O KNJIGAMA “VELIKA I VELIČANI” I “POKOLJ U VELICI”

Poštovani Branko,

pročitao sam knjigu o Velici i Veličanima. Čitao sam je polako, rečenicu po rečnicu, zato je potrajalo. Isto toliko vremena mi je trebalo da sredim utiske. Gospode,kolike su patnje najađenog veličkog naroda kroz istoriju, koliko muke su viđeli da bi opstali u neprijateljskom okruženju, koliko suza i krvi prolili da bi sačuvalu tu grudu zemlje. A sada, poslije svega, u miru se polako gasi život, ognjišta se zatiru, a selo nestaje.
Ova knjiga je kapitalno izdanje i udžbenik za sve one koji vuku porijeklo iz Veliko. Da se čita, prepričava, preporučuje, da se sačuva od zaborava.
korica_VELIKAOnaj ko bude čitao, moraće da bude spreman i na neka bolna saznanja: o porijeklu, o nekim zlodjelima svojih prezimenjaka i rođaka, o nečovječnim aktima pojedinih Veličana. Možda će neko zamjeriti zašto ste kvarili idilu i spominjali takve detalje. Ja mislim da ste ispravno postupili. U svojim knjigama sam opisivao ne samo stradanje svog naroda, nego i konkretno opisivao kako su se mnogi obrukali svojim ponašanjem, posebno u ratnim okolnostima. Tako sam sebi olakšao dušu, a drugima pokušao da ukažem da se dobra djela pamte, ali loša još više i još duže.
Mnogo je intersantnih anegdota, događaja opisanih lijepim književnim rukopisom, pa ponekad ne znate čitate li roman ili ozbiljnu publikaciju. Ovo još više pojačava čitljivost ove knjige.
Mogu samo da zamislim koliko je vremena bilo potrebno da se prikupe svi podaci, mnoštvo materijala, dokumenata, fotografija…Zaista, iskazujem svoje duboko poštovanje.
Na kraju, telefonom sam Vam rekao: kada sam kao mali trčao niz Lešćare da kupim nešto u prodavnicu kod škole, onako recitijući sam sa sobom Jesenjina maštajući da jednom postanem pjesnik, nisam mogao ni da sanjam da ću se jednog dana naći u knjizi o Velici i Veličanima. Zaista, ima li veće časti nego da čovjek bude uvršten u kapitalno izdanje o selu svog djetinjstva i svog porijekla?
Beskrajno Vam hvala na toj radosti.
Želim Vam još mnogo napisanih stranica, ali prije svega dobro zdravlje, i dug život.
Vaš, Saša Simonović

Vladimir V Jokic  _Dvadesetosmog jula 1944. godine jedinice 7. SS dobrovoljačke divizije Princ Eugen mahom sastavljene od Njemaca i folksdojčera, 21. SS divizije Skenderbeg, sastavljene od Albanaca sa prostora Plava, Gusinja i Peći, potpomognute balističkim i vulnetarskim grupama, uz koje je odstupala odmetnuta četnička jedinica pod komandom izvjesnog Labana, ostavljene poražene na brisanom prostoru nakon lokalnom stanovništvu nenajavljenog prelaska „Pekovih divizija“ prema Srbiji, traže i nalaze osvetu za svoje poraze. U krvavom neljudskom piru, za nešto preko dva sata zvjerski je umoreno preko 450 žena, djece i staraca. Sam događaj kao i to ko je učestvovao u njemu i sa jedne i sa druge strane je neosporan. Pokušaji da se cijela odgovornost za ovaj pokolj pripiše njemačkoj komandi i Augustu Šmithuberu su onoliko besmisleni koliko i pokušaji da se krivica pripiše cijelokupnom albanskom i muslimanskom stanovništvu gornjeg Polimlja. Svim zainteresovanim preporučujem knjigu „Pokolj u Velici“ Branka Jokića, kao utemeljeni i objektivni zbir dokumenata i svjedočenja koje oslikavaju ovaj događaj…

Milan SekularacBoja Knjiga Branka Jokica nije samo opis dogadjaja od 28.jula nego i pregled dogadjaja tokom cijelog rata i istorije tog kraja. Jokic je prvo dao istoriju cijelog kraja, odlicno je opisao zivot stanovnistva u toj crnogorskoj krajini, posebno od pocetaka islamizacije stanovnistva, a zatim opisao odlicno sta se desavalo od same okupacije po slomu Jugoslavije do kraja rata. Bez uljepsavanja receno – to je period koji karakterise saradnja muslimansko albanskog stanovnistva sa okupatorom, od pocetka okupacije, punjenje bali-vulentarskih jednica i pljacke. U jednoj takvoj pljacki 20.oktobra 1941. ubijen je i moj pradjed, Jeremija Zivaljevic iz Velike, braneci stoku od pljacke od dvojice ubica iz sela Metehe kod Plava, cija imena su data u Jokicevoj knjizi. Njegovi sinovi, Ratko, moj deda po majci, i Risto, doizvjeli su oba da im porodice budu istrijebljene 28.jula 1944. Citajuci ratnu hroniku mog djeda po ocu (predratnog pravnika i oficira vojkse Jugoslavije a od ustanka clana komskog odreda, komandanta beransko-andrijevickog gerilskog bataljona Milos Malisic, i komandanta VI crnogorske brigade Nikole Novakovog Sekularca), vidio sam da su se muslimani tog kraja prakticno do pred kraj 43 odn. 44god drzali po strani (po Jokicu ih je 41. vecina bila u fasistickim jedinicama i argumenti za to su dati u knjizi i cuvenoj prepisci sa kvazi-istoricarem cije ime necu ni da pomenem), i pokusaji da ih animiraju za borbu u jedinicama NOB nisu imali narocite rezultate. Sto se samog dogadjaja od 28.jula tice, dosta je toga napisano i jos ima zivih svedoka. Npr, nasa kucna prijateljica i rodjaka moje babe Mileva Gojkovic, udata Tmusic. Moze se naci na internetu, koga to interesuje. Sve u svemu mracne stranice nase istorije. Ali – sve kada se sagleda, VELIKA zasluzeno nosi svoje ime! Pozdrav

2 thoughts on “O KNJIGAMA “VELIKA I VELIČANI” I “POKOLJ U VELICI”

  1. Поштовани господине Бранко
    И ја сам прочитао твоју књигу ВЕЛИКА И ВЕЛИЧАНИ и у многоме се могу сложити са Сашином критиком. Слажем се и са Сашином констатацијом да ће се многи који ју буду читали осјећати нелагодно због неких недјела која су учињели њихови ближњи, па и братственици. Што се лично мене тиче нијесам међу њима, али има нешто што ми смета, а није подкрепљено чврстим доказима, већ причама из уста оних који су се, можда, замјерили са особом о којој је ријеч у твојој књизи. (Вуксан Гојковић) И још нешто. Превише сте се расплинули о Величанима који нешто значе и њиховом образовању и титулама, али сте при томе прескочили и многе који су макар у равни са њима.

    • Најприје о „нелагодности“.
      Иоле објективнији хроничар, који има за циљ да представи прошлост и људе у њој, дужан је да забиљежи не само „јуначко“ него и оно другачије понашање предака. Свакако, то не може да саопштава на основу прича појединаца, типа: „чуо сам“, „ја то најбоље знам“, „слушај ти мене“ и сл., већ (и) да укаже и на писану грађу и сличне трагове. Којих има…
      Слажем се да не би требало те (негативне) примјере уопштавати или на основу њих судити о потомцима. Међутим, запазио сам да се наше уво много шире отвара баш када му се нуде хвалоспјеви о ближњима и, на другој страни, казивања која омаловажавају “противнике” (стварне или умишљене)…
      Дакле, служећи се управо методом документарности, наводећи изворе (у фуснотама), настојао сам да укажем и на дио наше прошлости која није баш за поноситост. Настојаћу да још понешто „опишем“ и у новој књизи, која је нека врста надопуне претходнима. Уосталом, ни други хроничари не и требало да се либе да забиљежие и породичне злочине из новијих времена, који су прикривани или забашуривани све до сада – упркос томе што о њима до детаља знају комшије и саплеменици (који то причају шапатом, или само у некој љутњи), те о чему постоје и писани трагови…
      У томе контексту не налазим потребно да објашњавам било шта у вези са (не)чврстим доказима у вези са Вуксаном Гојковићем. Као хроничара, као и у слулају других Величана, занимало ме је само његово јавно понашање. При свему што сам у томе смислу навео понудио сам доказе. Сопствени (ауторски) закључак нијесам изводио (мислим да је сувишан), а свако може да има свој доживљај и суд.
      Поново сам погледао књигу и утврдио да је у поглављу „У својему времену“ (претпостављам да мислите на то), у виду краћих или нешто опширнијих портрета, поменито близу 70 наших предака (о живима нијесам писао – то ће учинити неко други…) Више од половине тих личности су без икакве школе. Хоћу да кажем: то није била „предност“ нити сам, како сумњате, имам било какву „фасцинацију“ (нечијом) учевношћу. Примјера ради, погледајте прилог о Радуну Јокићу (и још неке) па ћете се увјерити да је он у овај „избор“ унесен због људских врлина. На основу записа о неспорно јуначком подвизима Мартина Веке Јокића, Рада Микића, Милорада Вучетића и још неких, лако је запазити да нијесам „прескакао“ ни њихове суровости, односно неваљале поступке…
      Коначно, бићу захвалан сваком читаоцу који ми укаже на недостатке књиге, али у стилу: то и то није тако, него овако, или: предлажем да унесеш и то и то… Наравно, све то подразумјева документарност (једино се тако може помоћи у писању не само „велике“, него и наше, локалне историје)…
      Хвала на утисцима и лијеп поздрав, Бранко Јокић

Leave a Reply to Момчило Гојковић - Лешов Cancel reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *