SUDBINA (PSEUDO)HERMAFRODITA

 Jedino se u medicinskoj literaturi pojašnjava šta je (pseudo)hermafrodit, a ni u jednoj drugoj, niti u bilo kojoj savremenoj kulturi, uz nečije ime ne stoji slična duhovno-nacionalna odrednica o bipolnosti.

Piše: Branko Jokić

Stričev mit o Svetom Savi: Prije desetak godina, kada je ta priča počela da se obnavlja i rasplamsava, u Velici mi bijahu prijatelji iz Morače. Iako su došli tužnim povodom, započeše sa stricem (Radisavom) „višu politiku“. Starinu od preko 80 godina upitaše da li je Srbin. On htiro i nonšalantno odgovori da jeste. Ne sviđe mi se začikivanje gostiju, ali se radije „zamjerih“ stricu, kazavši mu da sam čitavog života mislio da je Crnogorac. On još brže, i dosta ljutito odgovori: “No šta sam no Crnogorac! Ali sam srpske vjere! Nijesam Turčin!“

Gosti su se pravili kao da ga ne razumiju, a još manje im bijaše pravo kada sam stricu uzvratio da „ne postoji srpska već pravoslavna vjera“. Kao što ne postoji ni „turska vjera“ niti je Turčin sinonim za muslimane. Ćutali su i kada je počeo da se „pravda“: “Tako su me učili u školi. Da je to jedno te isto.“ Još je naglasio da je, negdje početkom treće decenije prošlog vijeka, nakon što je Crna Gora prisajedinjena Srbiji, (iz)učio dva-tri razreda osnovne škole u kojoj je nastava počinjala himnom o svetitelju Savi, te kada su u matične knjige nacionalnost i vjeroispovijest upisivane kao srpska. I od tada je za njega „sve to isto“. To jeste, slikovito je objasnio zašto mu se „otme“ da kaže da je „srpske vjere“.

Moguće da bi bilo zanimljivo i detaljnije sagledavanje te „doktrine“, odnosno baš te (crnogorske) storije o Svetom Savi – počev od nabrajanja toponima, koji su u svakom kraju, upravo poslije „ujedinjenja“ masovno nazivani njegovim imenom, pa do pitanja: da li je za „najvećeg srpskog sveca“ znao Njegoš? Koji, na primjer, u Gorskom vijencu, mnogo puta upotrebljava pridjev srpski ili imenice srpstvo i Srbin (što istoričari srpstva rado ističu kao „dokaz“ o Njegoševom srpstvu, iako se tamo još više pominje i imenica Crnogorac), ili direkno pominje Nemanju i Karađordja. Ali, ne nigdje i Svetog Savu (a čini mi se ni u „religioznom spjevu“ Luča mikrokozma, ili u nekom drugom djelu). (Ne)jasno je i zašto pominje Šćepandan, a ne Savindan.

Takođe, nema previše slavljenja ove ličnosti ni u ovdašnjem (narodnom) guslarenju. Njoj će, mnogo kasnije, dugačke pjesme pjevati samo nacionalno prevrtljivi knjaz (Nikola), a postao je opsesivna (bolje reći politikantska) „pjesnička tema“ tek nekim savremenim „srpskim pesnicima iz Crne Gore“ (Vojvodić, Jovović, Dubak i dr). Ono o čemu je Sveti Sava nesporno poznat jeste što je autor značjnih biografija i hronika iz srednjovjekovne književnosti, to jeste svjedočanstava o rodoskrnavljenjima, bratoubistvima i drugim nepočinstvima svojih bliskih (Nemanjića).

Unosno „zanimanje“: Za poglede moga strica o nacionalnoj pripadnosti, o čemu, uistinu, precizno nije umio da priča niti je toga bio svjestan, čini mi se prikladnom i „polemika“ mojih (veličkih) „Srba“ i jednog namjernika, iz okoline (knez Lazarevog) Kruševca. Koji se jednog ljeta našao u Velici, radeći na lokalnom putu.

Naime, u pričanju o svemu i svačemu neki (sveznavatni, pa i, kako sami vole da istaknu, „jako učeni“) rođaci, upozoriše ga kako im se pogrešno predstavlja – kada kaže da je Srbin. Podučavaju ga da je „pravilno“ da kaže da je Srbijanac, jer su oni (to jeste moji rođaci) „pravi“ Srbi, a ne on… Ljutnu se buldožderista sa Morave ravne, pa uzvrati: „Ljudi moji, ne postoje nikakvi Srbijanci. Mi za takve ne znamo. Postoje samo Srbi, i ja sam Srbin, a milo mi je što mislite da ste to i vi“. Avaj: uzalud je nastojao da pojasni. Rođaci ostaše u uvjerenju da su „u pravu“. Tvrdili su da je Velika, „još u 13 vijeku, bila metoh manastira Dečani“ (što je tačno), ali negirajući čak i notornu činjenicu da je svo njeno (tadašnje) stanovništvo, predvođeno Čarnojevoćem, odselilo, te da su im preci pretežno došli mnogo kasnije, iz stare Crne Gore. Kažu da i da je crnogorska kapa, i to ona sa inicijalima, koju im đedovi i očevi nijesu skidali s glave ni pri teškim ljetnjim radovima i žegama, u stvari – srpska. Pri toj upornosti i galami, i bistro momče sa Morave prosto – sleže ramenima.

Svakako, nacionalo opredjeljenje je lična stvar. Ali, svjedoci smo kako se mnogi o tome, ponekad i poprilično bučno, izjašnjavaju i kada nijesu upitani. Uglavnom u očekivanju da bi mogli imati koristi… Ipak, nijesam siguran da takve vajde imaju i moji podčakorski gorštaci, već da su ih oni drugi, koji „znaju znanje“, izmanipulisali i da im je ta „tema“ nametnuta. Prihvatili su je i kao povremenu razbibigu i neku vrstu nadmetanja u „pameti“ i dokolici, a lovci na njihove „stavove „znaju šta će s njima.

Zato, sve se čini sasvim drugačijim kada su u pitaju tzv. učeni ljudi. U knjizi Ko je ko u Crnoj Gori, objavenoj prije desetak godina, a čija su izdanja obnavljana, u kojoj je odabrano oko hiljadu osoba da nešto kažu o sebi, svojim (ne)uspjesima, itd. neki od tuglednika su svojeručno naveli da su po nacionalnosti: „Srbin-Crnogorac“, „Srbin iz Crne Gore“, „crnogorski Srbin“ ili „Srbin i Crnogorac“. U nedavnom feljtonu jednog dnevnog lista još je zanimljivija varijanta: opisuje se kako je tokom poslednjeg rata u Zagrebu izvjesni kriminalac izmasakrirao „srpsku porodicu jednog Crnogorca“.

(Ne)može i tamo i amo: Na drugoj strani, neki stvaraoci uvršteni u pomenutu (i slične) knjigu, koji su čitav život proveli baš u Srbiji, decidno su se izjasnili da su po nacionalnosti Crnogorci. Iako se ne bi moglo zaključiti da je baš to i razlog što im sudbina u tim sredinama nije bila naklonjena, evo i takve mogućnosti.

Nesporno talentovana pjesnikinja (čije će ime izostati, i iz ličnog pijeteta), rodjena kod Peći, u Metohiji, za sebe je (i u pomenutoj publikaciji) kazivala da je Crnogorka. Bila je zastupljena i u nekoliko crnogorskih pjesničkih antologija. Kada je, početkom Miloševićeve ere i Šolevićeve halabuke (i sama učestvujući u njoj), počela da se predstavlja kao Srpkinja, a i dalje (i do kraja života) pisala i govorila isključivo ijekavski, i iz njene poezije progovarala prvenstveno duhovnost predaka iz prazavičajnih (crnogorskih) brda, ne samo da je postala vodeća „pjesnička diva“ u srpskim antlogijama, nego su je srpski kritičari, uz mnoštvo epiteta i poredjenja, nazivali i „drugom Desankom“ (Maksimović). Prvobitno crnogorska a potom srpska poetesa, nakon što su Srbi i Crnogorci napustili Kosovo, ostala je takoreći sama u Prištini. Govorila je kako neće da napusti „sveto Kosovo“ a rjeđim pohodnicima teatralno i „ponosno“ govorila stihove o „staroj srpskoj zemlji“ (Metohiji), „svetom Kosovu“ i dečanskim zvonima. Umrla je (2007) u oskudici. Sahranili su je samo uža rodbina i par prijatelja.

Izgleda da je i za života bila zaboravljena, ali ovo je nesporno: ugledni beogradski nedjeljnik NIN, u poslednjem decembaraskom broju, objavio je spisak stvaralaca koji su te godine napustili srpsku kulturu (i sopstveni život), ali u njemu nije bilo imena ove, svakako značajne pjesnikinje. “Druge Desanke“ se sada sjeća samo jedan amaterski pjesnički klub, koji je, opet zahvaljujući nekolicini prijatelja i rodbini, njenim imenom nazvao nagradu rodoljubive srpske poezije?! Pjesnikinja smrt nije zabilježena ni u Crnoj Gori, gdje je takodje zaboravljena. Zato se postavlja i pitanje: da li je kažnjena i tamo i ovamo, baš zato što se izjašnjavla i kao „njihova“ i „naša“?

U svakom slučaju, ova poprilično žalosna sudbina je samo jedna u nizu sličnih. Nijesu u pitanju samo stvaraoci iz oblasti kulture, nego i poznati političari, generali, revolucnari ili narodni heroji koji su se u Beogradu kaživali da su „poreklom iz Crne Gore“, a u „starom zavičaju“ doživljavani kao „terazijski Crnogorci“ (za razliku od, na primjer, časnog Jova Kapičića koji takvu dilemu nikada nije imao, uprkos činjenici da sedam decenija živi u Beogradu).

Biće zanimljivo i da se vidi koliko su realna i predvidjajnja da bi se to moglo dogoditi i kontoverznom cetinjskom mitropolitu, nakon što je promijenio naziv crkve, pri čemu je primijećeno da je to učinio tek kada nije prošao na glavni tron srpske crkve. Sada bi ga (u Beogradu) mogli proglasiti čak i „izdajničkim“ Crnogorcem, koji „u suštini radi protiv Srbije“, kao što je to „postao“ i Slobodan Milošević, kada je bilo jasno da je njegov rat toj državi zaista donio zlo. Ili kako to, sada ističu protivnici Borisa Tadića, kome spočitavaju da je Crnogorac, bez obzira što on na svakom mjestu i prilici nastoji da dokaže kako je Srbin, „kao i svi njegovi“…

Dakle, dok se (jedino) u medicinskoj literaturi pojašnjava šta je (pseudo)hermafrodit, a ni u jednoj drugoj, niti u bilo kojoj savremenoj kulturi, uz nečije ime ne stoji slična duhovno-nacionalna odrednica o bipolnosti (Bošnjak-Musliman, ipak je nešto drugo). Mada, moguće je da će to (i kod nas) uskoro nestati. I zato što svakome sve više biva jasno da je ova navodna dilema, iako prisutna još od Njegoševog i vremena drugih Petrovća, sama po sebi – neprirodna.

(Preuzeto sa Portala Analitika)

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *