Portal Analitika: Polemika o pokolju u Velici (4)

ĆOSOVIĆ: SS divizija Princ Eugen, najveći zlikovci Wehrmachta

Objavljeno: 06. 08. 2015

      Ako odgovora nema, netačno tumačenje istorije može da se ukorijeni: Povodom diskusije sa gospodinom Jokićem čitam komentare na ovom portalu, na Facebooku i na drugim sajtovima. I sam sam iznenađen koliko su poluistine i neistine Srpske crkve ukorijenjene, iako su 99% tumačenja naše prošlosti od strane SPC – ili obične neistine ili poluistine (poluistina je mnogo gora od neistine). Ipak, u sve izmišljotine Srpske crkve narod masovno vjeruje, razlog je jednostavan – svaka pa i najbesmislenija priča će se u narodu ukorijeniti – ako se na nju ne odgovara. U ovoj diskusiji sa g. Jokićem meni ništa drugo nije cilj, sem da se utvrdi istina.

Piše: Miroslav ĆOSOVIĆ   

     Propaganda bilo koje ideje može da uspije, ako kontrapropagande nema. Tako je i SPC u divnoj poziciji, jer je niko ne ometa, da npr plasira priču kako su Veličani 28. jula 1944. stradali zbog vjere i srpstva iako je istina potpuno suprotna – da su Veličani bili odani Pavlu Đurišiću ništa im se 28. jula 1944. ne bi desilo, jer je Đurišić bio vjerni saradnik nacista. Međutim, Veličani su se masovno borili protiv naci-fašizma, označeni su kao partizansko i crnogorsko selo i zato su strašno stradali. Branko Jokić piše u prošlom reagovanju: “Ako sam ‘pravilno’ razumio g. Ćosovića, on hoće da ustvrdi da je Velika bila partizanska baza, ili uporište te da je zato i stradala tokom cijela rata a posebno 28. jula 1944. godine. Međutim, ovo drugo je manje tačno…”slike1     Nevjerovatno, g. Jokić kaže da je “manje tačno” da je Velika 28. jula 1944. stradala zato što je bila partizanska, iako je jedina i cijela istina da su tog kobnog dana Veličani stradali baš zbog svoje odanosti partizanskom pokretu. U mom prošlom reagovanju sam pokazao stavove iz knjige “Vatre sa Komova” (Beograd, 1978), knjigu su između ostalih pisali i odobrili Veličani, kao i ostali pripadnici NOR-a iz tog kraja. Dao sam podatak da je u NOR-u učestvovalo 270 Veličana, a 50 poginulo, i sa ovim se Jokić složio. Dao sam i izvještaj napisan 1. avgusta 1944. u kom njemački zapovjednik Veliku označava kao partizansko i crnogorsko selo.      Evo još dokaza da su Veličani 28. jula 1944. stradali zbog toga što su dali mnogo partizana – boraca protiv naci-fašizma. U knjizi “Vatre sa Komova” (poglavlje Velika), kaže se:   “Sa sigurnošću se može tvrditi da je NOB-a imala toliko iskrenih prijatelja u Velici koliko je bilo i porodica.” (“Vatre sa Komova”, cijela knjiga na linku:http://www.znaci.net/00003/485.pdf)   

      Jesam li pogriješio kad sam prije napisao da je Velika bila najpartizanskije selo na śeveroistoku Crne Gore? Pa je u istoj knjizi Miloš Džudović ostavio zapis:   “Povlačenje naših jedinica s položaja bilo je kobno za narod Velike. Fašisti su 27. jula izvlačili svoje ranjenike iz Murine i Plava preko Čakora, a 28. jula po treći put zapalili Veliku i izvršili strahoviti pokolj naroda, sveteći se za svoje gubitke i poraze, sveteći se posebno partizanskoj Velici.”     Miloš Džudović kaže – “sveteći se partizanskoj Velici”. Znače li Branku Jokiću što riječi ovog partizana koji je u Velici bio već u drugoj polovini avgusta 1944. godine?     Izgleda, kako vrijeme prolazi, sve će više biti “manje tačno” kako su Veličani stradali zbog odanosti partizanima i na kraju će biti potpuno netačno da partizanstvo Veličana ima ikakve veze sa njihovim stradanjem u II svjetskom ratu?!      I sve tako dok se istorija Velike potpuno ne “prekreči”, dok ne bude po ukusu SPC?slike3     Branko Jokić stavlja priču u strogo ograđeni kontekst koji se njemu sviđa, piše o mnogobrojnim pojedinačnim zločinima koji su se dešavali tokom rata, kakvih je inače u Crnoj Gori bilo u to vrijeme na hiljade. Jokić detaljno opisuje pojedinačne zločine muslimana nad pravoslavcima, te  kad bi čoek čitao samo Jokićevo pisanje, zaključio bi da pravoslavci nad muslimanima u II svjetskom ratu (i ranije) nikada nijesu izvršili nijedan jedini zločin.     Gospodin Jokić se nevoljno složio da su 28. jula 1944. u Veliku upale dvije SS divizije – Princ Eugen i Skenderbeg. Vjerujem da je istina da je SS Skenderbeg sastavljena od Albanaca – bila popunjena i nekim muslimanima iz plavsko-gusinjskog kraja, a ako nije istina – nije moje da ja to ispitujem. Ja u polemici sa Jokićem mogu samo da se bavim masakrom od 28. jula 1944. Imamo desetine plaćenih istoričara (takođe i sa śevera Crne Gore), pa neka se oglase i neka prikažu sve dokumentovane zločine koje su činile još Osmanlije – pa sve tako do Srebrenice.     

        Gospodin Jokić neprestano pokušava da minimizira ulogu SS divizije Princ Eugen u Veličkom pokolju, a da svu krivicu – i komandnu i dželatsku svali na komšije muslimane iz kraja, ali to može uspjeti samo ako svi ljudi u Crnoj Gori i šire, potpuno zaborave istorijske činjenice, ako više niko u Crnoj Gori ne bude znao što je radila SS Princ Eugen divizija.   Sedma dobrovoljačka brdska SS divizija Princ Eugen: Najzlikovačkiju oružanu formaciju na Balkanu, gospodin Jokić pokušava da predstavi kao džentlmensku, citira Đilasa koji je neđe napisao da su Njemci povlačeći se iz Grčke polugoli i gladni pokazali ratničko čojstvo. Jesu, jesu, ali to su bili obični vojnici Wehrmachta, nijesu to bili vojnici SS Princ Eugen divizije.     Dakle, SS Princ Eugen je bila jedna od najzlikovačkijih njemačkih oružanih formacija u II svjetskom ratu, svi podaci i citati koje ću sada pokazati su iz knjige Srđana Božovića “Divizija Princ Eugen” (Pančevo, 2011), to je prva knjiga o diviziji Princ Eugen na našem jeziku. Božović je napravio kvalitetnu i zanimljivu knjigu.       Sedma dobrovoljačka brdska SS Princ Eugen divizija, formirana je u proljeće 1942. godine, dobila je ime po jednom od najvećih vojskovođa u istoriji, princu Eugenu Savojskom (1663-1736). Sastavljena je u početku uglavnom od vojvođanskih Njemaca (većinom  paora i radnika), ali bilo je tu i Njemaca iz Hrvatske, Rumunije, Slovačke, Njemačke. Divizija je u februaru 1944. brojala skoro 23.000 ljudi. Svi su bili fanatično odani Rajhu, nikakvo rodoljublje nijesu gajili prema Jugoslaviji – u kojoj je većina ovih folksdojčera rođena. Zadatak SS Princ Eugen je bio da se bori protiv ustanika na Balkanu, bila je to neka vrsta “protivpožarne” divizije, stalno je krstarila zapadnim Balkanom, gasila bune i otpor antifašista. Poslije obuke koja je trajala nekoliko mjeseci divizija je upućena na borbene zadatke u jesen 1942.       Pripadnici SS Princ Eugen dobili su od svog prvog komandanta, rumunskog Njemca generala Flepsa, ovo  uputstvo:   

      “Fanatično stanovništvo, naročito srpske nacionalnosti, ne podnosi plemenit, strpljiv tretman, ono poštuje samo brutalno nasilje. Ono želi i mora u svakom momentu da oseti gospodara! Dobrota i popustljivost odmah se ocenjuje kao slabost i nemoć. Akcije naših odeljenja i nastupi pojedinaca moraju da ostave takav utisak na stanovništvo da sama pojava jednog jedinog vojnika koji nosi “odalsrune” na kragni i grb na rukavu, ulije poštovanje i uguši bilo kakav neprijateljski postupak.” (Srđan Božović, Divizija Princ Eugen, Pančevo, 2011, str 114)slike2     Najvjerovatnije je ovo uputstvo uz saglasnost Hitlera napisao komandant cijelog SS-a Hajnrih Himler, zvani – “krvavi pas Evrope”.     Dakle, već u startu pripadnicima ove SS divizije naređeno je da čine “brutalno nasilje”, naređeno im je da stanovništvo mora da ośeti strahopoštovanje čim ugleda pripadnike ove divizije.     Mnogi pripadnici SS Princ Eugen dobro su znali srpski jezik, što im je puno pomagalo u borbama na Balkanu kao i u komunikaciji sa stanovništvom. Jedan śedok je ispričao autoru knjige Božoviću što mu je lokalni vojvođanski Njemac pričao kad je došao na odsustvo:   

       “Jedan od komšija, Johan Klajn, kada je došao na odsustvo razgovarao je sa mojim ocem i sa mnom. Rekao nam je da njemu i njegovim drugovima iz divizije dobro dođe znanje srpskog jezika na ratištu. U toku borbi često se dešavalo da čuju partizane kako se dozivaju i dele instrukcije i naređenja. Na taj način tačno su znali šta će da urade i mogli su da ih presretnu u akciji. Jednom se čak desilo da su zarobili nekoliko partizana koji su se pred njima počeli dogovarati kako da pobegnu. Nisu ni sanjali da nemački vojnici razumeju srpski. Odmah su ih streljali.” (ista knjiga, strana 158)      Kako sam iz Božovićeve knjige razumio, vojnici Princ Eugena su se vrlo dobro, često fanatično Rajhu odano, borili tokom cijelog rata, bili su najveći neprijatelji  partizana. U oktobru i novembru 1944. kod Kraljeva su držali mostobran prolasku 350.000 njemačkih vojnika koji su se povlačili iz Grčke. U borbama protiv Crvene Armije, pa kasnije protiv jugoslovenskih partizana i Bugara tada su uz velike gubitke fanatično odbranili Kraljevo i iz njega se povukli, tek pošto su prošli svi njemački vojnici koji su se povlačili iz Grčke. Za to što su odbranivši mostobran kod Kraljeva obezbijedili odstupnicu Njemcima koji su se povlačili iz Grčke, komandant divizije Princ Eugen odlikovan je Viteškim krstom sa hrastovim lišćem i mačevima, najvećim odlikovanjem koje je Hitler ikada dodijelio na Balkanu.  Bezbrojni zločini SS divizije Princ Eugen: Prvu akciju ova divizija imala je na Kopaoniku, u oktobru 1942. Tražili su četnike sa kojima situacija nije bila jasna, jedan od komandanata divizije je rekao da “nisu prijatelji, nisu ni neprijatelji”. Božović piše:     “U rano jutro 12. oktobra počela je akcija. Iz više pravaca kolone vojnika krenule su ka selu Kriva reka, na Kopaoniku, ali od četnika nije bilo ni traga ni glasa. I pored toga pripadnici “Princ Eugen” divizije počinili su masakr nad lokalnim civilnim stanovništvom. Ne samo u Krivoj Reci već i u okolnim selima i zaseocima ubijali su muškarce, žene i decu na njivama ispred kuća, u kućama, gde bi ih zatekli. . . Pripadnici Princ Eugen divizije, zarobili su 45 civila i odveli ih u pravoslavnu crkvu u Krivoj reci. Nedugo zatim crkvu su minama i bombama digli u vazduh…” (ista knjiga, strane 115 i 116)    

       Kad se u Google ukuca “crkva sv. Ilije Kriva Reka” nema skoro nikakvih rezultata. Da li je moguće da niko u SPC ne obilježava ovo veliko stradanje? Za očekivati je bilo da se crkva proglasi za – crkvu mučenicu, no nema ništa od toga, valjda SPC nema političke koristi da obilježava ovo veliko stradanje pa je to i ne zanima.     

       Božović dalje piše: “U zaseoku Jankovića, u spaljenoj kući Dobrivoja Jankovića zatečeno je 11 ugljenisanih leševa. Pored kuća Borisava Jankovića, nađeni su leševi Borike Mitrović i njeno dvoje dece od 10 i 12 godina. U istom zaseoku, kod česme, nađen je leš Borike Simić, koja je u naručju držala dete svog devera Svetomira. Uz samu šumu nađen je leš njene devojčice od godinu i po dana. S druge strane česme, nađen je leš njene devojčice od godinu i po dana. S druge strane česme, nađen je leš sina Svetomira Simića, Živorada, starog 7 godina, a malo dalje, leš njegovog drugog sina, Radoslava od 6 godina.” (ista knjiga, strane 116 i 117)     I tako dalje, Božović opisuje pokolj u Krivoj Reci i okolnim selima. U junu 1943. divizija Princ Eugen je prodrla u Crnu Goru i zauzela Šavnik. U Crnoj Gori je dobro poznato kakav je zatim pokolj ova divizija izvršila u Pivskom kraju, evo iz pera Božovića:     “Ubrzo posle toga počeo je masakr nad civilnim stanovništvom u nikšićkom i šavničkom srezu. Vojnici Princ Eugen divizije ubijali su muškarce, žene i decu gde god bi ih zatekli, bez obzira što oni nisu pokazivali nikakvo neprijateljstvo. Žrtve su ubijane sa nečuvenom svirepošću; klane, kasapljene noževima, žive bacane u zapaljene kuće. Ubijana su i najsitnija deca zajedno sa svojim majkama. U selu Braljevu, decu Nikole Vasovića, blizance Živka i Sava od po 7 meseci, vojnici Princ Eugen divizije ubili su u kolevci bajonetima. U istom selu u kući gde je živela, zaklana je Milosava Lješević i njena ćerka Stana od 2 godine. Jaglika Đokić iz sela Miloševića sa svojom ćerkom od 3 godine bačena je u zapaljenu kuću. Preplašeno stanovništvo pokušalo je da nađe spas sakrivanjem u šumama. Mnogi međutim nisu uspeli da ostvare svoje namere. Vojnici Princ Eugen divizije presretali su zbegove i na licu mesta ubijali zarobljene civile, ili ih odvodili u obližnja sela i sa drugim zarobljenicima spaljivali u kolibama. Samo u jednoj većoj kolibi, u mestu zvanom Tresulja, spaljeno je preko 100 osoba. Čitave porodice Kandića i Tufegdžića nestale su u jednom danu. U selu Dol kod Plužina pripadnici Princ Eugen divizije ubili su 522 meštana ovog i susednih sela (Bukovac, Rudnice, Seljane, Miljkovac). Poseban vid iživljavanja nad nedužnim civilima bilo je bacanje sa visokih stena u provaliju. Tako je nastradala i porodica Vasović iz Braljeva (Milan, supruga Danka, ćerke Saveta od 12  i Ruža od 7 godina, sin Andrija od 4 meseca). . . Svedok dr Obren Blagojević iz Pive vodio je statistiku i popisivao žrtve u Pisvkoj župi. Posle detaljnog istraživanja, ustanovio je da broj žrtava u Pivskoj Župi iznosi 1080. Blagojević je obilazio sela u pomenutom kraju neposredno posle prolaska Princ Eugen divizije  i bio svedok užasa koje je ova jedinica ostavila za sobom. Samo u rodu Blagojevića odakle je poticao ubijeno je 282 osobe.” (ista knjiga strane 130, 131 i 201)slike4    Na žalost, informacije su tokom II svjetskog rata sporo kružile, da su Veličani krajem jula 1944. znali da im se približava tako zlikovačka formacija, da je imao ko da im ispriča što je ista ta divizija počinila u Pivi i širom Jugoslavije, svi bi se sklonili što dalje od dometa ovih zlikovaca.     U julu 1943. u Bosni, kod sela Košutica partizanski odred je ubio jednog vojnika divizije Princ Eugen. Božović piše što se dalje desilo:    “Sutradan, 12. jula 1943. znatno veće snage Princ Eugen divizije upale su u Košuticu. Odmah su usledile represalije. Za kaznu zbog ubijenog nemačkog vojnika, streljano je ispred džamije 70 stanovnika ovog mesta. Među ubijenima bilo je 38 dece.” (ista knjiga, str 145)   

     U ovom selu pripadnici Princ Eugen divizije pobili su dakle Bošnjake, ljude muslimanske vjeroispovijesti.     

      Poslije kapitulacije Italije djelovi divizije Princ Eugen su poslati da zauzmu dalmatinske gradove. Šmidhuberova grupa zauzela je Dubrovnik. Božović piše: “Za kaznu što se suprostavio razoružanju, streljan je komandant grada, general Đuzepe Amiko, a svi italijanski oficiri i vojnici poslati su u zarobljenički logor u Mostaru.” (ista knjiga, strana 147)     A što se desilo poslije talijanske kapitulacije u Splitu, Božović piše:    

       “Za kaznu što su partizanima predali oružje i borili se protiv njih, vojni sud Princ Eugen divizije, kojim je predsedavao fon Oberkamp osudio je na smrt streljanjem 3 italijanska generala i 55 oficira. Kazna je izvršena odmah nakon suđenja. Posle toga, više hiljada italijanskih oficira i vojnika sprovedeno je u zarobljeničke logore.” (ista knjiga, strana 148)     Pripadnik divizije Petar Ler, kad je bio na odsustvu, rekao je jednom śedoku: “Naši su potpuno podivljali, gori su od Nemaca iz Rajha. Bajonetima ubijaju malu decu.” (ista knjiga, strana 156)     Krajem marta 1944. pripadnici SS Princ Eugen ubili su u selima oko Sinja i Splita više stotina muškaraca, žena i đece hrvatske nacionalnosti. Božović piše: “U selu Otok saterali su ženu i decu u kuće i ubijali ih u grupama od 5 do 15 osoba. Samo u jednoj kući, posle krvoprolića, nađeno je 45 leševa spaljenih žena i dece. Najviše žrtava bilo je u selima Otok, Dolac Donji i Ovrlje.” (ista knjiga, strana 161)      Ustaške vlasti u Zagrebu su od svojih podređenih primile izvještaj o stradanju Hrvata u Dalmaciji, između ostaloga u tom izvještaju je stojalo: “Klanje i ubijanje u ovim hrvatskim selima izvršili su odredi divizije Princ Eugen koja se sastoji od folksdojčera. Ono što je najvažnije prigodom ovih pothvata, to je činjenica, da su njemački vojnici pitali pučanstvo da li je katoličko ili pravoslavno, i na veseli odgovor svih seljana da su katolici i da nema ni jednog jedinog pravoslavca, odgovorili su strojničkom vatrom na njih i paljenjem u hrpama. Prolazeći i pljačkajući ova sela, njemački su vojnici pitali pojedine starce i žene, gdje su im sinovi, te su ih na licu mjesta ubijali. Nisu samo bili ubijeni muškarci sposobni za oružje, nego isto tako žene djeca i starci. Nije bio zaklan samo pojedini član obitelji, nego sva obitelj bez razlike. To je najbjelodaniji dokaz, da to nisu bili pothvati čišćenja, nego pothvati trijebljenja hrvatskog življa. Žene su bile parane, a muškarci razapinjani na tlu, a čitave hrpe živih ljudi u vatru bacane.” (ista knjiga, strane 161 i 162).     

    Pošto su ustaške vlasti uputile protest Berlinu, interna njemačka istraga je povodom ovog slučaja utvrdila da su pripadnici Princ Eugen divizije ubili 486 (hrvatskih) civila. Zvanični Berlin pripadnike SS Princ Eugen povodom ovog slučaja nije  priveo pravdi, iako su to ustaške vlasti tražile.       Božović u knjizi ništa ne piše o operaciji “Draufgenger” (kod nas poznata kao Andrijevačka operacija) kada su dvije SS divizije imale preko 800 mrtvih a poslije toga izvršile pokolj u Velici.     

      Božović u knjizi, sa operacije u Drvaru 25. maja 1944. u kojoj je takođe učestvovala Princ Eugen divizija, preskače na operaciju Ribezahl iz avgusta 1944, ovako piše: “Poslednja velika akcija Princ Eugen divizije pre prelaska u Srbiju, bila je operacija Ribezahl (“Rübezahl”). Prema planu koji je po naređenju komandanta Jugoistoka pripremio štab 2. oklopne armije – divizija Princ Eugen, 1. brdska divizija, jedinice muslimanske milicije i četnički Crnogorski korpus, trebalo je da spreče 1. i 12. partizanski korpus da iz Crne Gore i istočne Bosne pređu u Srbiju. Najžešće borbe prilikom ove operacije vodile su se na Durmitoru od 16. do 22. avgusta.” (ista knjiga, strana 174).     Kao što saznajemo četnici Pavla Đurišića su sarađivali sa SS Princ Eugen i ja mislim da ima smisla kad pitam što traži SPC u Velici, dok njeni najviši velikodostojnici veličaju saradnike Veličkih krvnika.  Śedočenja na suđenju, februara 1947:  Visokim oficirima Wehrmachta suđeno je u Beogradu, u februaru 1947. Među njima je bio i August Šmidhuber jedan od četiri, poslednji komandant SS Princ Eugen divizije. Šmidhuber je bio Bavarac, osuđen je na smrt i pogubljen. Božović piše:    

       “Na suđenju su protiv Šmidhubera svedočili i pojedini oficiri i podoficiri iz Princ Eugen divizije. Poručnik dr Eugen Štumpf izjavio je: »Najkrvoločniji oficiri iz Princ Eugen divizije bili su August Šmidhuber i Herbert Folmer. Šmidhuber je naređivao masovne pokolje. Primera radi navešću jedan: U selo Piva ušli smo u kuću učitelja čija se žena nedavno porodila. Šmidhuber je naredio da se cela porodica od 12 članova odmah iseli. Kako nije bio zadovoljan brzinom iseljavanja, naredio je da se pobiju. Poznat mi je i slučaj kada je jedan seljak na leđima doneo ranjenog nemačkog vojnika. U tom trenutku naišao je Šmidhuber i pitao šta se dešava. Iako je čuo da je seljak spasio našeg vojnka naredio je da se odmah ubije.« Ove navode potvrdili su i sanitetski podoficiri iz Princ Eugen divizije Jozef Durst, Ignac Nil i Kristof Taninger.” (ista knjiga, strana 202).     Evo nekih śedočenja sa suđenja: “Svedok Mara Knežević izjavila je da se za vreme četvrte ofanzive (Neretva) nalazila u selu Močilu kod Slunja. Njoj su nemački vojnici tada ubili trudnu tetku tako što su joj rasporili stomak i izvadili dete. U istom selu Nemci su ubili još jedanaestoro ljudi i devetoro dece. . . Milka Kovačić iz Busovače, srez Bosanski Petrovac izjavila je na suđenju da je pred nastupanje nemačke vojske izbegla sa narodom iz svog kraja, ali su ih Nemci ubrzo stigli i ubili oko 500 ljudi iz zbega. Ona je bila jedna od retkih preživelih. Gledala je kako nemački vojnici odsecaju glave sa pojedinih leševa i nabijaju ih na kolac, a onda takvim glavama u usta stavljaju cigare, šamaraju ih i viču ‘što ne pušiš’! Pravili su i druge crne šale. . . Najviše svedoka govorilo je o zločinima Princ Eugen divizije i Šmidhuberovog 14. puka za vreme ofanzive na Sutjesci. Svedok Mitar Đukanović dao je izjavu o streljanju Velike Drašković i njene ćerke Zorke od 4 godine u selu Lukovu. Dušan Čolović iz Šipačkog kod Nikšića svedočio je da su pripadnici Princ Eugen divizije u selu Gornje Polje ubili 64 osobe i zapalili više kuća. Milo Šarac dao je izjavu o bacanju 10 osoba porodice Velja Tomića u zapaljenu kuću. Đuro Gojković govorio je o masovnom streljanju u selu Orah, a Momčilo Kandić u selu Stabno, gde je 106 žena i dece zatvoreno u 3 kuće i zapaljeno. Jovan Ružić iz Miloševića izjavio je: ‘Živ su narod bacali na vatru, malu decu, starce i starice. . . Svedok Božidar Jovanović izjavio je na sudu da je gledao kako su nemački vojnici iz Princ Eugen divizije ubili 50 ranjenih partizana. Jedan od vojnika naočigled svojih oficira, nožem je zaklao ranjenika i njegovu krv uzeo u porciju.” (ista knjiga, strane 199, 200, 201)slike5    

     Da SS-ovci nijesu odlučili da masakriraju Veličane, ništa se ne bi desilo: Eto ta oružana formacija je ušla u Veliku 28. jula 1944, koju gospodin Jokić pokušava preko Đilasovog pera  da predstavi kao džentlmensku, a sve da svali na komšije muslimanske vjere. I ovo što sam prikazao je samo dio zločina SS Princ Eugen, zapravo svuda kuda su prolazili ubijali su civile.       

     Krivica SS Skenderbeg i nekih muslimana iz plavsko-gusinjskog kraja za pokolj u Velici je velika, ali se ne može porediti sa krivicom SS divizije Princ Eugen. Ova folksdojčerska divizija formirana je sa idejom da bude zlikovačka, takva je uputstva dobila čim je formirana, dobila je uputstva da strašnim nasiljem zadaje strah stanovništvu.     

      Čoek se po ko zna koji put zapita kako je jedan tako civilizovan narod uspjela da zajaše grupa ludih gadova kao što su bili Hitler, Himler, Gebels, Gering, Hes…       SS Princ Eugen divizija je na Balkanu pobila par desetina hiljada civila i zarobljenika i to vrlo često na brutalan, zvjerski način, nesrećno stanovništvo je umiralo u najgorim mukama.         Kao što smo saznali, pripadnici SS Princ Eugen divizije ubijali su civile i zarobljenike – Srbe, Crnogorce, Bošnjake, Hrvate, Italijane…       

       Vidimo, za bezbrojna zvjerstva koja su činili u Pivi, Srbiji, Bosni, Dalmaciji… nijesu im bili potrebni  zlikovci iz SS divizije Skenderbeg, jer sami su bili, ko zna, možda najzlikovačkija vojna formacija cjelokupnog Wehrmachta.        Zaista, ako bi neko uspio da amnestira i rehabilituje naciste, pa i ove iz SS Princ Eugen, ostalo bi da je krivica za zločin u Velici 28. jula 1944. samo na Albancima i Muslimanima/Bošnjacima. Samo treba sakriti  istorijske činjenice! Narod u Crnoj Gori već i gubi iz śećanja da je ovuda krstarila SS divizija Princ Eugen.       Da komandant SS divizije Princ Eugen nije tog 28. jula izdao naređenje da se masakriraju Veličani, ništa se ne bi desilo i tog se dana niko ne bi śećao. Ali, pripadnici SS Princ Eugen su i tog 28. jula 1944. postupili zlikovački, kao i nebrojeno puta prije toga.

 

JOKIĆ: Zašto fašističke jedinice Prenka Calje nijesu dolazile u Veliku

Objavljeno: 07. 08. 2015 .

  

      Gospodin Ćosović se zaista našao u poprilično nezahvalnoj roli. U želji da sataniše SPC i njene popove, najprije je nasio na proizvoljnu propovijed Šerba Rastodera (na državnoj televiziji). Potom je priznao da nije kazao istinu o govoru patrijarha Irineja, ali je pokušao da mi, ipak, nametne raspravu o SPC i Amfilohiju. Kako to nije išlo, a  ne znajući ništa o prošlosti ovoga kraja, posebno u Drugome svjetskome ratu,  na brzu ruku je pokušao da traži „dokaze“ za Rastoderove konstrukcije. Sučeljen i (iako samo s nevelikim dijelom od mnoštva kojim raspolažem) dokumentarnom građom, koju izbjegava i da pomene a kamoli da ospori, saopštava da je rekao sve što je imao i da završava diskusiju!

Piše: Branko JOKIĆ

     Dakle, ne vjerujem odlazećem diskutantu da je iskren kada se završnoj priči (nekome i od nečega) pravda i kaže da mu je cilj bio „samo“ da se utvrdi istina o tome šta se zbilo u Velici 28. jula 1944.godine. Vjerujem, da mu se ova rasprava omakla!… No, bilo kako bilo, prinuđen sam da je i ja privodim kraju.

     Za mene, moje Veličane i najveći broj istraživača koji su se ovom temom bavili bez predrasuda, pristranosti, pritisaka i unaprijed zadatih i pripremljenih zaključaka, koji su svoje nalaze zasnovali na izvornoj arhivskoj građi i sjećanjima preživjelih  (kojih još uvijek ima), i to argumentovano saopštili u povelikom broju publikacija, istina je (uglavnom) poznata. Da nije moguća druga varijanta potvrđuje i ono što je na ovome portalu do sada (za)pisao g. Ćosović, a i na kraju kazuje uopštene priče.

    Tako je novo u pisanju g. Ćosovića o Đurišiću samo to što pridodaje dileme o tome koliko su mu bili (ne)odani Veličani. Evo, udvoljiću i toj znatiželji, s jednim dodatkom. Kako sam već sam ranije saopštio, nesporno je su Đurišiću i Veličani dali solidan prilog, ali evo i dokumenta o tome da je ovaj četnički glavešina, takav-kakav je bio, i brinuo za ove krajeve.

     Pavle Đurišić i Prenk Calja: Ovo je izvještaj Andrijevičkog partizanskog bataljona komandantu Prve andrijevičke brigade, od 25. januara, 1943. godine (Vojni arhiv, Beograd, CG-V-1316). U njemu piše da je Prenk Calja, 20. januara te godine, došao u Gusinje, pozvao plavske i gusinjske fašističke vođe i održao govor, u kome je rekao: „Ja sam komandant svih trupa od Skadarskog jezera do Čakora. Na to mjesto postavio me Duče. Muslimani, od vas tražim da budete mirni i ne dirate srpski živalj, koji je među vama. Ja sam pobratim s vasojevičkim vojvodom Đurišićem…“ Dakle, sasvim je  jasno da se Đurišić pobratimio (i) sa ovim (albanskim) fašističkim prvakom (na čiji ga je predlog odlikovao Draža Mihajlović…), ne samo radi zajedničke borbe protiv partizana. Neka posjetioci portala presude da li je to razlog što veoma okrutni pripadnici dosta brojnih snaga Prenk Calje nikada tokom rata nijesu dolazili u Veliku, iako je bila dio okupacione zone koja je bila pod njihovom komandom…

   Uz ponavljanje opštih mjesta o Đurišiću (kojega ja, evo, „branim“…), G. Ćosović ponavlja kako je Velika bila „najpartizanskije selo na sjeveru“. Nije baš tako, iako nije bila ni četnička baza (tu eleboraciju sam učinio u ranijim prilozima). Onda pominje Miloša Džudovića. On je kao glavni pozadinski partizanski radnik, cijelo vrijeme rata bio u Velici i tačno je da je rekao ono što navodi g. Čosović. Ali,  da je malo bolje propratio aktivnost ovoga komuniiste i partizana ne bi olako donosio zaključke: na 40-godišnjici obilježavanja genocida u Velici, na velikom skupu na Čakoru, Džudović je više puta istakao ko su bili osvetnici: metohjsko-rugovski Albanci i plavsko-gusinjski vulentari. Kada već želi da istražuje, taj je govor g. Ćosović mogao naći (na primjer, u „Pobjedi“…)

    Ipak, ovoga puta je glavni „argument“ za ovoga „znalca“ tih i drugih ovdašnjih zbivanja da ja, opisujući ukupni ratni ambijent u kome je pripreman krvavi genocid na njegovome samome kraju, iznosim  „pojedinačne  zločine“ pa me „tješi“ da je takvih u Crnoj Gori „bilo na hiljade“.

    Ostaviću posjetiocima Analitike da odgonetnu razlog za ovakvu uvredu nevinih veličkih žrtava (nije nova, ali se nadam se da je ovoga puta, ipak, u pitanju previd…) Međutim, ima mnoštvo dokaza da se nije radilo samo o pojedinačnim ubistvima, već čestim i masovnim upadiima plavsko-meteških vulentarsko-fašističkih grupa, i to od 1941. godine i svih narednih. Pored više slučajeva ubistava po nekoliko članova porodice, pljačke i paljevina kuća, evo i jednoga o kome se manje zna(lo), jer je i to do skoro bila „zabranjena tema“

      Zločini vulentara: U julu 1941.godine ovi fašisti, na čelu sa Šemsom, Šabom i Rizom Ferovićem, po svim okolnim pravoslavnim selima poslali su svoje jednice (a ne pojedince) koji su – kao da se radi o zvijerima – pohvatali preko 500 majki i djece i strpali ih u zatvor u Plavu (nećete, G. Ćosoviću, reći da je naredbu i za to izdao neki italijanski ili njemački komandant). Da ne opisujem nečovječne uslove u tome zindanu, u tome našeme Aušvicu, donosim „samo“ spisak od 28 đece koja su, od ukupnog zlostavljanja, gladi i žeđi, u njemu umrla (sačinio ga je Veličanin, prof. dr Marko Knežević, koji je takođe bio u zatvoru, u kojemu su mu umoreni maloljetni brat i sestra, a žalosna  majka, koja je bila s njima, sve to gledala…)

  Inače, plavsko-meteški, martinovićki, hotski, rugovski, istinićki i drugi koljači su imali poseban „merak“ upravo na đecu. U masakru 28. jula,1944.godine, zajedno sa Njemcima, ubili su blizu 120 Veličana mlađih od 18.godina. To se vidi iz spiska (takođe prof. Kneževića) koji slijedi. Obratite pažnju kako su potpuno ugašene pojedine porodice: zlikovci su zaklali pa u vatru rođenoga doma  bacili petroro nejači Vukosava Živaljevića (on je tada bio u zarobljeništvu), starosti od devet do 17 godina, po četvoro ili troje u kućama Vučetića, Gojkovića, Jokića, Rista Živaljevića, Dušana Simonoviića i drugih. Očigledno da je g. Ćosović imao namjeru da minimizira i zabašuri sve ovo, slijedeći „metogologiju“ aktivista bratstva-jedinstva i nekih protagonista nove plavsko-gusinjske istorije, čije je izmišljanje i dalje u toku. Umjesto da dovede u pitanje makar jedan priloženi dokument (što je, naravno, nemoguće), ili da priloži drugačiji (koji, eventualno,  potkrepljuje njegove „nalaze“) teoriše o ukupnome stradanju Muslimana u Drugome svjetskome ratu ili priča priču o diviziji „Princ Eugen“.

     Valjda je svakome čitaocu jasno da predavanje (prepisano od S. Božovića, kojega i ja citiram u svojim knjigama) o pomenutoj  diviziji nema nikave veze s ovim dijalogom i Velikom. I sam g. Ćosović konstatuje kako „Božović ništa ne piše o operaciji “Draufgenger” (kod nas poznata kao Andrijevačka operacija) kada su dvije SS divizije imale preko 800 mrtvih a poslije toga izvršile pokolj u Velici.“

    Ovome nemam šta da dodam, ali ni volje da prihvatim ovu jalovu priču, čiji je cilj da se ovoj polemici da drugi smjer.

     Onda, g. Čosović ponovo poziva na utvrđivanje istine. Već sam rekao da je ona (uglavnom) poznata, ali, pošto se za to zalaže i uredništvo Portala Analitika, pitam: ko bi to uradio? Zar je to moguće u vrijeme (sadašnjih) stranačkih nagodbi oko svega i svačega. Prije svega, zar je to moguće očkivati i od tzv. antifašista? Koji ratne zločnce proglašavaju za pale borce?! Da ne ispadne kako podmećem, objasniću to u narednoj „epizodi“.

   Osoba iz okoline Plava (u mojoj kjizi „Pokolj u Velici“ je puno ime i prezime), 24. jula,1941. godine ubila  je u Velici Vukadina Živaljevića, starog 50 godina, odsjekla mu nos i unakazila ga, zapalila mu kuće i štale a pokućanstvo i stoku opljačkla… Tzv. SUBNOR Crne Gore, 2001. godine, objavio je „Spomenicu crnogorskim antifašistima 1941/45“, u kojoj se naglašava da je  tokom Drugog svjetskog rata na području Opštine Plav  poginulo 814 osoba, od kojih je 746 Srba i Crnogoraca, a 68 Muslikani, Albanci i „ostali“. Vidjevši da ovi podaci, sami po sebi, jasno ukazuju na količinu muslimanskog i albaskog „antifašizma“ uslijedila ja svijevrsna „popravka“: knjiga je „dopunjena“ posebnom brošuricom u kojoj je borcem proglašena i osoba pod istim imenom i prezimenom, mjestom rođenja itd, koja je masakrirala Živaljevića. Moguće je i da se i ne radi o istoj osobi, ali je zanimljivo da se na isti način pominju još pet-šest  – tamo se navode kao borci, a ista imena (sa istim podacima)  se nalaze u spisima Arhiva Jugoslavije, u kojima su naznačeni kao zločinci!

    Ako su to jedne te iste osobe (a po svemu sudeći jesu), postavlja se i pitanje: kako su dospjeli u partizanske jediice? Odgovor daje i Avdan Hozić, jedan od komandanata Četvrte krajiške brogade, koja je 27 jula na Čakoru razbila Njemce, baliste i plavsko-gusinjske vulentare. U njegovoj ranije pomenutoj knjizi, piše da su partizani zarobili njih 37, koji su (od nevolje), izjavili da žele da  „pristupe“ partizanskim jedinicama. Najvjerovatnije, kasnije su gurani „u prve borbene redove“ i pretežno izginuli (naravno, 1944.godine i kasnije). Tako je moguće da su bivši velički koljači proglašeni borcima a njihove porodice, koje su tokom rata ovi „borci“ snadbijevali veličkim ponjavama, šerpama, stokom, koji su okrvavili ruke do lakata, poslije rata uživale i boračke penzije!

   Još malo o ovome. Prosto je nevjerovatno da su u toj brošurici (a svakako i u važećim dokumentima, na osnovu kojih slijede i određene prinadležnosti…) borcima i žrtvama NORA, 70 godina od završetka rata, proglašene još 203 osobe! Skoro dvije trećine su Muslimani i Albanci. U predgovoru se najprije tvrdi da je za prethodnu publikaciju, „tadašnje boračko rukovodstvo Plava dalo nepotpune podatke“, pa je zato „novo“ odlučilo se da ih dopuni. Pošto znaju da „sjećanja blijede“ (što je tako) navode neke knjige koje su štampane još prije 40 godina. Ali, zar one nijesu bile dostupne i ranijim popisivačima boraca i žrtava NORA? Jesu, ali je  sada u pitanju laž: kada se pažljivije pogledaju i te knjige („Andrijevački srez u NOR-u“ R. Lekića, „Vatre sa Komova“, grupe autora, i sl) jasno je da one nijesu mogle biti izvor pomenutih „podataka“… Budući da nije poznato da su crnogorski „antifašisti“ izveli sličnu operaciju – „pronalaženja novih boraca i žrtava“ poslije 70 godina… – u nekoj drugoj crnogorskoj opštini, nesporan je zaključak da je ova „antifašistička“ rabota imala cilj da „popravi“ ukupnu ratnu sliku u plavsko-gusinjskome kraju… Na drugoj strani, za razliku od drugih mjesta, slučajno ili ne, podaci u tim publikacijama koji se odnose na Veliku su najnepotpuniji ili najnesređeniji. Na primjer, dato je samo ime i prezime poginuih, bez srednjeg slova ili imena njihovih roditelja, godine rođenja i smrti, brojno stradalnčko bratstv Vučetić je islamizirao ( u Vucetovic,itd,itd,..).

 

„Pažnja“ antifašista za veličke žrtve: Evo kako izgleda „pažnja“ atifašista na veličke žrtve: spomenici na Čakoru i kod škole u Velici

    Ne osporavam stradanja Muslimana širom Bosne, Hercegovine i drugim krajevima, kako bi to želio da mi „uzgred“ pripiše g. Čosović, pričajući priču o diviziji „Princ Eugen“. Međutim, ja o tome ne znam mnogo pa sam istakao samo podatke, po kojima je izvjesno da je to malo drugačije izgledalo u ovome (u istorijskoj hronici, po mnogo čemu specifičnome) kraju. No, g. Ćosovića i neke „uvrijeđene“ komentatore očigledno ne zanimaju nesporne činjenice, među kojima i da ni jedan  Veličanin tokom Drugoga svjetskoga rata nije ubio ni jednoga Muslimana, a da oni jesu na stotine Veličana i drugih susjeda-pravoslavaca, te da za  to postoje dokazi i da to, razumje se, nijesu mogli učiniti „pojedinci“ i (samo) po naredbi Njemaca ili Italijana. Uprkos tome, a u istome maniru, neki mašu i već oprobanim receptom, i pripisiuju mi „mržnju prema cijelome muslimanskome narodu“, četništvo i koješta.

   Ne marim za to! Jer, ja niđe (pa ni u mojim knjigama) nemam sintagmu „muslimanski narod“ i ne pominjem nikakvu osvetu nad nedužnim potomcima koljača i dr. Naprotiv, gajim isti pijetet kao i prema svojim Crnogcima, prema gospodi podgoričkim, nikšićkim, staro-barskim i ulcinjskim Muslimanima, koji su iskreni suživot s Crnogorcima pokazali još u vrijeme knjaza Nikole, a slično mislim i o beranskim, pljevaljskim i bjelopoljskim, koji su stradali u Drugome svjetskome ratu – od četnika, kao i Veličani – od Njemaca i svojih susjeda.

      No, to je za istinu o genocidu u Velici sasvim nevažna  tema… Za sada, da završim jednim „olakšanjem“ za g. Čosovića. Nije  usamljen u ovakvim (ne)običnim pokušajima „razjašnjenja“ ovdašnje prošlosti: jedna trupa cetinjskih (u mnogo čemu originalnih) „istraživača“, koju predvodi doktrand mentora dr Rastodera, prije tri godine, advokatisala je i u Plavu, đe je,  naglabanjima i imaginacijama,  tvrđeno da su 1912.godine Vasojevići pobili „sve Musimane“…

(Autor je  profesor, novinar i pisac desetak knjiga, od kojih su sedam sa zavičajnom tematikom)

 

30 thoughts on “Portal Analitika: Polemika o pokolju u Velici (4)

  1. Imali smo jedno zaista vruce ljeto. Propratio sam sa velikim zanimanjem Vasu debatu sa gos Cosovicem, u kojoj nije receno nista novo. Cosovic kao napada a vi se kao branite. Onda Vi napadate a Cosovic se kao brani. Ono sto je gos Cosovic iznio je uopsteno, moze se odnositi i na Velicki zlocin a i ne mora. Kao i one dokumente koje Vi iznosite mogu se odnositi na zlocin u Veliki a i ne moraju. Nijedan od vas nije dokazao svoje tvrdnje van svake razumne sumnje. Nijeste pokazali konkretan dokument da su plavsko-gusinjsku vulnetari ucestvovali u pokolju a ni da nijesu. Cuh, i milo mi je bilo, da iz Velike ima 30 doktora nauka. Ako nije tajna, cemu vam sluze? Za rijesavanje enigme zlocin genocida u Veliki ko i zasto dovoljno je bilo prelistati dokumenta o Andrijevickoj operaciji. Naski pise, a prevedeno sa njemackog, koja je vojna formacija i zasto izvrsila odmazdu u Veliki 28.jula 1944. Pozdravite 30 doktora u moje ime i neka obnove malo te teze iz doktorata.

    Mnogo pozdrava!

    A.K.

    • Poštovani g. Adnane,
      Drago mi je da ste pratili debatu između mene i g. Ćosovića. Ja sam propratio i komentare posjetilaca Portala Analitika, pa mi se čini da sam u ovom Vašem obraćanju prepoznao neke „misli“ koje su i tamo izrečene… Dakle, ni od Vas ništa novo!
      Kažete da nijesam pokazao ni jedan konkretan dokument da su plavsko-gusinjski vulentari učestvovali u pokolju u Velici. Razmijem Vaš nac.„patrotizam“, ali zaključak Vam je proizvoljan. Očigledno, ni za Vas ništa ne znače tek neke činjenice: da su preživjeli Valičani prepoznavali (po imenu i preimenu) susjede koljače, da se u dokumetima Državne komisije navode konkrentna imena nekoliko stotina zločinaca (što prenosim u svojoj knjizi POKOLJ U VELICI, a ako bi se podržao Vaš zaključak, oni su „na pravdi Boga“ proglašeni za zločince, ili su pobili onih svojih šezdesetak sunarodnika koliko ih je upisano da su žrtve toga rata…), da su svi osuđeni ili pobijeni još 1944. i 45. godine (u akcijama OZNE), da se nekoliko stotina imena nalazi i u poslijeratnim spiskovima vojnih vlasti (sa preciznim podacima o tome kada je taj i taj pristupio fašističkim jedinicama i koliko je u njima ostao), da i Šećo Ferović (u svooj knjizi OD JAKUPA FERIJA DO ŠEMSA FERIJA) isiče da je njegov otac komandovao sa 15 fašističkih četa, itd. Zar sve to predstavlja izmišljotinu i svjdoči o „masovnoj antifašističkoj borbi plavsko-gusinjskih Muslimana u Drugom svjetskom ratu“?!
      Što se tiče veličkoh doktora nauka (ima ih oko 50) oni su se ogledali i dokazali u raznim strukama, a oni koji su htjeli da se pozabave genocidom (a ne, kako kažete, zločinom) redovno su, sve do prije neku godinu, bili onemogućeni od vlasti (i o tome opširno pišem u pomenutoj knjizi)… No, nikada nije kasno: Klub „Velika“, koji okuplja Veličane širom svijeta, zvanično se obratio Vladi Crne Gore da se utvrdi istina o geocidu…
      Vidim da biste i Vi željeli da date doprinos tome – nudeći dokumenta o tzv. Andijevićkoj operaciji. U onima koja su meni bila dostupna (prvenstveno, Zbornici dokumenata NORA, u kojima se nalaze i prevodi njemačkih dokumenata, ali i memoarske i druge knjige vođa NORa na toome području) ne pominje se nikakva „odmazda“ (Izvještaj 21 SS brdske divizije Skenderbeg; Zbornik dokumenata Vojno iatorijkog instirut u Beogradu,tom 12, knjiga četvrta – Dokumenta njemačkoga Rajha). Ako Vi imate takva dokumenta navedite ih i – stvar će biti razjašnejna. Međutim, mislim da ste tu „deklamaciju“ (kao još neke „istine“) preuzeli od glavnoga bošnjačkoga kvazi itoričara, koji bi – da se sve zataška…

      Lijep pozdrav, Branko Jokić

  2. Postovani gos. Jokicu, ja stojim samo iza onoga sto ja kazem ili napisem. Objekat mog istrazivanja je konkretno zlocin-genocid u Veliki izvrsen 28.jula 1944 sa pocetkom u 10 ujutro. Cije je izvrsenje trajalo oko 2 sata i 15 min. To me navodi na pomisao da je u pitanju organizovana kontrolisana akcija. Tj. Odmazda kakve znamo iz drugih krajeva kud je prosla 7 SS divizija. Koliko sam mogao shvatiti iz Vase knjige vas argument je da su pokolj izvrsile porazene vulnetarske snage iz Metohije i Plava-Gusinja. Koje su se poslije odlaska partizana u pravcu Srbije ponovo sakupile od Murine do Cakora, gdje su bili opkoljeni. Prisustvo folksdojcera u toku zlocina govori da nije u pitanju rulja nego organizovana formacija. A takve su bile SS formacije sastavljene od domorodaca sa njemackim komandnim kadrom. Zato je nemoguce da je pokolj (zlocin, genocid) u Veliki bio bez znanja glavnokomandujucih 21 SS divizije “Skenderbeg”.

    Gospodine Jokicu, ja sam istrazivac i nemam unaprijed gotove zakljucke i zadatke. Ja sam paraleno istrazivao zlocin genocida u Plavu i Gusinju 13. i zlocin genocida u Veliki 44. To mi je uzelo vise od godinu dana. Zato privremeno moram sacuvati tajnost dokumenata i izvora u jednom i u drugom slucaju.

    Zasad ovoliko…

    Izvjestaj je od 1 avgusta 1944.

    Izvjestaj za 28.7.1944.godine.
    Prilog broj: (broj izostavljen)
    (Prvi dio izvjestaja izostavljam)
    Borbena grupa…(izostavljam) vrsi ciscenje terena u rejonu s. Velika, a samu Ve
    iku, po dobivenom naredjenju, rusi do temelja, jer je dokazano da je stanovnistvo Velike odrzavalo vezu sa banditima i u toku operacije vrsilo kurirsku i spijunsku sluzbu u korist neprijatelja.
    ….
    Samo da napomenem, tokom Andrijevicke operacije glavni stab njemackih snaga bio je u Peci. Snage koriscene u A. Operaciji su su bile brojne i ukljucivale su vise vojnih formacija Njemaca i kvislinga.

    Nadam se da sam dao mali doprinos u trazenju odgovora Ko je i Zasto izvrsio pokolj-zlocin-genocid u Veliki 28.jula 1944. O drugim pitanjima nekom drugom prilikom.

    Sve najbolje zelim, A.K.

    • Ipak, nije mi jasno šta ste (bitnije) izostavili iz izvještaja komandanta SS divzije Skenderbeg od 1.avgusta 1944. godine, kojega ja takođe intepretiram – na 195 stranici knjige “Pokolj u Velici”? Tamo se inače ne pominje šta se (prije dva dana) dogodilo u Velici… Zato s radoznalošću isčekujem Vaša druga (kako vidim, tajna i, za sada, samo vama poznata) dokumenta koja najavljujete.
      No, Vi i neki drugi oponenti nastojite da priču skrenete: ja niđe ne tvrdim da su plavsko-gusinjsko-meteško-hotsko-prnjavorsko-martinovićko-jarsko-vojnoselski i drugi vulentari “kao rulja” (to jeste bez nečijega odobrenja) izvšili genocid u Velici. Na osnovu tek dijela raspoloživih dokumenata (mnoga su uništena poslije rata…) prvenstveno ističem njhovu masovnost u faističkim formacijama i ubijanju nejači, pljačli i paljevinama u Velici i Polimlju tokom cijeloga rata, a potom i krvoločnost ispoljenu 28.jula 1944. godine, u samom genocidu.
      Lijep pozdrav

  3. Ne znam koliko ce ovo biti korisno, ali radi preciznosti…U Peci je bio glavni stab 21 SS divizije i 14 puka 7 SS divizije, ciji je komandant bio Smithuber. Komandno mjesto divizije 27. Jula 44. bilo je u Krivacu.

  4. Gospodine Jokicu, ja nijesam bilo ciji oponenet (protivnik). Mi ovdje govorimo konkretno:Ko je i Zasto izvrsio ratni zlocin (genocid, zlocin protiv covjecnosti) nad civilnim stanovnistvom u Veliki 28.jula 1944. Iz ranije prilozenog uzvjestaja za 28.jul 44. jasno je da je izvedeno “ciscenje terena” zbog “saradnje sa banditima”. Dokument nije tajan, ucinicu ga dostupnim kad za to budu postojali opravdani razlozi. Slucajno sam “naletio” trazeci dokumenta o Andrijevickoj operaciji. Ako sam ja nasao vjerovatno da ih ima vise koji su taj dokument vidjeli. Za mene je pitanje ‘Zasto’ odgovoreno. Zato sto je tako naredjeno. Ovaj dokument koji sam citirao je “izgubljena karika”. Ko je neposredno, svojim rukama, izvrsio zlocin? Jedna formacija iz sastava SS divizije u koju su popunjavali voljno i prisilno kvislinzi-domaci izdajnici, a njima su komandovali folksdojceri. Radi nekih nelogicnosti u rekonstrukciji kretanja pojedinih formacija, a i nepoznavanje geografije rejona ne mogu sa sigurnoscu 100% tvrditi o sastavu formacije…Vulnetarske (dobrovoljacke) snage od Plava -Gusinja, koje nijesu usle u sastav 21.SS divizije su poslije poraza rasprsene na sirem podrucju i nijesu bilo tako kompaktne i mobilne da se okupe ujutro 28 jula u Veliki. Znaci da mozemo govoriti o dijelu vulnetara Plava-Gusinja koje su usle-regrutovane u sastav 21 SS divizije poslije velikih gubitaka oko Andrijevice i ostale sa glavninom opkoljenih njemackih jedinica izmedju Murine i Cakora. Tu se mogu ukljuciti i oni koji su prije ulaska partizana u Plav prebjegli k legionarima 21 SS divizije. Istovremeno bili su zbjegovi iz Plava, Gusinja i okolnih sela na okolnim planinama koje nijesu bile zahvacenje borbenim dejstvima. U nadi da sam malo pomogao u pronalazenju krivaca, naredbidavaca i izvrsilaca, zlocina-genocida, 28 jula 44. u Veliki… Mnogo pozdrava!
    A.K.

    • Slične opservacije, uz pozivanje na dokumente, sadržane su i mojoj knjzi “Pokolj u Velici” (str. 182-231). Mada, tamo je tek dio odgovora na pitanja koje ponavljate (ko i zašto), a potpuniji daje cjelina knjige, u kojoj se apostrofiraju “stara mržnja”, pa onda i ubijanja veličkih i polimakih pravoslavaca tokom cijela Drugoga svjetskoga rata, itd. Naravno, to nijesu uradili Turci iz Aadolije kao ni Italijani ili Njemci…
      U svakome slučaju, s radoznalođću isčekujem dolazak “opravdanih razloga” da taj (ipak tajni) dokument “učinite dopstupnim”.
      Lijep pozdrav

  5. Upravo imam Vasu knjigu “Pokolj u Velici” na stolu… Impozantan zbir citata dokumenata, bogate reference… Vrijedan rad na planu slaganja cinjenica i dokumenata koja se odnose na Kad i Kako je izvrsen zlocin-genocid u Veliki 44. Medjutim ti dokumenti ne dokazuju Zasto je izvresn genocid tog 28.7.44.godine i ko je naredio a ko je izvrsio. Nijesam siguran da sam vidjeo dokument ko je osudjen konkretno za ratni zlocin nad civilima u gornjoj Razanici i Veliki 28.7.44. U svjedocenjima prezivjelih se govori citavo vrijeme o vojnicima, uniformisanim licima a tek narednih dana o vulnetarima. Oni nijesu nosili vojnicke uniforme. Komandant SS “Skenderbeg” pise izvjestaju da pocetkom ofanzive imaju problem raspoznavanja vulnetara, jer su imali seljacku odjecu. Ako uzmamo sve poznate parametre mozemo zakljucit “ciscenje terena” 28.7.44. je izvela vojna, uniformisana jedinica. Koja je to jedinica stoji u dokumentu koji sam (polovicno) citirao.
    Velika manjkavost vaseg rada je 1. Donosite neutemeljen zakljucak da je zlocin-genocid u Veliki 28.7.44 izvrsen radi “stare mrznje”.
    2. Imate prilicno jednostran prilaz istoriji, sa unaprijed pripremljenom “istinom”.
    3. Sasvim zapostavljate dokumente i fakte iz izvora koji Vam se “ne svidjaju” ili vam stojd na putu dokazivanja da je sve rezultat “stare mrznje”Itd.
    Da vas pitam jednu stvar: otkud bliska saradnja nepomirljivih neprijatelja, zavadjenih zastitinika Lune i Krsta, vulnetara i cetnika i njihovih vodja?
    Ps. Ne zelim sad da pisem o manipilacijama vjerom i proslim pokoljima od strane mesetara, lopova, zlocinaca kako u proslosti tako i u sadasnjosti. To najmanje ima veze sa vjerom ili opstankom naroda. Bilo kojeg.

    Pozdrav, A.K.

    • Kad već imate moju knjigu, pogledajte dio od 135 do 149 strane gdje ćete (bar djelimično) naći odgovor na problem dokumenata. No, urpkos njihovom uništenju i nepotpunosti, ono što sam dinio jasno svjedoči o tome od koga su Veličani i Polimljani (najviše) stradali tokom cijela Drugoga svjetskoga rata, kao i u genocidu.
      “Staru mržnju” ne potenciram samo ja. Ako se izuzme “četničko” mišljenje Novice Popovića (kome se, ipak, ne može poreći pronicljivost i da je bio veoa dobar znalac ovdašnjih prilika, to jeste svojih politilčkih prijatelja – Muslimana iz Plava i Gusinja), ili “imaginarno” svjedočenje Mihaila Lalića, o tome su, pisali i Gusinjani Čedo Ćulafić (rokupis “Prokletijski meterizi”) i Mustafa Memić (u knjizi “Plav i Gusinje u prolšosti” bilježi ovacije kojima su dočekani fašisti…), dok je taj 2osjećaj” iz ranijih vremena, još sredinom 19 vijeka, najbolje zapazio i francuski konzul u Skadru Ekar, koji je tada posjetio Gusinje i Vasojeviće (u memoarskim zapisiima, publikovanim 1858. godine, naglašva upravo ogromnu mržnju prema pravoslavnima… – vidi knjigu “Pokolj u Velicu” str. 77-84). Širu fresku tih odnosa upravo u ovome kraju ostvario je i Milovan Đilas, u prozi “Izgubljene bitke”…
      Naravno, nije u pitanju bila samo mržnja, nego i klasično koristiljublje. U knjizi sam po imenu i prezimenu zablježio kako su komšije ubijale, a potom pljačkale stoku, kace, štruglje, kotlove, kašike, pljatove i dr. (str100,100-111), te da su u pljačku išle i žene (iz Gorbjih Brezojevica (mada ih nijesam imenovoao, ali posjedujem i ta dokumenta).
      O “bliskoj saradnji” vulentara i četnika postoje različiti (arhivski) podaci. Nijesam uspio da dođem ni do jednoga dokumenta koji govori o takvoj “ispomaganju”, već se više govori o pokušajima i ponudama (Novica Popović Šemsu Ferovuiću, i sl), ali sam zabilježio primjer takve “saradnje” između Đurišića i Preng Calje, koji se stavlja u zaštitu pravoslavnoga življa…
      U potpunosti se slažem sa onim šti ste napisali u P.S., ali još jednom ponavljam: s velikom radoznalošću očekujem tajni dokument kojim i dalje strašite.
      Lijep pozdrav,

  6. Postovani gos. Jokicu, zelim da se zahvalim prvo za strpljenje , tolerantan tretman i demokratski dijalog na vasoj stranici. To mi mnogo pomaze u izlaganju mojeg gledanja na “slucaj” o kojem raspravljamo. U tom zlocinu-genocidu, naravno, po mom misljenju, nema slucajnosti. Iza svega postoji razlog. Dokument o kojem sam pisao momentalno se nalazi na “provjeri”. Pa se nadam da Vi i ostali zaintetesovani necete biti dugo drzani u neizvjesnosti. Moj je razlog: da pravi ne budu okrivljeni, a da se krivci ne sakriju iza pravih.

    A.K.

  7. Jel u redu da postiram fotos dokumenta na Klub Velika (facebook) ispod Inicijative za utvrdjivanje istine o genocidu u Velici 28.7.1944? Vama cu zatim ovdje dati opsirne informacije o dokumentu.

    A.K.

  8. Postirao sam fotos dokumenta (prevod originala) na Klub Velika (facebook) . Ako iz bilo kojeg razloga ne mozete procitati sadrzaj, ne mozete skinuti fotos…javite mi da pokusam opet. Kazite, takodje, koje su vam sve informacije potrebne o dokumentu koji sam postirao da bi ste ga mogli provjeriti.

    A.K.

    • Ja nijesam bliže informisan o rukovodstvu, radu i dr. Kluba Velika. Znam da ga vodi Ljubiša Paunović, politikolog, iz mlađe generacije. Više poznajem njgova oca, pa ću se interesovati, odnopsno sačekati da to oni objave… Međutim, ne vidim naročoiti razlog što taj materijal ne proslijedite i na ovu adresu?
      Lijep pozdrav

  9. OK! Kniga se zove Dokumenta rajha 44-45, izvjestaj komandanta 21 ss divizije od 1 avgusta. Knjiga ima oko 1300 stranica, ali se ovaj detalj koji se odnosi na zlocin u Veliki nalazi na 482. Ja koristim e-book pdf format. Kompletna knjiga se nalazi na znaci.net. Kako koristim “tablet” ne mogu poslati direktan link. Samo u ovoj knjigi cete naci izvjestaj i za 28.7.44. Druge verzije to nemaju. Ako pronadjete fotos na klub velika markirajte “like”, jer kad ga preuzmete pobrisacu ga.

    A.K.

    • G. Adnane,
      Da se našalim: otkrili ste toplu vodu! Pa, ovaj dokument (mi) je poznat i više puta citiran. Radi se o Zborniku dokumenata NORa,tom 12, knj. četvrta (Dokumenta njemačkoga Rajha) koju je objavio Vojnoistorijski institut u Beogradu, te koja se nalazi i na internetu. Ali, (ni) ovaj njemački izvještaj, kao ni onaj koji citiram na strani 194., ništa ne konkretizuje. Prema drugim dokumentima, izvjesno je da je baš Borbena grupa “E” bila sastavljena od legionara – Albanaca (pripadnika divizije Skenderbeg) i plavsko-gusinjskih vunletara. Upravo su oni bili prethodnica i “čistači terena” – i u Polimlju i Velici. Uostalom, jedino su ih Njemci za to i korstili, što se vidi iz drugih dokmenata (koje sam objavio…) Takođe, jedino su oni mogli nekom njemačkom komandantu “svjedočiti” o kurirsko-špijunskoj djelatbosti Veličana, itd. Uostalom, kako to da su dan prije toga (27 jula) u Veliku došli Sait šahmanović, Emro Luković, komšija iz Novšića, Imer Malić (imao je pobratima Živaljevića), neki Ređžepagić, Jadadić, i drugi “prijatelji” Veličana da ih ubijede da ostanu kući, da m se ništa neće dogoditi – ako sve unaprijed nije bilo planirano i odobreno (od njemačkih oficira)?
      Lijep pozdrav

  10. Pa stvar je u tome da smo dosli na cilj: masakar je naredjen od njemackih komandanata zbog saradnje sa partizanima. Ako se prisjetite nasih ranijih komentara ja sam i tvrdio da su uz Njemce u zlocinu ucestvovali i vulnetari koji su usli u sastav SS divizije. Znaci izvrsili su naredjenje. Ovo je karika koju ste svi namjerno ili nenamjerno preskocili. Znaci razlog nije “stara mrznja” nego naredjenje, odmazda. Koliko su izvrsioci u tome “uzivali” to je neko drugo pitanje. Masakar jeste planiran, naredjen, imago je za cilj fizicko uklanjanje jedne etnicke grupacije i zato se treba podvesti pod genocid. Nema problema tu. Odgovorili smo Zasto. Ko? Imamo dovoljno podataka i dokumenta da su u izvrsenju ucestvovali i Plavogusinjani, Albanci i Bosnjaci, koji su prethodno regrutovani u SS diviziju. Vulnetari je u ovom slucaju dosta opsiran, neprecizan termin. Vulnetar, vulentar, vuljentar, volnetar, voljnetar, voljentar…Militia volontaria anticomunista je pravo ime, Italijani su ih organizovali u svojoj okupacionoj zoni. To su vulnetari, bande, kojima su komandovali kapobande, placenici. Voljentari-(samozvanci) tako su sebe nazivali samoorganizovane seoske straze. Njihovi “kapobande” (samozvanci) nijesu bili placeni i nijesu zvanicno ulazili u “Semsovu vojsku”. U Plavu i Gusinju je velika prekretnica bila kapitulacija Italije. Jedan dio naroda se okrenuo NOBu a drugi se stavio u sluzbu njemackog okupatora. To veoma vazan momenat u zakljucku ko je popunio SS formacije i konsekventno ko je ucestvovao u Andrij. Operaciji na strani Njemaca pa se time zatekao u kriticno vrijeme na kriticnom mjestu. Po zakonu fizike jedan covjek ne moze biti u isto vrijeme na dva mjesta.

    A.K.

    • Ne vidim da smo “došli na cilj”.Vi imate zaklučke, ali ne i argumenta, pa i o tome da li je genocid naređen ili iznuđen (od strane vulenrara), te kakva je bila stvarna uloga Njemaca (njihovih komandanata) i dodvoriničih im legionara. Nema tu ništa “crno na bilelo”. Ako već želite neko svjedočenje, onda zaboravljate ona dva prsta (koja su značila dva sata) koje je podigao njemački oficir udovoljavajući molbama vulentara da ih pisti da “prošetaju selom”, kao i ono što se zbivalo prethodnih dana…To je zapisano u gotovo svim publikacijama koje se bave ovim događajem.
      Vidim da se trudite da ne štedite vulentare, ali ne znam odakle Vam mišljenje da ja aboliram Njemce. Pročitajte još jednom knjigu “Pokolj u Velici” pa ćete lako zapaziti da nijesam “znemario tu kariku”. Međutim, izgleda da je naš “nesporazum” u nečem drugom: žao mi je što ne uočavate višeslojnost moje knjige. Iako bi se moglo unaprijed zaključiti da ona iskuljučivo opisuje gencid u julu 1944. godine (on svakako jeste detaljnije opisan – na osnovu raspoložive građe), kada se sumira njen ukupan sadržaj, koji se odnosi i na dalju prolost, i laiku biva jasna “noseća” poruka (ideja): da su moji preci, Veličani, kao i drugi pravoslaci u ovome kraju, u najviše stradali od “svojih” (komšija). U prošlosti su se uspješno odupirali i održali, ali ne manje strašnija od više genocida (u kojima su gubili živote) dogodila im se tragedija poslije Drugoga svjetskoga rata, preciznije 1952. godine. Tada, u tzv. mirnodipskim uslovima, uz sve ranije žrtve, zahvaljujući lakopametastim i povodljivim komunistima, izgublili su sopstvenu administraciju, to jeste vlast nad sobim (koju su imali blizu sto godia, od 1858. godine, kada su od knjaza Danila dobili kapetaniju…) Ne hulim na komunista “u totalu” (uostalom, to je bio i moj otac i to ostao do kraja života, a da nije bilo komunista ja i braća bili bismo čobani). Ali, nesporno je da je Velika, bez pitanja njenoga stanovnuštva, bukvalno pripojena Plavu, odnosno onima sa kojim su Veličani bili u vjekovnim ratnim sukobima. Naime, ovi odani graničari, koji su tri vijeka čuvali istočnu granicu Crne Gore, svakodnevno ginući na njoj, gurnuti su Plavljanima, koji nikada do iza Drugoga svjetsjoga rata nijesu pokazali želju za suživot u Crnnoj Gori, itd. Dakle, mora se (i) o tome progovoriti, jer tu počinje totana besprpektivnost Veličana, njhov gubitak svega onoga što su svojim životima stekli u trovjekovnom opstajanju, njhovo rasijanje, njhova današnja (žalosna) politička, socijalna i ukupna životna realnost.
      No, ova priča je duga (baš zato što se sve u njoj može lako dokumentovati, posebno njena sadašnjost). U svakome slučaju, nadam se da se razumijemo, da se valja podsjetiti na ono što su 28. jula 1944. godine, kao i tokom cijela drugiga svjetskoga rata ovdje (u)radili vulentari (ostavimo ovdje Njemce po strani…), pa su tu geneza njhova mena i istorijat njihovih formacija manje važni.
      Lijep pozdrav

      PS.
      Mislim da sve znam o prošlosti Velike, ili, pak više od drugih. Međutim, nijesam čuo za “epitet” Mala Moskva. Znam da su tako zvali Vitomiricu, kod Peći. Moguće i neka druga mjesta koja su obilovala (predratnim) komunistima. Sa Velikom to nije bio slučaj, iako je nesporno da je većinski bila na toj strani…

  11. Ne samo jedno da shvatim?! Ako ste znali da je masakar (pokolj) velickih zena, djece i staraca bio naredjen od njemacke komande zasto to nijeste ranije napisali? Zasti ste i Vi i gos Cosovic propustili da citirate dio dokumenta u kojem pise crno na bijelo da je ‘odmazda zbog saradnje sa partizanima’ u pitanju? Jasno bi bilo svakom osnovcu da motiv nije ‘vjerski rat’ nego je fasizam.

    A.K.

  12. O kurirsko-obavjestajnoj djelatnosti! Drugom prilikom…Samo se sjecam da je 2 sv ratu Velika zvana “mala Moskva”. To je moglo smetati koliko vulnetarima toliko i cetnicima. Veliko prisustvo cetnika u Andrij. operaciji a i na Cakoru objasnjava puno toga. Cemu su Njemcima sluzili cetnici?

    A.K.

  13. Na zalost, sasvim smo se pogresno shvatili. Ja sam citao Vasu knjigu, ustvari vise puta jer nalazim interesantne detalje, dokumenta, svjedocenja za koje nikad nijesam cuo. To sve nema u patriotski osunecenoj “istoriji” Memica i Grude. Sa te strane Vasa knjiga je za mene svijetlo u tunelu izmisljotina, zaobilazenja, uljeosavanje krvave proslosti naseg krajista. U nasem krajistvu se susrecu nekoliko veliko-izama i mora da je bilo “gusto”. Ustvari da bih upotpunio sliku kupio sam i knjigu “Sin gordoga Cakora”. Ali sav taj huk vremena i lavina informacija ne moze naciniti da zbog sume svud naokolo ne vidim stablo pred nisom. Za mene licno ratni zlocin-genocid u Veliki je najbrutalniji zlocin nad civilima u 2 sv ratu. Iz tog razloga imam poseban “merak” da saznam koji (ne)ljudi, imenom i prezimenom, su ucestvovali “svojerucno” u tome zlocini. Koji je neopisiv obicnim terminima i leksikom. Ne moze u jednu ili dvije rijeci biti obuhvacena sva strahota i uzas cina… Problem je u tome da se ne mozemo u “dokaznom postupku ubistva” osloniti na osjecaje, pamcenje, price… Genocid u Veliki kao genocid u Plavu u Gusinju imaju kontekst, naredbodavce, izvrsioce i zrtve. A postoje dokumenti da dokumentuju moju tvrdnju. Sta god izvrsioci privatno osjecali ovi zlocini nijesu bili samovoljni, nego planirani, naredjeni i izvrseni na organizovan nacin. Ne znam sta ima sporno u izvjestaju od 28.7.44 da je “ciscenje terena” i “sravnivanje Velike” naredjeno kao odmazda za saradnju sa “banditima”. Niko zdrav ne moze negirati da su neki vulnetari a i neki koji nijesu bili vulnetari bili regrutovani voljno i prisilno u esesovce. Ali dokumentu je rijec o konkretnoj formaciji -borbena grupa E. Postoji podatak da je tokom Andrij. operacije od regruta formirana borbena grupa E. Ko su bili ti regruti? To je sad pitanje.

    A.K.

  14. Ja nijesam istraživač,kao što je gospodin Adnan, alim sam u vrijeme kada se taj zločin – genocid dogodio u Velici imao nepunih 14 godina i bio sluga kod Asa Numonislića, predratnog prijatelja mojega oca kod koga me je sklonio da bi mu, kako je rekao Asu ostao, jer mu je stariji sin otišao u partizane. Dobro pamtim Maka Redžepagića i ss oznaka na njegovoj uniformi Pamtim da sam po Makovom naređenju sa jednim starijim Plavljaninom konjima nosio na Visitor hleb za Vulentare koji su bili tamo na položajima protiv partizana. Pamtim i sve događaje
    uoči tog dana kada je izvršen zločin, jer sam bio u zbjegu sa Asovom porodicim i u drugom zbjegu kada je došlo do konačnog oslobođenja, poslije kojega sam se vratio u Veliku. Pamtim i priče onih koji su se vraćali, a koji su učestvovali u zločinu. Pamtim hvalisanje šta je ko od njh uradio i šta je iz Velike opljačkao

  15. Ja sam, poslije duzeg “odsustvovanja” sa ove web stranice, primijetio komentar gospodina Gojkovica, sto me je mnogo obradovalo. Narocito me raduje da je gospodin Gojkovic savremenik tih dogadjaja o kojima mi pisemo na osnovu dokumenata, svjedocenja, prica i pomalo nagadjamo. Sve je to neuporedivo sa neposrednim dozivljavanjem jednog vremena, bas onako uzivo. Bio bih neizmjerno zahvalan gospodinu Gojkovicu ako bi nam prenio svoja sjecanja i dozivljaje iz 2 sv rata s fokusom na genocid u Veliki 1944. Mislim da bi to bilo dobro zatim objaviti u obliku feljtona u crnogorskim novinama ili interaktivnim internet medijima kao Analitika npr.
    Mnogo pozdrava i sve najbolje zelim za ucesnike ove diskusije!

    A.K.

  16. Gospodine Jokicu, imam jednu molbu! Ako imate ikakvih mogucnosti, molim vas kontaktirajte gos Gojkovica i pitajte ga dal nesto zna o maloj Milki. Ona je bila iz Velike. Imala je oca, majku i mladju sestru koji su nastradali 28. Jula 1944. Mogla je imati tada oko 10 godina. 1944. ona je cuvala kravu nekih Plavljana muslimana, koji su nekad bili mlinari u Andrijevici. Poslije oslobodjenja narodne vlasti su je uzele i niko nikad nije nista cuo o njoj. Osoba s kojom sam razgovarao o 2 sv ratu u nasem kraju zeljela bi da sazna nesto o njoj jer su bile dobre drugarice. Unaprijed zahvalan!

    • momolesov@gmail.com>:

      Dragi Branko!
      Lično neznam, niti sam od nekoga čuo, da je postojala osoba za koju se raspituje Adnan, i da je, zahvaljujući tome što je nekom muslimanu u Plavu čuvala kravu izbjegla veličku tragediju, a njena porodica stradala. Da ima tu istine, vjerujem, da to nebi bilo nepoznato Veličanima. Moguće je da je to, zaista, priča o nekoj djevojčici koja je tih godina bila sluga u nekoj muslimanskoj porodici,pa se iz te činjenice nadogradila u ovakvu kakvu je čuo Adnan..
      Konkretno moja rođena sestra Milijana bila je 1943. godine u porodici Isa Numanovog – Numonislića i pomagala njegovoj ženi u njegovanju tek rođenog sina, a čuvala je i kravu. Predratni prijatelj moga oca, a brat Isovog Oca, je od moga oca tražoio moju sestru Milijanu, kako bi pomogla Isovoj ženi.
      Mislim da je Iso bio član KPJ, a ostao mi je u sjećanju kao vojnik u posadnom bataljonu u Peći jer me je tom prilikom darivao sa 5 tek izašlih dinara FNRJ

  17. Postovani gospodine Gojkovicu! Ja sam prenio svjedocenje onako kako sam ga cuo. Ima tu nekih detalja koji su mi pricu cinili vjerovatnom. Koliko je djevojcica imala godina, kako je izgledala, kako je bila odjevena, porodicno stanje…(Ali ne i njeno prezime). I sve to iz prve ruke a ne prepricavanje. Za taj rad je ova familija njenom ocu davala brasno. Kad su partizani usli u Plav mala Milka je bila sa zbjegom na Bogicevici. Koliko sam shvatio iz price bilo je vise od jedne bjezanije u planine. Kad su partizani konacno u jesen oslobodili Plav i Gusinje pozvali su narod da se vrati slobodno svojim kucama. Tada su narodne vlasti uzele malu Milku… Osoba koja mi je pricala ovu prica cuvala je tog ljeta na brdu iznad Plava krave sa Milkom. Ps. Na zalost nikad nijesam cuo za prezime Numonislic!?
    Puno pozdrava!

    • Ja bih rado pomogao da nešto znam o sudbini te djevojčice, ali nažalost ne znam. Što se tiče bježanije Plavljana od partizana, tu sam lično učestvovao.u obadve bježanije.Prvi put neposredno prije veličke tragedije kada su bježali iz plavskih katuna i drgi put kada je Plav oslobođen i to sam opisao u jednoj autobiografskoj priči.

  18. Gospodine Gojkovicu, hvala na javljanju! Spomenuli ste Maka Redzepagica, koji je bio jedan od kapobandi vulnetara. Sjecate li se jos nekoga ili necega vezano za Andrijevicku operaciju u julu u kojoj su ucestvovali i plavsko-gusinjski vulnetari, neki u seljackoj odjeci a neki u njemackim uniformama?
    ps. Da li bi ste mogli postaviti link za tu pricu (ako ste je postavili na internet)? Hvala unaprijed!

    • Moj gazda Aso Numanov bio je kapobanda. Nije imao muškog potomka. Sinovac mu je bio ISO. Žena mu se zvala Mejra, starija ćerka Badema, a mlađa Elmaza. Imao je kuću u jednom sokaku, koji izlazi na sadašnju ulicu koja ide ispod pošte i džamije…

  19. Ja sam sa gusinjske strane i ne zivim u tom kraju vec 50 godina. Znam plavske mahale i prezimena ali ne pojedinacno ljude… Svakakako neki detalji upotpunjuju sliku o 2 sv ratu u nasem kraju. Svaka plocica sjecanja ili cinjenica je vrijedna za sastavljanje mozaika. Strah jeste “nasljijedjen” ali mrznja nije. Svaki pojedinac vrijeme i prostor oko sebe dozivljava na svoj nacin. Osim u momentima kolektivne psihoze kad kolektivno nadvlada individualno. Ali, to je u zoni manipulacije ljudskim umom. Hvala na vremenu koje ste izdvojili za ovu diskusiju, a koja meni pomaze da razumijem proslost mojeg rodnog kraja, duboko zapretanu u cutanju aktera i aktera, saucesnika, potomaka i apologeta. Vrijeme nije majstorsko reseto ako mu se ne pomogne da razdvoji dobro od zla, djelo od nedjela, koljenovica(kucevica) od pis-mileti kojeg ima u svakom narodu.
    A.K.

Leave a Reply to urednik Cancel reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *