Ličnosti: BOGDAN ZOGOVIĆ

Matija Murko (1861 – 1952), slovenački slavist i etnolog, profesor univerziteta u Gracu, Lajpcigu i Pragu, prilikom svoje naučno-istraživačke eskurzije po Dalmaciji, Bosni, Crnoj Gori i drugim krajevima, obišao je, 1930 godine, i Polimlje, Plav i Veliku. Rezultate toga istraživanja, objavio je naredne godine, u knjizi Tragom srpskohrvatske epike
U Polimlju, Velici i okolini Plava imao je više susreta sa guslarima i piscima epskih narodnih pjesama, o čemu je ostavio zanimljive podatke. Između ostaloga, zapisao je:
„Rade Zogović, težak iz Murine, ima 41.godinu, pjevali su mu uz gusle otac đed i susjedi, od kojih je pamtio pjeme…
Tek u Peći čuo sam za Bogdana Zogovića, iz sela Mašnica, Općina polimska, seljaka, bivšeg vodnika narodne vojske, koji je veoma lijepo pjevao uz gusle. Sastavio je (ispjevao) toliko pjesama o balkanskom ratu, da bi ispunile cijelu knjižicu. Ništa nije objavio“.
Radovan Zogović, poznati književnik, (rođen 1907. godine u Selini, iznad Mašnice), osamdestih godina 20 vijeka, dr Jeftu Miloviću je kazao:
„Najbolji gulsar u našeme kraju bio je moj daljnji stric Bogdan Zogović. To je bio seljak mudar, odmjeren; umio je ćutati, a umio je i progovoriti i lijepo se ponašati; uvijek je, uostalom – ja to sada tačno vidim – davao utisak dobrim dijelom povučenog u neki svoj unutranji svijet. Bogdana nije bio glas nekog velikog radnika, malo je zemlje i imao, ali dokoličar nije bIo; guslarske pjesme ne samo što je pjevao, nego ih je i pisao, pa je štampao i jednu knjigu takvih pjesama.
A kako je, samo, uz gusle pjevao! Nevolja je bila samo to što ga je bilo teško namoliti. Nije se „cifrao“, nije „nabijao sebi cijenu“ – drugo je nešto bilo u pitanju. Nije volio isticanje – to je, sigurno bilo prvo, a ponekad mi se vidjelo još nešto: u takvom je položaju i takvom raspoloženju da mu se teško na drugo preokrenuti. Ali kad najzad počne; to je svaki put bio praznik. I to su bili najuzbudljiviji i najsadržajniji trenuci moga djetinjstva. Ali ni jednu od pjesama koje je on pjevao nijesam zapisao, čak ni od onih kojih nije bilo u štampanim zbirkama ili su bile znatno drukčije od štampanih…“ (Jefto Milović: Razgvori sa umjetnicima, Beograd, 1983)
Upravo po nagovoru Murka, Bogdan Zogović je obavio zbrku epskih pjesama Komska vila (narodne junačke pjesme iz 1912 i 1913 godine). Uz svoje ime, dodao je: „zemljoradnik iz sela Mašnica, Srez andrijevički“. Knjiga je štampana u Leskovcu, u štampariji Živ. D. Obrenvića. Međutim, nije moguće utvrditi i godinu njenoga izdanja: na korici piše 1931, a na potkorici 1930. godine…
Obimom nevelika (oko 150 strana), ta zbirka sadrži 17 pjesama. Za neke se pouzdano zna da je Zogović njihov autor, a sudeći po stilu ostalih, izvjesno je da je i njih „ispjevao“, iako bi se iz podnaslova knjige moglo zaključiti da su „narodne“, odnosno da ih je prikupio. Njihovi „junaci“ su kralj Nikola, đeneral Radomir Vešović, Polmljjani i Veličani. Tematski sdržaj čine opisi svih bojeva tokom balkanskih ratova u ovim krajevima – počev od priprema, prvih okršaja (na Mokri), oslobađanja Peći, Plava i Gusinja, juriša oko Skadra, na Bregalnici, itd.
Kao posebno izdanje, štampana mu je i epska pjesma Smrt Baja Krdžića (Sombor, 1936.godine). Ima nešto više od 300 stihova u kojima je ovaj poručnik crnogorske vojske, a kasnije poznati komita i jedan od najbližih saradnika njihovoga vođe Radomira Vešovića, najprije prikazan kao „junak kakav se prije njega u Polimlju nije rodio“. Opisan je njegov izged, oficirsko i patriotsko držanje u balkanskim ratovima, ugled koji je uživao među saplemenicima i drugovima, u narodu i vojnim jedinicama, odmetanje u komite (zajedno s ocem Jeftom i braćom Milijom, Milanom i Ljumomirom), četovanje s braćom Vešovićima, Milosavom Raičevićem, Boškom Đuričaninom i povećom grupom Polimljana i Veličana. Slijedi i glavni događaj: Bajova odluka da posjeti porodicu, dolazak na most na Limu (u pratnji braće Nika i Stefana Jokića), đe je bila postavjena zasjeda, njegova i Nikova junačka smrt, itd.
Ostali su nepoznati razlozi zbog kojih je Zogović izostavio detalje, predanja i ono što se o tome događaju u narodu prićalo: ulogu Bajove supruge (Tane), njene rodbine i nekih Mašničana u pripremi i izvođenju pogibije  najviđenijih komita toga kraja. U tome se ovo njegovo epsko kazivanje značajno razlikuje od epskih pjesama koje su takođe inspirisane istim događajem, kakve su Miorada Mojaševća (Visitorske zore), ili proznih kazivanja Mihaila Lalića (u romanu Gledajući dolje niz drumove) i memoarskih zapisa komite Vuksana Minića…
Predgovor za ovu knjižicu napisao je Bajov brat Milan.U njemu je opsiana porodica uglednoga Polimljanina Jefta Krdžića i data Bajova biografija. Kao krivci za smrt njegovoga brata imenuju se Nikoletići „sa društvom“, za koje autor još kaže da su „izdajnici, otpadnici i špijuni“.
Bogdan Zogović je pisao i prikupljao epske narodne pjesme i etnološku građu sve do Druguga svjetskoga rata. Ne samo iz užega zavičaja. U legatu starih dokumenata  Andrije Luburuća (u Arhivu Srbije) nalazimo prve tragove njegove saradnje  sa ovim poznatim sakupljačem i priređivačem više takvih zbirki, sa širega crogorskoga prostora. Zogović mu je, 1939. godine, poslao tri pjesme i obimnu građu o Klimentima. Primjetno je da je u tome uložio veliki trud. Obilzio je više puta te svejrno-albanske krajeve, razogovarao s mnogim narodnim prvacima i pouzdanim pamtišama, čija je imena i podatke o njima precizno pribilježio.
Naredne godine Luburiću šalje pjsme Jovan Đonović i Ivan Čobanin (koju mu je kazao A. Verušić, iz Berana), Mahmutbegović i Klimenti (zabilježio je od Bratonožoćanina Nikole Darmanovića, koji je živio u Vusanju kod Gusinja) i Vojvoda Jovan Mršić Klimenta Karađorđev đed i plavski Turci.
Iz pisama, u kojima daje i dodatna objašnjenja, jasno proizilazi da je s posebnom i velikom znatiželom istraživao porijeklo Karađorđevih predaka, pa tvrdi da je njegov đed Jovan Klimenta, koji je bio alaj-barjaktar nad sedam sjevrno-arbanaških plemena, poginuo u Velici, te da je njegovoga ubicu „potplatila“ upravo njegova žena. Ne objašnjava zašto, ali naglašava da mu je tu priču potvrdio i Veličanin Đole Gojković (sličnu pjsmu je zabilježio i velički učitelj Simo R. Mijović Planinac i objavio u cetinjskom časopisu Luča, 1897. godine). Istovremeno, saopštava Luburiću da, slično njemu, epske pjesme bilježe Radosav Milovanov Garčević (rođen. 1877) i Sekule Radenović.
Iz višegodišnje prepiske  vidi se da je polimski pjesnik i guslar prosto ponasan što poznaje Luburića, pa mu posvećuje i pjesmu, koja počinje stihovima: Moj ratniče sa Soluna / ti si vitez, ti si munja…. Ta bliskost mu „dozvoljava“ da iznese i neke političke stavove: Lubrića hvali i što je javno osudio kralja Nikolu koji je, sa sinom Mirkom, “bacio ljagu na državu našu dragu“. Iz ovoga proizilazi da je Zogović, kao i neki drugi ugledni Polimljani i Veličani, koji su takođe ranije bili odani kralju Nikoli, vrlo brzo prmijenio  to mišljenje. Jer, kako smo već istakli, kralju Nikolu je o poprilično  i heišerbilično opsivao u knjizi Komska vila
Pred kraj 1940 godine, Zogović šalje Luburiću nekoliko pjesama u kojima se opisuju sukobi plavskih Turaka sa susjednim arbanaškim plemenom (Klimenti), a onda slijedi i pjesma Razur Klimenata i pogibija Mrše kapetana, čiji sadržaj čine zbivanja iz (oko) 1700 godine.
Tada mu šalje i podatke o sebi i svojeme porijeklu: Bogdan Kostov (majka Velika, iz Đulića), rođen 1877. godine, završo tri razreda osnovne škole u Polimlju, štampao knjige epskih pjesama… Još dodaje da su Zogovićii od cetinjskih Martinovića (a ne Kuči), te da su mu preci: otac Kosto – Pavić – Radič – Radoje – Dmitar i Petar (Sin Jovana Martinovića, koji je iz Bajica pobjegao zbog krvne osvete – kod Režepagića u Plav, a oni ga nastanili u Metehu…)
Luburić je pjesme koje je dobijao od Zogovića objavio pod svojim imenom, ali bilježi da mu je bio istaknuti saradnik.Međutim, šest-sedam decenija kasnije to će „zaboraviti“ Dragoljub Šćekić i Ratko Deletić.Objaviii su izbore iz  epske poezije Vasojevića u kojima ne pominju Bogdana Zogovića, a njegove pjesme, bez ubjedljivijega objašnjenja, proglasili su – za „narodne“…

(Fragment iz opšrnijega rada o espkoj poezij  Velike i Polimlja)

Branko Jokić

One thought on “Ličnosti: BOGDAN ZOGOVIĆ

  1. pa dosta sam pazljivo citao i zakljucio da je bogdan zogovic,za koga ja mogu reci bio znamenita licnost toga vremena ,a da njega kao covjeka krasde mnoge ljutske osobinee satkane u genima njegove porodice ,pa ce se spominjati i u narednim generacijama

Leave a Reply to mina djokovic,iz kraljeva Cancel reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *