu od 60 milona dinara, za 12 putnih pravaca po Srbiji,a među njima i za putni pravac Peć-Andrijevica  preko Čakora (Izvor:Sl.novine 30.06.1923.g).Ako bi iznos bio podijeljen na jednake djelove,tada bi za rekonstrukciju puta preko Čakora moglo pripasti 5 miliona dinara ili 55.000 dolara,odnosno 12.195 funti (Kurs dinara: 1 dolar 90 dinara,jedna funta 410 dinara.Izvor:Sl.novine od 30.08.1923.g.).

Dalje,u  dijelu budžeta za prvi kvartal 1924.godine (Izvor:Sl.novine.28.decembar 1923.g.),tzv. Zakon o budžetskim dvanaestinama,pod stavkom razno (str.2.,član 16) je planirano da se 30 miliona dinara utroši  u januaru,februarau i martu 1924.g. na rekonstrukciji sledećih državnih puteva(ukupno 14 putnih pravaca):Beograd-Šabac,Beograd-Ralja-Mladenovac-Milatovačka Reka,Milatovačka Reka-Topola-Kragujevac,Kragujevac-Kraljevo,Kraljevo-Raška,Valjevo-Osečina,Osečina-Loznica,Užice-Vardište,Užice-Čajetina,Vranje-Korbeovac-Bosiljgrad,Peć-Čakor-Andrijevica,Štip-Veles  i Golubac-Dobra-Donji Milanovac.Ukupan iznos koji je odobren za naznačene rekonstrukcije ovih puteva je iznosio 30 miliona dinara ili po zvaničnom kursu 333333,3 dolara ili 73.170,7 funti (Izvor:Kursna lista Sl.novine 31.08.1923.g.).Dakle za 14 putnih pravaca je utrošen naznačeni iznos,ali ne na izgradnji,već kako stoji na rekonstrukciji.Nije poznato šta je rekonstruisano i da li je na ovom putnom pravcu moglo da se radi u januaru,februaru, pa čak i u martu na terenu od Velike do Rugove,zbog velikog snijega na tom području,koji je ostajao u nižim predjelima do aprila,a u predjelu Čakora do prve polovine maja?

Sudeći po pisanju tvrdog,a kasnije razočaranog  ujedinitelja Marka Cemovića,slabo je šta investirano u gradnju i rekonstrukciju  puteva u Crnoj Gori.On će svoje razočarenje saopštiti u listu Vreme ( Izvor:Vreme15.11.1926.g.):“Put od Bosne do Pljevalja je uradila Austrougarska,a započela Crna Gora poslije Berlinskog kongresa…Ona mala Crna Gora od par miliona budžeta-uspijeva da odmah produži put od Pljevalja za Bijelo Polje..Austrija za vrijeme okupacije od 1915.godine počinje da produžava ondje gdje je stala Crna Gora…Divno nastavlja ovu saobraćajnu politiku država Srba,Hrvata i Slovenaca ili kako narod kaže Srbija.Za osam godina između Bijelog Polja i Beograda sagrađeno je,čujte-jedan i po kilometra puta“,završava razočarani Cemović.

U istom tonu,sa puno razočarenja  će na skupštinskom zasijedanju 1922.g. ,povodom usvajanja Budžeta,nastupiti poslanik dr Momčilo Ivanić,kritikujući vlast,gdje će naglasiti:„.. nesavjesni rad administrativno-policijskih činovnika i maltretiranja širokih narodnih slojeva… u Crnoj Gori“.Ivanić nastavlja  „..Crnogorcima je povrijeđen njihov ponos.Oni smatraju da je njima naturena jedna dinastija..“(Izvor:Vreme 26.jula 1922.,str.3).Ovim nastupom Ivanić pominje i represiju nad građanima Crne Gore,ali i nepravedan odnos  u raspodjeli budžetskih sredstava.

Zapaža se,dalje,da je Finansijski odbor 1922.godine odobrio kredite za „Popravku saobraćaja“ (Izvor:Vreme20.10.1922.g.),gdje je donešena odluka da se za navedenu namjenu za put Peć-Čakor-Andrijevica opredijeljeno (za popravke puta)  milion dinara (Po tadašnjem kursu 12195 dolara ili 2680,97 funti.Izvor:Sl.Novine 30.08.1922.g.),a istovremeno za znatno kraću relaciju Užice-Vardište tri miliona.U tadašnjoj štampi se može pročitati,da je zbog velikih kiša put uz Rugovu često trpio velike štete).

     Iako je već bila formirana direkcija za održavanje ovog putnog pravca,zbog velikih sniježnih padavina,ovaj put je (uglavnom) bio neprohodan u zimskom periodu.O tome nas novina Vreme izvještava  u jesen 1922.god. (Izvor:Vreme:30. novembra 1922.godine,str.3),gdje iznosi podatak: „ U Pećkom okrugu snijeg je u ravnici dostigao visinu veću od pola metra.Na planinama je toliki snijeg da je saobraćaj između Peći i Andrijevice prekinut.Iz Peći javljaju da su u selu Rugova bili dva slučaja smrzavanja ljudi.U selu Velika pojavili su se čopori kurjaka koji silaze sa Čakora..“.

    Putni pravac od Peći,preko Čakora za Andrijevicu nije imao naročitih investicija u 1923.godini,izuzev sredstava manjeg iznosa za održavanje postojećeg stanja.No, nijesu nedostajala obećanja vlasti za investicije u Zetskoj banovini.Tako će Ministarski savjet obećati ogromne investicije za ovaj dio Kraljevine,ali do tih investicija neće doći ni približno u obimu sredstava koja je u izlaganju pomenuo Marko Tripković,prenoseći odluke Ministarskog savjeta (Izvor:Vreme,17.12.1924.g.).No,ipak septembra mjeseca 1924. je donešena odluka Ministarskog savjeta  da se za rekonstrukciju putnog pravca Peć-Čakor-Andrijevica opredijeli dvadeset miliona dinara (Izvor:Vreme 26.juna 1925.g.),što će pred početak rekonstrukcije u maju 1925.godine smanjiti na 16 miliona dinara.O tome imamo dokument u Službenim novinama od  3.04.1925.godine, gdje je objavljen Poziv za građenje puta Peć-Čakor-Andrijevica u kojem piše:“Prema rješenju Ministarskog savjeta od 12.septembra 1924.godine,broj 25145,građenje i dovršenje državnog puta  Peć-Čakor-Andrijevica  vršiće se u državnoj režiji preko akordanata pod rukovođenjem naročitog odbora.Kako se već pristupilo organizaciji rada koji predstavlja vrijednost od 16 miliona dinara,to se ovim pozivaju  svi oni koji žele uzeti ma kakav posao na imenovanom putu“ (Izvor:Službene novine 3.04.1925.godine,strana 3).Kao što se da zapaziti,ovdje se govori o građenju i dovršenju puta (!?),a 1922,1923,pa čak i 1924 se pominje samo rekonstrukcija datog putnog pravca.Gdje je zapravo istina?Sudeći po podacima o broju radnika koji su od polovine maja do kraja avgusta 1925.godine radili na tom poslu,apsolutno nema govora o gradnji puta,tj.probijanju novog,jer je bilo nemoguće sa nekoliko stotina radnika zatečenih tokom izvođenja radova završiti ni valjanu rekonstrukciju.S  druge strane,iznos od 16 miliona dinara nije bio dovoljan ni za izgradnju 5-10 km novog puta,što se može na osnovu pisanih dokumenata zaključiti.Gustav Krklec,novinar novine Vreme (21.07.1925.g.) će zapisati u jeku „građenja“ sledeće:“Put od Peći prema Andrijevici su trasirali Austrijanci (vjerovatno misli na korekcije projekta-prim.M.J.)…Put se radi punom parom.Na stotine radnika iz svih okolnih krajeva i mjesta živi od tog posla..“.Sam ovaj podatak nam potvrđuje,da nema govora o masovnosti radne snage na rekonstrukciji („gradnji“) ovog puta,te je nemoguće bilo za nekih 100-105 dana završiti preveliki posao,ako radi “na stotine” radnika.

      S druge strane,sredstva koja su opredijeljena za ove radove od 16 miliona dinara su bila veoma mala za veliki obim poslova („građenje puta“).Radi procjene o mogućem obimu izvedenih radova za ovaj iznos, uzmimo primjer  tendera koji se pojavio u Službenim novinama 1924.g. za  rekonstrukciju puta Bitolj-Resen-Ohrid,gdje je tražena nabavka lomljenog kamena,tucanika i pijeska radi nasipanja datog putnog pravca.Za 1005 dužnih metara puta (neke standardne širine,možda širi put od ovog preko Čakora) procijenjena vrijednost radova u tenderu je 364250 dinara ili po dužnom metru puta 362,44 dinara.Po ovim parametrima bi samo za nasipanje puta od Peći do Andrijevice bilo potrebno 27.545.440 dinara,što premašuje sva sredstva koja su odobrena za radove na ovom putu poslije 1921 godine.Na ovaj iznos treba dodati i troškove za rasturanje u tri sloje navedenog materijala,a na ovoj kilometraži je sa navedenim brojem radnika bilo i nemoguće za 3,5 mjeseci uraditi čak ni posao nasipanja puta u dužini 76 km sa navedenim brojem radnika.

Sličan oglas nalazimo u Službenim novinama za gradnju gvozdenog mosta,u Upustvima za Predlog budžeta za 1926/1927 godinu,za koji je predviđeno 18.650.000 dinara,što je 2.650.000 dinara više od sredstava za „građenje puta Peć-Čakor-Andrijevica 1925.godine(!?)“ (Izvor:Sl.novine,20.maj 1925 godine,str.4).U istom broju Službenih novina se objavljuje da je opredijeljeno za gradnju mosta Pančevo-Beograd 500.000.000 dinara!?.Pedantni statističari,na osovu podataka o javnim investicijama mogu izračunati,da je možda sva Crna Gora za prvih osam godina od „ujedinjenja“ dobila toliko novca!

      O gradnji puteva u vrijema kralja Aleksandra su ostali i pisani tragovi od inž.Voj.Boučeka,koji konstatuje da se izuzetno malo sredstava izdvajalo za gradnju puteva u Crnoj Gori,poslije 1920.godine,gdje se na ” nekim mjestima  izgradilo tek nekoliko kilometara,a na drugim jedva nekoliko stotina metara.Ovi putevi su građeni bez ikakvoga sistema,većim dijelom po želji pojedinih građana i uticajnih političara…Ispušteno je iz vida ,da je neophodno potrebno graditi puteve,kojima bi se stvorile veze između Crne Gore sa susjednim pokrajinama,već su se gradili većinom lokalni putevi koji su imali manji ekonomski i privredni značaj”.Po pisanju Boučeka put preko Čakora je “…blagodareći zauzimanju Njegovog Veličanstva kralja,prje njegove zvanične posjete Crnoj Gori dovršen…Građenje nedovršenog dijela je trajalo nepunih pet mjeseci” (Izvor:Almanah-Šematizam Zetske banovine 1931.g.,str.166).

    Po pisanju beogradske štampe ovaj putni pravac je čas rekonstruisan,pa onda „dograđen“ i „predat u saobraćaj“ 17.septembra 1925.godine prilikom prolaska kralja Aleksandra preko Čakora.Očigledno je Kralju bilo najbliže da tim putem otputuje na Cetinje,da prisustvuje otvaranju Njegoševe kapelice na Ivanovim koritima.

Iako postoji veliki broj dokumenata koja potvrđuju da se radilo o rekonstrukciji puta (Izvor:Budžet kraljevine,Odluke savjeta ministara,Dokumenta srpske vojske u odstupanju,…),jedan broj zaljubljenika i podanika kralja Aleksandra će tvrditi da je put uradio baš ON,kralj Aleksandar.Drugi će biti korektniji i uzdržaniji,pa će zapisati „da je put dovršen u vrijeme Vlade kralja Aleksandra“.Neki treći će pokušati da ostave „lažni dokaz“ na vrhu Čakora,na spomeniku posvećenom poginulim Krajišnicima u borbama na Čakoru u Drugome svjetskome ratu,tik ispod petokrake.Po njima je KRALJ baš tu na Čakoru „predao put u saobraćaj“,ama baš ispod partizanske petokrake „koja sada ne smeta ni upisanom kralju nit tim  borcima za otadžbimu“!?

O otvaranju rekonstruisanog puta su ostali pisani tragovi.Beogradsko Vreme će u tekstu pod naslovom:Svečano otvaranje puta Andrijevica-Peć donijeti sledeću vijest:“Prekosjutra će se obaviti svečano otvaranje novog puta Andrijevica-Peć.Poslednje radove su juče završili na cijelom terenu.Svečanost će biti na Velikoj Kukavici,kod Čakora,gdje će prisustvovati svi preduzimači,inženjeri i državni odbor“ (Izvor:Vreme 29.08.1925.godine.Inače ispod naslova teksta novinar je upisao datum slanja teksta 28.09.1925.).Ova informacija koju daje Vreme,jedino može asocirati na Veličku Kukavicu,koja je pod Čakorom na crnogorskoj strani.Ali je,ipak vjerovatnije,da je Velika Kukavica lokacij u Rugovi,upravo na mjestu na kojem je izvršena “predaja puta na upotrebu”,obzirom da taj toponim se nalazi u toj regiji.

No,ipak otvaranje rekonstruisanog puta  je ozvaničeno  na ulasku u Rugovsku klisuru.Novinar  lista Vreme S.Krakov će zapisati:“U sedam časova jutros Kraljevski Par je napustio Dečane…Svečanosti su otpočele osvećenjem puta Peć-Čakor-Andrijevica na četvrtom kilometru od Peći,gdje je pored puta za spomen vjekovima postavljena ploča od venčačkog mramora.Tu je bio podignut slavoluk,a pred njim su kralja i kraljicu očekivali inženjeri,radnici i sveštenstvo sa arhimandritom Irinejom…Direktor građevinske sekcije Teodosijević pozdravio je kralja…Kralj je tada skinuo platno sa spomen ploče kraj puta,na kojoj je urezano: „da je put Peć-Andrijevica izrađen pod vladom kralja Aleksandra i da je svečano otvoren prilikom posjete Kraljeve Crnoj Gori 17.septembra 1925.godine.Potom je Kralj presjekao trobojnu traku koja je prečila put ka Crnoj Gori i time otvorio put“.Nevjerovatno je,kako se unuk fino odužio đedu koji je sa crnogorskim narodom,zarobljenicima,vojskom,…pune dvije godine,sa velikim brojem radnika i prema dokumentima srpske vojske probio skoro čitav put,uz veliki dio završene trase sa tadašnjom širinom od 4m.Nije moguće da unuk nije znao za velike zasluge đeda na gradnji ovog puta,te prilikom svečanosti u Rugovi nije ni pomenuo ogromni doprinos Crne Gore na gradnji ovog puta,već dozvolio da o tome ostane lažno svjedočanstvo.

Fotografija preuzeta iz Ilustrovanog lista od 1925.god.,br.40.

Na fotografiji,gore krajnje desno je fotografski ovjekovječeno kada je put Peć-Andrijevica,preko Čakora,osveštan i “predat u saobraćaj”.Taj čin je obavljen na četvrtom kilometru od Peći prema Rugovi u mjestu zvanom Kukavice.Neki velički zaljubljenici u djelo kralja Karađorđevića ostavljaju na spomen tabli na vrhu Čakora lažnu tvrdnju da je kralj baš tu,na vrhu Čakora “predao saobraćaju” ovaj put.

O dolasku kralja na prevoj planine Čakor beogradska Politika izvještava:“Iz Patrijaršije pri ulasku u Rugovsku klisuru čeka sveštenstvo sa predstavnicima vlasti radi osvećenja novog puta Peć-Andrijevica…Na samom Čakoru čeka komandant armije general Kosta Smiljanić sa svojim štabom.Tu su i sveštenici sa odeždama i jedna grupica sveta iz sela Velika,koji se nalaze na desnoj strani Čakora…“.Sa dostupnih fotografija o tom činu je vidljivo da je glavni doček bio na  prostoru samog prevoja (lijevo),dok je  „ta grupica veličana“ bila očigledno desno od njih,tj.u pravcu kanice od Krlja.

     Autor ovog teksta je objavio 2012.godine reprint izdanje knjižice Bogdana A.Radevića:Guslarov venac,učitelja iz Velike,koji je na kraju brošure opisao dolazak kralja Aleksandra na Čakor i sva događanja tim povodom.Tek toliko,da naknadna tobošnja pamćenja i sjećanja nekih veličana potpuno budu marginalizovala,jer ih nije niko zabilješio od novinara koji su pratili Kralja.Konačno,Radević je i zabilježio sa kim se kralj Aleksandar „posebno rukovao“,a ne bilježi to što „pamte i prepričavaju“ neki Veličani,iako bi  sigurno bilo drago da je kralj postupio prema prepričavanju jednog veličkog bratstva.

Tragajući za izvorima o gradnji ovog putnog pravca,nailazimo na niz kontraverznih dokumenata poslije 1921. godine.Najprije,kako piše Vreme 1924.godine,citirajući izvještaj Savjeta ministara,koji je podnio Skupštini Marko Trifković,saznajemo da je nakon kritika crnogorskih poslanika u parlamentu odlučeno da se po prvi put nakon 1918.godine opredijele „značajna sredstva“ za dogradnje puteva Andrijevica-Čakor-Peć,Bioče-Morača-Kolašin-Bijelo Polje,te opravke na putevima od Bara prema Petrovcu i Kotoru,opravke raznih mostova na postojećim putevima,podizanje i proširenje bolnica na Cetinju i Danilovgradu,građenje puta Šavnik-Žabljak-Pljevlja,puta od Podgorice do Pipera,podizanje zgrade gimnazije u Kolašinu,zgrade velike gimnazije u Podgorici,itd.No,nažalost ni tih planiranih 50 miliona dinara (Izvor: Po kursu koji objavljuju Sl.novine  od 29.01.1924.g., radi se o iznosu od oko 574 hiljade dolara ili 135130 funti sterlinga).Da li su baš ova sredstva bila dovoljna za sve ove radove!?Svakako da ne.Trebalo je još jedom baciti „prašinu u oči“ crnogorskom narodu.Kako prenosi beogradsko Vreme 1926.godine u skupštini će se tek rasplamsati rasprava  o ovim sredstvima,koja nijesu nikada postala aktivna,jer se „nijesu mogli otvoriti krediti“.Poslije interpelacije razočaranog crnogorskog ujedinitelja Sava Vuletića na skupštinskom zasijedanju će se razviti žestoka rasprava,gdje je M.Vujačić (Ministastvo građevina)  decidno  dao izvještaj nadležnog ministarstva građevina kako su i gdje utrošena (?!) sredstva od 5o miliona?Ministar  građevina će objasniti da poslovi oko građenja puteva „ Poslovi predviđeni budžetom za Zetsku oblast nijesu završeni,prvo zato što je u početku ljeta bilo rđavo vrijeme,a drugo što nije bilo još gotovih elaborata planova i obračuna…“.Nakon njega su poslanik Spaho ,a i M.Vujačić iz ministarstva građevina  upoznali prisutne da im je ministar finansija rekao „..da će pare dati ukoliko ih bude u državnoj kasi“.Vujačić je,uzimajući riječ u raspravi apostrofirao „gradnju“ puta preko Čakora:“Dio puta Peć-Čakor-Andrijevica je bio uglavnom dovršen prošle godine (misli na 1925.g.-prim M.J.)…pa pošto su ga bujice i kiše oštetile,a negdje je i razorile,put je privremeno saniran,a potrebno je uraditi elaborat o konačnoj opravci puta.Ali,ti krediti (obećani) nijesu još dobijeni,te se zato na ovom putu nije moglo ni raditi.Traženo je otvaranje kredita u sumi od oko 1,5 miliona dinara.Ako krediti budu otvoreni,onda će posao biti završen“(Izvor:Vreme 19.11.1926.g.,str.3).Ovakvi i slični problemi oko „obećanih“ kredita su bili česta pojava,sudeći po stenogramima sa skupštinskih zasijedanja.Sasvim je jasno,da kreditna sredstva nijesu bila aktivna po zamislima Savjeta ministra,te ni ove investicije nijesu realizovane u predviđenom roku (nema pisanih tragova da su makar započete ili kada?).Možda je autor knjige Velika i Novšiće došao do ovih podataka,kada ih indirektno pominje kao kredite za gradnju ovog puta,ali nije bio u posjedu informacija da kredit skoro i nije realizovan.

Interesantno je,da je putni pravac Peć-Čakor-Andrijevica pretrpio tolike štete,a tek je bio završen.Prosto se nameće pitanje koliko je kvalitetno urađena rekonstrukcija,te i kako je vršeno održavanje puta.

     Među razočaranim ujediniteljima treba pomenuti i Novicu Popovića Šekularca,rođenog u selu Velika,koji je po pisanju njegovog prijatelja Jovana Kontića u Glasniku decembra 1965 godine (Glasnik je izlazio u Hamiltonu,USA) ostavio pisani trag o naknadnom razočarenju,te je zapisao:“…da je Novica utemeljivač srpskog jedinstva,za koje se borio od rane mladosti,da je učesnik Velike narodne skupštine u Podgorici koja je proklamovala narodno ujedinjenje Crne Gore i Srbije (proklamovala !?-podvukao M.J.)“.Kontić dalje nastavlja da mu je ta država „…donijela ,kao uostalom i svima nama grozno razočarenje“.Nastavlajući  da podsjeća na Novičin odnos prema „novoj otadžbini za koju se borio“,Kontić  navodi riječi Novice Popovića: „…Nažalost ne možemo ravnodušno gledati  da se naša goruća pitanja stavljaju u poslednji red.Ne možemo više biti zadovoljni samo golim obećanjima.Bilo ih je dosta i previše…“.Sva ova razočarenja se odnose na period od 1918-1941.godine,prema pisanju Kontića.Novica je u skupštinskim raspravam zaista pokušavao da uvjeri donosioce odluka da se okrenu prema Crnoj Gori,saopštavajući im stanje oko puteva,željeznica,bolnica,…itd.Posebno se zalagao za gradnju željezničke pruge sa tunelom ispod Čakora,ali njegovi „novi prijatelji“ u Beogradu su ga izigrali,kao i mnoge ujedinitelje iz Crne Gore.

     Inače, put Peć-Čakor-Andrijevica nikada zvanično nije nosio ime kralja Aleksandra,kako tvrde izvjesni Kika  i Žika,a i drugi iz Gornjeg Polimlja zaneseni životnim djelom „Njegovog Veličanstva“.Uostalom,formalne dokaze o takvom nazivu puta (koji se objavljuju u Službenim glasilima države) neka učine dostupnim javnosti.Poznato je da je taj Žika htio peglati i istoriju svoga oca,pa ne čudi da „za velika djela,kao nacionalni radnik“ proba peglati i ovaj dio istorije.

     Vjerujem,da će ovaj tekst doprinijeti u rasvjetljavanju istine o gradnji ovog puta.Podatke o gradnji sam prikupljao više godina,pokušavajući da rasvijetlim sve dileme i pomognem onima koji su iz neobaviještenosti pogrešno interpretirali ovu materiju.Onima drugima siguran sam neće promijeniti njihovu „istinu“ ni tomovi dokaza.Biću zahvalan svima koji ukažu na još neki izvor (dokument) koji bi dodatno osvijetlio ovaj dio veličke prošlosti.

NAPOMENA:U skladu sa Zakonom o autorskim pravima (Službeni list CG,br.37/2011 i br.53/2016)  nije dozvoljeno preuzimanje i objavljivanje ovog teksta ili njegovih djelova bez saglasnosti autora.

________________________________________________

[1] Tekst oglasa za nabavku alata:”Na osnovu rješenja gospodina Ministra  Finansija i Građevina,br.1740,od 5.XII ove godine,odjeljenje za Građevine i Saobraćaj održaće 12.01.1914.g. od 9-12 časova prije podne u svojoj kancelariji javnu licitaciju sledećeg alata:

1. 900 komada burgija od kovanog čelika Martin-dugačkih 180-190 cm,debljine 25-26 mm;
2. 400 komada burgija  od livenog čelika Martin,dužine 180-190 cm,debljine 25-26 mm;
3. 1100 ćuskija od kovanog gvožđa od 12-14 kg težine;
4. 700 komada maljeva ,težine 5-7 kg;
5. 3600 komada maljica,težine 2-3 kg;
6. 600 komada maca težine 2,5-4kg;
7. 7400 trnokopa od kovanog čelika,oblik talijanski od 2,5-3,5 kg;
8. 5200 komada lopata od kovanog čelika težine 1-1,5 kg;
9. 900 komada lopata ,za tovarenje s vrhom,1-1,5 kg;
10. 2100 komada motika od kovanog čelika težine 1-1,5 kg;
11. 610 komada grabulja kovanih sa 12 zubaca;
12. 150 komada tapa (?),dužine 1,5-2 metra,prečnika  20 mm;
13. 450 komada sjekira 1,5-2 kg;
14. 300 komada sjekira za tesanje srednje veličine;
15. 800 komada kosijera;
16. 400 komada motika četvorougaonih”

[2]  Žito je bilo namijenjeno za ishranu radnika na putu,kao i za prehranu  porodica radnika koji su učestvovali na gradnji puta kulukom.

  [3] Pod kolonskim vozilima su se podrazumijevali automobile,kamioni,zaprege I dvokolice (Izvor:Veliki rat,knj.13)

[4]  Pri ostupanju srpske vojske preko Čakora je bilo izuzetno loše vrijeme.Veliki snijeg,hladnoća,mećava,… (Izvor:Veliki rat,knj.13.).Konji sa tovarima su se kretali kolskim putem,što se da zapaziti na dostupnim fotografijama o odstupanju od Peći preko Čakora.

[5] Zakov Jokić,pilot,rođen je u Volujaku (selo Velika) 1900.godine.Ostavio je oko 800 stranica neobjavljene autobiografske građe.Autor ovog teksta je nekoliko puta čitao taj rukopis,koji se čuva u bratstvu Jokića.

  [6] Intresantno je da Milić Zakov Jokić (porijeklom iz Šalje u Albaniji) pominje besu između svojeg đeda i Mice Drešaja iz Rugova (Mica je vjerovatno porijeklom iz plemana Klimenta,jer su stanovnici Rugove dominantno Klimenti doseljeni iz sjeverne Albanije).Inače besa je bila ustanovljena još u srednjem vijeku kao posebna norma,prije svega u međuplemenskim odnosima u Sjevernoj Albaniji i bila kodifikovana kanunom Leke Dukađinija.Kako su pleme Klimenti i Šaljani stalno bili u krvnoj zavađi (što tvrde veliki broj autora koji su opisivali ova plemena:Dr Baron Franc Nopča,francuski konzul Ekar,Ivan Jastrebov,Mari Edit Durham,i drugi u svojim knjigama) i jedni drugima dugovali krv.Šaljani su prije skoro 300 godina odlučili da udaju svoju odivu u Klimente i tada je među njima data besa da neće više biti osvete.Teško je vjerovati da su se Veličani tada 1918.godine i dalje držali kanuna Leke Dukađinija (prije svega mislim na veličke Šaljane).

---